Kada je prije godinu dana sjajnim koncertima u New Yorku sa revitaliziranim E street bandom Bruce Springsteen najavio svoj veliki povratak na scenu, malo ko je zamišljao da će to biti baš ovako kako se dešava izlaskom albuma The Rising, koji se širom svijeta pojavio 30. jula. U vrijeme njujorških koncerata Springsteen je bio na meti konzervativne Amerike zbog pjesme American Skin, koja je osuđivala brutalno ubistvo jednog crnog emigranta od strane policijskih snaga.

Godinu dana kasnije sve je drugačije. U međuvremenu se desio 11. septembar i Bruce (Born in USA) Springsteen je uradio ono što se od njega kao američke ikone i moglo očekivati: reagovao instinktivno i progovorio patetično patriotski, što za njega, ako ćemo pravo, i nije neka novina.

Za potrebe projekta "America: A tribute to heroes" napisao je i izveo pjesmu My City of Ruins. Studijska verzija te pjesme i zatvara novi album i to je jedina pjesma koju je publika imala prilike ranije čuti. Međutim, zahvaljujući internetu, i pogotovu zanimanju za Springsteena, svih 15 pjesama sa novog albuma ponuđeno je na svjetskoj berzi kompjuterske razmjene, i ko je želio mogao je album čuti sedam dana prije nego je stigao u prodavnice.

Na ovoj ploči samo dvije pjesme nisu posvećene 11. septembru i terorističkim napadima. Sam Springsteen kaže da su neke pjesme direktnije, a neke manje direktno vezane za ovaj događaj, ali da su sve inspirisane dešavanjima koja su razultirala "kontekstom nastalim usljed posljedica 11. septembra". Ovo je, inače, prvi album koji sa njim radi originalna postava E street benda, nakon legendarnog Born in the USA.

Dijelom i zbog toga, ova ploča je nastavak puta na kojem je stao sa Born in the USA, te će ovo biti i prilika da svi oni koji su bili premladi da upoznaju Springsteena u direktnom suočavanju sa njegovom muzikom i za koje je on samo fosilni ostatak jednog vremena, otkriju svu snagu njegove poetike i beskompromisnu energiju njegovih pjesama.

Kada ponovo uslijede euforični hvalospjevi "pjesniku američke radničke klase", mnogi će se sjetiti kako je baš on svojevremeno proglašavan Dylanovim nasljednikom. Mnogi će iznova citirati oduševljenu izjavu novinara Johna Landaua koji je, nakon što je vidio Springsteena na jednom nastupu početkom sedamdesetih, euforično napisao: "Sinoć sam vidio budućnost rock'n'rolla i njeno ime je Bruce Springsteen."

To, naravno, ne mora biti tačno, ali The Rising jeste muzika današnjice, kako god to tumačili. I teško da ima pjesama koje jasnije i slikovitije ocrtavaju današnji momenat američkog rock'n'rolla, pa i Amerike uopće. A, ako ćemo pravo, valjda onaj koji je patentirao moto o "rođenom u Americi" ima najviše prava da zapjeva iz ruševina svoga vlastitog grada. (A. Misirlić)

Dubravka Ugrešić: Zabranjeno čitanje; Geopoetika - Omnibus; Beograd - Sarajevo, 2001.

Nakon pet-šest godina suše napokon se pojavila nova knjiga Dubravke Ugrešić na matičnom joj području, tj. u regiji u kojoj se govori jezik na kojem autorica piše. Poslije Kulture laži ovdje nije bilo njezinih novih knjiga, a vrijedi napomenuti da je i Zabranjeno čitanje premijerno objavljeno u Amsterdamu (u kojem autorica danas živi) na holandskom jeziku, a tek onda u ovom izdanju. No ni to, kad je riječ o Ugrešićevoj, nije čudno, njezin u svijetu poznat i hvaljen roman Muzej bezuvjetne predaje na maternjem joj jeziku, na jeziku na kojem je i napisan, još nije objavljen.

No, dobro, šta je Zabranjeno čitanje? Riječ je o zbirci eseja za koju sama Ugrešićeva veli da se bavi prljavim rubljem spisateljskog zanata. U trideset i jednom eseju na dvjestotinjak stranica autorica svojim specifičnim stilom, lucidnim mixom ironije i ispovijesti analizira mjesto spisateljskog zanata u globalnom selu s prelaza milenija. Sve je tu: i izdavačka industrija koja je uglavnom profit pretpostavila kvalitetu, i književni agenti kao posrednička karika na liniji autor-izdavač, i zbunjenost istočnoevropskih autora (negdašnjih disidenata i azilanata autocenzure) pred modernim zapadnim književnim tržištem, i suštinska identičnost zapadnjačke entertainment literature s negdašnjom sovjetskom socrealističkom praksom i još mnogo toga.

Nemaju, međutim, svi eseji u ovoj knjizi "globalne" teme, tu su i oni "lokalni" što se ponešto nastavljaju na Kulturu laži i iznimno su duhoviti. Tako, recimo, u Kratkom prilogu povijesti nacionalne književnosti Ugrešićeva nabraja deset razloga zbog kojih vrijedi biti hrvatskim književnikom. Posljednji i glavni razlog jest: "Biti hrvatskim književnikom znači prije svega ne biti srpskim književnikom. A što se deset razloga tiče, oni vrijede i za srpsku književnost. I za bosansku književnost. I za neke druge književnosti."

Kroz cijelu knjigu također iz pozadine "izbija" biografija Dubravke Ugrešić. U jednom eseju, recimo, kaže: "Male, novorođene države, kakva je Hrvatska, mogu za svoje građane biti jedinstvena prilika za besplatnu poduku iz prirode i društva, povijesti, antropologije, sociologije, psihologije ljudskog ponašanja".

Poznato je kako se Hrvatska ponijela prema Ugrešićevoj i ostalim - po grozomornoj frazi Slavena Letice - vješticama iz Rija, poznato je kakva je bila ta besplatna poduka. Upravo je ta i takva besplatna poduka odgovorna da je Ugrešićeva u istoj ovoj knjizi, tridesetak stranica nakon citirane rečenice, mogla objaviti po vlastitom iskustvu napisan esej Pisac u egzilu. U tom kontekstu i nije čudno da je ova knjiga objavljena u zajedničkoj nakladi sarajevskog i beogradskog izdavača, a bez zagrebačkog (odnosno hrvatskog) učešća. (M. B.)

Prelom (broj 2/3), časopis Škole za istoriju i teoriju umetnosti Centra za savremenu umetnost - Beograd; odgovorni urednik: Dragana Kitanović

Beogradski centar za savremenu umjetnost nalazi se u ulici koja se zove Sarajevska (na broju 3/VI), i kad čovjek čita časopis Prelom, časopis koji izdaje Škola za istoriju i teoriju umetnosti u sklopu ovog centra, teško može previdjeti ovu činjenicu što se prosto nameće svojom simbolikom. Jer Prelom je časopis koji, možemo reći, opravdano prebiva na datoj adresi, na pomenutoj mikrolokaciji, a u kontekstu njezine simbolike s kraja dvadesetog stoljeća.

Sadržaj Preloma ne vrijeđa Sarajlije i Bosance. Ne vrijeđa ih na način na koji to čini dobar dio beogradskih medija koji se i danas prema svojim potencijalnim bosanskim čitateljima ponaša kao nevjerna supruga iz onog olinjalog vica: Zar više vjerujete vlastitim očima nego nama?, tj: Zar više vjerujete svom iskustvu o ratu koji ste preživjeli i osjetili na vlastitoj koži negoli onome što vam o tom ratu sada kažemo mi?

E, Prelom nije takav medij. Samo u broju (dvobroju) koji je pred nama imamo, među ostalim, sjajan tekst Nebojše Jovanovića o tome kako je takozvana antimiloševićevska alternativa u Srbiji bila ustvari uglavnom gomila uljuđenih nacionalista, čuvara srpstva u Miloševićevom periodu, zatim tekst Vesne Madžoski o filmu Gorčina Stojanovića Stršljen u kojem autorica otkriva direktnu podudarnost sa stavom državnog establishmenta o Albancima, te napokon tekst Renate Salecl Fantazmatska struktura rata: Slučaj Bosne, koji se detaljno bavi bestijalnim zločinima počinjenim u Bosni u ime srpstva.

Spomenuti tekstovi zauzimaju, naravno, tek manji dio časopisa koji u ovom dvobroju ima skoro tristotinjak stranica, no dobro odslikavaju poziciju časopisa koji se trudi ne biti taocem ideologija.

Osim već spomenutih autora i tekstova, iz ovog broja vrijedi izdvojiti i tekstove Rastka Močnika, Dragane Kitanović te još nekih autora kao i intervju sa Renatom Salecl.

Redakciju uglavnom sačinjavaju mlađi ljudi, teoretski dobro potkovani i neopterećeni avetima nacionalizma, a u internacionalnom savjetu redakcije nalaze se, među ostalim, Nebojša Jovanović, Boris Buden, Slavoj Žižek te Renata Salecl.

Prelom je časopis zaista vrijedan čitanja. Teško je i zamisliti da bismo u Bosni i Hercegovini uskoro mogli imati sličan. (M. Bazdulj)

Karl Raimund Popper (1902-1994)

Sigmund Freud, Elias Canneti, Otto Weininger, Karl Kraus, Franz Kafka, Herman Broch, Arthur Schnitzler, Joseph Roth…, svi ovi ljudi i još mnoge druge vertikale svjetske kulture bili su prije stotinjak godina zemljaci naših djedova i pradjedova. Da, Bosna i Hercegovina imala je tu sreću da četrdesetak godina, skoro ravnopravno raspoređenih u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, bude dijelom Habsburške monarhije, koja je zbilja u dobroj mjeri bila Amerika onog vremena. Najvažniji dijelovi duhovnog arhipelaga koji će obilježiti dvadeseto stoljeće nastao je u ondašnjoj Austro-Ugarskoj, čijim je dijelom bila i Bosna i Hercegovina.

U centru te imperije, u Beču, rodio se, prije tačno stotinu godina, 28. jula 1902, Karl Raimund Popper. Otac mu je bio advokat, a majka se bavila muzikom.

Renesansna širina Popperova objašnjava činjenicu da je on svojim naučnim radom doprinio, po riječima jednog biografa, tako širokom nizu disciplina kakve su, među ostalim, politička teorija, kvantna mehanika, logika, znanstvena metoda, teorija evolucije, teorija vjerovatnoće, kritički racionalizam, socijalna filozofija, filozofija historije te psihologija učenja; Popper se također suprotstavio nekim od vladajućih filozofskih ortodoksija: logičkom pozitivizmu, marksizmu, determinizmu i lingvističkoj filozofiji.

I biografija i bibliografija Popperova široke su i razuđene. Devet godina nakon što je doktorirao, 1937. godine, dakle, počinje predavati na samom kraju Zemljinog šara, na Novom Zelandu, na kanterberijskom univerzitetu. Nakon Drugog svjetskog rata, tačnije 1946. godine, preći će u London, gdje će zasnovati dug i plodan radni odnos na čuvenoj London School of Economics, gdje će predavati pune dvadeset i tri godine, a 1965. godine kraljica Elizabeta II darivat će mu plemićku titulu. Nemoguće je i nabrojati sve nagrade i počasti što su mu za života dodijeljene. Sir Karl Popper umro je 17. septembra 1994. godine.

Iz mora njegovih djela spomenimo ovdje tek nekoliko: The Poverty of Historicism (Jalovost historicizma) iz 1944. godine, The Open Society and Its Enemies (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji) iz 1945. te napokon The Logic of Scientific Discovery (Logika znanstvenog otkrića) iz 1959. godine.

Popper se u svojim djelima žestoko suprotstavlja konceptu takozvane historijske nužnosti te odsječno poručuje da nešto što bi se zvalo historijska nužnost jednostavno ne postoji. Osnovni njegov aforizam za mudrost u životu svodi se na tezu da treba minimizirati patnju koja se dade izbjeći, što se u suštini slaže s drevnim Aristotelovim savjetom: "Ne teži pametan čovjek da ima zadovoljstva, nego da nema bola."

Ipak, Popper je vjerovatno globalno najpoznatiji po ideji otvorenog društva. Ova se fraza često koristi kao faktotum da se opiše vrsta društva kojoj bismo svi trebali težiti. No šta bi ustvari bilo otvoreno društvo? Najkraći mogući odgovor bio bi onaj koji veli da je otvoreno društvo ona vrsta društva koja brine za dobrobit svih građana, a ne samo za dobrobit bilo koje elite ili vladajuće klase. Isto tako, Popper suprotstavlja otvoreno društvo totalitarnim društvima, tj. društvima koja drže da posjeduju apsolutnu istinu.

Dobar primjer ovdje može biti fašizam i Hitlerov Mein Kampf. Otvoreno društvo, naprotiv, prepoznaje "neuhvatljivost" apsolutne istine i brine za zakonsku zaštitu različitih koncepata istine.

Bosna i Hercegovina (kao i ogromna većina svih svjetskih zemalja) imala je kroz svoju povijest tu nesreću da nikada ne bude istinski otvoreno društvo. Makar bi cinici možda rekli da je Popperov koncept u suštini identičan konceptu Thomasa Moorea, treba svagda težiti da se bosansko društvo približi što više idealu otvorenog društva. Karl Popper bio je po rođenju, na izvjestan način, zemljak Bosancima svog naraštaja. Prepoznajmo u tome izvjesnu simboliku i prihvatimo ideal otvorenog društva kao svoj. (M. Bazdulj)