ih trojica su spojili fascinantnu upornost, zaljubljenost u vlastiti poziv i rijetko viđenu, ali apsolutno utemeljenu samouvjerenost. Ona je došla iz zemlje u čijem glavnom gradu, na željezničkoj stanici, kažu - počinje Balkan i uklopila se. Zajedno su Edin Bosnić Quartet, svakako ne prvi jazz bend u Bosni i Hercegovini, ali prvi sa vlastitim CD-om koji može nositi etiketu made in Bosnia; i to ponajmanje ima veze sa mjestom nastanka ploče čiji je izlazak najavljen za početak septembra (mada je, naravno, to sasvim bitno), a puno više sa onim što čini priču o njima. O Edinu Bosniću (klavir), Dinku Šimunoviću (kontrabas), Amaru Češljaru (bubnjevi i udaraljke) i Ilse Riedler (saksofon).

Ta priča se može pričati različito, ali da kraj uvijek bude isti: da se za početak uzme, recimo, 2000. godina, kada Bosnić, Šimunović i Češljar počinju svirati zajedno, ili od trenutka kada Edi postaje jasno da mu Udruženje građana Jazz Fest Sarajevo dvije godine izdaje album i da postoje realne šanse da se iza dvojke jednog dana nađe i nula, a da EBQ nastavi postojati bez CD-a, odnosno od zajedničkih studentskih dana u Sarajevu Bosnića i Šimunovića, pa od vremena kada je Amar bio čudo od djeteta…

Edo Bosanskohercegovački dramaturg i saradnik Dana Almir Imširević već je napisao kako su bosanske biografije često zanimljivije, složenije i nevjerovatnije od fiction djela onih čiji su životi bili komplicirani onoliko koliko su ih oni takvim uspijevali napraviti. Životopis Ede Bosnića je takav da bi mu svako ko drži do teze kako velikih djela nema bez velikih iskustava pozavidio. Samo je pitanje da li bi pristao biti na njegovom mjestu u barem jednoj epizodi.

Nije tada imao ni 23 pune. Student druge godine Muzičke akademije u Sarajevu, u klasi profesora Josipa Magdića, otišao je posjetiti roditelje u jedno od posljednjih mjesta u kojima bi se 1992. trebao nalaziti neko sa imenom poput njegovog. Nakon okupacije Prijedora, Edin Bosnić je imao toliko sreće da ne završi u logoru, s ocem, i da ne pristane na izlazak u grupi koju je vodio jedan od stanovnika ševeningenskog pritvora - Dalibor Mrđa.

Ipak, nekim čudom je Bosnić uspio napustiti rodni grad, preko Banje Luke, u kojoj je završio srednju muzičku školu, nastavljajući obrazovanje započeto u osnovnoj i nižoj muzičkoj školi. Od tog dana, pa narednih tristo i više, prijedorski pijanista je lutao po Bosni, onda Hrvatskoj, Njemačkoj, da bi se skrasio u Salzburgu u Austriji.

"Nakon što sam savladao njemački jezik i shvatio da će moj boravak tamo potrajati, upisujem se na Hochschule für Musik und dastellende Kunst "Mozarteum", gdje do kraja rata i mog povratka u Bosnu završavam prvi stupanj studija na odsjeku za muzičku edukaciju", priča Edo, otkrivajući da se tek tu i "pronašao" u jazz muzici. Do tada je, kaže, izučavao klasičnu muziku, svirao pop i rock'n'roll u nekoliko bendova, da bi, otkrivajući se u jazzu i studirajući na "Mozarteumu", porodicu prehranjivao noćnim svirkama po "BH klubovima". Odnosno, svugdje gdje su raseljeni pili uz turbo-folk.

"Po završetku rata sam povratak u Bosnu i učešće u reanimiranju onoga što je ostalo od prijeratne bosanskohercegovačke jazz scene smatrao, i još uvijek smatram, svojom misijom. Mislim da, iako je vani puno lakše, ima više smisla raditi to ovdje."

Od 1996, Bosnić u Sarajevu svira sa skoro svim ovdašnjim jazz muzičarima, da bi proljeća 2000. upoznao Amara Češljara, bubnjara grupe Punkt. Taj susret važan je iz barem dva razloga: bend Edina Bosnića nastaje, a Češljar počinje svirati jazz sve profesionalnije.

Amar I možda bi sve bilo manje bitno da Amar tada nije imao manje od 22 godine i da su svi koji nisu znali da je simpatični, korpulentni član Punkta, s onim svojim dječijim likom, zapravo bio čudo. Da, bio, jer sada je Amar Češljar najbolji bosanskohercegovački bubnjar i svirač udaraljki, barem, evropske klase.

Već s osam godina on je počeo pokazivati svoja znanja, da bi upisom u srednju muzičku školu usavršavao nevjerovatan dar učeći kod profesorice Desanke Jovanović nešto što se stručno zove timpani sa udaraljkama. Puno prije toga, svirao je u kulturno-umjetničkim društvima ("To bih preporučio svima koji se misle ozbiljno baviti muzikom, naravno ako ne razdvajaju muziku na narodnu, rock, jazz… Svaki je žanr poseban, a bubnjar mora znati svirati sve."), bendovima i pričao s čovjekom s kojim ga često upoređuju, mada nikada zajedno nisu ni čuvali palice - Điđijem Jankelićem, bivšim bubnjarem, pored ostalih, i Bijelog dugmeta.

"On mi je rekao da skupo prodajem svoje znanje, potvrdivši mi u razgovorima ono što sam mislio o muzici. U tom sviračkom smislu, dakle, on nije imao nikakav uticaj na mene, a danas me interesiraju bubnjari poput Davea Wecklea, na čijem sam koncertu bio u Perthu i gdje sam, iskreno, plakao od sreće."

Iako već sada, prije tridesete godine života, Češljar može birati s kim će, kada i gdje svirati, trudeći se istovremeno da svira što češće može i svaku vrstu muzike ("Da, ja sviram sve i ne dao Bog da pijem, napio bih se uz svaku vrstu muzike."), on nikada u zvaničnim razgovorima ne zaboravlja izdvojiti Punkt, kojeg zove odskočnom daskom i u kojem sviraju trojica ljudi s kojima je čvrsto vezan: dva velika prijatelja i brat s kojim je otvorio studio simpatičnog i sasvim preciznog imena: Big Brother. I, naravno, rad s Edom Bosnićem.

"Jazz je za bubnjara jedan od najzahtjevnijih žanrova i obično svima dođe na kraju. Ja sam prvo počeo nabavljati ploče, jer jazz traži godine u kojima ga možeš razumjeti. Kako sam se našao u toj muzici, prvo sam svirao s prijateljima, da bih onda počeo raditi s Edom", kaže momak pred kojim su velike odluke. Ostati i boriti se ili otići, i to ne u neizvjesno: na čuvenoj i prestižnoj jazz akademiji u Grazu profesori su bili oduševljeni programom Amara Češljara i ponudili mu izlazak na prijemni ispit. "Ali, mene nije bilo tamo… Ja sam nostalgičan unaprijed, jer znam kako je vani. No, šta god da odlučim, prestati svirati i stagnirati neću."

Zvučat će patetično, ali bit će jako lijepo ako to sviranje bude u Bosni i bude u bendu čija su prva dva člana bili Bosnić i Češljar, a treći Dinko Šimunović, kontrabasist i jedan od rijetkih jazz muzičara koji ne živi od muzike, svake, već samo od jedne: elitističke muzike improvizacije, jazza.

Dinko Neki se ljudski izbori ne mogu i, najčešće, ne trebaju objašnjavati. Dinko Šimunović je napravio baš jedan takav. Svirati instrument koji je i fizički težak, koji se ne nosi po dernecima i plažama, surovo vježba i koji se baš mora voljeti.

Dinko "svoj posao" i ne pokušava demistificirati ili mistificirati (zavisi valjda kako se gleda), tek kaže da baš ni njemu nije jasno otkud kontrabas. Jednostavnim, tečnim rečenicama, on kratko prepričava svoj školski put, doba studiranja s Bosnićem, interesiranje za jazz, jazz rock, funky, prekidajući sjećanja na 1992, kada staje njegovo školovanje, i 1994, kada odlazi iz Sarajeva.

"Oktobra te godine sam otišao u Hrvatsku i u Rijeci i okolini svirao s lokalnim muzičarima. S gitaristom Andrejom Grozdanovom sam snimio i jedan CD i u to doba dobijam poziv za studij na Univerzitetu Colorado. Kako nisam uspio zaklopiti finansijsku konstrukciju, odlazim u Englesku i tamo uspijevam raditi kao studijski muzičar, svirajući uglavnom bas gitaru. U početku sam, naravno, radio neke sitne posliće, da bih došao u priliku da živim od vlastitog sviranja. Tako je bilo do 1999, kada su se pojavili problemi s radnom vizom, i, nakon jednog od povrataka ovdje, 2000, ostajem."

Kako je došao, Dinko nije prestao svirati. Član je Big Banda, Sinan Alimanović Quinteta, snimio je live album sa Duškom Gojkovićem…, ostajući pritom u EBQ kao matičnoj grupi, o čijem funkcioniranju kaže: "Ovaj bend veže ista ideja i slični ukusi. Nakon dvije godine među nama se razvilo veliko sviračko povjerenje, neophodno u jazzu, i sada, da tako kažem, uživanje u svirci nam je 150 posto. Nema straha, jer smo svjesni da će sve ispasti onako kako treba."

Bosanska svita E, sada, je li njima trojici zbilja trebalo dvije godine sviranja da bi snimili ploču? Nije, naravno. Još početkom 2000, kada je austrijska tenor saksofonistica Ilse Riedler po prvi put zasvirala sa Bosnićem, Češljarom i Šimunovićem, imali su u planu objaviti live CD sa koncerta u sarajevskom Domu Armije na kojem su im gosti bili još i trubači Marko Đorđević i Lee Harper, te bariton saksofonist Thomas Rottleuthner, ali... "Sponzor je kasnio sa isplatom obećanih sredstava, a kasnije ih i prepolovio", objašnjava Edo Bosnić uzrok postojanja famoznog, vječnog bosanskog "ali". Onoga koje je nestalo kada je prestao vjerovati tuđim obećanjima.

"Odlučio sam da stvari uzmem u svoje ruke i, po cijenu ogromnih napora, nemoguću misiju učinim mogućom (nauštrb svirke, komponiranja, aranžiranja, vježbanja, spavanja, porodičnog života). Morao sam se baviti menadžerskim poslovima: gdje iznajmiti prostor za probe, odakle to platiti, kako doći do sredstava za CD, gdje snimati, s kojim tehničkim osobljem, komunicirati sa sponzorom, plaćati porez na sponzorirani novac i ponovo biti u minusu, angažirati fotografe, dizajnere, nositi se čak i sa namjernim opstrukcijama nekih zlonamjernika, a, uza sve to, odlaziti svakodnevno na posao izvan struke, u jednu međunarodnu organizaciju, kako bi moja familija imala od čega živjeti, jer se od ovakve muzike, definitivno, vrlo skromno živi."

Rezultat onoga o čemu Bosnić govori jeste ploča Bosnian Suite (Bosanska svita), u čijoj su realizaciji učestvovali HVB Banka, Muzička produkcija PBS-a i knjižara Buybook. U tih sat vremena muzike, koliko će biti na CD-u, nalaze se standardi: Nardis Milesa Davisa, Caravan Juana Tizola i A Night In Tunisia Dizzyja Gillespieja, ali u karakterističnim balkanskim ritmovima; zatim obrade bosanskih narodnih pjesama (Mujo kuje, Vezak vezla, Emina…) te dvije Bosnićeve autorske kompozicije Meri i Song For My Mom. Dakle, čujemo se u septembru.

Damir Uzunović, suvlasnik knjižare Buybook

001

"Mi smo kao izdavači knjiga sa ovim CD-om ušli u prostor prazniji od literarnog. Inače, Edu skoro da i nisam poznavao, ali jesam znao šta svira, a povezao nas je Benjamin Isović (sarajevski kantautor, op. aut.). Uočavajući da Bosni treba takav proizvod, jedan od onih za koji velike izdavačke kuće nisu zainteresirane, lako smo se dogovorili, zapravo puno toga smo prešutjeli. Kada smo počeli razgovarati o CD-u, njegovom izgledu i pakovanju, koje neće biti nimalo lako piratizirati, razmišljali smo koji serijski broj da stavimo. Prvo sam poželio da to bude 0001, jer ovo jeste prva ploča, ali da sebi tako postavimo cilj dolaska do hiljaditog izdanja. Na kraju smo se odlučili za 001, i, ako Bog da, jednog ćemo dana doći i do stotog izdanja. Postoji još jedna bitna dimenzija: malo je našeg muzičkog blaga na CD- -ovima i svi su izdati vani. Ovo je prvi put naš proizvod koji ostaje ovdje, koji mi štitimo i kojeg krasi bosanska duhovnost kakvu mi podržavamo."

Arhiva Dani
268