Arhiva Dani 271 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Sudije Ustavnog suda protuustavne!? Deset hiljada maraka za odbranu Pogorelice SFF: Najbolji su dokumentarci Integracija otpisanih Najmoderniji granični prijelaz u jugoistočnoj Evropi Kuća spasa od incesta

---

LIČNOST U FOKUSU
Blaž Slišković

Ostalo je još samo da BiH izgubi prvu kvalifikacionu utakmicu za odlazak na Evropsko prvenstvo sa Rumunijom i da Blaž Slišković podnese ostavku. Selektor bosanske fudbalske reprezentacije je, dakle, napravio pola posla na putu do ostavke koju je najavio prije poraza od Jugoslavije. Ova njegova najava najbolji je pokazatelj dubine ponora u koji se strmoglavljuje bh. reprezentativni fudbal još od Mušovićevih vremena, nakon što je sramno otjeran Fuad Muzurović, jedini uspješni selektor u dosadašnjoj historiji bh. fudbala. Ujedno, Slišković kao pojava na klupi izabranog bh. tima je otjelovljenje one o paklu i dobrim namjerama. Jer upravo je mag bubamare iz Mostara svojim kontradiktornim istupima uoči "susreta visokog rizika" sa prekodrinskim susjedima pokazao da se BiH još zadugo neće pomaći sa dna evropske nogometne ljestvice. Kako neko može u isto vrijeme najavljivati ostavku ukoliko tim koji vodi izgubi dvije utakmice zaredom i tvrditi kako je "o reprezentaciji neophodno dugoročno razmišljati"? Kako je moguće da isti čovjek optimistički govori o programu rada u četverogodišnjem mandatu i rezignirano primjećuje pritisak i miješanje u posao od strane famoznog dvojca Pušina - Pašalić? Nesumnjivo je da Baka neće izdržati, ne četiri godine, nego četiri mjeseca u okruženju rodonačelnika propasti bh. reprezentativnog nogometa. Naime, po uigranom sistemu dobrog i lošeg policajca, predsjednik NS BiH dovede Sliškovića na ivicu napuštanja selektorske klupe, pa ga onda direktor reprezentacije molbama vraća na istu. I to sve u danima uoči više političkog nego sportskog susreta sa Jugoslavenima, za koje se i prije dva gola u Piplicinoj mreži znalo da su za dvije klase bolji tim od bosanskog. U vrzinom kolu političko-kriminalnih igara koje se već godinama igraju unutar Nogometnog saveza BiH, zaista je teško razlučiti stvarne motive ove farse sa Sliškovićem. On je, naravno, svjestan kako će postati žrtveno janje Pušinine bolesne ambicije da se na Koševu pobijede Jugoslaveni. Ali zašto je onda pristao učestvovati u sportskoj blamaži praćenoj taktovima četničke himne Od Topole…, u izvedbi sokolačkih slavuja? Zašto je uvučen u ovaj ideološko-estradni spektakl kojem mogu zapljeskati jedino fudbalski eksperti iz OHR-a jer je "znak otopljavanja odnosa dviju država"? Zašto nije ostavio ovu "utakmicu decenije" za neka bolja vremena i zaželio za protivnika reprezentaciju koja je politički korektnija i sportski približnija kvalitetima BiH? Recimo, Lihtenštajn ili Farska Ostrva. Zašto i on čeka da bude smijenjen ili da podnese ostavku pa da svoju kantu smeća iz NS BiH istovari pred bh. javnost? Slišković nema razloga da šuti, a sve što kaže savršeno će se uklopiti u mozaik o šarlatanima iz NS BiH. I prije dolaska na čelo reprezentacije bilo je jasno da će upasti u mahinacije koje skoro deceniju maestralno plete dvojac Pašalić - Pušina. No, morao je pokazati više mudrosti barem kad je u pitanju odnos igrača prema reprezentaciji koja je svima zadnja rupa na svirali. Kako i ne bi bila? Nije stvarno jasno zašto će ljudi u ovoj zemlji pristati na žrtvovanje još jednog selektora da bi se podmirio ego predsjednika Saveza i on opet ostao u fotelji. A da neko jednostavno povede navijače prema Savezu i da oni lijepo zamole sve predsjednikove ljude da istrče iz kancelarija ne bi li u njih ušle prave nogometne veličine koje će krenuti od nule? Jer, gore ne može. Konačno, moramo prestati smatrati normalnim da svaka reprezentacija koja dođe na Koševo ispraši, navodno, najbolje što bh. fudbal ima. Pogotovo kad je kapiten te reprezentacije (pri čemu se zna da je samo sto metara od stadiona groblje Lav) Siniša Mihajlović, pajac ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana.

---

RIJEČ U FOKUSU
Poplava
Piše: Mile Stojić

Vodena stihija što se izlila kroz korita europskih rijeka nanijela je goleme štete i silne nevolje stanovnicima. Velike njemačke rijeke koje teku ka sjeveru i jugu (većina ih kao i kod nas teče prema sjeveru, a najljepša prema jugu!) pohrlile su izvan obala, načinivši velike materijalne štete i usmrtivši preko stotinu ljudi. Stanovništvo je najviše pogođeno u dolinama opjevanih slivova Labe, Visle i Dunava.

Ovogodišnji povodnji samo potvrđuju da na ovom nemirnom planetu sigurnosti nema, da je sigurnost tek izmišljotina osiguravajućih društava. Na jednoj strani globusa gore kuće i ubijaju se ljudi, na drugoj i kuće i ljude odnosi vodena stihija. U romanu Na Drini ćuprija Ivo Andrić opisuje jednu strašnu poplavu krvave bosanske rijeke, navodeći kako prirodna stihija i opasnost pomiruju i preporađaju zavađeno stanovništvo s obiju obala Drine, ali samo za kratko vrijeme. Nedugo iza povlačenja vode ponovno buknu bune i ratovi.

Jednu od najljepših pjesama o poplavi napisao je sarajevski pjesnik Duško Trifunović, a njeni početni stihovi glase: pukla brana, a pukla ravnica, pa nema u šta da udari val… Trifunovića je jedna druga bujica odnijela na drugu stranu, odakle su nas udarali valovi mržnje i nasilja. On je otišao iz svoga grada u neki mirniji život, vjerojatno gori od onoga u poplavljenom području. To samo on zna.

"Poplave stoljeća", rekli smo, u Europi su odnijele već preko stotinu života. Materijalne štete, koje se procjenjuju na četrdeset milijardi dolara, pogodile su najviše naše prijateljske zemlje - Njemačku, Austriju, Češku. U Dresdenu su evakuirani bolesnici iz sanatorija, u Pragu je voda uništila knjižnicu Filozofskog fakulteta, u Salzburgu je upropašteno tisuće domova…

Jana Maškova, bolničarka iz Praga, očajno poručuje: "Nas je kaznio Bog, jer smo škrti. Sve što smo uštedjeli sad će ispariti, nestati, morat ćemo kupovati ono što smo već kupovali, graditi ono što smo već gradili." Ta sizifovska poruka morala bi nas sve ubaciti u duboke misli.

Teško je gledati sve te sumorne slike nama iz Bosne, nama iz zemlje koju su prije kratkog vremena zapljuskivali valovi mržnje, gledati te unesrećene ljude u trenutku kad nemoćno gledaju kako propada njihov svijet. Možda u činu nesreće i nemoći shvatimo da smo im mi najbliži na svijetu, da ih mi jedini razumijemo.

---

Deset hiljada maraka za odbranu Pogorelice

Nakon prvog zvaničnog poziva da se kao svjedoci u procesu optuženima za slučaj "Pogorelica" pozovu Ejup Ikić, nekadašnji načelnik Policijske uprave Bihać, i bivši ministar unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Edhem Veladžić, a nakon čega su i pritvoreni, njihovi prijatelji i suborci odlučili su da "stvar uzmu u svoje ruke". Formirali su Inicijativni odbor Građanske inicijatve "Apel za mir", kako bi izdejstvovali da se u nastavku sudskog procesa, koji se vodi pred Vrhovnim sudom u Sarajevu, brane sa slobode. Predsjednik koordinacionog odbora Fadil Islamović za Dane kaže: "Ni Edhem Veladžić a ni Ejup Ikić nisu znali što je razlog njihovom pozivanju da se kao svjedoci pojave pred sudom u Sarajevu. Nezvanično su načuli da se radi o već okončanom sudskom procesu pred Županijskim sudom u Rijeci, a vezano za pokušaj navodnog atentata na Fikreta Abdića. Kako su kao svjedoci pozvani na Vrhovni sud, jedan u 11, a drugi u 15 sati, čekali su da se prije njih ispitaju Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković i Enver Mujezinović, što se odužilo do ponoći. Neočekivano i vrlo nespremni da će biti zadržani, oni su, ustvari, pritvoreni."

Kako je Ikiću i Veladžiću pritvor opet produžen za još 60 dana, na sastanku od 29. jula njihovi simpatizeri su odlučili pomoći "ljudima s kojima smo bili u ratu, što je bio dio njihove ljudske i moralne obaveze". "Cilj nam je bio da podstaknemo javnost da se sjeti tih ljudi, pa smo i pokrenuli ovu inicijativu skupljanja potpisa podrške, a sa zahtjevom i namjerom da im se omogući odbrana sa slobode, ne želeći prejudicirati konačan sudski ishod. Krunski svjedoci su ispitani pa ne stoji da mogu utjecati na njihove iskaze. Pa zar i Haški tribunal ne pušta da se brane sa slobode u pojedinim slučajevima gdje su lica optužena za ratni zločin?", pita se Islamović.

Ono što Ikićevi i Veladžićevi simpatizeri nisu iznijeli u javnost jeste to da su pokrenuli i aktivnost za osnivanje fondacije za pomoć ovoj dvojici, "jer su troškovi odbrane jako visoki". Pojedinačno za ove troškove svaki od njih duguje već oko 30.000 KM, a njihovi simpatizeri su uspjeli do sada prikupiti oko 10.000 KM. "Punu podršku našim nastojanjima dao nam je i počasni predsjednik SDA Alija Izetbegović i izrazio želju da se i on priključi ovom inicijativnom odboru", kaže Islamović. "Apel za mir" je, prema njegovim podacima, prikupio više od tri hiljade potpisa koje su i uputili na više adresa u državi.

---

SFF: Najbolji su dokumentarci

Ove godine je Sarajevo Film Festival - iako su predstave u "Metalcu" i "Vatrogascu" ometane stalnim promjenama vremena primjerenijim Maleziji nego Bosni - došao na programsku i stilsku ravan u kojoj se definitivno zna u kojem programu se šta može vidjeti i od kojeg sadržaja što očekivati. Festival je, dakle, trebao nekoliko godina da odraste i čini se da mu je sada to i uspjelo. Što se igranih filmova tiče, većina publike je, uglavnom s pravom, oduševljena Čovjekom bez prošlosti finskog reditelja Akija Kaurismakija, komedijom/dramom koja britkim humorom i fantastičnim rukopisom osvježi gledatelja (program Panorama specijal), i Razgovaraj s njom Pedra Almodovara (prikazan u okviru Open Aira), filmom koji apsolutno spada u registar psihoanalitičkog istraživanja kojim se kultni španjolski autor u posljednje vrijeme bavi.

No, nešto što se pojavljuje kao konstanta dosadašnjeg dijela festivala je program Panorama documentaries (selektor Howard Feinstein), u kojem je dokumentarni film pokazao sve svoje prednosti u odnosu na igranu formu. Živimo u vremenu u kojem stvarnost po artificijelnosti često nadilazi umjetnost i stoga su vjerovatno dokumentarci koji se svakog dana prikazuju u 12 sati u kinu Meeting Point najbolji dio festivala. Karen Kramer snimila je potresan film o jednoj vrsti dječijeg ropstva na Haitiju, Heddy Honningam je ispričala potresnu priču o Ahatovićima, Eric Gandini i Tarik Saleh uradili su film o ubojstvu Che Guevare, tu je još i Putovanje u unutrašnjost, koje potpisuje Ra'anan Aleksandrowitz, dirljiva priča o Palestincima koji idu u autobuski obilazak Izraela. Traude Jungl je bila Hitlerova sekretarica i ispričala svoju životnu priču u koju je teško i povjerovati i stoga je i to fascinantan film. Čini se da je najbolji dio tog programa Oscarom nagrađena dokumentarna drama Ubistvo u nedjeljno jutro. Film reditelja Jeana Xaviera de Lestrade je ove godine nagrađen i Oscarom za dokumentarac i zaista je apsolutna pobjeda dokumentarizma, prava kritika američkog pravosudnog sistema. Advokat Patrick McGuiness je pedesetogodišnjak koji pred sudom mora odbraniti crnog 16-godišnjaka neopravdano optuženog za ubistvo. Očaravajući je put kroz proces u kojem treba dokazati nevinost dječaka, ali i proći kroz osobnu dramu. Ovaj sjajni film nam približava sve manjkavosti pravnog sistema koji se smatra najboljim na svijetu.

Što se ovdašnje regije tiče, čini se da zasad nema ništa vrijedno novo u balkanskim zemljama. Velika očekivanja koja smo imali od rumunskog filma Svakog dana bog nas poljubi u usta Siniše Dragina ili Tirane, godine nulte Fatmira Kocija su potonula, kao i, recimo, Zgoditak Bugarina Magardicha Halvadzjana.

Do kraja festivala najviše se očekuje od filma velikog iranskog majstora Abbasa Kiarostamija, te od Bowling for Columbine Michaela Moorea, jednog od najznačajnijih dokumentarista u Sjedinjenim Državama.

---

Integracija otpisanih

U organizaciji Međunarodnog udruženja za vaninstitucionalni smještaj djece (FICE) za jugoistočnu Evropu, u Bijeloj pored Herceg-Novog (Crna Gora) od 12. do 24. augusta održava se Kamp prijateljstva. Učesnici kampa su djeca iz domova za vanporodični odgoj iz Zenice, Banje Luke, Podgorice, Ljubljane, Zagreba i Negotina, dok su medijatori kampa studenti sa fakulteta iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Novog Sada i Beča. Prvi kamp ovakve vrste organiziran je 2000. na Blatnom jezeru u Mađarskoj, tada s ciljem da djeca iz dojučer zaraćenih zemalja mirno žive jedni pored drugih. Bio je to Kamp mira, da bi prošle godine u Bihaću postao Kamp prijateljstva. René Anderes, vođa projekta, za Dane je izjavio: "Cilj nam je da djeca zajedno provedu dvije sedmice odmora, ali da kroz radionice nauče mnogo stvari koje će im sutra u životu biti itekako potrebne."

Uporedo sa Kampom prijateljstva u Kotoru se održava stručna konferencija o projektu FICE jugoistočne Evrope. Oko 70 stručnjaka iz regiona, te Holandije, Švicarske i Njemačke treba da izradi plan ulaska FICE za jugoistočnu Evropu u njenu međunarodnu organizaciju, koju čine 43 zemlje. "Trenutno smo pridružena članica, međutim, mi se nadamo da ćemo punopravna članica postati u septembru ove godine, kada se održava Međunarodni kongres FICE u Berlinu", kaže Sena Družić, predsjednica FICE za jugoistočnu Evropu.

Stručnu konferenciju i kamp finansirala je FICE Švicarska sa Rolfom Widmerom na čelu. "Želimo da FICE jugoistočne Evrope sama stane na svoje noge i da nam sutra bude ravnopravan partner. Umrežavanje domova za vanporodični odgoj djece sa Međunarodnom organizacijom FICE tome će svakako pripomoći", rekao je Widmer.

Budućnost djece koja žive van svojih porodica najvažnija je integracija u društvo. Kada sa 18 godina ta djeca napuste domove u koje su sada smještena, za njih će tek krenuti prava borba za život. A upravo ovaj kamp i stručna konferencija nastoje da im pomognu u rješavanju tih problema.

Ukoliko platforma FICE za jugoistočnu Evropu uspije, naredni svjetski kongres FICE bi se trebao održati u Sarajevu 2006. godine.

---

Najmoderniji granični prijelaz u jugoistočnoj Evropi

Načelnik Općine Bihać Adnan Alijagić izdao je privremeno rješenje kojim se odobrava početak izvođenja građevinskih radova na budućem graničnom prijelazu Izačić. Trajna građevinska dozvola u Carinskoj upravi FBiH očekuje se za dva mjeseca, što je ujedno i rok do kada bi Federalna direkcija za ceste trebala izdati rješenje kojim se odobrava priključenje graničnog prijelaza i carinskog terminala na magistralnu cestu M-5. Nakon Alijagićevog rješenja napokon se krenulo s mrtve tačke i na graničnom prijelazu su se okupili svi izvođači radova, predstavnici investitora i nadzorni organ, a radovi su počeli.

Vrijednost cjelokupne investicije iznosit će 15-ak miliona konvertibilnih maraka i, po svemu sudeći, BiH će na Izačiću dobiti moderan terminal (neki tvrde i najmoderniji u jugoistočnoj Evropi), čijom izgradnjom će se poboljšati inače izuzetno loši uvjeti rada zaposlenih u Državnoj graničnoj službi i Carinskoj upravi Bihać, kao i pratećim službama na graničnom prijelazu, a na kojem svih ovih godina nije bilo riješeno čak ni pitanje sanitarnog čvora i pitke vode.

---

Kuća spasa od incesta

Nakon što je ustanovljeno da je nasilje u porodici i sastavni dio života velikog broja stanovnika BiH, Udruženje građana "Žene sa Une" iz Bihaća i "Medica" iz Zenice prošle sedmice su u Bihaću održali seminar na kojem su edukaciju prošli zaposleni u sudstvu, policiji, zdravstvu, centrima za socijalni rad, nevladinim organizacijama i medijima. I zaključili kako je porodično nasilje u Unsko-sanskom kantonu u eskalaciji i bilježi najveći rast u BiH. "Ženama s Une" dnevno se javi i po nekoliko žena koje trpe nasilje, a puno je veći broj onih koje se plaše prijaviti maltretiranje. Ali, to nije sve i, nažalost, nije najgore. Incest je u ovom kantonu toliko raširen da je na tamošnjim sudovima zbog tog oblika seksualnog napastvovanja već podneseno oko 50 tužbi.

Zbog svega navedenog, u aprilu je ove godine pokrenuta inicijativa da se u Bihaću kao centru USK-a realizira projekat gradnje "kuće spasa", a od strane UN-a, koji se još ranije obavezao da će takvu kuću izgraditi ne samo u Bihaću već i u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Višegradu, Banjoj Luci i Bijeljini. Od Općine Bihać i njenog načelnika Adnana Alijagića "Žene sa Une" su za "kuću spasa" dobile zemljište i urbanističku saglasnost za građenje, a idejno rješenje je, kao doprinos ovoj humanoj akciji, ponudio arhitekta Aladin Saračević. Međutim, od aprila do danas, UN uopće nije kontaktirao "Žene sa Une", i kada se ovo udruženje raspitalo zašto je to tako, odgovoreno je kako "zbog velike prezaposlenosti UN-ovih inžinjera na realizaciji i gradnji brojnih objekata širom BiH, ne mogu doći kako bi pregledali lokaciju za gradnju 'kuće spasa' u Bihaću".

"Žene sa Une" su to doživjele kao marginalizaciju položaja žene u društvu, a i jedina osoba koja se u misiji UN-a zalagala za ovaj projekat - Irkinja Kristina Noone - otišla je pošto joj je mandat istekao. Istovremeno, u MUP-u USK-a tvrde da nasilne muževe ne mogu ni pritvoriti, već samo privesti, uzeti izjavu i podnijeti prekršajnu prijavu. Po riječima Hatidže Pečenković, izvršne direktorice UG-a "Žene sa Une", žena može doći do krivične prijave samo ako je "ostala bez oka, ruke ili noge", jer nakon što premlaćene žene dadnu izjavu, nasilni muževi se obično puštaju na slobodu i nastavljaju, uglavnom, po starom. Najteže u svemu tome prolaze djeca koja su ne samo svjedoci premlaćivanja majki već su i sama žrtve zlostavljanja, a nerijetko i seksualnog i to od vlastitih roditelja. Sve ovo je više nego dovoljan razlog da se u Bihaću izgradi "kuća spasa", i direktorica Pečenković ne vidi više nijedan razlog da se to i ne uradi.

---