Visoki predstavnik imenovao je ambasadora Bernarda Fassiera na funkciju višeg zamjenika Visokog predstavnika i šefa Odjela za vladavinu zakona. Još jedan viši uz visokog, nek' se nađe: odgovoran za "koordiniranje procesa restrukturiranja pravosudnog sistema u BiH te rada različitih organizacija zaduženih za reformu pravosudnog sistema, kao što su Nezavisna pravosudna komisija i Visoko sudsko i tužilačko vijeće…". Francuski će diplomat, dakle, "koordinirati" institucije, od kojih je, primjerice, Neovisna sudska komisija (ICJ) "vrata do vrata" s OHR-om, koji ju je i osnovao. Sve to nakon otvaranja mandata pričom o "preskupoj i preglomaznoj" domaćoj birokraciji. A sad Ashdown širi onu međunarodnu, i to u vrhu, gdje je i najskuplja. E sad, Fassier nije sanitetlija kao svojedobno Simon Haselock. Čovjek je završio vojnu akademiju, prestižni Saint-Cyr. Diplomirao potom i ruski, kao i međunarodne odnose u Parizu, pa 1986. "prekomandovan" u diplomaciju: radio u ambasadama u Švicarskoj i Gruziji te dosad službovao kao ambasador u Bjelorusiji. Sjajno, impresivno. Ali zašto onda čovjek ne "koordinira", primjerice, odnose BiH s Partnerstvom za mir? Ili možda organizuje pristupanje BiH Varšavskom paktu? Ironiju nastranu, gomilanje međunarodne birokracije posljedica je, ponajviše, hladnoratovske vizure zapadnih diplomata po kojoj je dostatno da čovjek savlada ruski pa da postane megaekspert za sve Slavene redom i arogancije po kojoj Bjelosance i Hercegruzine, samim tim što je zapadnjak, može poučiti svemu.

Zaista raduje efikasnost sa kojom je Vlada Federacije, putem Finansijske policije, disciplinirala ponašanje rukovodstva Fabrike duhana Sarajevo. Naime, čim je Skupština dioničara FDS-a donijela odluku o podjeli profita firme od nekoliko miliona maraka, Vlada Federacije je upozorila kako se radi o kršenju odluke Vrhovnog suda FBiH koja je išla u pravcu onemogućavanja izmjene strukture kapitala u FDS-u jer spor pred ovim sudom još nije okončan. Potom je uslijedila i munjevita akcija Finansijske policije kojom je blokirana isplata navodne dividende, odnosno ostvarene dobiti. Međutim, predsjednik Federalne vlade Behmen već mjesecima, pa i godinama, nema istovjetan odnos prema mostarskom Aluminiju. Finansijska policija je izbačena iz ove firme, a na računima Brajkovićevog kombinata gomilaju se nove zarade od kojih koristi imaju samo oni koji su u talu sa bivšim šefom zapadnog dijela grada na Neretvi. Bez blokade. Ispada, dakle, ono što je dosadilo pjevati i vrapcima na grani: za Aluminij i njegovu vlasničku transformaciju vrijedi međunarodna arbitraža. Za FDS, što je jedini normalan i u svijetu prihvaćen princip, važe zakoni države u kojoj ova firma radi i Vrhovni sud koji rješava spor države i bosanske fabrike duhana. Dakle, dvostruki aršini. Produkovani strahom ili hinjenom naivnošću čelnika federalne vlasti kojima uopće ne pada na pamet da se sa istim žarom sa kojim sprečavaju haos u FDS-u uhvate ukoštac sa od države i predratnih radnika otetim imperijem hercegovačkog bijelog zlata. Oni će prljavi posao legalizacije pljačke u Aluminiju sa zadovoljstvom prepustiti međunarodnim revizorima.

Pismo generala Johna Sylvestera, zapovjednika SFOR-a, članovima Predsjedništva BiH u pozitivnom smislu je zasjenilo većinu stvari koje (ni)je do sada uradio u BiH. Prvi put u ovoj zemlji jedan je visoki međunarodni zvaničnik jasno i nedvosmisleno rekao da minimum onog što je potrebno da BiH, jedina u regionu, ne bi ostala izvan Partnerstva za mir, jeste državno ministarstvo odbrane, kontrola i komanda, zajednička sigurnosna politika, transparentnost budžeta, razvoj zajedničke doktrine i zajednički standardi za obuku i opremu! Ovo upozorenje je tim važnije što dolazi usred predizborne kampanje i neće biti boljeg testa opredijeljenosti bh. političara od reakcija na njegovo podsjećanje. Jedinstveno ministarstvo odbrane ima, uostalom, ama baš svaka država na svijetu i ovaj Sylvesterov blagi ultimatum treba čitati i kao najavu oštrijih mjera međunarodne zajednice protiv onih koji se protive tom rješenju. A njih nije malo i većini je izborna baza Republika Srpska. Iako Živko Radišić nije među najokorjelijim protivnicima vojnih integracija na državnom nivou, način na koji on komentira nedvosmislene uvjete ulaska u Partnerstvo za mir je posebno interesantan jer govori o potpunom autizmu političara iz RS-a po ovom pitanju. On, naime, bez ikakve sumnje ističe kako ministarstvo odbrane na nivou BiH nije uvjet za Partnerstvo za mir i ostale integracije!? Zbog Radišića i sličnih možda bi čitava stvar trebala ići polaganije i prvo bi trebalo - s obzirom na sve silne afere i potrese unutar postojećih ministarstava odbrane Federacije BiH i RS-a - raspustiti svu tu silnu odbrambenu administraciju, brigade sekretarica i čete atašea za štampu, pa tek onda razmišljati o jednom ministarstvu i nekakvim izvanbosanskim integracijama. Čisto navike radi.

Neki bi to nazvali trenutkom istine. Ako nije, onda je neoprostiva jezička omaška, neoprostiva za diplomatu poput američkog ambasadora u BiH. "Ambasador SAD-a Clifford Bond rekao je da je smrt ovih ljudi prije sedam godina bila prekretnica za SAD da se što više angažiraju na što bržem uspostavljanju mira u BiH", suho, agencijski, prenijela je većina medija dio njegovog govora na Igmanu, prilikom obilježavanja sedmogodišnjice pogibije trojice američkih diplomata. Tek nešto više od mjesec dana nakon obilježavanja sedmogodišnjice "tragičnih događaja" u Srebrenici (to se, inače, zove genocid), Bond, mrtav-hladan, otkriva kako intenzivnu američku zainteresiranost za okončanje rata nije proizvelo masovno i sistematsko ubistvo deset hiljada ljudi, već nesretna pogibija trojice njegovih kolega.

Tjerajući mak na konac, ono što je Bond, možda i nesvjesno, izgovorio jeste to da su životi potonjih upravo ono što je promijenilo tok rata u BiH, prevashodno uvlačeći SAD u rat u većoj mjeri; deset hiljada bosanskih života manje-više; prethodnih skoro dvjesta hiljada također. Dilema mnogih Bosanaca, onih koji su godinama trpjeli granatiranje, glad i hladnoću, pitajući se zašto su njihovi životi tako jeftini, sada je riješena. To što on nije rekao i zašto su naši životi tako bezvrijedni, ne treba posebno objašnjavati. Bond uostalom i nije došao u Bosnu da nam objašnjava zašto smo morali ginuti i koliko nas je moralo poginuti da bi vlada zemlje iz koje dolazi silom prekinula teror. On je tu, između ostalog, i da nam ponudi sporazum kojim će njegova vlada i zvanično proglasiti državljane SAD-a vrednijim, posebnijim i jednakijim pred zakonom, ne samo u odnosu na stanovnike Bosne nego i sve druge Zemljane kojima George Bush nije predsjednik.

Nevjerovatno brzom reakcijom, Dom za ljudska prava BiH potvrdio je još jednom svoj odličan sluh za najbezočnije oblike kršenja ljudskih prava. Naime, Srpska pravoslavna crkva je početkom augusta uputila poziv građanima Foče da 18. augusta u Ratajima, koji pripadaju fočanskoj općini, prisustvuju posvećenju turbeta oko kojeg se nalazi groblje sa mezarima porodice Čengić!? Nakon što su predstavnici ove porodice alarmirali većinu relevantnih domaćih i međunarodnih institucija, upozoravajući na ovaj nečuveni pokušaj pokrštavanja, odnosno kaubojskog zauzimanja zemlje sa muslimanskim grobljem, a potom i tužili Republiku Srpsku Domu za ljudska prava, ova institucija je donijela odluku kojom se vlastima RS-a naređuje da poduzmu sve mjere kako bi se spriječio bilo kakav "religijski obred" na porodičnom groblju. Iako pokušaj skrnavljenja groblja muslimana, starosjedilaca na tom području - zakazan na datum kada ističe desetogodišnjica protjerivanja posljednjih Bošnjaka iz tog kraja - pokazuje kako se ništa posebno nije promijenilo u svijesti čelnika SPC-a, interesantno je da su oni ovoga puta ipak ustuknuli pred silom argumenata koji su im suprotstavljeni. Podrška koju su direktno ili indirektno pružali politici čiji su ciljevi bili istrebljenje Bošnjaka i zatiranje tragova njihovog višestoljetnog bivstvovanja u tom dijelu Bosne istopila se pred odlučnošću kako članova porodice Čengić, tako i predstavnika međunarodne zajednice koji nisu "klepili ušima" pred mitomanskim tlapnjama vrha SPC-a. Dom za ljudska prava dao je zakonski pečat ovoj odlučnosti i pokazao da moral i pravda ponekad idu ruku pod ruku.

Stanovnike Zeničko-dobojskog kantona vjerovatno ne treba posebno podsjećati na to ko je svojevremeno bio Bedrudin Salčinović i ko je žario i palio kantonalnim parama. Nekadašnji guverner je nanovo izronio iz mraka jer je na tapetu krivična prijava podignuta protiv njega i još troje funkcionera ZE-DO kantona zbog preusmjeravanja preko osam miliona maraka sa kantonalnog na budžet Federalne uprave za boračka pitanja, tada pod dirigentskom palicom Fuada Puriševića. Finansijska policija je, međutim, utvrdila kako te milione nikada niko nije ni planirao ni evidentirao u budžetu ZE-DO kantona, pa su pare poreskih obveznika, dakle, bez znanja njihovih predstavnika - poslanika kantonalne skupštine - lijegale na račun Puriševićeve uprave. Kako ih je "boračka uprava" trošila može se samo pretpostavljati, s obzirom da je i ona svojevremeno bila zahvalan klijent istražnih finansijskih organa. No, bitnije od toga je što Salčinović ovih dana punih usta izjavljuje kako je imao pravo da potpiše Protokol (iz 1997. godine koji je Federalnoj vladi prepustio sredstva iz poreza na dobit koji se skupljao u ZE-DO kantonu), "ali sam ga potpisao prije svega iz moralne obaveze prema najzaslužnijem dijelu našeg društva". Da nije tužno i cinično, bilo bi smiješno: na pragu sudskog procesa, Salčinović koristi aferime svoje i Bičakčićeve stranke kao, maltene, predizborni pamflet!? Kao, eto, mi smo spremni čak i na sud ići samo da borcima i šehidskim porodicama ništa ne fali. Ova sramna laž kojom SDA kadrovi objašnjavaju kako je u njihovo doba zakon bio do kršenja rastegljiv pojam, još jedan je dokaz kakva nas država čeka ako Izetbegovićeva stranka nekad u budućnosti ponovo preuzme uzde vlasti.

Sarajevo Film Festival postao je obavezan dio kalendara onih koji na ovaj ili onaj način pripadaju filmskom svijetu. Cifre kao što su devet programa, 109 filmova ili 75.000 gledalaca i ne moraju biti kvalitativno određujuće: na ovogodišnjem Festivalu ima i sjajnih i prosječnih i loših filmova, ali to nije najbitnije. Važno je da grad koji sve češće pritišću natruhe mračne provincije živi u duhu Festivala. Ljudi iz organizacije učinili su sve da i pored kiše koja remeti programe u dva otvorena kina, gledaoci ne budu na gubitku. Osoblje je ljubazno prema domaćim novinarima - što proteklih godina baš i nije bila praksa - a programi uglavnom ne kasne, iako se zna dogoditi da tehničke omaške pokvare poneku projekciju. Među gostima nema imena koja pune stranice tabloida, ali tu je dosta onih koji se u filmskom svijetu smatraju ekspertima. Festival je tako postao "filmskiji": programski i stilski djeluje dosta profiliranije u odnosu na ranija izdanja, tako da Miri Purivatri i njegovim suradnicima valja stisnuti ruku i čestitati. I poželjeti da čarolija kakva je SFF traje više od osam dana.