anas u svijetu kina više ne izgledaju onako kako su izgledala kada smo ih početkom devedesetih iz poznatih razloga prestali posjećivati. Stare rasklimane stolice, ozvučenje koje pušta sve druge zvukove sem onih koje proizvode glumci te muzejski primjerci kinoprojektora jesu realno stanje u prikazivačkoj djelatnosti u BiH i, može biti, još negdje oko Karpata. Pa iako užasno, i takvo stanje bi bilo za poželjeti u mnogim bosanskohercegovačkim čaršijama.

Od predratnih 190 kinodvorana, u BiH danas egzistira tek par desetina. Jedan Mostar nema kina, ako ne računamo ono u zapadnom dijelu grada na tamošnjem univerzitetu. Ni ono što imaju Tuzla, Zenica, Bihać uopće ne odgovara potrebama tih gradova. A ni sarajevskih pet komada, izuzevši Meeting Point, ne odskaču puno od bh. prosjeka.

Nešto malo svjetla u ovako mračnu kino-situaciju donosi najava koja dolazi iz sarajevske distributerske kuće Forum. Njihova ideja je da se na prostoru nekadašnjeg kina Dubrovnik (u neposrednoj blizini Robne kuće Sarajka), uz određene intervencije, napravi pet kinosala sa ukupno 850 mjesta, što bi bilo prvo multikino u Sarajevu. U najvećoj sali bi se prikazivali i najveći filmovi, u manjim manji. Obnova ovoga prostora bi trebala krenuti u septembru mjesecu, a investicija bi trebala iznositi tri miliona KM. Otvaranje multikina, ako sve bude išlo po planu, očekuje se u junu naredne godine.

Od maja do jula Firma Art Company, osnovana prije četiri godine u Kiseljaku, a koja se bavi distribucijom filmova i video izdanja, ljetos se upustila u avanturu pod nazivom ljetna filmska sezona Blockbuster 2002, koja je išla u dvorani BKC-a od polovine maja do kraja jula, gdje je prikazano ukupno devet naslova. Do sada su se bavili isključivo distribucijom i u bh. kina su distribuirali 70 naslova.

Njihovu namjeru da uđu u posao prikazivanja filmova objašnjava direktor i suvlasnik firme Art Company Rajko Bogdanović, koji kaže: "Pokušali smo da u ljetnu filmsku sezonu, koja je svugdje u normalnom svijetu najjača sezona, a ovdje kod nas nije nikada ni postojala, ubacimo još jedan sadržaj mimo postojećih, ako se kafići sa ljetnim baštama mogu nazvati sadržajem. Obezbijedili smo desetak filmskih hitova i premijerno ih prikazali na jednom mjestu. Drugi razlog je naša želja da ovdje oživimo mrtvu ljetnu sezonu, tj. da izbrišemo sezonske razlike u posjećenosti kina."

Koliko su uspjeli u svojoj namjeri govori podatak da je tih desetak holivudskih hitova za gotovo dva i po mjeseca pogledalo manje od dvadeset hiljada posjetitelja, što znači da je u jednom danu na teferiču na Čevljanovićima bilo četiri puta više ljudi nego na svim Blockbuster projekcijama zajedno. Za ovakav rezultat Bogdanović kaže: "Kada uporedimo posjećenost kina sa prethodnim godinama, uspjeli smo za tri puta popraviti ljetne rezultate, ali je to još uvijek dva puta manje posjetilaca od očekivanog prosjeka."

Rezultati ljetne filmske sezone, ako ništa, pokazuju da postoji publika koja hoće gledati film u kinu u svako doba godine. A na to vrijeme kada će veliki filmovi praviti velike rezultate, što u našim prilikama znači 50.000 gledalaca po jednom filmskom hitu, još ćemo se načekati. Fakat je da je u bivšoj Jugoslaviji prosječna gledanost po jednom filmu iznosila dva miliona gledalaca i da je BiH u odnosu na broj stanovnika prednjačila u ukupnom broju posjetilaca kina. Samo su sarajevske kinodvorane do rata imale nivo popunjenosti ukupnog kapaciteta preko šezdeset posto. Danas pet sarajevskih kina imaju iskorištenost kapaciteta tek nekih trideset procenata. Za takvo stanje postoje najmanje tri detektovana problema, koja treba riješiti da bismo se podigli sa dna evropske ljestvice i postigli predratni nivo posjećenosti filmskih projekcija.

Od problema do problema Prvi, po distributere i prikazivače najbolniji, svakako je problem pirata. Po procjenama ljudi iz Art Companyja, samo u sarajevskim kinima, zbog pirata, gubici po jednom filmu iznose oko osam hiljada gledalaca. Da se ne govori o videu, gdje je stanje trenutno daleko najgore u cijeloj regiji. Čak je i SRJ, donedavna Meka pirata, regulisala ovo pitanje i efikasnom primjenom zakona u praksi gotovo eliminisala problem. Pirati koji se danas tamo proizvedu idu mahom na bh. tržište.

Nije da ni kod nas nema zakona, ali je Finansijskoj policiji, po iskustvu koje imaju u Art Companyju, sasvim dovoljno kada im videotekar za posjedovanje piratske kasete prezentuje uredan račun o njenoj kupovini. Ganjajući svoj račun, videotekari će prije nabaviti puno jeftiniju piratsku kasetu, još sa pokrićem, nego daleko skuplji original sa plaćenim autorskim pravima, porezima i drugim dažbinama, bez obzira na to što je kvalitet pirata u svakom slučaju nemjerljiv s originalom. Neko vrijedan je izračunao da društvo godišnje na ovaj način izgubi onoliko para koliko treba da se isplate dvije mjesečne penzije za sve penzionere.

Drugi problem je u publici. Ona koja je do agresije na BiH imala naviku redovno posjećivati kino, ako nije izginula i razletjela se po svijetu, ušla je u godine u kojima je provesti dva sata u kinu sa ovakvom opremljenošću kakvo je trenutno, pravo peglanje. Mlađe generacije, opet zbog rata, nisu imale kad stvoriti tu naviku. Rat je drastično pomjerio i sistem vrijednosti, što se direktno odražava i možda najbolje vidi u sferi kulture. U tom vremenu, a to je nekih pa i deset godina, odrasla je nova generacija i za nju je vezana jedna poražavajuća činjenica koju je na svjetlo dana iznijelo putujuće kino Obala Art Centra kada se prije par godina ustanovilo da 50 posto učenika osnovnih škola u BiH nikada prije nije gledalo film u kinosali. E, sad, najlakše je svaliti na djecu.

Treći problem je u samim kinima. Iako je problem tzv. tehničke prirode, on nerijetko može biti suštinski. Kinodvorane u BiH su ili temeljito uništene, a ako i nisu, onda u njihovo održavanje deset godina nije uložena nijedna novčanica. Problem sa tim kinima po BiH je i u tome što su mahom smještena u prostorima raznih domova kulture koji su u općinskim rukama koje za njih nemaju ni para a ni sluha. Rješenje bi se moglo nazrijeti u privatizaciji, ali, kako to sa privatizacijom već hoda, dabogda da od toga ikada išta bude. Sve u svemu, situacija sa prikazivačkom djelatnosti je dosta nevesela, bez izgleda da se nešto u skorije vrijeme bitno promijeni. Uostalom, ovi problemi koji govore o posjećenosti kinoprojekcija odraz su ekonomskih, socijalnih i svakih drugih prilika u zemlji.

I Blockbuster i SFF

Na pitanje da li je Art Company svojim programom Blockbuster 2002 donekle pomrsio račune Sarajevo Flim Festivalu i njihovom programu Open Air, u Art Companyju kažu da nije. Navode primjer filma Ljudi u crnom II, koji je u Americi otvoren za Dan nezavisnosti i bit će prikazan u sklopu 8. SFF-a, te filma Ratovi zvijezda: Napad klonova, koji je već išao ljetos na Blockbusteru 2002, a svoju svjetsku promociju doživio još u maju mjesecu, što će reći da SFF više nema potrebe prikazivati filmove koji su stari četiri-pet ili više mjeseci kad su već ovdašnjoj publici blagovremeno prikazani. Distributeri uvijek imaju dovoljno svježih naslova koje mogu ponuditi SFF-u da ne nude, što je gotovo bila praksa, nešto što je izašlo lani. U tom smislu se Blockbuster 2002 može smatrati samo zdravom konkurencijom SFF-u i obratno. U ovome poslu je, dakle, bitno otvarati nove naslove kad ih otvaraju i ostatak Evrope kao i regije, uspjeti doseći taj nivo i ne kasniti više od sedam dana, dobiti više od jedne kopije i istovremeno vrtjeti film na više mjesta.

Arhiva Dani
268