| |
Nakon sjajne
Ničije zemlje Danisa Tanovića, bosanskohercegovačka
kinematografija je dobila još jedan veliki film: Remake
Dine Mustafića. No, između ova dva filma postoji i jedna bitna
razlika za koju bih volio da je plod pogrešne procjene jednog
tek prosječnog poznavaoca filma koji je imao mogućnost da
se prošvercuje na zatvorenu projekciju za uski krug filmskih
znalaca: radi se o tome da bi, zbog toga što u njemu nema
dileme o tome "ko puca", svi interpretatori posljednjeg
bosanskog, kao, "rata zaraćenih strana" mogli ostati
razočarani.
Ovaj moj osjećaj temelji
se, prije svega, na dosljednosti sa kojom je reditelj Dino
Mustafić u film pretočio scenarij književnika Zlatka Topčića.
Naime, njegov scenarij, u kojem se kroz sudbinu oca Karage
u Drugom svjetskom i njegovog sina u posljednjem ratu govori
o usudu različitih generacija Bošnjaka koje u svakom ratu
postaju žrtve zločina (bilo srpskih kao "Turci",
bilo hrvatskih kao "nerazumni Hrvati"), jeste beskompromisan.
Ova konstatacija se odnosi na činjenicu da scenarij ne robuje
klišeima na Zapadu tako popularne i tako tražene "političke
korektnosti" u predstavljanju ratova na Balkanu. Jednostavno,
zapadni "mainstream" o "divljim balkanskim
plemenima", kojima je u "genima" da svako malo
jedni druge brutalno kolju i ubijaju, etički nepodnošljivom
arogancijom zahtijeva relativiziranje jedine važne razlike
- razlike između žrtve i zločinca. Džaba je Topčiću činjenica
da mu je kao istiniti predložak za film poslužila sudbina
vlastitog oca, koji 1942. godine biva odveden u Jasenovac
od strane hrvatskih fašista, te njegova osobna, kada pedeset
godina kasnije njegova Grbavica pod najezdom srpskih fašista
postaje svojevrsni konc-logor za Bošnjake i Hrvate. Jednostavno,
radi se o tome da je sa tragedijom holokausta nad Jevrejima
Zapad ispunio kvotu stravičnih zločina dvadesetog stoljeća
u kojima zarad navedene "političke korektnosti",
vlastitih predrasuda ili neznanja nije nužno pronaći makar
i djelić odgovornosti žrtve kojom se relativizira krivica
i odgovornost zločinca. (Odnos Zapada prema ratu u Bosni i
Hercegovini se ogleda u načinu na koji ga je u Daytonu okončao.
Slobodan Milošević je, nakon svega, ipak bio "ključni
faktor mira na Balkanu", a Dragan Kalinić je i danas
uvaženi partner međunarodnih predstavnika u Bosni. No, "ono
što je dozvoljeno Jupiteru, nije i volu": ko bi se danas
usudio Amerikancima predložiti da čelnike zločinačke Al-Ka'ide
tretiraju na način na koji su tretirali i tretiraju srpske
ratne lidere?)
U skladu sa aktuelnim odnosom
međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini prema "zaraćenim
stranama" u posljednjem ratu ("mir, mir, mir, niko
nije kriv"), ovaj film nikada neće dobiti njihovu potporu,
niti će SFOR ustupiti svoje autobuse da bi djecu širom zemlje
prevozili na njegove projekcije. No, utoliko je važnije da
je Dino Mustafić film napravio upravo takvim, pa makar bilo
neizvjesno da li će i Karagini (Topčićevi) unuci doživjeti
da se steknu uslovi da se Remake nađe na repertoarima
banjalučkih ili beogradskih kina. |
|
