ovo je bila predstava sa "pevanjem i pucanjem", ali se čak ni po tome ne može uporediti sa onim što je u ovdašnjim pozorištima producirano od kraja rata. Ništa, ama baš ništa, što čini Romea i Juliju u režiji Harisa Pašovića ne uklapa se u mali svijet od Izačića do Trebinja, u mikrokosmos amaterizma, upaljenih sujeta i teatarskih projekata čija je svrha nejasnija od poruke koju, kao, odašilju.

Uopće nije bitno da li je stotine ljudi, koji nisu imali jednu od 300 karata za premijeru, okupljenih na onom dijelu Trga Bosne i Hercegovine koji, pozorišnim jezikom rečeno, nije igrao, znalo šta Pašović sprema osam nedjelja niti kakav to značaj ima. I jako je bitno što je jako malo prisutnih znalo kako je brojna ekipa provela noć prije, s čime se sve mučila, koliko je tehničkih muka bilo. Tu premijernu noć, zapravo, samo je Haris Pašović znao na šta će ličiti posljednja večer u julu. Večer od koje bosansko pozorište može, opet, biti isto, ali nikada neće biti više od dvoje spremnih povjerovati kako su pučke zabave za masovno izvođenje - umjetnost.

Vrijedi gledati Romea i Juliju. Ne samo zato što je to istinsko teatarsko remek-djelo na koje smo čekali (pre)dugo, nego i zato što će konačno i najzlobniji morati priznati kako Bosna i Hercegovina ima ljude koji mogu iznijeti jedan ovakav teatarski projekat. Izvanredni glumci, od kojih su neki prvi put na sceni, igrali su maestralno, potpuno sigurno i uvjereno kako je to što rade najbolje što se može. I, konačno, bili u pravu.

Na kraju jedne sasvim prosječne teatarske sezone desili su se Romeo i Julija. Sada je nadati se, ili, u krajnjoj liniji, zahtijevati da ispod ovoga bh. teatar ne smije. I tražiti da na sljedeću predstavu našeg najboljeg pozorišnog reditelja ne čekamo narednih deset godina.

Grijeh je prepričavati ovog, našeg Romea i Juliju, jer ovakva postavka djela velikog Williama Shakespearea spada u obavezno gradivo, ne samo pozorišno. Ipak, evo nekoliko detalja: u prostoru na kojem je 1992. hiljade demonstranata ubijeđenih da se razumom može zaustaviti uništavanje domovine pretvoreno u snajperske mete, tri se porodice, podijeljene vjerom i borbom za zemlju, mrze i polako istrebljuju, trguju i varaju… U jednom drugom vremenu, vremenu koje na trenutak podsjeća na našu apokalipsu, ali i na sve tuđe nesreće, a opet, samo tren kasnije, govori o svijetu postapokalipse, svijetu Hermannovih stripova i orvelovskih predviđanja. U ovoj predstavi se dvoje ljudi voli, svi ostali se ne podnose, granate padaju na bosansku skupštinu, 11. septembar 2001. događa u Sarajevu, smrt se priželjkuje i od nje se bježi; kod Harisa Pašovića na bini svira jazz bend, glumci pjevaju na četiri jezika, pokazuju znanje borilačkih vještina i zadivljujuću kondiciju… I ako, ponekad, sasvim malo, kakvo tehničko pomagalo zakaže, sve zapravo funkcionira tako prirodno, tako… moguće, što i jeste poruka, bukvalna i pisana, ove predstave.

A čak i da je sve za, recimo, 30 posto lošije, trebalo bi imati cojones promjera zemaljske kugle pa biti zloban i zamjerati. Jer, ovo je komad sa 20 glumaca, u zemlji u kojoj među najznačajnije predstave spada izvrsna Ay, Carmela! sa cijela dva lika.

Statistika spektakla

U predstavi Romeo i Julija Harisa Pašovića angažovano je 20 glumaca. Direktno u projektu učestvovalo je 100 ljudi, a broj onih koji su bili povremeno angažovani prelazi 200. Tehnički tim broji 15 ljudi, koliko i autorski. Na sceni od 300 metara kvadratnih nalaze se, pored glumaca, i četiri muzičara. Prostor za publiku prima 400 ljudi, koji sjede na drvenim tribinama, napravljenim specijalno za ovu priliku. Probe su trajale mjesec dana i rađene su svakodnevno, od 15 sati pa sve do pet sati sljedećeg jutra. U predstavi se pored pištolja, koje nosi gotovo svaki glumac, puca iz četiri puške M16 i dva kalašnjikova. Na zgradu Skupštine se ispaljuje 12 svjetlećih granata, a četiri pirotehničara brinu se za završnu eksploziju na šestom spratu porušene zgrade. Puca se manevarskom municijom 7,62 mm i 9 mm. (V.S.)

Zvijezda blokiranih leđa

Jedno od najzvučnijih glumačkih imena u Pašovićevoj podjeli za Shakespeareovo djelo svakako je Emir Hadžihafizbegović, koji igra grofa Kapuleta, Julijinog oca. Ovaj Tuzlak, i jedan od naših najboljih glumaca, na predzadnjoj probi predstave doživio je tešku povredu. U sceni maskenbala, dakle već u prvom činu, Hadžihafizbegović je pao silazeći sa stražarske kule. Iako se u prvi mah činilo da je tom prilikom povrijedio glavu, sarajevski ljekari su ustanovili kako su Emiru nastradala leđa, preporučivši mu mirovanje. "U karijeri sam odigrao 31 premijeru i nikada do sada se nisam susreo sa ovako napornim radom. Taj rad je u prvom dijelu bio jako suvisao i imao esnafsko utemeljenje. Drugo poluvrijeme je, međutim, bilo iscrpljujuće: od prvog dana izlaska u eksterijer, pratila nas je kiša, što je pruzrokovalo nedopustivo duga čekanja glumaca, koja su nekada znala trajati i po osam sati. U toj kombinaciji gubljenja vremena i rada do četiri sata ujutru, meni se desilo da sam pao sa osmatračnice i povrijedio kičmu. Hvala Bogu da povreda nije bila toliko teška da bih prekinuo rad. U dogovoru sa sarajevskim ljekarima sve planirane predstave ću igrati pod blokadama, a nakon toga slijedi period mirovanja i oporavka. Ja bih se ovom prilikom zahvalio doktorici Vesni Čengić, koja je od trenutka povrede bila uz mene i učinila sve da ovaj događaj bude što manje traumatičan." No, Hadžihafizbegovićev pad nije jedina nesreća koja je zadesila ansambl Romea i Julije. Noć nakon Emirovog pada, od neplanirane eksplozije manevarskog metka stradala je ruka Samira Mehića, inače pripadnika specijalne policije, koji je glumce učio borilačkim sportovima i rukovanju oružjem. I glumica Tanja Šojić je doživjela nimalo ugodan pad koji, nasreću, nije imao ozbiljnije posljedice. Posljednji u bilansu baksuzluka je inspicijent Goran Simić, koji je manje od 24 sata prije premijere uganuo nogu. I nastavio raditi pod injekcijama. (E.I.)

Zoran Bečić (Eskalus, veronski knez), najstariji glumac u predstavi, ne priznaje podjele na stare i mlade glumce. Za njega postoje samo dobri i loši glumci. "Haris Pašović je uzeo ono što je među mladima sigurno ponajbolje. A nas stare je uzeo opet po nekom svom viđenju stvari. Mada u pozorištu ništa nije novo, ovaj projekat je veoma zanimljiv jer je nabijen jednim suludim pozorišnim izrazom. U Harisovom čitanju Shakespearea Romeo i Julija nisu lijepi i nesretni, oni su dijelovi nesretnog društva. Naravno da je u ovom poslu najteže bilo mladima koji su morali da steknu takve fizičke predispozicije da se to graniči sa cirkuskim vještinama. Jedini razlog da se tako čovjek bavi teatrom jeste duboka vjera u jednog velikog reditelja. A on ozbiljno upozorava na ljudsku nesreću, netoleranciju, nekomunikativnost, nerazumijevanje, ne-ljubav." Svoju saradnju sa rediteljem Pašovićem Minka Muftić (Sestra Ivana) počela je prije 18 godina igrajući ulogu Hamletove majke. U novoj predstavi igra duhovnjaka koji povezuje Romea i Juliju. "Suštinske razlike u načinu na koji on misli o teatru nema: on o teatru i dalje misli na uzvišen, poseban i autentičan način. Ali, proces je isti i to je jedna ljepota u toku rada. Možda je glumac u našim okolnostima manje u mogućnosti da bira, ali ja volim ovakav način rada, volim kad je uključeno kompletno glumčevo tijelo, kad je u mogućnosti da bude jedan veliki instrument na kojem će svirati sam, a i zajedno sa kolegama i svim subjektima uključenim u predstavu. Bogatstvo ove predstave je u tome što smo zajednički promišljali svaki segment predstave i bili potpuno uključeni u svaki lik. Haris je izabrao ljude po svom osjećaju za teatar i mislim da svaki član ekipe i pripada ovdje, tako da smo sarađivali bez obzira na godine i glumačko iskustvo." Šibenčanka Oriana Kunčić (Parisova majka) nedavno je diplomirala u klasi prof. Admira Glamočaka. Ovo joj je prvi projekat van akademije. "Izuzetna mi je čast raditi sa Harisom Pašovićem, ne zato što je on već poznati redatelj, nego čovjek od koga možeš jako puno naučiti i steći dragocjeno iskustvo. Ovdje postoji jedna iznimno kvalitetna struja ljudi koji žele raditi, a to je najbitnije u pozorištu - da se njime bave ljudi koji ga vole, a ne oni koji žele postati slavni." Splićanka Lana Barić napustila je studij novinarstva u Zagrebu i skrasila se na sarajevskoj Akademiji. "Ne mogu objektivno govoriti o predstavi. Mogu samo reći da se osjećam fenomenalno dok igram i osjetim da se moje kolege tako osjećaju. Nadam se da će to i publika prepoznati. Zasluženi odmor provest ću u Splitu, a u jesen se vraćam u Sarajevo. Pozorišna scena u Hrvatskoj treba revoluciju da bi iole dobro funkcionisala, dok je Sarajevo puno naprednije i na dobrom putu da postane pozorišno zreo grad." Slaven Vidak (Baltazar, Romeov sluga) rođen je u Vojvodini, srednju školu završio u Hrvatskoj, a Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. "Bio je ovo i fizički i psihički naporan rad, ali sam stvarno radostan što sam dio ove odlične ekipe u kojoj svako svakog motivira da da od sebe što više, tako da i ja svaki dan postavljam sebi sve veće zahtjeve. Niti jednog momenta nisam osjetio da su glumci podijeljeni po glumačkom stažu. Mogao sam samo da se nadam da ću raditi sa ovakvim rediteljem i po svjetskim standardima. Nisam rođen u Sarajevu, ali mislim da sam Sarajlija." Rođena Zeničanka Nancy Abdelsakhi (grofica Montagi, Romeova majka) također je prije upisa na sarajevsku Akademiju živjela u Hrvatskoj. Ono što je razlikuje od ostalih glumaca i istovremeno jače vezuje za Pašovićevu priču o nerazumijevanju i netoleranciji jeste njena boja kože. "Činjenica je da sam tek na Akademiji shvatila da sam crnkinja. Naime, neko je postavio pitanje da li ja kao crnkinja mogu da igram ijednu predstavu. Nedavno sam diplomirala ulogom bjelkinje u predstavi u kojoj moj kolega glumi crnkinju, i to je bio moj odgovor. Pašovićeva predstava usko je povezana sa pitanjima vjere, boje kože ili bogatstva, zbog kojih neko strada. Ona istovremeno predstavlja veliko pitanje i veliki odgovor. Drago mi je što sam dio ekipe na čiji rad se mogu ugledati i drugi reditelji." Vučen Bjelac (Paris) najmlađi je član glumačke ekipe. "Desilo se ono za što svi kažu da se rijetko dešava. Niko nikog nije ružno pogledao, nije bilo negativne energije - što je čudo u bilo kojem poslu. Ni u jednom momentu nisam osjetio da bih trebao držati distancu jer sam mlađi. Trudio sam se da uradim što više i bolje. Sam reditelj ima takav pristup da ti ne kaže i ne ponudi ništa dok ti njemu bar malo ne daš od sebe. Vjerovatno zato cijela ekipa ima osjećaj da je to naša zajednička predstava, iako je iza nje ime Harisa Pašovića. Pozorište je partnerski čin, zajednička igra, a u ovoj našoj igri osjetio sam puno pozitivne energije." Šejla Kamerić-Sijerčić, art direktor predstave, poznato je ime u bh. umjetničkim krugovima. Ovo joj je prvi teatarski projekat i druga saradnja sa Harisom Pašovićem, sa kojim je osmislila modnu reviju Opsada, prikazanu na desetogodišnjicu početka opsade Sarajeva. "U predstavi sam od samog početka, dakle od razgovora o koncepciji, vremenu i prostoru u koji će ona biti smještena, i mislim kako je to ogroman kvalitet. Na taj način smo zajedno osmislili poruku koju treba da pošalje ova predstava. Zajedno smo izabrali i prostor ispred Skupštine, koji ovoj predstavi odgovara i simbolično i historijski, ali i po tome što nalikuje grčkom teatru sa dvije pozornice i stepenicama. Željela sam napraviti što je moguće manje intervencije u prostoru i to samo sa onim elementima koje smo ovdje zatekli - automobilske gume, ježevi, bodljikava žica, jer mislim kako je ovaj prostor scenografija sama po sebi. Jedini uneseni element je kula stražara i sretna sam zbog toga što sam uspjela u svojoj namjeri. Moram reći da je sve urađeno sa jako malo novca, ali se, bez obzira na to, nije improvizovalo. Najvažnije od svega je to što smo svi zadovoljni urađenim - i umjetnički tim, i reditelj, a i glumci. To se u teatru, kako su mi rekli ljudi koji imaju više iskustva rada na predstavama, zaista rijetko dešava." Kao Pao Shu su Irma Saje, Vanja Ciraj i Naida Begeta, koje pod ovim imenom postoje od marta mjeseca 2002. Prvi zajednički projekt bila ima je modna revija Opsada i odatle i saradnja sa Harisom Pašovićem. Sve tri su studentice Akademije likovnih umjetnosti na Odsjeku za produkt dizajn i autori su kostima u predstavi. "Kada smo odabrali koncepcijski kako će izgledati kostimi, radili smo dalje na njihovom izgledu. Odlučili smo se podijeliti ih u tri grupe: Kapuleti, Montagiji i ostali, s tim što je ta treća grupa sastavljena od potpuno različitih kostima. Odlučili smo se da Montagije obojimo orijentalnim tonovima i oni su u kombinacijama narandžasta i svijetlosmeđa, dok su Kapuleti zapadna varijanta crno-crvene boje", kaže Irma. "Romeo i Julija su ratnici u ovoj koncepciji, tako da bi bilo smiješno obući ih u volane i čipku. Oni su dijelovi društva u kojem žive i nose obilježja porodica kojim pripadaju. Tek kako se predstava bliži kraju, oni postepeno kostimski počinju ličiti na dvoje mladih ljudi nevezanih za sredinu iz koje dolaze", dodaje Vanja. "Za nas su svi kostimi predstavljali ogroman izazov. Radili smo ih ručno - od skica do šivanja, i samo je za neke kostimske elemente bila angažovana krojačica. Svakom kostimu je posvećena ogromna pažnja i bilo nam je sasvim nebitno da li se on pojavljuje jednom ili dvadeset puta. Svaki kostim rađen je u skladu sa likom iz predstave, ali i u skladu sa karakterom glumca koji ga nosi. I svi glumci izvanredno nose svaki kostim", kaže Naida. A šta znači Kao Pao Shu? "Pogledajte na internetu!" (V.Seksan, E.Jahić, S.Hadžović)

Arhiva Dani
268