a opipavanje pulsa kojim diše srbijanska prijestonica ne postoji bolji način od razgovora sa beogradskim taksistima: jest da ogromna većina njihovih "zastava 101" i "škoda" pamti Tita, ali su vožnje beogradskim taxijima skoro neugodno jeftine, a njihovi vozači najkomunikativniji profesionalci na svijetu. Započeti razgovor sa njima ne predstavlja ni najmanji problem, ali sam se prilikom mog prošlogodišnjeg, prvog dužeg poslijeratnog boravka u Beogradu, uvijek služio istom konstatacijom o jeftinoći njihovih usluga. Naravno, nakon toga uvijek slijedi pitanje odakle sam. Zanimljivo je da nakon mog odgovora većina kreće sa svojim viđenjem rata u Bosni i ne pretpostavljajući da sam mušterija koja možda nužno i ne dijeli njihova gledišta na ono kroz šta je Sarajevo prošlo u ratu. Razgovor koji slijedi vođen je prošle godine i po povratku u Sarajevo prepričao sam ga Mirzi Delibašiću, koji je već sedmicama ležao u bolnici.

"Iz Sarajeva? Ma, znao sam, bre, šta će da bude i govorio sam. One naše budale bombarduju zgrade a dole CNN!? Drže grad u opsadi i umesto da to po danu skidaju snajperima, a naveče ubacuju grupe specijalaca, oni bombarduju zgrade. A CNN snima! Pa, moralo je ovako da završi." Iako nisam gajio iluzije o Beogradu, šutio sam ne pronalazeći način za smislen nastavak naše komunikacije. Šutnja se otegla i valjda mu je izostanak mog očekivanog komentara upalio lampicu da ne pripadam Sarajlijama kakve on očekuje u svom autu. Postajalo mi je sve neugodnije, da bi taksista šutnju prekinuo nevjerovatnim pitanjem: "Je li, a kako je Mirza?"

Kad bih umio pisati, čini mi se da bih povodom opservacije o ratnom Sarajevu i taksistinog pitanja o Mirzi mogao napraviti čitav esej o prirodi srpskog nacionalizma, fašizmu koji je on porodio i u koji je današnji Beograd duboko, "do jaja" (što kažu mladi Beograđani), zaglibio. Naime, u svemu ovome nije najfrapantnije to što je taj nacionalizam sveobuhvatan, što je sistemski po svojim izvorima i "pinkovski" po svojoj masovnosti, što je zahvatio sve pore društva, već u tome što ga ljudi u Beogradu apsolutno, istinski nisu svjesni. Sa kakvom nevjerovatnom lakoćom oni iznose svoje stavove o zločinima u posljednjim ratovima i o čitavim narodima, to je da se normalnom čovjeku digne kosa na glavi! Možda bih ja i pokušao nešto da objasnim pomenutom taksisti da prethodno nisam ostao šokiran količinom mržnje i prezira od strane mog prijatelja, kojeg nisam prethodno vidio godinama, kada izgovori "Šiptari". Da sam na najoprezniji, najljubazniji način taksisti pokušao nešto objasniti povodom njegovog stava o ratnom Sarajevu, siguran sam da bi se dogodilo sljedeće: onoliko koliko je meni izgledalo strašno to što je on izrekao, toliko bih ja njemu ispao neobjašnjivo čudan zbog "nerazumijevanja" njegovih stavova. Kao što sam shvatio da moj prijatelj ne vidi ničeg problematičnog u svom odnosu prema "Šiptarima", tako ni taksista ne bi vidio ničeg spornog u tome što je 'to' u Sarajevu trebalo pobiti snajperima, umjesto granatama pred kamerama CNN-a. Dapače! "Pa, zar te ne pitam za Mirzu?", naslućujem čuđenje, potkrijepljeno interesom za Mirzu, koje je tu da dokaže svu "normalnost" čovjeka koji bi pobio sve "Turke" ali pritom i dalje gaji simpatije i poštovanje prema Mirzi.

Užasi nečiste krvi Beograd se nije vidljivije promijenio od mog prošlogodišnjeg boravka, osim što se veliki broj cijena približio sarajevskim uz prosječno tri puta manje plaće zaposlenih. Glavna politička tema je otvoreno neprijateljstvo između premijera republičke Vlade Zorana Đinđića ("koji bi od Parlamenta najradije napravio kockarnicu") i jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice ("koji bi od Parlamenta najradije napravio crkvu"). Njihov odlučujući okršaj, po svemu sudeći, odigrat će se na septembarskim izborima za predsjednika Srbije, nasljednika Milana Milutinovića, koji pakuje kofere za Haag. Iako još nije obznanio kandidaturu, izvjesno je da će se Koštunica kandidirati za predsjednika Srbije, dok je Đinđićev kandidat potpredsjednik Savezne vlade Miroljub Labus.

Mada su sve ankete donedavno ukazivale da je Koštunica još od čuvenog 5. oktobra ubjedljivo najpopularniji političar u Srbiji, najnovije govore da se Labus skoro izjednačio sa njim. Prijatelj koji odlično osobno poznaje i Koštunicu i Đinđića i političke prilike ubjeđuje me da apsolutno niko u Srbiji nema šansi protiv Koštunice. "Ogromna većina relevantnih medija u Srbiji je pod Đinđićevom kontrolom i oni stvaraju privid kojeg su i sami, manje ili više, svjesni." Moj dobro upućeni prijatelj mi ukazuje na dvije mogućnosti izbornog scenarija: jedna je da Koštunica bude drastično pokraden prilikom brojanja glasova i tako izgubi; druga je da postane predsjednik Srbije, ali s tim da bi odmah uslijedila promjena Ustava Srbije, koji je skrojen po mjeri Miloševića i još uvijek je na snazi. Potpunim pravnim nasiljem Đinđić je oduzeo mandate svim poslanicima Koštunicine Demokratske stranke Srbije zamijenivši ih svojim, osiguravši tako potrebnu većinu za promjenu Ustava. Njima će se sadašnja velika ovlaštenja srbijanskog predsjednika svesti na ona engleske kraljice.

Na nacionalno-ideološkom planu najznačajniji projekat koji se upravo odvija u Srbiji jeste potpuna reinterpretacija istorijske uloge četničkog Ravnogorskog pokreta, njegova reafirmacija i reanimacija. Suština ovog projekta jeste u stvaranju slike o četničkom kao jedinom antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu na prostorima bivše Jugoslavije. Partizanski pokret se pritom delegitimira kao komunistički, a komunizam je, jelte, tek naličje fašizma.

Državna televizija Srbije je svoj Dnevnik na Dan ustanka naroda Srbije, 7. jula, započela riječima da ove godine na taj dan pada jedna od pravoslavnih slava, te da je to istovremeno dan koji neki smatraju početkom bratoubilačkog rata 1941. godine, a neki Danom ustanka protiv okupatora. Ista televizija već sedmicama u udarnom, te jednom repriznom terminu emituje "Ravnogorsku čitanku", seriju kojom se glorificira četnički pokret. Sa izuzetkom Helsinške povelje Sonje Biserko i Republike Nebojše Popova, u Beogradu je danas skoro nemoguće naći medij koji ne daje veći (češće) ili manji (rjeđe) doprinos ovom aktuelno najvećem nacionalnom projektu čiji bardovi pripadaju vrhu Srpske pravoslavne crkve i grupi dobro poznatih akademika i pisaca.

Iako je uzrok moja očita neinformiranost, ostao sam šokiran koliko je "čistoća" srpskog nacionalnog porijekla neophodni preduslov za politički angažman. Najopasnija javna optužba na račun aktuelnog jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Gorana Svilanovića bila je da mu je "majka Albanka". Očito svjestan njenih razornih posljedica, ovaj lider stranke koja se zove Građanski savez Srbije požurio je da javno na optužbu reaguje. Učinio je to tako što nije ukazao na rasizam "optužbe", već uvjeravanjem da je čistokrvni Srbin, i po ocu i po majci.

Slično je postupio i jedan od najuticajnijih Koštunicinih savjetnika, Gradimir Nalić, kada su đinđićevci medijima otkrili da mu je otac - o, užasa! - musliman. Nalić svoju zlu sudbinu, na koju nije imao uticaja, nije mogao negirati, ali je medijima saopćio da je oduvijek bio odgajan "u pravoslavnom duhu". Kao u svjedočanstvo jedne od najvećih "podvala" iz iste kuhinje samom jugoslovenskom predsjedniku gledao sam u grafit "Koštunicina majka je Jevrejka!" Doduše, žrtva slično pogubne optužbe još u predizbornom periodu bio je i Đinđić, za koga su politički protivnici tvrdili da mu je ujak iz Bosanskog Šamca - musliman. Suvereni vladar medija reagirao je "zapadnjački": zakupio je čitavu stranicu u dnevnim novinama, objavio fotografiju svog ujaka i ujne, sa sve srpskim imenima, dodajući ne samo da "optužba" nije tačna, već da je i njihov sin svoj život kao borac ugradio u temelje Republike Srpske.

Nesumnjiva čistoća srpsko-pravoslavnog porijekla jeste neophodni, ali svakim danom i sve manje dovoljni dokaz podobnosti za političke i javne funkcije. Decenijama skriveno, a danas napadno isticano pa makar i izmišljeno, četničko porijeklo familije danas je u Beogradu "in". Shvatio je to i Miroljub Labus, koji je svoju predsjedničku kampanju započeo u Mionici, na svečanosti posvećenoj vojvodi Mišiću, čiju je tradiciju započeo Miloševićev režim. Nedjeljnik Vreme ovako opisuje Labusov dolazak u rodno selo svoje majke Robaje, blizu Mionice: "(...) Dakle, kuća Pavlovića u Robajama, baš onim gde se Tito '41. prvi put sreo sa partizanima. Pred kapijom dva automobila, uređeno dvorište, uz stazu vinova loza, u hladovini Labus sa familijom. Nigde obezbeđenja, nigde crvenih, nigde plavih beretki, kao da potpredsednik Savezne vlade nije 'odavde'. Labus ustaje, pozdravlja se sa pristiglim novinarima, izvinjava se domaćinu zbog gužve. Posluženje, rakija za ne odbiti, jedna gospođa, snajka, je li, izvadila fotografije, fotokopiran portret nekog oficira, nije zbog onog Velje (predsjednički kandidat Velimir Ilić, gradonačelnik Čačka, koji ističe svoje četničko porijeklo, op. S.P.), ali da se zna ko je Miroljub. Pokazuje fotografiju, objašnjava, to je Miroljubov deda po majci, Vojislav Pavlović, pukovnik kraljevske vojske, jedan od osnivača veterinarskog fakulteta... Na njeno pitanje, Labus odgovara da deda nije mogao imati viši čin jer je bio veterinar, marveni lekar. Snajka ima još podataka, deda je bio kum sa veterinarom Draže Mihailovića, pa su oni, u neku ruku, i sa Dražom kumovi. S leve Labusove strane ujak sa šajkačom, ostavio mesta između sebe i sestrića, snajka objašnjava da su domaćin Milivoje i Miroljub deca od dve sestre..."

Oni koji nemaju sreće da su bili porodični kumovi sa Dražinim veterinarom, "bilježe se" na različite načine. Jedan od mlađih, sjajnih jugoslovenskih košarkaških reprezentativaca iz Novog Sada, ime sam mu zaboravio a draftovao ga je Denver i trenutno je u njihovom kampu, na ramenu je istetovirao Dražin lik, koji ponosno pokazuje fotoreporterima. Prijatelji jednog od lidera beogradske alternative tokom Miloševićeve vlasti su šokirani: Obrad Badi Savić u intervjuu "Slobodnoj Evropi" podsjeća slušatelje da je odgajan u "rojalističkoj familiji", te da mu je otac godinama robijao zbog pripadništva četničkom pokretu.

Iako na prvi pogled može zvučati apsurdno, sa padom Miloševićevog režima uklonjena je i posljednja brana ulasku četništva na velika vrata u politički i javni život Beograda i Srbije. No, vremena su se promijenila, pa podijeljena Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS) još uvijek razmišlja o predsjedničkom kandidatu: da li će to biti sam Milošević, unatoč tome što je Vrhovni sud već upozorio da on ne ispunjava uslove (i to zato što je potrošio dva, maksimalno dozvoljena mandata na čelu Republike), Bata Živojinović, koji se nećka, ili će Milošević iz Haaga javiti da SPS neće imati svog kandidata, već će podržati Vojislava Šešelja (u čiju se stranku učlanila Slobodanova kćerka Marija Milošević).

Političku reanimaciju pokušava i, za pad Miloševića zasigurno najzaslužniji, srpski politički lider Vuk Drašković. Nakon što su on i njegova supruga Dana bili jedini nacionalni lideri koji su otvoreno, časno i hrabro ukazivali i osuđivali četničke zločine nad Bošnjacima tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini, njihov Srpski pokret obnove (SPO) ponovo se okrenuo ravnogorskim tradicijama. Osobni položaj bračnog para Drašković nije se puno promijenio ni nakon smjene vlasti u Srbiji: iako su poznati organizatori i izvršioci stravičnog atentata na Ibarskoj magistrali koji je Vuk čudom preživio, pri čemu su poginula četiri funkcionera SPO-a (među kojima i Danin brat), zločin ni do danas nije sudski procesuiran. Istovremeno, unatoč tome što je Državna bezbednost Srbije priznala da se u sjedištu SPO-a i u kući bračnog para Drašković i dalje nalaze prislušni uređaji, Državna bezbednost i dalje odbija da ih ukloni.

Obimna istraživanja, rađena po narudžbi saveznog Ministarstva etničkih i nacionalnih zajednica, na čijem čelu se nalazi Rasim Ljajić, potvrđuju izuzetno visok stepen ksenofobije u Srbiji. Dok 58 procenata stanovništva izražava "umjerenu distancu" prema pripadnicima etničkih manjina, 28 procenata građana gaji "izraženu distancu", a 3,3 procenta "ekstremno izraženu distancu". Rezultati su porazniji utoliko što mlađi ljudi (od 20 do 29 godina) izražavaju veći stepen netrpeljivosti od starijih (od 50 do 59 godina). Ista istraživanja su ukazala i na izrazito visok stepen odbojnosti prema strancima, a posebno prema Jevrejima i Arapima. Inače, ministar Ljajić je i u ovakvim društvenim okolnostima u Srbiji stekao veoma visok rejting i na domaćoj i na međunarodnoj sceni: zahvaljujući umnogome upravo njegovom angažmanu, Bošnjaci u Srbiji su na posljednjem popisu prvi put u historiji imali pravo da koriste svoje nacionalno ime, dok su predstavnici Evropske unije puni hvale za napore koje čini njegovo ministarstvo, a posebno za jedan od najnaprednijih zakona o položaju nacionalnih manjina.

Dino Merlin i Ceca Brojni diplomatski kor i međunarodni predstavnici u Beogradu nemaju nikakvih rezervi prema političkim i javnim nosiocima i promotorima četničke renesanse u Beogradu. Oni su primaoci njihovih ogromnih donacija, gosti na glamuroznim prijemima i proslavama o kojima izvještavaju mediji. Jednostavno, u četništvu kao temelju nove srpske demokratije Zapad ne vidi ništa sporno. Oni koje je i Zapad prepoznavao kao najhrabrije borce protiv Miloševića danas su remetilački faktori beogradske potemkinovske demokratske idile. Baš kao što je nakon nedavnih ustavnih promjena Wolfgang Petritsch pohvalio "mudri, državnički doprinos" Dragana Kalinića, tako i zapadni diplomati doniraju i u svojim vilama ugošćuju političare, novinare i umjetnike koji su ili aktivni promotori ili točkići u mehanizmu strateškog, trenutno najvažnijeg nacionalno-političkog projekta u Srbiji.

Sa velikom pažnjom sam pratio beogradske novine od 11. jula. Niti jedna nije donijela ni slova o godišnjici genocida u Srebrenici. No, to ne znači da ovi mediji o zločinima ne pišu: tih dana sam mogao čitati veliki intervju sa Efraimom Zurofom o zločinima Pavelićevih ustaša u Drugom svjetskom ratu. Najdragocjenije vrijeme mog boravka u Beogradu bilo je ono provedeno sa nekim od ljudi koje pominje Lula Mikijelj (vidjeti razgovor u nastavku), poput Petra Lukovića, Sonje Biserko i Olge Popović-Obradović. Nemam riječi kojima bih opisao moje divljenje za hrabrost, časnost i upornost ovih ljudi. Njihova najljudskija nastojanja da javnosti približe prešućene istine o posljednjim ratovima predmet su prezira međunarodnih predstavnika, s jedne, i otvorenog podsmijeha i sprdnje čak i medija kao što su B92, s druge strane.

Da sam zapadnjak koji ne zna učinke četničkog pokreta u sasvim bliskoj i daljoj historiji ovih prostora, možda sve naprijed opisano i ne bih primjećivao. Zaista se mogu pisati traktati i traktati o mnogim stvarima, opet da nije naprijed navedenog, zbog kojih bi svi gradovi istočno od Beča pa sve do Istanbula mogli za Beograd biti duboka provincija. Recimo, knjižare i naročito izdavačka produkcija prevedenih recentnih i klasičnih teorijskih i književnih djela oduševljavaju i one posjetioce koji ne dolaze iz nesretnog Sarajeva. Nije teško podijeliti ni fascinaciju zapadnjaka starim, mada olinjalim, kafanama, kajsijevačom, ljutim papričicama, jagnjetinom i salatom "urnebes". Isto važi i za napucane restorane i splavove, čiji skupocjeni kič ostavlja bez daha. Baš kao i ponašanje konobara u jednoj bašti, koji mi vraća mobitel, kojeg sam se sjetio dugo poslije odlaska iz kafane, i još pritom odbija da uzme novac "za piće".

Stranci možda vole i "bureke sa mesom, sirom ili zeljem" u buregdžinici "Sarajevo" u centru grada, gdje na zidovima vise ogromni posteri Ratka Mladića. Majice sa likovima Che Guevare i Radovana Karadžića su jako jeftine i mogu se kupiti na svakom ćošku. U Đinđićevoj vladi su i trojica izvanrednih mladih ministara, ekonomisti Đelić, Pitić i Vlahović, svi obrazovani na vodećim svjetskim univerzitetima, kojima nema konkurencije ni u jednoj tranzicijskoj zemlji istočno od Kupe. Nemoguće je zaobići ni prostituciju, gdje se Beograd, po obimu, kvalitetu i cijeni (jeftinoći) ponude, polako ali sigurno svrstava uz bok Kubi i Tajlandu.

Sve, sve, ali, ipak, taksisti... Posljednjeg dana mog boravka ulazim u "zastavu 101" (toliko rasklimatanu da sam se, kad sam sjeo, umalo prevrnuo na leđa), unutra trešti Merlin. Na moje pitanje da li se radi o kaseti li radiju, taksista mi odgovara da je u pitanju ovo prvo. Kažem da sam iz Sarajeva i da mi je zanimljivo da se, znači, Dino Merlin sluša i u Beogradu. Potvrđuje i spremno mi "vraća lopticu" podsjećanjem da se i Ceca sluša i u Sarajevu i u Zagrebu. Dalje razgovor teče ovako:

- Meni je keva iz Bosne, ali to nema veze. Nego, reći ću ti nešto. Evo, ja ne znam ko si ti i šta si, ali: to što su muslimani najebali, to nije niko!

Pitam ga zašto, razmišljajući da možda nisam nabasao na taksistu simpatizera "Beogradskog kruga" nezavisnih intelektualaca. Slijedi odgovor:

- Ej, bre: onaj njihov se penje šesn'est puta dnevno na onaj toranj, arlauče odozgo, a oni dole klanjanju! Najebali su, bre!

Smješkam se, češkam po bradi i odgovaram da nije to baš tako. Plaćam vožnju, a on me ispraća riječima: "Jeste, bre, znam ja to! Šesn'est puta..."

Fadil Banjanović Bracika

Ne prijete prvi put

"U poslu kojim se bavim nailazio sam na mnoge prepreke i prijetnje, u Mahali, Jusićima i ostalim pionirskim mjestima povratka, dobijali smo po leđima, a, bogami, i uzvraćali. Nikada nisam prkosio, ali se, vala, nisam ni plašio. Ako MUP, SFOR i druge institucije - zadužene za rad, mir i sigurnost - imaju saznanja o takvim planovima, eto im prilike da se dokažu u okviru svjetske antiterorističke kampanje. Inače, ja ne mislim da se ovdje radi o nekim misterioznim, ideološki zaslijepljenim ćelijama i sektama. Ja ovdje prepoznajem dirigentsku palicu dugogodišnjih centara moći u vlasti i oko vlasti. Nije ovo specijalni napad na Braciku, Meholjića i Desnicu. Ovo je pokušaj prijetnje svim novim ljudima koji su kandidati da, u okviru ustavnih promjena i zaživljavanja konstitutivnosti, sutra uzdrmaju učahurene pozicije. To je strah od toga što će sada neki sasvim novi ljudi doći u poziciju da kontrolišu finansijske tokove, carinu, bezbjednost, velike prihode od telefonije, elektroprivrede… Naime, do sada su se smjenjivala samo imena na vlasti, a ništa suštinsko. Zato se nekoga želi zaplašiti, želi se napraviti napeta atmosfera, koja bi odložila promjene i sačuvala monopol ljudi koje je uhvatila panika."

Biti Mensura i živjeti u Beogradu

Programirano zlo

Ime Mensure Lule Mikijelj, Sarajke koja preko 30 godina živi u Beogradu, dobro je znano u svim krugovima filmskih stvaralaca u bivšoj Jugoslaviji. Kada bi Bosna i Hercegovina bila ozbiljna država, našla bi načina da se makar simbolično zahvali njoj i njenom suprugu Radetu Mikijelju, uglednom beogradskom advokatu, za sve ono što već duže od decenije čine za sve dobronamjerne Bosance koje je nevolja natjerala kroz Beograd, za Bosnu i Hercegovinu, za Sarajevo... Njihova velika, prelijepa kuća je ono što bh. ambasada, nažalost, nije ni danas: okupljalište velikog broja onih koji su, nevjerovatnom hrabrošću i upornošću, u mraku teške beogradske bolesti držali upaljenu svijeću nade da možda i nije sve izgubljeno i da ono što je godinama iz Beograda polazilo prema Bosni i nije jedino moguće. Godinama se čekao odlazak Miloševića, i, kada se on napokon dogodio, ukazala se još sumornija slika: odlaskom balkanskog kasapina na sceni su još ekstremnije političke snage i pokreti

Ko je ko: U Beogradu je već 1991. godina pokazala ko će se svrstati na koju stranu, odnosno ko će shvatiti gdje je zlo, a gdje dobro, i, naravno, pojavio se Beogradski krug, u kojem su se okupili Rade Konstantinović, Filip David, Ivan Čolović i pokojni Miladin Životić, za kojeg kažem da je otišao zauvijek zbog Sarajeva. Moram tu da dodam Latinku Perović, Hatidžu Dizdarević, Sonju Biserko, Mirjanu Miočinović, Obrada Savića, Novaka Pribičevića, Žarka Koraća, bojim se da nekoga ne preskočim ko je vrlo značajan, naravno Petra Lukovića, Borku Pavićević, Nikolu Barovića, Aljošu Mimicu… Tu su i Miodrag Stanisavljević, Ljubinka Trgovčević, Dubravka Stojanović, Nataša Kandić, Lazar Stojanović, Nebojša Popov, Dragan Banjac, Ljubo Babić, Sead Hadžović, Jasna Bogojević, Branka Panić, Dimitrije Bajalica, Rade Vukosav, Srđan Karanović... Zaboravila sam da spomenem Ivana Đurića, mnogi, nažalost, više nisu sa nama, Vladana Vasilijevića i Jelenu Šantić... Sve ljudi koji su doprinijeli da se čuje i za drugačiji Beograd. To je bilo gadno vrijeme, kada su mediji imali potpuno drugu funkciju, odnosno svi su se stavili u ratnohuškačku propagandu. Imali smo jedno vrijeme TV Studio B i, naravno, radio B92, ali bilo je vrlo teško doprijeti do građana koji su podlegli pod nacionalističku propagandu. U tom periodu od 1991, a naročito '92, '93, '94, bilo se lakše angažirati protiv rata na bilo kojem dijelu planete nego u Beogradu, znati šta se dešava u Sarajevu, znati za Prijedor i logore, za Foču i pokolje u Bijeljini; prvo zato što je bilo teško znati - mada ko je htio, mogao je - ali, angažirati se i razumjeti je bilo jako teško. "Šta je bilo, bilo je": Milošević je odabrani igrač koji je imao da odradi već pripremljen i razrađen od svih institucija gotov program. Za mene, najveći krivac za sve zlo koje se valjalo čitavih deset godina ovim našim prostorima jeste ideolog Dobrica Ćosić, jer to je sve počelo od Memoranduma, odnosno još mnogo ranije, ali da se zadržimo na Memorandumu, koji je proglašen od svih velikosrpskih nacionalista za projugoslavenski dokument, oko koga su se okupili "umni" ljudi, Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, Srpska pravoslavna crkva i mediji. A to baš i jeste bila dobro smišljena podvala, koju nije razumjelo jako puno građana, s obzirom da su mnogi bili emotivno vezani za Jugoslaviju i nisu shvatali da se radi o unitarnoj, centralističkoj državi, a ako ne onda o Velikoj Srbiji, za koju dobro znamo šta je podrazumijevala. Naravno, Milošević je tu igru prihvatio i krenuo, uz podršku mnogih institucija (JNA...), tadašnjih opozicionih partija, medija, u ostvarivanje zadatka. Ja njega čak ne mogu svrstati u teške nacionaliste, zato što je on nekada igrao i tu ulogu, ali i sve druge prema datim i dnevnim okolnostima. Ponekad je nastupao čak i kao mirotvorac i, bogami, bio i od međunarodne zajednice uvažavan u nekom trenutku kao faktor stabilnosti. Mnogi nisu sve ovo razumjeli, taj put u katastrofu planetarnih razmjera. Ali, 13 godina potom, osjeća se jako dobro koliko je taj program uspio, jer danas kada se zna barem za neka zlodjela, nema želje čak ni u običnim razgovorima da se to analizira; sada je sve svedeno na "pusti to, nema više Miloševića, idemo dalje!". Mislim da Srbija ne može naprijed ako ne raščisti sa barem ovom bliskom prošlošću, dok ne obavi duboku analizu svega što se dešavalo na ovim prostorima; ovdje je mišljenje da je rat bombardovanje Srbije od strane NATO-a, koje je trajalo tri mjeseca, zaboravilo sa na bombardovanje i Vukovara i Dubrovnika i Sarajeva; o masakru u Srebrenici se zna, ali ne volimo pričati; pa čak i B92, ako pusti jedan film koji pokazuje zločine nad Albancima i na Kosovu ili u Srebrenici, potrudi se da iza toga emituje film koji relativizira ili neutralizuje ono što smo vidjeli. Ili, pokrenu emisiju o jeziku mržnje koji je vladao u medijima i počnu o tome vrlo kritički govoriti, počnu puštati dijelove emisija gdje smo mogli da vidimo šta su radili Mitrović, ili Grubač, ili Popov, ili Milijana Baletić, da bi potom u emisiju doveli Milijanu Baletić i Miroslava Lazanskog, da oni pričaju o jeziku mržnje. Mnogi se, kada razgovaramo ovako, slože sa mojim stavovima ne znajući moje pravo ime. Meni je dobro došlo moje "maskirno" ime Lula, kojeg nosim od svog ranog djetinjstva, ali kada se sazna da mi je ime Mensura, tog momenta je meni Alija Izetbegović bio u krilu i nije mi se vjerovalo. O petom oktobru: Jako dobro se osjećam da sam u stanju reći da mi predsjednik nije Slobodan Milošević, ali se ne osjećam mnogo bolje kada kažem da mi je predsjednik Vojislav Koštunica. Smatrala sam da taj čovjek nije u stanju da napravi suštinsku promjenu: dobro je da je otišao Milošević, ali sve ovo ja posmatram, naravno čast izuzecima, kao maske. Program je ostao isti, suština je ostala ista, samo su se promijenili igrači. Nas Bosance i Hercegovce koji živimo u Beogradu najviše zanima odnos prema BiH. Formalno je prihvaćeno da je to međunarodno priznata i jedinstvena država i to će vam ovdje kazati svako; međutim, RS se tretira kao odvojena država. Sarajevski ratni teatar učestvovao je na jednom privatnom festivalu, bio ovdje na Slaviji, sa predstavom Ay, Carmela!, koja je vrlo dobro primljena, Selma Alispahić uz Dragana Jovičića bila je fantastična... Ali oni su u svim medijima najavljeni kao "pozorišta iz BiH i RS-a"! Kad sam organizatoru postavila pitanje zašto je to tako, on mi je odgovorio: "Nemoj me uvlačiti u politiku!", ne shvatajući da je već nastupio politički. Srebrenica: Sedam godina nakon masakra u Srebrenici, kada ovdje već postoji neka svijest o tome šta se desilo - samo je pitanje da li je 6.000 ili 10.000 ljudi, o tome se "cjenjkamo" - "Žene u crnom" su u suradnji sa organizacijom "Žene ženama" iz BiH organizirale autobus žena iz cijele Srbije koje bi se solidarizirale sa majkama i ženama žrtava srebreničke tragedije. Dobili smo potvrdu da je naš dolazak najavljen, da će nas čak i SFOR pratiti i krenuli smo. Meni je već od početka bilo sumnjivo zašto idemo preko Valjeva, što ne mora da znači ništa, ali mislim da je već neko pratio taj autobus. Naravno, jugoslavensku granicu smo prešli vrlo jednostavno. Kada smo prešli most i kada smo došli na granicu sa BiH, sačekali su nas dvojica policajaca, koji su bili veoma korektni. Ali, oni su nam rekli da nemaju najavu za naš dolazak, da nas mogu pustiti preko granice, ali da do Bratunca nećemo doći, jer će nas vrlo brzo sačekati lokalna policija. Mi smo produžili autobusom, vozač je pristao da krene, ali već poslije sto metara sačekao nas je kordon policajaca u nekim tamnim kombinezonima, saznali smo da je to specijalna policija RS-a i lokalna policija, njih 30-40. Jedan od njih nam je prišao i pitao gdje smo se uputili, rekao da nemamo dozvolu, na što smo mi objašnjavali da nije potrebna dozvola za kretanje kroz BiH. On je imao dobro opravdanje za podizanje stepena obezbjeđenja baš zbog godišnjice masakra u Srebrenici, ali je nastupio vrlo oštro i rekao: "Pošto nema najave, vi nećete proći!" Pokušali smo sa njim razgovarati ljudski, zvao se Zdravko Pajić, ali nije vrijedilo. Bili su tu i neki pripadnici IPTF-a, i oni su pokušali nešto srediti telefonom, ja sam obavijestila bh. ambasadu u Beogradu, neke ljude koje poznajem u Sarajevu, oni su pokušali da telefoniraju policiji RS-a i na kraju sam dobila informaciju da je ministar policije RS-a, Jovičić, to sam zabranio. Nakon toga su nas deportovali, vratili nas na granicu, nisu nam dali ni da popijemo kafu u kafani na bh. granici. Mislim da je to već organizirano iz nekih struktura iz RS-a i odavde, jer da je ušlo 45 žena - a, sa nama su bili fotoreporter Srpske reči Ivan Zlatić, koji je sad pretučen u Čačku zato što je organizovao izložbu Rona Haviva Krv i med, zatim novinarka Danasa, Vesna Ninković - dakle, da su se pojavile žene iz Beograda u Srebrenici sedam godina poslije tog užasnog zločina, kojeg svi smatraju najvećim zločinom poslije Drugog svjetskog rata, onda bi možda Beograd počeo malo više razmišljati o tome. Haag i Srbi: B92 prenosi suđenje Slobodanu Miloševiću konstantno i u pauzama čak pušta druga suđenja iz drugih sudnica, što je vrlo dobro. Međutim, u pauzama dovode razne ljude koji komentiraju suđenje i prosto se dobija utisak da se stvara jedan navijački odnos prema Miloševiću, a protiv Haaga. Vrlo često se čuje kako neko od njih kaže kako Milošević vodi protiv Haaga, kao da je riječ o nekoj utakmici. Najstrašniju ulogu ovog trenutka u vezi sa Haagom i uopće osudom ratnih zločina, po meni, ima Ljiljana Smajlović, nažalost naša Sarajka. Nju ovdje tretiraju kao najvećeg poznavaoca Haškog tribunala, i, na moje čuđenje, B92 je jako forsira. Ona je ta koja predstavlja potpuno iskrivljenu sliku i o Haškom tribunalu i onome što se dešava tamo, uvijek govori protiv tužilaštva… Ja njoj ne mogu zaboraviti tekst koji je objavila u Vremenu o Sarajevu kada je prvi put otišla tamo poslije rata, a Vreme tada nije prenijelo briljantan tekst Gojka Berića, koji je on napisao u sarajevskom Svijetu, baš na temu njene posjete Sarajevu. Ljiljana Smajilović se stavila u ulogu analitičara i kritičara Haškog tribunala, kao da ja sad treba da navijam za tu opciju. (S.P.)

Prof. dr. Mićo Carević, predsjednik stranke Savez komunista BiH

Srbi su me iznenadili

Ugledni banjalučki profesor govori o procesu reafirmacije četničkog pokreta, ulozi Srpske pravoslavne crkve i drugih vjerskih zajednica, pokušajima izjednačavanja ustaša i partizana, SUBNOR-u, Ivaniću, Dodiku...

Da li bi ideja antifašističkog pokreta u BiH bila pobijeđena kada bi se u novom boračkom zakonu ustaše i partizani isto tretirali? - U Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji je bio najmasovniji i najbrojniji antifašistički pokret u Evropi. No, bio je i najmasovniji kvislinški četničko-ustaški pokret. Oni su činili monstruozne zločine nad civilnim stanovništvom za račun okupatora. Mirenje sa ovim zločinačkim pokretima značilo bi prisvajanje duhovnog idiotizma i izdaja ideja NOB-a. Teško da bi to prihvatilo oko 300.000 živih partizana. Međutim, kako ove naše aktuelne vlasti predstavljaju mješavinu ustaških, četničkih, fundamentalističkih i nešto patriotskih ideja, one mogu donijeti čak i zakone o pomirenju. Vlasti nove Jugoslavije donijele su 3. oktobra 1945. godine amnestiju za sve strane koje su učestvovale u ratu. Ustaše i četnici odavno nastoje da se redizajniraju i prikažu kao borci, a da se zanemari njihova kvislinška uloga u borbi protiv NOV-a te zločina koje su činili. Napisane su biblioteke knjiga o izdaji, zločinima koje su počinile kvislinške formacije. Stoga, ovo što se predlaže jesu provokacije. Nemojmo dalje lagati, jer je laganja dosta bilo. Historija se ne da prevariti! Poslije 60 godina podižu se spomenici ustašama i četnicima. Neki dan je podignut spomenik četničkom vojvodi Urošu Drenoviću u Čađevici, na području Manjače, a otkrivanju su prisustvovali vlasti Republike Srpske. Vojvoda Drenović je poginuo zajedno sa njemačkim oficirom za vrijeme šeste neprijateljske ofanzive. Prema tome, sve je jasno. Gospodine Careviću, čini li Vam se da idu vremena kada će partizani ponovo morati u ilegalu? - Taj napad i širenje ustaško-četničke ne samo ideologije nego i pokreta, ubacivanje u organe vlasti i političke stranke, ima ozbiljne razmjere. Ali ja ne vjerujem, bar što se tiče ove generacije koja je živa, da se mogu protjerati kao za vrijeme prošlog rata. Jer četnici i srpski nacionalisti su prvo zgazili sve tekovine NOB-a, porušili sve spomenike i rekli da je to bilo prevara naroda, zaveli narod koji je ušao u ambis. A iz ambisa narod nema ko da izvuče. Kako objašnjavate to da je u Bosni malo Srba koji su spremni da javno govore o četničkom pokretu na način na koji Vi to činite? Da li je to jednostavno strah? - Ima ljudi koji ovako misli, ali su kukavice da kažu. Opet, ima dosta patriota, da kažem, običnog puka. Ovi drugi ašikuju oko svojih funkcija - dodvoravaju se. Onda, iako su partizani, iako su u prvim ustaničkim jedinicama bili uglavnom Srbi, oni su bili prvi koji su i zgazili te tekovine revolucije: poništili su odluke ZAVNOBiH-a, a sve praznike NOB-a su pretvorili u vjerske praznike, tako da su me potpuno iznenadili ovih posljednjih dvanaest godina. Kakva su Vaša predviđanja perspektive pokušaja reinterpretacije historijske uloge četničkog pokreta ne samo u BiH već i u Srbiji, gdje je to još prisutnije? - Srbija nije prošla kroz NOB. Otpor je započela u septembru, oktobru, novembru 1941. Pokret je bio poražen. Onda su se bosanske i hrvatske divizije probile u Sandžak, odakle su oni tjerali ustaše sve do Beograda. Ustvari, jedinice koje su oslobađale Srbiju bile su iz BiH, tako da je tamo bio masovan kvislinški pokret. Tamo su glavni pokreti bili: Nedićeva straža, Jotićevci, SS-ovci, četnici Koste Pećanca i, najmasovniji, Draže Mihailovića. To nije prošlo kroz NOB. Onda, čim je opala oslobodilačka borba, njene ideje su se počele razvodnjavati, a oni su oživjeli. Srbi su se slabo ponašali u ovom ratu. Sva tri korpusa: korpus u Hrvatskoj, u Bosni i u Srbiji. Da li ste razočarani podrškom koju Srpska pravoslavna crkva pruža pokušajima reinterpretacije uloge četničkog pokreta u prošlom u odnosu na Drugi svjetski rat? - Sve tri crkve su bile k'o taksena marka vezane za nacionalne pokrete: pravoslavna, katolička i islamska. Neka navedu ijedan slučaj kada su digli glas protiv rušenja džamija i crkava te da su osudili one koji su to činili. Crkve su se pokazale, još jednom, kao izuzetno retrogradne institucije. Može li se naći veza i uticaj između četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu i zbivanja u BiH u proteklom ratu? - U potonjem ratu u Bosni Srbi su bili prava kopija četničke ideologije iz Drugog svjetskog rata. Ipak, ona je sada bila izraženija u smislu pljačke, paljevine, klanja… Nekada je narod bio zaštićen na područjima koja su bila pod kontrolom partizana, a ovdje su imali odriješene ruke, te su doživjeli najviši nivo mračnjaštva i negativne katarze. Nema, dakle, razlike između onog četničkog pokreta i ovog koji se zove oslobodilački. Ko su političke snage u RS-u koje bi mogle danas biti brana četništvu? - Te snage se još nisu formirale kako bi se nametnule kao civilizacijski demokratski pokret. One su samo frakcije i u raznim strankama ima ih mnogo. Vidite da dominira SDS, koji se malo retuširao, jer može biti zabranjen. Opet, on diktira odnose iza scene. Jeste li razočarani činjenicom da političari i lideri, poput Ivanića i Dodika, ne dižu glas protiv ovoga o čemu Vi govorite? - Oni su prijelaz između rigoroznih i novog pokreta. Što je, opet, razumljivo. Ne može se odjednom stvoriti čista, bistra organizacija ili institucija. Oni su limitirani dvostruko: sa jedne strane veoma snažnim nacionalističkim pokretom u srpskom narodu, a sa druge nacionalističkim partijama koje su legitimno priznate po Dejtonskom sporazumu. Prvi put u istoriji oni koji su činili takve zločine su legitimizirani i od njih je zatraženo da nas izvlače iz tog stanja. Što je ili luda ideologija međunarodne zajednice ili je to namjerno učinjeno. Kako Vi predviđate rasplet ovih aktuelnih trendova sa reanimacijom četničkog pokreta? - To je dosta teško reći. Ako taj pokret dobije većeg zamaha, onda neka nam Bog bude na pomoći. Ne samo četnički nego i ustaški pokret. Vidi se to, ne samo u Hrvatskoj nego u Hercegovini i u Bosni, gdje se cijepa na tri-četiri frakcije. Zatim, islamski, koji se cijepa. No, našla se ideologija koja je bila i 1991. godine. Pokušava da se održi po svaku cijenu. Ipak, nadam se da, kad narod udari o zemlju, da će se stvari brže mijenjati u korist civilizacije i demokratskog procesa. Kako gledate na ulogu SUBNOR-a koji je i u BiH nacionalno podijeljen? - To je sumnjivo. Podjela, koju ne poznaje istorija na ovim prostorima, bitno se odrazila na SUBNOR. On je, opet, blijeda sjena organizacijskih programa, koji su utvrđeni na prvom Kongresu 1947. godine. Ipak, bar u podsvijesti, oni čuvaju izraz i ideju oslobodilačke borbe, iako nisu u stanju da iziđu na ulice i to kažu. Kako komentirate zahtjev veterana HVO-a iz Hercegovine da u novom zakonu o borcima ustaše imaju isti tretman kao partizani? - Ta ideologija je poznata još od dolaska Tuđmana na vlast. Da se svi pokopaju u Jasenovcu, i ustaše i partizani. No, to historiji, a i Evropi, nije poznato, to samo govori u kakvom smo stanju. Zapravo, vlast u Hrvatskoj vegetira, balansira i kontrabalansira. Veoma je snažan HDZ i stranke fašističke orijentacije, što se vidi na svakom koraku. Recite mi nešto o Vašoj stranci i ambicijama na predstojećim izborima. - Izaći ćemo na izbore, kao i obično. Govorit ćemo kako jeste i razgolićavat ćemo odnose. Neće ništa ostati što mi nećemo reći. Ipak, svjesni smo da je većina naroda raspamećena. Naša organizacija stoji na pozicijama oslobodilačke borbe, patriotizma, demokracije, ljudskih sloboda, jednakosti…, što smo iskazali prilikom promjena Ustava. Da li vjerujete u budućnost BiH? - BiH objektivno ima budućnost. Potencijalno je bogata zemlja. Sad, sve zavisi od subjektivnih snaga koje treba da je povedu u pravcu progresa. Pa, ipak, ona će se još dugo znojiti, ali će izići iz ovog stanja. Mora da iziđe, ili će propasti. (S. Pećanin)

Domaći Četnici

Četnički ravnogorski pokret (ČRP) u Republici Srpskoj i sam se predstavlja kao vojno krilo SDS-a i Srpske radikalne stranke: u svoju noviju historiju upisuje april 1998. kada se u Brčkom okupio impozantan broj predstavnika SDS-a, SRS-a RS, SNS-a, Kola srpskih sestara majke Jevrosime, Glavnog odbora udruženja četnika veterana RS, te ČRP iz Jugoslavije. Pamti se po jednom od nadahnutijih istupa, za ovakve prilike uvijek raspoloženog Vojislava Šešelja. Mjesec dana kasnije zbila se osnivačka skupština ČRP-a, a u bijeljinskom sudu ova organizacija se registrirala aprila 1999. kao Ravnogorski narodni četnički pokret Srpske. Pet mjeseci kasnije dobija novo ime: "Srpski narodni otadžbinski pokret". ČRP-a ima u 14 regija, tvrde izvori Dana, i vrlo su dobro organizirani: imaju svoje mjesne uprave, što je četničko ime za općine, te terence okupljene u "trojkama", koje se od početka 2000. prestrojavaju. Navodno su odlučili da se šire preko građanskih udruženja i tako jačaju pokret pa su se već ustoličili unutar Udruženja nestalih i poginulih pripadnika VRS-a, Udruženje raseljenih i prognanih Srba, Udruženja invalida i ratnih veterana RS, Udruženja majki poginulih boraca RS (Kolo sestara majke Jevrosime), Odbora za zaštitu nacionalnih interesa Srba… Preustroj, naravno, nije izazvan željom za reformom, već je svojevrsni vid skrivanja i političke diskrecije: međunarodna se zajednica, tvrde izvori Dana, u međuvremenu raspitala zašto baš "trojke", pa kada su u OSCE-u shvatili koliki strah među nesrbima izaziva i samo pominjanje "trojkaša" - ČRP je prepoznat kao teroristička i profašistička snaga. Zvanični predstavnici ČRP-a u početku su bili: Slavko Aleksić, Nenad Andrić, Jovo Savić i Lazar Janjić. Ovo rukovodstvo je djelovalo do 2001, kada je izabrano novo. Ipak, u ključne ličnosti, od nastanka do danas, ubrajaju se: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Nikola Poplašen, Dragan Čavić, Mirko Banjac, Mirko Blagojević, Velibor Ostojić, Vojo Maksimović i Božidar Vučurević?! Sastanci na kojima su glavni akteri Ostojić, Maksimović, Vučurević, a kada situacija dopušta, i Karadžić i Mladić, redovni su i zbog naroda se održavaju svaka tri mjeseca. Jezgro ČRP-a je komandni punkt svim demonstracijama, poput onih koje su 7. maja 2001. organizirane u Banjoj Luci da bi se spriječilo postavljanje kamena temeljca džamiji Ferhadiji. I kamenovali autobusi. Finansijsku podršku braći obezbjeđuje dijaspora (Kanada, SAD, zemlje zapadne Evrope) preko brojnih udruženja. Sakupljanje para u centrali u Chicagu organizira sljedbenik Momčila Đujića, izvjesni vojvoda Miroslav Đujić, a u New Yorku neki Vaso Abdović. Navodno, članarina je mjesečna obaveza od 50 američkih dolara, dok je u Evropi 25 eura. Sredstva se prikupljaju i na domaćem terenu, ali ne članarinom, već poznatim biznisima istaknutih članova u vlasti - što će reći nelegalnom trgovinom, reketima firmi… Tako su zapravo i organizirani silni protesti u Brčkom, Višegradu, Trebinju, Banjoj Luci na kojima je sve bilo do zadnjeg detalja pripremljeno i isplanirano. Naravno, iz istih se izvora finansira i prepadanje povratnika u RS, kojekakvi bombaški ispadi i puškaranja, zarad kojih je iz jednog od tajnih skrovišta Vojske RS, u Zlatnim vodama, nestala značajna količina pješadijskog naoružanja. Operacijom je, tvrde dobro obaviješteni izvori, komandovao izvjesni Boro Carić, a oružje je završilo u Kozluku i Tabanicima u općini Zvornik?! Naš izvor bilježi i najaktivnije ČRP-ovce: Milan Majdančević, Dragan Kovačević i Snježana Živković (Brčko), Slavko Crnić, Goran Obradović (Banja Luka), Tomislav Bobar (Vlasenica), Sveto Lučić (Pale), Mladen Nedić (Ozren), Milorad Šarović (Kalinovik), Milan Lalović, Slavko Aleksić i Nenad Andrić (Srpsko Sarajevo), Dejan Savić, Rajko Kušić i Rajko Srojanović (Rogatica), Jovan Janković (Šamac), Rade Rakanović (Novi Grad), Blaško Ćetković i Tihomir Jasiković (Zvornik), Božidar Pljevaljčić (Foča), Danilo Višnjevac, Dragoslav Obrad i Milan Lukić (Višegrad), Jovo Savić i Lazar Janjić (Banovići), Ljubiša Borovčanin, Momčilo Mandić (bio pomoćnik Alije Delimustafića u MUP-u BiH), Dragomir Vasić, Radomir Kojić (bliski Karadžićev saradnik), Veljko Rogulić…?! A pokret raste.

Arhiva Dani
268