 DANI:
Ovih dana, dok se spremate za susrete pretkola Lige šampiona
sa norveškim Lillestromom (razgovor je vođen u subotu, 28.
jula), glavna tema razgovora o Želji je još uvijek Island.
Ono što vam se dešavalo tamo, od sjajne pobjede do čekanja
na aerodromu 15 sati na avion Air Bosne, svojevrstan je pokazatelj
da se Željezničar izdigao iznad sredine iz koje dolazi i države
koju promovira. Tvoji utisci?
GREDIĆ: Pozitivno
je to što smo konačno probili tu barijeru i prošli u drugo
pretkolo Lige šampiona. Akranes, kakva god da je ekipa, prvak
je Islanda, a Island je ispred BiH po FIFA-inoj i UEFA-inoj
rang-listi. Pozitivno je i to što, evo, u petak dolazi predstavnik
Newcastlea u Sarajevo, a to je četvrta ekipa engleske Premijer
lige, a i dosta raje iz Švedske i Norveške se raspituje i
hoće da dođe u Lillestrom da nas bodri. Nešto se dešava, neki
pomak se pravi, ljudi čuju za nas. Nije kao prije: izađeš
u Evropu, dobiješ po ušima i bježi kući. Jer, biti prvi u
državi, to je čast, ali ako nešto ne napraviš u Evropi...
I kad je konačno ono "veni, vidi, vici", i kad treba
da se vratiš kući, dočeka nas prvo vijest da moramo ostati
još jednu noć tu, a kad smo trebali krenuti, i ušli u 10 ujutro
u aerodromsku zgradu, dolazi vijest da letimo tek u jedan
iza pola noći!? Ne bi to bio problem da mi za nekoliko dana
ne igramo utakmicu kakvu nisu igrale mnoge generacije prije
nas, a možda neće ni one poslije nas. Pruži ti se takva šansa
i ti da padneš na tako sitnim stvarima...
DANI: Ti si imao
jedan baš nekarakterističan put u Želji: bio si prvotimac
u generaciji koja je 1998. osvojila prvu titulu šampiona u
BiH, pa si potom završio na klupi, pa otišao iz kluba u Olimpik,
pa se vratio, i evo te - dvostruki strijelac u evropskoj Ligi
šampiona. Šta si intimno razmišljao u tim nekim najtežim trenucima,
da li si u vrijeme igranja na Otoci mislio da možeš zaigrati
i u Ligi šampiona?
GREDIĆ: Iskreno
da ti kažem, ja sam borac u životu i kad imam neki cilj i
mislim da je to ispravno, ja ću na tom putu istrajati. Nisam
mislio da ću igrati u Ligi šampiona, ali sam se nadao da ću
se vratiti na ono mjesto kojem pripadam. Ja sam u Želju došao
1997. i odigrao sam sve utakmice u toj godini kad smo postali
šampioni. Mijenjali su se treneri i ja sam igrao i kod Hadžiabdića
i kod Verlaševića sve dok nije došao Đurbuzović.
Šta je bio razlog, ne znam, ali smatram da nisam igrač ni
za tribine ni za klupe. Normalno je da sjedim na klupi kad
nisam u formi, ali da me pošalju tamo neopravdano i bez objašnjenja,
to neću dozvoliti. Radije neću igrati nikako jer ne trpim
ono "neka me, da sam na broju". Tražio sam da idem
iz kluba, i to je bio ispravan potez. U tim trenucima sam
bio pri kraju fakulteta, i to mi je davalo neku potporu i
sigurnost.
DANI: Još jedna
neuobičajena stvar: fudbaleri kod nas, ali ni u svijetu, ne
završavaju fakultete baš prečesto. Ekonomija ovdje spada u
red cjenjenijih fakulteta i pretpostavljam da nije bilo baš
lako...
GREDIĆ: Kad sam
došao iz Podgorice, imao sam već 13 položenih ispita, ali
su mi ovdje priznali svega tri ispita, znači izbrisali su
mi dvije godine. Onda sam se pitao da li to bataliti ili nešto
opet početi. Odlučio sam da probam završiti dvije godine Više
ekonomske, menadžment, da imam makar neku diplomu, i to sam,
hvala Bogu, okončao. Kad sam potpisao ugovor, onda sam rekao,
hajde, kad sam već tu, da probam i fakultet, jer u BiH se
svakako ne može zaraditi novac od fudbala da bi čovjek imao
od čega živjeti i kad završi karijeru. Tako sam u maju ove
godine diplomirao na smjeru Marketing kod profesora Borisa
Tihog, na temu Istraživanje tržišta.
DANI: Kažeš da
se u Bosni ne može živjeti od fudbala. Koliko je tebi novac
bitan u poslu kojim se baviš, s obzirom da bi mogao da se
posvetiš i drugim stvarima sa diplomom koju imaš?
GREDIĆ: Do 20. godine
nisam banke dobio od fudbala. Volim sport i fudbal, ali novac
daje neku sigurnost jer to je ipak fizički posao. Ti kao novinar
možeš raditi još 50 godina, a ja mogu još pet, šest, deset
godina maksimalno. Ti si možda osiguran i ide ti radni staž,
a ja niti sam osiguran niti mi ide radni staž...
DANI: Misliš
li da imaš kvalitet za Evropu, tamo gdje se zarađuju "prave"
pare?
GREDIĆ: Pa, eto,
prošle godine sam proglašen za najboljeg igrača ove lige,
dao sam u dvije sezone preko 40 golova mada ne igram klasičnog
centarfora. Smatram da bih mogao odgovoriti tim nekim zahtjevima
u Evropi, pogotovo na trkačkom planu.
DANI: Da li je
Amar Osim pogodio tvoje mjesto u timu, jer si jedno vrijeme
igrao pozadi, na beku?
"Za Sarajevo? Sad, poslije ovoga svega, ne bih. Možda
prije, ali desile su se neke stvari posljednjih mjeseci,
tako da ne bih mogao bez obzira na novac i na sve"
|
GREDIĆ: Ja u Želji
još jedino nisam bio golman. Izmijenjao sam sve moguće brojeve,
od dva do jedanaest. U suštini, moje pravo mjesto je desni
vezni, polušpic, dobro se snalazim u napadu. Nisam takav mentalitet
da nekom mogu ući sa leđa, da ga mogu, kako se kaže, "potklocat",
da mogu uštinuti ili načepiti. To se ne može čovjeku usaditi,
niti to možeš treningom postići. Čovjek se rodi takav i ne
kažem da je to loš karakter, samo je takav tip igrača. Obično
se pozadi traže takvi, malo jači i bezobrazniji. Ja znam kako
je kad te čuva "mlak" igrač ili neko čvršći. Ali
ja, jednostavno, nisam takav tip.
DANI: Osjećaš
li se kao igrač - možda nije dobar izraz - inferiorno, podređeno
kad na televiziji gledaš utakmice Lige šampiona ili Svjetskog
prvenstva, koje si vjerovatno pratio, i vidiš kvalitet fudbala
i igrača koji se prikazuje u Evropi i svijetu?
GREDIĆ: Oni imaju
potpuno drugi stil života, i drugačiju ishranu, i sve drugačije.
Recimo, mi smo na pripremama bili sa Cibalijom i Varteksom:
oni potroše 100.000 maraka samo za vitaminske preparate koji
se daju poslije treninga i utakmice, kad se izgube kalorije
i kad organizam to treba nadoknaditi, jer, treba ukloniti
otrove iz mišića i postoje kapsule koje ti daju sto posto
veću snagu, a dozvoljene su i ne utiču loše na zdravlje. To
je jednostavno brža regeneracija. A mi igramo na običnoj vodi.
Mi dajemo mnogo više nego oni jer igramo "nasuho".
E, kad jedna Cibalia toliko potroši, možeš misliti koliko
se daje u Newcastleu ili Realu. Kako bi inače mogli igrati
utakmice po sistemu srijeda-subota? I njegov organizam je
napravljen isto kao i moj, ali kad igramo na vodi, dobro ikako
i igramo!
DANI: Kako ste
se pripremali za Lillestrom?
GREDIĆ: Šef Osim
donio je kasetu i otputovao za Oslo, jer Lillestrom igra prvenstveni
meč, da bi vidio kako igraju. On je išao i na Island i, kad
se vratio, rekao nam je neke stvari pa nam je bilo mnogo lakše
igrati jer smo nešto otprilike znali. To je kao da ti neko
da kartu minskog polja, pa možeš pripaziti ovdje i ondje.
Kad dođe neko o kome nemaš pojma, ti začas primiš dva gola
i doviđenja.
DANI: Šta misliš,
vole li tebe navijači Želje?
GREDIĆ: Navijači
vole klub...
DANI: Navijači
vole klub, ali ima nekih igrača koje navijači vole više i
nekih koje vole manje...
GREDIĆ: Mislim da
me vole jer vole otvorene tipove, one koji govore šta misle.
Ja sam takav tip i volim takve koji otvoreno u oči govore
sve. A sa navijačima Želje sam se družio i kad nisam bio u
klubu.
DANI: A da li
bi mogao igrati za FK Sarajevo?
GREDIĆ: Za Sarajevo?
Sad, poslije ovoga svega, ne bih. Možda prije, ali desile
su se neke stvari posljednjih mjeseci, tako da ne bih mogao
bez obzira na novac i na sve. Na Islandu je bilo 30-40 naših
navijača, bio sam nekoliko dana sa njima i tu se vidi da ti
ljudi baš žive za klub, oni nemaju nikakve koristi od toga,
troše svoj novac i vrijeme. Vidi se kako to funkcioniše i
kako ti ljudi vole Želju svim srcem.
DANI: Misliš
li da se mladima, ljudima poput tebe, isplati ulagati u ovo
ovdje, u Bosnu, ili je pametnije tražiti sreću negdje drugdje?
GREDIĆ: Moj moto
je: ako čovjek ima cilj, onda može ostvariti sve u životu.
Najlakše se skrivati iza manjka motiva ili nekih drugih stvari.
Slažem se da je situacija teška, ali, isto tako, svugdje se
mora raditi da bi se zaradile neke pare. Pogledajte vikendom:
svi kafići i restorani su puni, nema prazne stolice - znači,
novca ima, samo ga treba zaraditi. Ni mojim suigračima i meni
nije lako na pripremama ustati u sedam ujutro i po snijegu
do koljena trčati po Igmanu. A nije neka plata - dvije hiljade
maraka. Toliko možeš na štandu komotno zaraditi ili na pijaci
da držiš tezgu i da ne kisneš i da ti nije hladno. Ali najlakše
je reći šta je dvije hiljade kad onaj zarađuje dvjesto miliona.
Ako vjeruješ u sebe i imaš neki cilj, onda ćeš preći preko
nekih stvari u početku ako misliš da to možeš raditi. Ako
ne, onda se hvataj nekog drugog posla. A mora se raditi i
u Americi i u Njemačkoj i na Islandu. Ljudi ustaju u pet ujutro
i rade čitav dan da bi zaradili za 20 dana godišnjeg odmora.
Ovdje raja hoće da idu na godišnji odmor, da voze dobar auto,
da imaju da troše a da ne rade ništa!? I još da biraju posao!
E, to nema nigdje. Evo, na Islandu, ljudi su napravili infrastrukturu
i državu iz ničega. To je kao da si na Marsu: nema ništa,
kamen na kamenu, poljane, okolo okean. Ali tamo živi 280.000
ljudi i svi su zaposleni. Ljudi imaju treći- -četvrti standard
u Evropi, prosječnu plaću od tri-četiri hiljade eura, iz ničega.
Oni od gejzira naprave atrakciju i naplaćuju 20 eura, dođe
im 50-60 hiljada turista za 20 dana da to vide, a mi imamo
tih termalnih voda na Ilidži, i - ništa, propada. Niko ništa
ne radi. Mi čekamo da nama neko drugi sve napravi i onda to
ostavi i vrati se odakle je došao. Ili, ako mene nema tu,
onda mu ja neću dati da to napravi. I onda se žalimo kako
nemamo para. Naša država je na pravom mjestu, samo trebaju
doći pravi ljudi. A mi ih imamo u svim oblastima, samo ih
treba objediniti i krenuti naprijed.
Arhiva Dani
268
|
