oslije rata, išao sam s Mirzom u selo Musiće kod Olova, gdje sam 25 dana bio "borac" njegovog bataljona. Krenemo u obilazak negdašnjih položaja i zalutamo u nerazminiranoj šumi kojom smo tumarali četiri ili pet sati. Ja se isprepadao - pola me umrlo! Druga pola se pitala: zar si preživio milion njihovih granata da bi mogao serbez poginuti od njihove mine kao divlji vepar? Jer lutali smo šumom odakle su se dan ranije čule eksplozije. Trnovka, žena Idriza Sirća, kod kog smo konačivali, objasnila nam je: nakon Dejtonskog sporazuma, vratile su se kućama zvjerke koje je rat iz toga kraja protjerao, i sad nalijeću na mine. Najviše stradaju divlje svinje. Same prosudite, ljubezne čitateljke, je li moj strah bio na mjestu ili ne?

Dok smo basali posve nepoznatim krajem, Mirza se ponašao kao da se ne događa ništa neredovno: "Što ja mogu", veli, "blenuti u vatru i u vodu. Kad smo bili na Zvijezdi, borci iz moje čete stave na vatru ogroman balvan, a ja sjednem i blenem u njega sve dok ne izgori. O vodi da ti ne pričam. Voda je za mene zakon. Meni samo daj potok i više za me ne brini. Iziđem iz kuće, s kafom i cigarom, sjednem kraj vode, i dok popušim cigaru i popijem kafu - pet po podne!"

A ja sam zalud kušao da sebe okuražim: "Šta si se prepao, mrčio se, nijesu ti taki stari bili!" Lako mi je za njih, velim sebi, oni su morali biti junaci. Svako pleme se borilo u zasebnoj četi, pa su svi tvoji plemenici znali kakav si na megdanu. Ako bi ispao kukavica, odmah seli, jer nećeš moći da oženiš sina, ni da udaš kćer, ni peto, ni deseto. Naši strašljivci su bježali u Srbiju. Zato Crnogoraca ima tako malo. Zato Srba ima tako mnogo. I nije tačno da su Crnogorci najbolji Srbi. Nego su Srbi najgori Crnogorci! Da smo se mi borili na Kosovu, sad ne bi Srbi rušili džamije po Bosni, nego bi Turci rušili crkve po Anadoliji!

Mnoga će četnikulja, kad ovo pročita, iskreno uzdahnuti: e, što ga, bogdo, u šumi ne raznese pašteta! Sigurno će uzdahnuti, jer nije iznimka već pravilo ona škorpija koja, kad je na TV-u emitovana moja ispovijest u dva nastavka, telefonom nazva moju ženu da joj kaže: "E što ga, bogdo, u ratu ne raznese granata." Ali zar sam ja kriv što sam ostao živ? Nema smrti bez suđena dana, jelovako? Ne mogu ja, bogomi, nasilu mrijeti za ljubav četničkim rospijetinama.

Zaboravio sam gotovo sve šta sam preživljavao u tih nekoliko sati lutanja po nevidbogu. Ostale su tek sitnice. Od njih se, uostalom, poglavito i sastoje gotovo sve moje uspomene. Nedavno, prolazim kraj bivše kasarne JNA i sjetim se kako sam se jednom, prije rata, vraćajući se s fakulteta kući, ne pored Muzeja, nego pored Maršalke, mimoišao s četom vojnika. Upamtio sam vonjeve koji su ostali iz njih: vonj masti za podmazivanje pušaka, sivomaslinasti vonj sukna, težak vonj kasarnske uležanosti.

Slično je i sa sjećanjima na sate lutanja musićkom šumom: ostala je pregršt sitnica. Upamtio sam, čisto i oštro, tren kad smo odmarali: slušao sam pticu koja je pjevala, kao luda, s visokog drveta u dubini šume: "Vercingetoriks, Vercingetoriks." Glas joj je bio jasan i precizan, u vazduh ugraviran kao posveta u poleđinu džepnog sata koji se daruje za odlazak u penziju. Dok sam je slušao, u glavi su mi se rojile svakojake pomisli, koje su se, dakako, izbrisale, ali zašto se sjećam da mi je kroz svijest prošla rečenica koju sam u ratu čuo od jednog dečka iz komšiluka: "Moja je učiteljica bila toliko lijepa da sam se htio ubiti kad je rekla da je Srpkinja"? Potom sam pridrijemao, i pred oči mi je izišao poznanik koji prati porodicu u izbjeglištvo i ovako savjetuje svoju ženu: "Ne daj našim bosanskim uhljupima. Ako već moraš, onda daj Njemcu, on je gospodin čovjek, neće se hvaliti time. Ne daj bosanskoj rđi koja će to raspričati do Sjevernog pola."

Bio sam uvjeren da nas je šumski duh, kao kad sam bio mali, uzeo u postupak i zbija s nama svirepe šale vodajući nas gore-dolje i desno-lijevo i naprijed-nazad i ukrug. Tek pošto se sit iznasprdao s nama, sažalio se i izveo nas na jednu kosu sa koje sam - kao da me sunce ogrijalo! - ugledao put što vodi od Sarajeva ka Olovu. I, čudno, moje sjećanje na tih pola sata slaženja do ceste vrlo je precizno i bogato sadržajem, pa pomišljam da mi je strah, pretrpljen za vrijeme lutanja, ko spužva izbrisao sve iz glave.

Prolazeći kraj groblja u Krivajevićima, spazismo dugačku sofru od jelovih dasaka, kakve se prave za seoske svadbe. "Šta je ovo?", pita Mirza. "Ovdje se, pošto te zakopaju u zemlju i grob ti nogama utabaju, jede i pije za tvoju dušu." Mirza me smjeri kosim pogledom: zafrkavam li se? "Odvratno!", kaže, pošto se uvjerio da sam ozbiljan. "Jebem mu mater ako ste vi Srbi normalni." Ubrojao me u Srbe zato što je trebalo da bar jedan primjerak tog naroda bude prisustan na licu mjesta, jer Mirza ne voli da priča ikom iza leđa. "Jah!", kažem. "Zatrpaju te zemljom, pljesnu dlanom o dlan da otresu prašinu, pa ko vukovi navale na kuvano meso."

Prepričah mu prizor iz Lalićeva romana: umro seljak koji je govorio kad se napije: "Da otrov iz sebe ne istjerujem vađenjem panjeva u krčevini, upamtili biste vi mene, ponajprije moja divna familija, pa bi mnogi morali seliti od moga Đavola." Njegov sinovac drži nadgrobni govor, ali oduljio, pa se nestrpljivi narod oko njega počeo rijediti: odmiču se od svježeg groba i primiču se punoj sofri. A jedan bunardžija, "plećat krndeljaš kratkih nogu", viče svom sinu: Grabi mjesto, crn ti lonac!

Ispričah i kako smo majci davali podušje. Pošto me u porodici nikad nisu smatrali sposobnim ni za kakav posao, jer začas batalim sve što mi ruke taknu, zadužili me da ložim vatru pod kazanom u kojem se kuvalo meso koje će sutra biti pojedeno za Darinkinu dušu. Mislili su da taj posao, vala, ne mogu upropastiti. Ti noćni sati, prostajani i pročučani kraj kazana, snažno su mi se urezali u sjećanje. Bila je mjesečina, a ja sam se, umjesto da se predam vječnosti kojom mjesec posrmi sve na zemlji, pitao s gađenjem: kakve veze ima ovaj raskrkljani kazan mesa s mojom majkom, njenom dušom, njenim životom, njenim mukama, sa svime što je bila?

U želji da Mirzi približim pravoslavni odnos prema smrti, sjetih se Papljanina koji se, kad pripovijeda, držao vrlo originalnog kalendara: "Moj mlađi sin je rođen ravno šest mjeseci prije nego se objesila Jana Milisavljeva." Ili: "Jakov Rondović se vratio iz ropstva na isti onaj Ilindan kad Đokova šćer pade s trešnje i na mjestu ostade mrtva." Ili: "To je bilo baš one godine kad je Milinko Čepić ubio Turčina."

Kad smo se dočepali ceste, zaustavili smo teretnjak, i dok smo se vozili prema Musićima, odjednom se raspričah, gotovo počeh da se hvališem kao čeljade kome se nikad ne dešava ništa, ali se Bog, ne znam zašto, iznenada smilovao da me časti jednim prilično uzbudljivim zbitijem. Razglagoljao sam se kako smo krenuli u obilazak položaja gdje smo ratovali. Pošto mi se oblik prvog lica množine učinio nerealističnim, objasnih mu: "Ako ću pravo, išao sam da gledam kako ovaj Mirza rastura četnike i da se pritom, sa bezbjednog mjesta, iza glasa derem: "Udri zlo, da je gore!" Obilazili smo dobro nam znane položaje, ali su nam noge neprimjetno, kao u snu, skrenule sa prave staze i satima lutale nerazminiranom šumom koju su u ratu držali četnici.

Krupan kao Tolstojev Pjer Bezuhov, vozač nas pita: "Koliko vas je bilo?"

Arhiva Dani
271