Ljiljana Buttler: The Mother of Gipsy Soul; CD, 2002.

Za Ljiljanu Petrović, Romkinju koja je, prema vlastitom iskazu, rođena u porodici u kojoj je "otac crn, a majka bela", čuli su oni koji po muzičkom balkanskom etničkom nasljeđu traže jazz & blues analogije. Da ne bude zabune, postojale su dvije pjevačice s tim imenom: ona kojom se ovaj tekst neće baviti izvodila je šlagere i ruske romanse, i jednom, početkom šezdesetih, nastupila na Eurosongu. Ovoj "našoj" život i karijera nisu bili tako naklonjeni. Njezino je majstorstvo ostalo dostojno zapisano na samo jednoj ploči, koju je početkom osamdesetih objavila tadašnja produkcija Radio-televizije Ljubljana. Njezin najveći hit je bio pjesma posvećena izvjesnom Dušku, koju su tada pjevali i oni neskloni narodnoj muzici.

Priča o njoj počinje u kafani. Otac, harmonikaš, i za naše prilike poznat muzičar, nastupao je s majkom negdje u kafani na lijevoj obali Drine. Majka se razboljela i Ljiljana je sa nepunih šesnaest godina "bačena u vatru". Kasnije je godinama, što je za izvođače narodne muzike netipično, nastupala uz klavir i uglavnom zabavljala probranije goste. "U kafani su pare, na svadbama, pod šatrom", povjerila se jednom ovom potpisniku, "od klavira se ne živi." Muzički obrazovana, svirala je narodnu muziku na koju su utjecale klasične forme koje je izučavala. Tako je rođen jedan od najautentičnijih muzičkih rukopisa na Balkanu, koji bi najvjerojatnije ostao potcijenjen i zaboravljen - Ljiljana posljednjih petnaestak godina živi u Njemačkoj radeći teške poslove čišćenja kancelarija i čuvajući unučad - da nije bilo uspjeha koncepta World Musica. Svjetsko muzičko tržište se "zakotrljalo", pa je pored anglofone muzike ostalo i nešto prostora za projekte poput Cooder-Wendersovog Buena Vista Social Cluba.

Mostar Sevdah Reunion je svakako najznačajniji projekt za popularizaciju bosanske (i okolne) muzike. Iz toga svakako možete izuzeti Gorana Bregovića, bilo zato što je od te muzike koju on svira koristi imao samo on, bilo zato što u njegovim zadnjim etno-projektima dominira nasljeđe iz Srbije i Makedonije. Bend skupljen od Mostaraca (samo basist Kosta Latinović nije iz grada na Neretvi, nego Sarajlija) koji su po svijetu zarađivali i još uvijek zarađuju kruh od svirke, dosad je snimio dva albuma. Na prvom su uglavnom bosanske pjesme snimljene u vokalnoj interpretaciji Ilijaza Delića, i taj je uradak zabilježio dosta uspjeha na svjetskim etno-listama. Drugim CD-om su definitivno dokazali da im je mjesto među onima na koje valja računati u novom rasporedu snaga na svjetskoj sceni. CD Gypsy Legend: Mostar Sevdah Reunion presents Šaban Bajramović, koji je grupa realizirala s još jednom autentičnom romskom legendom, definitivno je potvrdio njihov status najperspektivnijeg benda iz ovoga dijela svijeta.

Pred nama je, dakle, njihov treći uradak, ploča koju su fanovi poput potpisnika čekali, praktično, 20 godina. Stoga ovom tekstu valja oprostiti na neumjerenosti: to je, i pored manjkavosti koje se uglavnom tiču produkcijskog neinsistiranja na punini zvučne slike, nešto umjetnički najautentičnije i pritom najreprezentativnije što se u nas pojavilo posljednjih godina.

Album otvara Ashun daje mori, balada u kojoj Ljiljana otkriva zašto je petnaest godina nije bilo nigdje na estradi. Kad tuga zbog gubitka bližnjih stoji svud oko vas, teško je zamisliti tugu djeteta koje na Đurđevdan, najveći romski praznik, ostaje bez roditelja. Ta pjesma je vjerojatno najbolji uradak MSR-a do sada. Horsko pjevanje članova benda potvrđuje epitet koji je dobila na BBC-u. Tamo su je, preslušavajući materijal, nazvali najtužnijom na svijetu. Slijedi Zvonije, čoček-kolo u kojem gostuje namaz(n)ani trubač Boban Marković. Ovu pjesmu, koja se obično pjeva u slavu rođenja romske djece, obojio je u dragačevski sound koji u ovom i u slučaju pjesme Niška banja ne zvuči agresivno kao, recimo, u nekim drugim projektima u kojima je učestvovao. U Banji je značajan doprinos dao i bubnjar Senad Trnavac, dok duet gitarista MSR-a, solist Mišo Petrović i Sandi Duraković, u Otkako sam tuđa žena (Duško, Duško) daje maksimum, potvrđujući rejting ozbiljnih instrumentalista zarađen dugim sviračkim stažom u zapadnoj Evropi. Dvije pjesme koje je nekada izvodila vjerojatno najpoznatija kafanska pjevačica u ex-Jugoslaviji, Ciganine ti što sviraš i Noćas mi srce pati, konačno su dobile i antologijsko odijelo, a osnovni razlog za to su harmonikaški ukrasi Mustafe Šantića, koji u nekoliko navrata na CD-u svira i klarinet. Djelem djelem daje je balada koja se pojavljuje na već rečenoj kultnoj ploči RTV Ljubljana - a nije izgubila mnogo od prvobitne forme. To, recimo, nije slučaj s pjesmom Si, si, si, omiljenim repertoarskim komadom ciganskih bluesera: pomalo narušenu osnovnu strukturu (insistiranje na bar-atmosferi) "spasile" su svrsishodne i s mjerom i ukusom urađene klavirske dionice Damira Arslanagića. Pjesmi Imam jednu želju, starogradskom standardu, dušu su udahnuli Ljiljanin savršeni vokal i violinska pratnja Neđe Kovačevića, koji na ovoj ploči pokazuje da je s muzikom koja dolazi iz Ljiljinog registra "na ti" već nekoliko decenija.

Sve u svemu, ovo nešto više od sat muzike jeste ponajbolje što je nastalo u nas tokom posljednjih godina. Oni koji su baku Ljiljanu znali otprije, neće se razočarati - iako bi se o izboru pjesama dalo polemizirati. Oni koji Ljiljanu nisu čuli, zaljubit će se u njezin blues, jer ovaj je CD poput udžbenika za sve one koji hoće znati nešto o muzici Balkana. (A. Burić)

Prvi sarajevski koncert Mostar Sevdah Reuniona održan je u subotu 17. augusta, u okviru promocije DHL-a, takozvane brze pošte, a u sklopu 8. Sarajevo Film Festivala. Nekako stidljivo najavljeni, zabava i koktel koji su upriličeni u Narodnom pozorištu - planirani za goste i poslovne partnere - pretvorili su se u dvosatni nastup u kojem je bend podigao salu na noge. Vrijeme njihovog prvog dolaska u Sarajevo (prema, naravno, starom dobrom običaju provincijalnog preziranja svega što bi moglo "mirisati" na svjetski atraktivnu priču, niko ih ranije nije zvao) poklopilo se sa krajem evropske turneje, na kojoj su očigledno "ispeglali" cijeli repertoar i učvrstili zvuk. Koncert je započeo malo prije ponoći. Nakon uvodnog kola, prema već dobro utvrđenoj dramaturgiji, u bijelom odijelu pojavio se Ilijaz Delić Mostarac, naša kombinacija Elvisa Presleya i Ibrahima Ferrera, koji je krenuo u repertoar znan sa njihovog prvog albuma: Snijeg pade, Ašik osta na te oči, Emina… Bend predvođen zaista sjajnim harmonikašem Mustafom Šantićem i gitaristom Mišom Petrovićem išao je do točke od koje ništa nije bilo isto. Najveći showman u bendu, violinist Neđo Kovačević otpjevao je Čudna jada (od Mostara grada) i bio je to znak za groove. Istina, prihvatili su ga samo malobrojni, ali i to je bilo dovoljno da se koncert pretvori u pravu feštu. Faruk Kajtaz i Dragi Šestić, ljudi iz sjene koji se brinu o zvuku i organizaciji benda, zadovoljno su se smješkali, a bend je odsvirao ponovo red sevdalinki (dirljiva vokalna izvedba Đulzulejhe M. Šantića), onda red "brzanaca", od kojih je najbolje zazvučalo Blagajsko kolo. Još Fato mori dušmanke na bis, uz sjajnu ritmičku podlogu Senada Trnovca i pomalo neočekivan ali fantastičan solo Miše Petrovića inspiriran country temom koju je Vlatko Stefanovski snimio na već zaboravljenoj ploči Muzika za pozorište, film i tv. Koncert u pravo vrijeme, i na pravom mjestu, reklo bi se za MSR i Sarajevo Film Festival. (A.B.)

Paul Virilio: Informatička bomba; Svetovi, Novi Sad

Novosadski Svetovi uvijek su bili primjer agilnog, avangardnog i ponešto "alternativnog" izdavaštva. Još prije posljednjih balkanskih ratova oni su ovdašnjem čitateljstvu prvi predstavljali autore poput Thomasa Bernharda ili Gyorgya Konrada. U posljednjoj deceniji prošlog stoljeća nisu posustajali te su u svojoj prepoznatljivoj opremi objavili niz važnih djela: od prevoda Brocha i Benna do knjiga domaćih autora poput Jovice Aćina ili Ješe Denegrija. Posljednjih godina Svetovi su odigrali veoma značajnu ulogu u predstavljanju najznačajnijih mislilaca današnjice publici u SR Jugoslaviji (a i šire). U tom kontekstu važno je nabrojati neke od autora čija su djela Svetovi objavili: Derrida, Lyotard, Sloterdejk. U ovaj niz vrijedi uvrstiti i Paula Virilija.

Knjiga o kojoj će ovdje biti riječi, Informatička bomba dakle, nije prva Virilijeva knjiga koju su Svetovi objavili. Društvo joj pravi djelo Mašine vizije, koju je ova kuća (zajedno sa podgoričkim Oktoihom kao suizdavačem) objavila još 1993. godine.

Informatičku bombu otvara moto preuzet od Heisenberga: "Niko ne zna šta će za ljude biti 'realno' nakon ratova koji upravo otpočinju." Na samom početku, dakle, Virilio realnost stavlja pod navodnike. Što će reći, riječ je o nečemu što bi izopačeni bosanski medijski vokabular prozvao takozvanom stvarnošću.

U četrnaest relativno kratkih poglavlja koja slijede ovaj moto Virilio će se na radikalan i originalan način suočiti sa nekim "velikim temama". Nimalo slučajno prva poglavlja knjige započinju pitanjima: "Civilizacija ili militarizacija nauke?", odnosno "Totalitarizacija ili globalizacija?". No ono što je za Virilija karakteristično jest ispisanost rečenice i iznimno široka erudicija što se napaja jednako iz elitne i popularne kulture. U svojoj knjizi Virilio među ostalim citira: Billa Clintona, Agathu Christie, Billa Gatesa, Francisa Forda Coppolu, Frederica Turnera, Deleuzea, Halevyja, Fukoyamu. Raspravlja s podjednakom kompetencijom o internetu, genetici i Formanovim filmovima.

Virilija su često nazivali prvim kritičarem cyber svijeta. Već i naslov ovog djela simbolički sažima njegovu nakanu. Virilio pokušava da se izdvoji iz svijeta u kojem je "svaka kritika tehnike skoro nestala i koji je nesvjesno skliznuo iz čiste tehnologije u tehnokulturu i najzad u dogmatizam totalitarne tehnokulture". On sa zadovoljstvom citira frazu Waltera Benjamina o analfabetama slike te se prisjeća Rostandove izjave: "Radio nas možda nije učinio glupljim, ali je u svakom slučaju učinio glupost zvučnijom." Današnji svijet Virilio vidi kao sredinu u kojoj su "najmlađi zalijepljeni za ekran još od osnovne škole, već oboljeli od hiperkinetičkih poremećaja nastalih usljed disfunkcionisanja mozga koji stvara nesuvislu aktivnost, teške poremećaje pažnje, nagla nekontrolisana motorna pražnjenja".

Očigledna je kod Virilija ta nelagodnost u tehnici, a ona je u današnjem tehnokratskom svijetu, kojeg - rekao bi Czeslaw Milosz - više ne zabrinjava "šta" nego jedino "kako", u svijetu čije su lozinke tehnika i efikasnost, više nego deficitarna. Potrebne su danas svijetu virilijevske injekcije skepse makar i ne bile 100% opravdane. Treba čitati Virilija. (M. Bazdulj)