"Balkanski krvnik" ovaj put se neće izvući. I prije kraja prve runde, od tri, koliko suđenje ima, Slobodan Milošević je vidno poljuljan udarcima koje je do sada primio. Nakon više od sto svjedočenja, obrisi Miloševićevog lika počeli su se pojavljivati iznad mozaika kosovskih zločina; na klupi za svjedoke do sada su se izmijenjali svi: žrtve, ljudi koji su preživjeli masakre i oni čije su familije nestale u proljeće 1999, svjedoci-vještaci, strani promatrači i već pomalo famozni "svjedoci iznutra". Posljednja sedmica, za koju bi se moglo ispostaviti da je ključna u ovom segmentu optužnice, prošla je u znaku svjedočenja upravo takvog svjedoka - Radomira Markovića, bivšeg šefa srbijanske Službe državne bezbjednosti.

Ključna rečenica I pored toga što je učinio sve da ostavi suprotan utisak, Marković je ponudio najvažniji u nizu dokaza protiv Miloševića; značaj njegovog višesatnog i opsežnog svjedočenja, u kojem je otkriven paralelni i do sada nepoznati mehanizam za progon kosovskih Albanaca, leži u jednoj rečenici. "Znam da je održan radni sastanak u Belom dvoru, u prizemlju, u biblioteci, gdje je veliki sto za sastanke i gdje je Slobodan Milošević najčešće održavao sastanke u martu 1999." Marković je jedini učesnik tog sastanka koji će potvrditi da je on održan i to je bilo svjedočenje iz prve ruke koje je tužiteljstvu trebalo. Važnost tog sastanka je u tome što je na njemu prvi put pokrenuto pitanje "asanacije terena". I pored toga što je Marković na sudu porekao ono što je ranije kazao u izjavi danoj radnicima SDB-a, naime, da se pod "asanacijom" podrazumijevalo i uklanjanje tragova pokolja albanskih civila, do tog časa je to već bilo manje bitno. Dokaze o tome kako je "asanacija" ustvari izgledala, pružio je raniji svjedok, Dragan Karleuša, današnji zamjenik načelnika Odjeljenja za borbu protiv organiziranog kriminala u srbijanskom MUP-u.

Prema izjavi koju je Marković dao u junu prošle godine, negdje pred kraj tog sastanka Vlastimir Đorđević, tadašnji načelnik resora javne bezbjednosti u MUP-u, pokrenuo je pitanje "asanacije terena" na Kosovu i uklanjanja svih tragova civilnih žrtava "koje bi mogle postati predmet istrage Haškog tribunala". Podsjetimo, bilo je to u vrijeme kada je tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour bezuspješno pokušavala ući na Kosovo, a stotine hiljada albanskih prognanika svakodnevno prelazili jugoslavensko-albansku granicu sa pričama o užasu koji su ostavili iza sebe. Marković je ovaj drugi dio izjave osporio, nazivajući ga "slobodnom interpretacijom radnika Službe bezbjednosti" koji je vodio razgovor. Nije, međutim, opovrgnuo da je Milošević taj prljavi posao povjerio Đorđeviću, a ovaj drugom policijskom generalu, Draganu Iliću, koji se Markoviću, po njegovom priznanju, žalio na "težinu posla"; on, navodno, iz njegovih žalbi nije mogao shvatiti da je riječ o premještanju leševa albanskih civila u unutrašnjost Srbije. U dvije sedmice nakon pauze, preostale za okončanje ovog dijela suđenja, tužiteljstvo će kao svoje svjedoke pozvati i radnike SDB-a koji su razgovarali sa Markovićem; oni će svjedočiti o tome da li su "slobodno" ili uopće interpretirali njegovu izjavu ili ovaj naprosto nije imao hrabrosti da javno kumuje kraju svojeg mecene.

U ovoj tački, međutim, u "asanaciju" ulaze hladnjače natovarene ljudskim leševima i još trojica ljudi: Dragan Vlastimirović, Boško Radojković i Dragan Karleuša. Prvi je u maju 2001, kao glavni i odgovorni urednik i vlasnik Timočke krimi-revije, objavio tekst o hladnjači punoj leševa koja se u aprilu 1999. pojavila na obalama Dunava; drugi je bio tamo kada je hladnjača izvučena na obalu, fotografirao je, istovario i prebrojao leševe i potom, po naređenju, uništio kamion; treći je, u maju prošle godine, nakon što je Vlastimirovićev tekst uzburkao javnost u Srbiji, postavljen na čelo Radne grupe MUP-a, koja je vodila istragu o transportima leševa s Kosova.

Bilo je negdje oko jedan sat poslijepodne 5. aprila 1999. kada je krim-tehničar u policijskoj stanici u Kladovu, pored Bora, dobio telefonski poziv; glas s druge strane rekao mu je da se u Dunavu pojavio "čudan objekt", vjerovatno kamion, koji viri iz vode. Radojković, policajac sa pozamašnim iskustvom, bio je tamo kada je hladnjača izvučena i fotografirao je, uklanjajući sa kabine natpis "Eksportna klanica Prizren" i zatvarajući otvor na vratima hladnjače iz kojeg su virile noge. Te noći i sutradan, on i radnici gradskog komunalnog poduzeća "Komunalac" su iz hladnjače izvukli i na drugi kamion natovarili 86 leševa. Među mrtvima je bilo i muškaraca i žena, kao i dvoje djece - dječak od pet godina i djevojčica od sedam godina - svi odjeveni u civilnu odjeću; prema njegovim riječima, povrede na leševima bile su nanijete "teškim tupim predmetom ili teškim oštricama", dok je na grudima jednog mladića, čije su ruke bile vezane žicom na leđima, bila vidljiva rana od vatrenog oružja. Obje noći, kamioni na koje su natovareni leševi otišli su u pravcu Donjeg Milanovca; Radojković je, prema naređenjima šefa okružnog MUP-a, pukovnika Časlava Golubovića, u iduća dva dana, na strelištu u Petrovom Selu, uništio kamion, prvo ga zapalivši, a potom i dižući u zrak.

Povjerljiva operacija U izjavi koju je potom dao istražiteljima Radne grupe, Golubović je rekao da je to učinio po naređenjima Vlastimira Đorđevića; to su potvrdili i tadašnji načelnik SUP-a u Kladovu, okružni i općinski javni tužioci. Dodatni dokazi da je bila riječ o pažljivo planiranoj i povjerljivoj operaciji, iskrsnuli su tokom razgovora sa radnicima "Komunalca", koji su ponaosob dobili dvije hiljade dinara za svoj rad; prema dokumentima pronađenim kasnije, novac je došao iz budžeta za posebne namjene srbijanskog MUP-a. Ipak, stvarne razmjere ovog poduhvata otkrio je Slobodan Borisavljević, šef kabineta Vlajke Stoiljkovića, bivšeg srbijanskog ministra unutrašnjih poslova; hitro uklanjanje hladnjače bilo je samo dio šireg plana čiji je naziv bio "Dubina 2", plana o kojem je Stoiljković razgovarao sa Draganom Ilićem u martu 1999, na sastanku održanom u beogradskom sjedištu SPS-a. U međuvremenu, otkriven je cijeli niz masovnih grobnica u Srbiji: jedna u Petrovom Selu, tri u Batajnici u centru za obuku srbijanske specijalne policije, još jedna na obali jezera Perućac kod Bajine Bašte… i, istraga je zaokružena u Haagu. Španjolski institut za sudsku medicinu, koji je vršio analizu uzoraka DNK, ustanovio je, naime, da su leševi otkriveni u drugoj masovnoj grobnici u Batajnici (u kojoj je pronađeno 270 leševa) žrtve masakra u Suvoj Reci, na Kosovu.

A to, opet, stvar vraća na početak - na Markovića. Loš advokat kakav jeste, Milošević je propustio da ga unakrsno ispituje o stvarima od značaja za sudski postupak; on se, umjesto toga, koncentrirao na to da zaštiti ugled svoje supruge i brata, koje ovaj spominje u izjavi. Marković je, pored toga, otkrio i cijeli niz potpuno novih stvari: prvo, da je postojala zajednička vojno-policijska komanda za Kosovo, na čijem je čelu bio zamjenik saveznog premijera Nikola Šainović; da je Služba državne bezbjednosti nabavku sredstava vršila novcem koji je dobivala - u gotovini - od Mihalja Kertesa, direktora Savezne uprave carina; da su sve transakcije vršene preko Beobanke, koju je vodila Miloševićeva dugogodišnja poznanica Borka Vučić; da mu je Jovica Stanišić, u novembru 1998, kada je preuzeo mjesto prvog čovjeka SDB-a, pokazao odluku, sada u rukama tužiteljstva, koju je Milošević donio u aprilu 1997, stavljajući tu službu pod svoju izravnu komandu. Marković je pokušao umanjiti značaj tog dokumenta, ponavljajući da je on račune podnosio ministru unutrašnjih poslova Stoiljkoviću; ne trepnuvši, međutim, u istom dahu rekao je kako je, kupujući milione dolara vrijednu opremu za svoju službu, odobrenje morao zatražiti lično od predsjednika. Oba puta je to odobrenje i dobio.

Milošević nije imao nikakvog razloga da likuje nakon njegovog svjedočenja. Njegov nekadašnji prvi policajac, koji je u srbijanskom zatvoru vjerovatno shvatio da je sam sebi draži, našao je načina da zadovolji i predsjednikovu sujetu ("Jesam li ja rekao kako je u srpskoj tradiciji zarobljenik bez oružja svetinja?"), posluži tužiteljstvu u dokazivanju jedne od glavnih teza optužnice i istovremeno u Srbiji ne bude proglašen izdajnikom. Nalazeći u tome i neku korist za sebe. Milošević je prije njegovog svjedočenja samo mislio da ima zdravstvenih problema; ako je poslije svakog važnog svjedočenja obolijevao, naredne četiri sedmice odmora će mu dobro doći. Istina, za razliku od oba prethodna puta kada se razbolio, ovaj put bivši predsjednik ima iluziju da dobija. Iluziju koju je uspješno održavao proteklo desetljeće. U svojoj knjizi Hearts Grown Brutal (Ogrubjela srca), novinar The New York Timesa Roger Cohen sažeo je razlog iz kojeg je Milošević izgubio sve svoje ratove: "On nije imao hrabrosti da vodi rat do konačne pobjede niti da se otvoreno obrati Srbima nasukanim na ruševinama njegovog napuštenog poduhvata. Da, on je bio nacionalista, iako kalkulant, ali nije imao hrabrost svojih uvjerenja." Milošević ni danas nema hrabrosti da ide do kraja: on ne priznaje sud, ali učestvuje u postupku; poriče da je naredio ubijanje kosovskih Albanaca, ali opravdava neselektivno granatiranje sela; žali se na tempo suđenja, ali izvještaj o njegovom zdravstvenom stanju samoubilački naziva "problemom suda". Nijedan poduhvat u kojem je učestvovao nije dovršen. Ovaj će biti.

Arhiva Dani
268