SDS ulazi u jesen 1997, nakon čuvenog puča Biljane Plavšić kada je, kako je sâm tada rekao, "veća gužva bila na izlazu nego na ulazu". Do tada je, ne sjeća se koliko, bio član socijalističke partije u ilegali: bio je vlasnik pristupnice koju nerado priznaje. No, ne taji da je prije rata bio dugogodišnji član SKJ. Tokom rata je jedno vrijeme proveo na Vlašiću "kao običan borac", a onda i u uniformi vojnog policajca, da bi se krajem 1993. skrasio na radnoj obavezi u banjalučkoj Fabrici duhana, u kojoj je prije rata bio komercijalni direktor. Slovio je kao gradski lik sa dobrim poznanstvima i vezama, koji može da motiviše ekipu oko sebe, i na tom je ustrajavao i po preuzimanju kormila SDS-a u svoje ruke. Iako formalno nikada nije bio prvi čovjek banjalučkog krila stranke, njegov najveći uspjeh u političkoj karijeri vezan je za to doba: vrlo prijemčivom pričom, pad rejtinga SDS-a u Banjoj Luci na svega 11 posto vratio je na 30 posto i postigao da ponovo bude najjača stranka u ovom gradu.

U početku je prepoznat kao reformator SDS-a: prvi je javno govorio o greškama, o korupciji, ali nikada nije dovodio u pitanje ratnu hipoteku te stranke. Da je imao uspjeha svjedoče ne samo simpatije biračkog tijela od Doboja do Gradiške već i svekolika naklonost međunarodne zajednice: iako ga je za svog mandata Carlos Westendorp, tada Visoki predstavnik u BiH, izbacio iz skupštine, prije samog kraja mandata vratio ga je tamo i to je jedini političar u ovoj zemlji koga su stranci suspendovali sa funkcije i poslije ga vratili na nju. Zašto? Oni koji znaju o čemu je riječ, skloni su tezi da je svekolika svita međunarodnih zvaničnika u njemu prepoznala dovoljno jakog čovjeka u Banjoj Luci koji bi mogao da pocijepa SDS: u legendu su dospjeli tajni sastanci Thomasa Millera, bivšeg američkog ambasadora u BiH, s Čavićem u Doboju, gdje se građanin Dragan kleo u promjene i upinjao objašnjavajući kako je već dovoljno daleko od šumskog lobija s Pala, no sva je priča pala u vodu onoga časa kada mu je imenjak Kalinić shvatio da bi reformisani SDS izgubio kod vjernih birača, a da bi tvrdi bio još tvrđi da ni za njega ne bi bilo mjesta. Zato je, tvrde bliski Draganima, ovog proljeća sâm Kalinić ušao u deal sa strancima obećavajući da će (opet i nanovo) reformisati cio SDS umjesto da ga dijele. Sve se završilo žrtvovanjem Mirka Banjca, koji je za tu potrebu priglupo igrao ulogu partijskog ekstremiste?!

No, što se tiče Čavićevog reformizma, vrijedio je taman onoliko koliko nije ometao njegove ambicije. A one su uvijek bile velike: uoči izbora 2000. počeo je da ucjenjuje Kalinića da će napustiti i poderati stranku ukoliko mu ne daju predsjedničku kandidaturu. Tim je povodom čak i Radovan Karadžić presavio tabak i napisao pismo upozoravajući da je Čavić premlad i da mora da se strpi: tako je predsjednik RS-a postao sarajevski kadar i ratni šef Grbavice, Mirko Šarović, ali u nevjerovatnom aranžmanu. Naime, u internom dogovoru podijeljena su predsjednička ovlaštenja i Šarović je preuzeo obavezu da na sva putovanja i posjete vodi potpredsjednika. Zajedno su bili u Rusiji, prošle godine i u Washingtonu, gdje su za tri dana boravka imali samo jedan javni nastup: u Institutu Woodrow Wilson. Vojislavu Koštunici svaki put idu kao Ivica i Marica, pri čemu, sudeći po njihovom nastupu, neupućenom baš i nije najjasnije ko je šef a ko podšef, što Šarovića mnogo nervira.

E, sad: i SDS je oduvijek bio skeptičan spram Čavićevih ambicija, dijelom zato što je iz Krajine (vladajući "sarajevski lobi", kako u SDS-u od milja zovu tvorce najsmrtonosnije politike s kraja prošlog stoljeća, Krajišnike od 1990. gleda s paljanskih visina udjeljujući im mrvice vlasti u samoj partiji i kad god se pobune, preveslaju ih za sekundu), a dijelom zbog njegovih nejasnih kontakata prema međunarodnoj zajednici. I ovaj je put, tvrde dobri znalci banjalučkih prilika, na Palama smišljen identičan scenarij, pa je Šarović trebao biti kandidat za predsjednika, Kalinić za Predsjedništvo, dok je Čaviću obećavano mjesto premijera. Kako SDS poslije izbora neće moći da vlada sam i pored svih funkcija koje drži, morat će premijersku fotelju dati koalicionom partneru i zato je Čavić opet posegao za vječitom prijetnjom otcjepljenja krajiških odbora pa je postao kandidat za predsjednika RS-a. Šarović je kandidiran za Predsjedništvo, što se danas u Banjoj Luci cijeni kao drugi najveći Čavićev politički uspjeh.

Što se više peo na ljestvici, bivao je i radikalniji (naravno, u granicama koje dozvoljavaju stranci): prošle je godine rekao kako je poziv na kantonizaciju BiH objava rata. Kako je uvijek mnogo volio da se bavi korupcijom, na čemu je, dok je bio u opoziciji, gazio Dodika i sticao popularnost, već u decembru 2000. a nakon izborne pobjede izjavio je da: "u RS-u ima dosta korupcije i kriminala. Krajnje je vrijeme da stavimo tačku na te činjenice i da, bez obzira kojoj političkoj stranci pripadaju nosioci takvih deformacija, konačno pokrenemo ozbiljne postupke". Recept za borbu protiv kriminala za koji se opredijelio vidio je u (tada) novoj vlasti u SR Jugoslaviji: "Oni pokazuju kako treba raditi kroz institucije, da se s tom pošasti konačno jednom završi ili da se ta pošast u dobroj mjeri zauzda." I gotovo odmah je posegao za antikorupcionim timom a priči o korupciji se vratio tek nedavno na banjalučkoj ATV, u jeku afere blokiranja imovine Pušanića, Roguljića, Ambalažerke… zbog neplaćenih poreza u milionskim iznosima obrušavajući se na direktoricu Poreske uprave Milicu Bisić na tipično balkanski muškošovinistički način. Dakle, manirom Ljube Ćesića Rojsa Čavić je Milici Bisić preporučio da se bavi estradom te se zapitao: "Ko je uopće ona? Došla iz Beograda da nam vodi Poresku upravu, kao da mi nemamo svoje kadrove…"

Naravno, i priča o korupciji ima svoju pozadinu: Čavićeve veze sa kriminalom nikada nisu potvrđene, no ostala je mutna priča o prošlogodišnjem ulovu više od sto kila heroina za koji je odgovoran izvjesni Šolaja za kojeg Čavić tvrdi da je već osuđen, no u to je vrijeme dovođen u blisku vezu sa pravnim savjetnikom i političkim mentorom Dragana Čavića, advokatom Jovanom Čizmovićem. Na vijest Avaza da je od droge trebalo da se finansira kampanja SDS-a Čavić je tužio novinu i njenog vlasnika te Srnu, no nije se odrekao svojih posjeta banjalučkoj piceriji Del Kapo niti prijateljstva sa Čizmovićem - i jedno i drugo dovodi ga u vezu sa najmutnijim dijelom tamošnjeg podzemlja. Ne postoji niti jedna priča o mafiji koja ne vodi do Čizmovića, no od ovog Crnogorca i jednog od najvećih ratnih prijatelja Radovana Karadžića zazire podjednako i čestit svijet i mediji. Strahopoštovanje spram Čizmovića je, navodno, poraslo nakon što se i sa Karadžićem zavadio zbog "tajfuna", i to kada je najtraženiji ratni zločinac odlučio da rasturi tu svoju obavještajnu službu. Upravo je Čizmović kumovao novom okupljanju "tajfuna" na čelu sa Brankom Ratićem, koji je opet i sâm veoma blizak sa Čavićem. Trebalo je da preuzmu OBS (obavještajnu službu) kojoj je već bio određen i šef - Čavićev kadar Nenad Kešić, također blizak "tajfunu", ali Šarović je ovaj teški sukob dobio na kondiciju i od tada definitivno nemaju dobre odnose.

Najnoviji posao čitave ove obavještajne bulumente je upravo gaženje Milice Bisić, direktorice Poreske uprave koju je Mladen Ivanić doveo iz Beograda i koja je čak i njega iznenadila spremnošću da se ozbiljno pozabavi svojim poslom. Dok se on javno borio s njom optužujući je za nezakonitost i samovolju, njegovi su prijatelji odštampali spisak njenih ljubavnika i dijelili ga poslanicima u skupštini kao "zvaničan materijal", tobožnje pismo anonimnih radnika Poreske uprave. Demantirajući baš sve i pravdajući se zalaganjem za zakon i red, Čavić u ovom času dobija i treću svoju veliku političku bitku: pitanje je dana kada će Milica Bisić položiti oružje pred nespornom činjenicom da potpredsjednik RS-a i najozbiljniji kandidat za budućeg predsjednika entiteta štiti banjalučke tajkune nastojeći da definitivno zauzme ono mjesto koje je svojim bijegom pred snagama SFOR-a napustio Radovan Karadžić.

Stan i hrana po dogovoru

Rođen je 10. marta 1958. u Zenici, gdje nikad nije živio: djetinjstvo je proveo u Vitezu, potom u Novom Travniku, a od 1968. je stanovnik Banje Luke. Diplomirani je ekonomista, oženjen i otac dvoje djece: sin Tibor ima nepunih 17, a kćerka Sonja 12 godina. U stan od 75 kvadrata uselio je krajem 1992. godine, a uspio je, kaže, "postići dogovor sa Bošnjakom, nosiocem stanarskog prava koji živi u Sarajevu". Ima više kumova, no jedan od njih je danas u Banjoj Luci sporan: Živko Jovanić gradi vilu koju, kako kaže Čavić, "njemu imputiraju". Vozi Peugeot 406 i skije kada nađe vremena: pasionirani je filmofil, u pozorištu je samo ponekad. Prati svu štampu, ali ne preferira niti jednu novinu iz BiH; što se knjiga tiče, u posljednje vrijeme intenzivno čita sve one koje su napisane o ratu. Nedavno je pročitao Holbrookeovu Završiti rat, a kada je o kući i kućnim poslovima riječ, priznaje da je tipičan Balkanac. To znači, objašnjava, da ne pomaže u kući, jeste uzeo peglu u ruke, zna ponešto pripremiti za jelo (ne i skuhati), ali olakotnom okolnošću smatra da je u njegovom braku tako od samog početka. I to, kaže, nema veze sa politikom. Neće, također, da laže sebe, te priznaje da ne živi na način koji propisuje Srpska pravoslavna crkva, duboka pripadnost religiji traži mnoga odricanja, a njegov je, veli, odnos spram religije u onoj mjeri "koliko čovjeku treba da bi se osjetio duhovno čist".

Pet vrućih pitanja

Teška riječ genocid

DANI: Gospodine Čaviću, koliko će se dugo čekati da neko od lidera RS-a prizna genocid u Srebrenici i ode na mjesto zločina? ČAVIĆ: Genocid je preteška kvalifikacija, ali je nesporno da se desio zločin nad civilima. Da ne bi izgledalo kako tražim neku ravnotežu, prihvatam to kao činjenicu: u Srebrenici se desio zločin nad civilima i na mnogim drugim mjestima se desio zločin nad civilima, i to će, ako bude Boga i pravde, jednoga dana biti izneseno u javnost, a ljudi koji su to počinili odgovarati na način kako to predviđa zakon. Ne vidim da ovo treba biti činjenica preko koje se može preskočiti, mora se priznati da je zločina bilo. Istina, nisam bio u Srebrenici niti jednog 11. jula, ali jesam najmanje 10 puta, radio sam na uspostavi prve skupštinske vlasti, a moj lični odnos spram Srebrenice je pun frustracija: treba otići i vidjeti u kakvoj bijedi tamo ljudi žive. Taj prostor traži ozbiljne humanitarne i ine intervencije da bi se kvalitet života približio lošem kvalitetu života i u RS-u i u BiH, jer tamo je kvalitet života ispod svih normi ljudskog dostojanstva. DANI: Bili ste pripadnik Vojske RS do kraja 1993: da li je ta vojska bila četnička? Stavljate li Vi danas znak jednakosti između četnika i partizana? ČAVIĆ: Vojska RS je bila onoliko četnička koliko je hrvatska vojska bila ustaška i koliko je Armija BiH bila… ne mogu naći neku istorijsku kvalifikaciju, no to su bile nacionalne vojske. O ovom drugom pitanju mogu izreći samo svoj lični odnos: mi smo svi odrasli na stereotipu o NOB-u, a tek sada sa distance može se reći da se dobila prilika za uvid i u drugu stranu medalje. Odnosno, da i ta NOB u mnogim segmentima nije bila humana, ali i da su zapadne zemlje imale pozitivan odnos prema Draži Mihailoviću i četničkom pokretu. Prije nekoliko mjeseci sam gledao američki film snimljen 1945. o Draži Mihailoviću, emitovan je na ATV, koji govori da su tadašnja zvanična američka politika i filmska industrija u njenoj funkciji taj pokret vidjele kao pozitivan u borbi protiv komunizma. Vjerovatno je istina bila negdje u sredini, no činjenica je da je postratno komunističko vrijeme bilo vrijeme progona onih koji su imali imovinu, a ona je bez nacionalnog ključa oduzimana svima 1945. i danas zato svi hoće restituciju. Moje je mišljenje da je uloga partizana u borbi protiv fašizma pozitivna, ali i da je negativno bilo kreiranje nove države na komunističkom modelu. DANI: Kako objašnjavate činjenicu da na jednoj strani napadate direktoricu Poreske uprave Milicu Bisić, a na drugoj zataškavate aferu na carinama i zdušno branite direktora? ČAVIĆ: Ma, molim vas, to stvarno postaje nepotrebno za diskusiju: sve se meni pripisuje i ja niti više želim, niti imam energije da se branim. Eto, poštujem rad i gospođe Bisić i ljudi u carini, i neka svako odgovara za svoj posao. Niko ne uživa moju zaštitu. DANI: Podršku glasača ste dobili jasnim definiranjem kriminala i korupcije u ovom entitetu, odmah po izboru postali ste šef antikorupcionog tima i nemate rezultata. Šta se dogodilo? ČAVIĆ: To naprosto nije istina. Antikorupcioni tim u RS-u ne postoji, nikada nije formiran, a ja sam po preuzimanju dužnosti spremio republički program za sprečavanje korupcije i imam ga i danas. Radio sam ga zajedno s međunarodnom zajednicom u pokušaju da definišemo problem i nađemo mehanizme da se taj problem institucionalno riješi jer ne spadam u one koji tvrde da je borba protiv korupcije sezonska. Moram reći, da u nizu sastanaka koje sam održao do maja 2001, nisam naišao na podršku i spremnost ljudi kojima je taj posao u nadležnosti i zato sam 1. juna 2001. iskoristio svoju ustavnu poziciju i uvrstio u dnevni red program za sprečavanje korupcije u Narodnoj skupštini. Taj program je usvojen i u prilog tome moj kabinet je predložio dva sistemska zakona - jedan o sprečavanju korupcije i zakon o sprečavanju pranja novca. Usvojen je samo jedan - zakon o sprečavanju pranja novca, a zakon o sprečavanju korupcije je, nažalost, povučen iz procedure jer očigledno ni u parlamentu nije bilo spremnosti da se onda zakonski definiše uloga i pozicija antikorupcionog tima. DANI: Rekli ste jednom da je kantonizacija BiH objava rata: kako Vi vidite buduću BiH? ČAVIĆ: Po ustavnom uređenju, BiH je ovakva kakva jeste i ona je jeftinija varijanta od sukoba. Ne sjećam se te kvalifikacije, ali kantonizacija BiH bez pristanka građana RS-a nije moguća i ona je u svakom slučaju sukob, a da li će se taj sukob zadržati na političkom nivou ili će eskalirati u neku drugu vrstu sukoba, ja nisam Kleopatra iz Bijeljine da gledam u kuglu, ali bez sukoba neće proći. Moje viđenje BiH iskreno leži u kompromisu onih koji imaju dominantno povjerenje među građanima i predstavljaju nacionalne grupe u BiH ili tri dominantne nacije, tri konstitutivna naroda u BiH: kad se na tom nivou postigne dogovor, onda su moguće i prekompozicije ustavnog uređenja.

Rekli su o Čaviću:

ŽELJKO KOPANJA (direktor Nezavisnih novina): Bez obzira što pripada SDS-u, koji je nacionalistička a ne nacionalna stranka, mislim da Čavić, negdje u dubini, sam sa sobom, nije nacionalista. Njegovu pripadnost SDS-u tumačim više kao njegov pragmatičan način življenja i bitku za vlast. Mislim da nema odbrambeni mehanizam protiv svog ličnog okruženja i "prijatelja", a naročito je neotporan na manipulacije Kalinića i društva s Pala. No, čini mi se da se u posljednjih šest-sedam mjeseci kod njega dešava neka transformacija: slobodnije istupa i iz njegovih izjava sve više pravi Čavić, koji, po mom uvjerenju, ponavljam, nije nacionalista, ali kad su u pitanju političari u BiH i njihovo ponašanje - nikada se ne zna. SMAIL ĐUZEL (predsjednik SDA Banja Luka): Jedini je funkcioner kojeg je međunarodna zajednica rehabilitirala. Ako me pitate da li je on osoba koja bi odgovorila zadatku predsjednika ovog bh. entiteta, onda svakako treba naglasiti tu njegovu rehabilitaciju. Dakle, međunarodna je zajednica u njemu prepoznala čovjeka koji evoluira i nastoji da se ponaša kao demokrata, a posve je drugo gledište dokle je on u tim nastojanjima stigao. U ovom trenutku ja hoću da vjerujem da će budući predsjednik RS-a biti ne jedna, već tri osobe, te da će obavljanje te dužnosti ići u pravcu jačanja institucija BiH. SANJA MILUNOVIĆ (sekretarica u kabinetu potpredsjednika RS-a): Sa gospodinom Čavićem radim punih pet godina i jedino što ja mogu reći o potpredsjedniku jeste da bih voljela još dugo raditi s njim. Toliko je profesionalan, toliko se angažira na svakom projektu, da tih devet do dvanaest sati, koliko radi svakoga dana, predstavljaju svima motiv za još veći i potpuniji angažman. DŽEVAD GUŠIĆ (poslanik SDA u Narodnoj skupštini RS): Jedan je od ključnih kadrova SDS-a i skupa s Kalinićem bio je među najaktivnijim u Parlamentu, posebno pripremljen za svaku sjednicu i skoro svaku tačku dnevnog reda. Aktivno i uporno se angažirao u obaranju sa scene vlade Milorada Dodika. Pored stručnih rasprava o zakonskim prijedlozima, njegove su diskusije podobro obojene nacionalnom retorikom: SDS u Draganu Čaviću ima dobrog nacionalistu, dobrog patriotu i dobrog političara koji će sve učiniti da ostane dosljedan izvornim principima SDS-a, a to je da RS vremenom postane država ili se eventualno pripoji Srbiji. Treba reći da Čavić ima i izuzetno istančan osjećaj, kao i Kalinić, do koje crte smije ići u konfrontaciju sa međunarodnom zajednicom, nakon čega pristaje i na kompromis. Na kraju, mislim da se s Čavićem može dogovoriti sve ono što je na štetu drugih naroda. SLOBODAN POPOVIĆ (potpredsjednik SDP BiH, Banja Luka): U određenom je momentu bio stvarno osvježenje na političkoj sceni RS-a i uspio je da promijeni imidž SDS-a među dijelom biračkog tijela, ali i kod zvaničnika međunarodne zajednice. Čavić se promovisao kao šef antikorupcionog tima koji objektivno nije riješio ni najbezazleniji slučaj. Tako da se postavlja pitanje da li je tim napravljen da se bori protiv korupcije ili da onemogući one koji bi uistinu htjeli da se uhvate ukoštac sa korupcijom i kriminalom. Kako drugačije razmišljati ako šef antikorupcionog tima aferu u Republičkoj direkciji carina za koju postoje činjenice proglasi željom da se vještački proizvode afere jer se carina želi izmjestiti na nivo BiH i tako umanjiti značaj RS-a, odnosno ugroziti vitalne nacionalne interese? ZEKERIJAH OSMIĆ (predsjednik Kluba poslanika SDP-a i NHI-a u Narodnoj skupštini RS): Gospodin Čavić se na prethodnim izborima, kada je i postao potpredsjednik Republike Srpske, promovisao kao nosilac aktivnosti u borbi protiv kriminala i korupcije u RS-u. Nakon toga je, u toku mandata, izabran za šefa antikorupcionog tima, međutim Vlada koju je sastavio Mladen Ivanić i u kojoj je najmanje polovina ministara iz SDS-a, nije ništa uradila na ovom planu. Čak se vrh, odnosno rukovodstvo SDS-a, pominje kao nosilac kriminalnih radnji u ovom entitetu, pa i sami funkcioneri iz vrha SDS-a, među kojima i Čavić. Svakako je primjer afera na carini u kojoj učestvuje vrhuška SDS-a. To znači da Čavić ništa nije uradio u borbi protiv kriminala i korupcije u RS-u, čak su ove pojave i narasle za vrijeme njegovog mandata. DESNICA RADIVOJEVIĆ (predsjednik Skupštine opštine Srebrenica): Za svakog, pa i za Čavića, važi: pojedinac ne može ništa promijeniti u toku izbornih događanja i raspoloženja naroda, a posve sam siguran da narod neće pogriješiti. MLADEN GRAHOVAC (član Glavnog odbora SDP-a BiH, Prijedor): Prateći Čavićevo političko djelovanje, moram konstatovati da nije uspio izaći iz retorike i načina djelovanja SDS-a iz ratnog perioda. Na taj je način i sam dao kredibilitet nacionalističkom konceptu SDS-a, koji, kao i koncepti HDZ-a i SDA, konačno dobija svoje pravo mjesto u hiljadugodišnjoj istoriji BiH, mjesto koje ih svrstava na njenu tamnu stranu. U stanju u kojem je BiH danas, posebno u ekonomskom smislu, politika je, nažalost, profitabilno zanimanje. To se posebno odnosi na RS, gdje je, ne računajući uski krug tajkuna bliskih vlasti, jedini modus vivendi dočepati se plate budžetskog korisnika. Iskreno želim vjerovati da će on, kao i mnogi drugi koji nemaju čvrstu vezu sa ratnim SDS-om, iznaći unutrašnje snage za katarzu pomoću koje će okrenuti leđa nacionalističkim opcijama dajući doprinos izgradnji proevropskog bh. društva.

Arhiva Dani
268