redinom osamdesetih, u onom predmarkovićevskom inflatornom vremenu, bosanski (i eksjugoslavenski općenito) thirty-somethingsi iz onomad dominirajuće srednje klase našli su se pred dodatnim problemom u ionako nategnutom kućnom budžetu. Naime, njihova djeca rođena sedamdesetih godina, djeca što su istom ulazila u pubertet, počela su trošiti mnogo više novca na odjeću i obuću. Nije problem toliko bio u količini ili veličini (ono poznato: uzet ćemo ti hlače broj veće - ionako rasteš), nego u marki iliti, anglosaksonski rečeno, brandu.

Djeci kojoj je dotad jedino bilo važno da ih odjeća štiti od hladnoće, a obuća od vlage, odjednom je najvažniji argument u kupovini postao proizvođač. Ništa Varteks, Borovo, Borac, Alhos, Planika, Alpina; traže se leviske (ili barem Diesel), Nike (ili barem Reebok ili, u najgorem slučaju, Adidas) te martinke. I to obavezno original. Sirotim roditeljima nije bilo jasno zašto su ovi artikli višestruko skuplji od onih naoko potpuno istih, no koji nemaju tu volšebnu originalnu odrednicu.

Petnaestak godina kasnije, Kanađanka Naomi Klein odgovorila je na njihovu dilemu, makar njima nakon deset krvavih godina to više i nije primordijalno pitanje (što ne znači da to neće uskoro postati njihovoj poodrasloj djeci).

Informacijska bomba Naomi Klein rođena je 1970. godine u Montrealu, a danas živi u Torontu. Roditelji su joj Amerikanci koji su preselili u Kanadu iz protesta spram vijetnamskog rata. Njezina majka Bonnie Klein tvorac je poznatog feminističkog antipornića pod nazivom Ovo nije ljubavna priča. Naomi Klein je studirala engleski jezik i filozofiju, no nije dovršila studij; bavila se novinarstvom za cijeli niz medija od kojih vrijedi izdvojiti Nation, New York Times, Newsweek, Village Voice. Bila je gostujući profesor na najuglednijim zapadnim sveučilištima: Harvard, Yale te New York University. Svojom prvom knjigom No Logo postala je ultimativni celebrity kraja drugog i početka trećeg milenija.

Njezin je ukoričeni prvijenac izazvao nezapamćen medijski interes. The Economist se suprotstavio njezinim tezama specijalnim brojem Pro Logo, njezina je knjiga postala trendy intelektualna tema, antiglobalisti svih fela prisvojili su je za vlastiti brevijar, a najugledniji mediji na planeti natječu se u superlativima.

Da se ovdje ne bismo iscrpljivali u nabrajanju, možemo riječi Glorije Steinem iskoristiti kao sumu komplimenata upućenih Kleinovoj i njezinom djelu: "Tek što smo možda pomislili da su multinacionalne kompanije i poludjeli konzumerizam preveliki da bismo im se suprotstavili, pojavila se Naomi Klein sa činjenicama, duhom te vijestima o uspješnim borcima koji već postoje. No Logo je nadahnut poziv na borbu svima koji žele sačuvati novac, pravdu ili univerzum."

No, šta je ustvari No Logo, pita se vjerovatno već neko vrijeme neki slabije upućeni čitatelj. Najkraći mogući odgovor bio bi: informacijska bomba. Kleinova je, naime, pune četiri godine radila na knjizi, prikupljala podatke i informacije, i petstotinjak sitno ispisanih stranica originalnog engleskog izdanja ponajviše vrvi upravo šokantnim informacijama.

Novinarski background Kleinove, novinarski u najpozitivnijem mogućem smislu, presudno je utjecao na ovu knjigu. Ona je u najboljem smislu paradigma istraživačkog novinarstva i strahovita pouka podjednako onima koji novinarski poziv ponižavaju kao i onima medijskim poslenicima koji samo umišljaju da su novinari.

Michael Jordan i noge bh. tinejdžera Pa zašto su stvarno te Nike tene tako skupe? Svaki priučeni ekonomista zna da isplativost nekog proizvoda zahtijeva da na njemu nešto zarade sve karike u proizvodnom i prodajnom lancu. Evo, recimo, novine koje upravo čitate platili ste dvije KM, a od tog novca (pomnoženog s brojem čitatelja) treba platiti i štampanje, i distribuciju, a da opet ponešto dobiju i kolporteri, tete u trafikama, tehničko osoblje novine, lektori, urednici, fotografi, novinari, pa i autor ovog teksta.

Ono o čemu Kleinova piše jesu apsurdi podjele novca. Tako, recimo, kaže Kleinova, Nike tene u San Francisku koštaju 120 (stotinu i dvadeset) US dolara po paru, a dnevnica indonezijskih radnica koje ih proizvode iznosi samo dva dolara. Gdje je kvaka? Kod Jordana!

Kompanija Nike platila je, naime, Michaelu Jordanu samo 1992. godine za marketing punih dvadeset miliona dolara, što je više negoli su te godine ukupno platili svoj svojoj indonezijskoj radnoj snazi od trideset hiljada ljudi. Kada bi ta izdvajanja bila jednaka, prosječna godišnja nadnica indonezijskog Nike radnika iznosila bi 666 dolara (ima neke simbolike ovdje u ovom number of the beast), no, kako smo rekli, ta je nadnica još i manja. Nije, međutim, Nike jedina kompanija koju Kleinova spominje.

Naomi Klein

Kompanija umjetnosti sreće Disney svoje radnike sa Haitija plaća 28 centi po satu, dok CEO (chief executive officer) iste kompanije zarađuje 9.783 dolara po satu; radniku sa Haitija treba skoro sedamnaest godina da zaradi onoliko koliko CEO Disneya zaradi za sat vremena. No, ono što je još šokantnije jesu bukvalno ropski uvjeti rada u pogonima multinacionalnih kompanija u takozvanom trećem svijetu, uvjeti kojih se ne bi zastidjeli ni kapetani onih rimskih galija iz Ben Hura. U proizvodnim pogonima filipinske bescarinske zone zabranjeno je pričanje i smijanje, sanitarne prostorije mogu se koristiti samo dva puta dnevno, tako da su radnice prisiljene mokriti u plastične vrećice.

Kleinova tvrdi: "svijetom vlada logo" i teško je ne suglasiti se s njom. Nike, Levi's, Panasonic, Honda, VW, Hollywood, Coca-Cola - logo do loga, čak je No Logo postalo logo. Kod nas se ta logomanija još nije ukorijenila, no ko je u posljednje vrijeme imao priliku posjetiti SAD mogao se uvjeriti kako je teško pojesti hamburger a da nije McDonald's, pizzu a da nije iz Pizza Huta, krofnu a da se ne ode u Donkin Donuts. Kao što se može zaključiti, za vladavinu loga najodgovorniji su mladi ljudi, tinejdžeri i oni u ranim dvadesetim. Kleinova zato i govori o youth marketu te marketingu takozvanih cool stvari.

Tu se u priču uključuje i, recimo, MTV, koji Kleinova naziva najvećim globalnim katalogom logo svijeta. To ponešto objašnjava i našu lokalnu logo priču s početka koja i jeste počela s MTV erom. Kako kaže Chip Walker (kojeg Kleinova citira): "Tinejdžeri koji gledaju MTV mnogo su skloniji od ostalih kupovanju 'markiranog' jeansa, patika i jakni (…) Oni također češće posjeduju vlastite elektronske aparate i konzumiraju 'teen' proizvode poput slatkiša, gaziranih pića, kolačića i fast fooda. Uz to su također i mnogo skloniji korištenju široke lepeze proizvoda za njegu tijela."

Nužno je ovdje naglasiti: bit problema nije u samom logu, već u onom što iza njega stoji. Logo sam po sebi nije nešto loše, no svijet kakav danas imamo, svijet kojim vlada logo, samo je varijacija na već viđeno.

Krleža i bosanski rudar - prije osamdeset godina Jer šta je logo do bizarna postmoderna ikona, amblem svjetovne moći. A masa, vazda gladna pokornosti spram moći, klanja se sada logu kao što se klanjala ikonama, zastavama, grbovima, simbolima, općenito. Logo je današnji simbol podijeljenog svijeta, svijeta o kakvom je Krleža pisao prije tačno osamdeset godina, a u povodu slučaja smrtne kazne izvršene nad bosanskim rudarom Juretom Keroševićem iz sela Lipnica.

"Tako dakle stoji stvar. Banalno je doduše i poznato, ali je ipak tako: na jednoj strani gospoda u grimizu i hermelinu, u zlatnim rokoko-burgovima i kao u opereti nose grbove, epolete, ordene, svilu, zastave i vladaju: žene njihove mirisne su dame i princeze; i tima suverenima u počast grme topovi od trideset i tri centimetra kalibra. A na drugoj su strani milijuni, tamni, bezimeni, crni milijuni robova, sankilota barbara, koji nose brojeve po robijaškim vrećema i koji gladuju i krvare pod teškim teretom naših sistema. Jedni tegle kao faraonsko roblje i krvave im se nosnice šire da udahnu kaplju zraka i odmora (osmosatni rad), a drugi deklamiraju o progresu, čovječanstvu, čovječnosti, pobijanju analfabetizma i tiranski kolju milijune s vremena na vrijeme (svi ratovi za posljednjih sto i slijedećih sto godina). Jedni se pate i krvare i opijaju rumom i sifilisom i rakijom, a drugi profitiraju. Jedni hoće elektrifikaciju globusa, progres, zemlju, bolnice, škole, a drugi stoje na principu da je čovjek marva i da treba da ostane marva. Jedni krepavaju po talionicama i na lađama i u rudnicima i na frontama i vječno rade i hoće i dalje da rade, samo uz nešto snošljivije i higijenskije prilike, da bi bilo manje besposlice i anarhije i krize i konkurencije i konjunkture, a drugi baš zato sjede kod zelenih stolova, telefoniraju i kradu po burzama, da bi bila što veća anarhija, što više kriza, jer je onda konjunktura bolja, konkurencija manja, a profit veći, percent veći i dividende veće. (...)"

Citirani odlomak završava Krležinom parafrazom - kako on kaže - stare engleske narodne poslovice koja veli da su fakta tvrdoglava stvar. Kleinova nam u svojoj knjizi podastire upravo nevjerovatna fakta, šokantne činjenice, a njezinom bosanskom čitatelju ne treba previše mašte da i u svojoj okolini primijeti vladavinu loga, ponešto primitivniju, istini za volju.

Arhiva Dani
268