|
 edan
od Georgeovih prijatelja koji su dolazili na Nintendo i travuljinu,
bio je izvjesni Miron (Myron). Mironova ambicija je bila da bude
FBI agent, mada je te daleke 1992. bio ispotprosječni student na
ispotprosječnom univerzitetu. Povremeno je radio kao ispomoć u advokatskoj
kancelariji u Ukrajinskom Selu, zbog čega se pravio da je vrsni
poznavalac prava, reda i zakona. Ako bi ga, recimo, jedan od zanesenih
Nintendo igrača zamolio da mu doda kesu sa travuljinom kako bi se
smotalo, Miron bi odbio. Ako bi u tom trenutku u stan provalila
policija i zatekla ga sa kesom punom marimahune, tvrdio je, mogao
bi biti optužen za posjedovanje ilegalnih supstanci i nikad ga ne
bi primili u FBI. Nintendo igrači bi ga gledali u nevjerici, zaprepašteni
njegovom glupošću, a onda bi se sami dohvatili kese i smotali još
jednu, za lijeka.
Ja sam Mirona mrzio iz dna duše,
stalno smo se svađali. Toliko bih ga isprovocirao da bi on počeo
da viče kako sve imigrante treba staviti na brod i vratiti ih odakle
su došli. Onda bi mu Nintendo igrači, naduvani kao baloni, ali još
uvijek bistriji od njega, ukazali na to da su a) njegovi roditelji
bili imigranti i b) da su imigranti odavno prestali dolaziti brodovima
u Ameriku.
Iz razloga koji su mi i dan-danas
nejasni, Miron i ja smo u septembru '92. postali cimeri. On je bio
našao nevjerovatno jeftin stan u Ukrajinskom Selu, pošto je vlasnica
stana bila baba djevojke s kojom se on (kratko) zabavljao i trebao
mu je cimer. Meni je bio vakat da oslobodim Georgeov krevet i živim,
ako ne u svom stanu, a ono u svojoj sobi. Nisam imao nikakvog namještaja:
prvih par sedmica u novom stanu sam spavao na plahti na podu, a
onda na Mironovom kauču (koji je bio u obliku slova U) u primaćoj
sobi, što je značilo da sam morao čekati da Miron završi sa gledanjem
najgluplje televizije kako bih išao na spavanje. Nakon mjesec dana
uspio sam skucati dovoljno para da kupim madrac i nakon toga sam
slabo izlazio iz svoje sobe.
Miron je bio kratak, male glave
i rutavih leđa, sa glasom koji je bio istovremeno piskav i hrapav.
Nije imao lijepu riječ ni za koga. Smatrao je sebe ukrajinskim patriotom
(iako nikad do tada nije bio u Ukrajini, ili bilo gdje izvan Amerike),
mislio je da je Hitler imao "dobrih ideja," da Jevreji
kontrolišu globalne financije, te tako i svijet, brinuo se što njegova
sestra ide u školu u kojoj ima crnaca i što bi se mogla zabavljati
s jednim od njih. U jednom trenutku mi je postalo jasno da je suština
njegove ambicije da bude FBI agent bila u njegovoj fantaziji o vlastitoj
moći. Kao FBI agentu, niko mu ništa ne bi mogao: jednom sam ga u
nevjerici slušao kako mašta o hapšenju crnaca, kako zamišlja sebe
dok im stavlja lisice, povaljuje ih na tlo, udara ih par puta pištoljem.
Miron je bio patološki uredan,
opsjednut kontrolom i organizacijom. U špajzu u našem stanu, recimo,
poredao je po abecedi različite konzerve Campbell supa -
od asparagusa do tikvice (zucchini). Jednom sam iz tog suporeda
uzeo konzervu supe od paradajza (tomato), pošto je meni bilo
ponestalo konzervi, i ostavio zjapeću rupu u Mironovoj supocedi.
Namjeravao sam da mu u bliskoj budućnosti, kao što je red, vratim
konzervu (koja je koštala šezdeset pet centi). Ali nakon što sam
se vratio s posla te noći, na mom madracu me je čekala Mironova
poruka. Prva rečenica je bila: "Ako hoćeš da se igramo, igraćemo
se…" (If you want to play, we'll play…), a
ostatak je u osnovi bilo prijeteće pismo - neovlašteno sam prisvojio
njegovu imovinu, poremetio njegov red, što je on shvatio kao napad
na sebe, a na svaki napad, on je odgovarao napadom. Mene su prošli
žmarci, i shvatio sam da je Miron opasan.
Miron je, međutim, bio našao
jeftiniji i veći stan i očekivao je od mene da se s njim preselim.
Ja sam na to bio pristao prije incidenta sa supom od paradajza,
i što se njega tiče, nije se tu ništa mijenjalo. Htio sam se odseliti,
ali nisam bio našao novi stan, nisam imao izbora, morao sam se seliti
sa Mironom, a onda se od njega odseljavati za mjesec dana. Naš novi
stan bio je, opet, u Ukrajinskom Selu, u podrumu trospratnice, na
čijem je prvom spratu živio gazda, stari Ukrajinac, gluh kao top.
Svake nedjelje ujutro probudilo bi nas treštanje direktnog prenosa
ukrajinske mise koju je on redovno slušao - popovsko napjevanje,
odvrnuto do daske, nije nešto što pomaže jutarnjem mamurluku. Gazda
bi nekad sišao do našeg stana, iz čiste dosade, i onda bi odvrtao
i zavrtao slavine, ko fol da vidi da li rade, ali ustvari zato što
je htio da popriča. Nije se baš moglo popričati, jer je on bio potpuno
gluh, te smo često znali sjediti na Mironovom kauču, razmjenjujući
besmislene riječi i klimajući glavama, kao debili koji igraju gluhih
telefona.
Pošto Miron nije htio reći Gazdi
da se ja selim jer ne želim da živim s njim, rekao mu je da se ja
selim u New York jer sam našao posao scenariste. Kad sam na dan
selidbe išao da se oprostim sa Gazdom, on me je zagrlio i zaželio
mi sve najbolje, sretan što je još jednom imigrantu upala kašika
u američki med. Ja sam Mironu obećao da ću se praviti, ako ikad
naletim na Gazdu u Ukrajinskom Selu, da dolazim iz New Yorka. Poslije
sam čuo da je Gazda odnio u zrak vlastiti stan, jer nije čuo šištanje
gasa koji je zaboravio isključiti. Mirona je FBI odbio, nakon čega
je on pokušao da se prijavi u čikašku policiju, koja ga je također
odbila, i na kraju je završio u Kijevu, gdje živi u malom stanu
u novogradnji sa mnogobrojnom porodicom svoje žene Ukrajinke. Svaki
dan se vozi sat i po do dva na neki besmisleni posao, uvjeren da
se tako vraća svojim ukrajinskim korijenima.
Arhiva Dani
271
|
Arhiva Dani
271
Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com
|
