| 
asjedanja naših parlamenata trebali bi osim novin skih izvještača
pratiti pisci, crtači i druge fele kreativaca, ali svi s jednom
zajedničkom specifičnom crtom - sa sklonošću k satiri, karikaturi,
groteski. (Onako kako je, recimo, veliki Daumier svojim crtežima-karikaturama
pratio sudske procese i uopće društvena zbivanja u Francuskoj
svojega doba, i o tomu ostavio genijalna umjetnička svjedočanstva.)
Tek u toj vrsti transpozicije bismo ugledali pravo lice toga
besmisla i te praznine, koja se naziva - naš politički život.
Za rukom takvoga nekog
krokista, obdarenog božanskim darom ironije, vapio je prizor
s posljednje parlamentarne sjednice, u kojemu se odvija "razgovor"
između HDZ-ova zastupnika Marinovića i visokoga predstavnika
Ashdowna.
Zastupnik Marinović slobodno
ne bi morao imati vlastitoga imena, ili barem ne bi morao
istupati pod njim: on je čista emanacija hadezeovštine kao
takve. Pravi zastupnik. Samo tako je moguće objasniti
tu nevjerojatnu pojavu, da ljudi - naoko živi, s prividno
urednim psihofizičkim funkcijama, dramatično slični svim drugim
normalnim ljudima oko sebe - izgovaraju rečenice kakve izgovara
predmetni zastupnik. Pita on, tako, Ashdowna, kada
OHR misli početi dijalog s legalnim predstavnicima Hrvata,
to jest s HDZ-om (to se sada zove: HDZ+HSP+HKDU), i objašnjava
kako oni imaju devedesetpostotnu potporu hrvatskoga pučanstva,
i veze staru priču o tome što znači ignoriranje te potpore...
Očevidno nečim izazvan
(više tupošću nego drskošću, u to sam zbog nečega posve siguran),
Ashdown strpljivo-didaktički ali resko odgovara: unitarni
monoetnični identitet je loš za svakoga i može završiti samo
krvlju na ulicama, a glupo je misliti da ako si Hrvat, nisi
građanin Bosne i Hercegovine...
U tom, i svim takvim trenucima,
pomišljam uvijek s osjećajem ogromnoga, beznadnog zamora:
tu pačju školu općih mjesta, tu abecedu demokratske kulture
i etničko-domovinskoga etosa, marinovićima je zaludu
objašnjavati. Oni bi mirne duše pogledali u leđa i posljednjemu
statističkom i stvarnom Hrvatu iz Bosne a da tupoga, sasvim
marinovićevskoga, i odnekud superiornoga osmijeha s lica skinuli
ne bi.
Međutim, političko-didaktička
lekcija Paddyja Ashdowna samo je na prvi pogled za aplauza
(kakav je i doživjela od jednoga dijela federalnih parlamentaraca,
pogodite kojih po etničkoj pripadnosti!), i samo je na prvi
pogled pravednička i nedužna. Ne bi li, naime, bilo umjesno
da on prvi, prije nego što marinovićima očita zasluženu
bukvicu, pred istim auditorijem autorefleksivno propita sve
aspekte golemih zasluga firme koju on zastupa, dakle međunarodne
zajednice i, zašto ne, Velike Britanije posebno, za genezu,
postojanje i žilavost ideje o strogo zasebnim etničko-političko-teritorijalnim
identitetima u Bosni i Hercegovini i u eks-Jugoslaviji!
Da bosanski Hrvati sami
sebi kopaju grob kada zapristaju za "monoetničkim unitarnim
identitetom" i fatalnom iluzijom svehrvatstva, a u sebi
zatiru vlastito bosanstvo (i političko i povijesno i kulturno-tradicijsko)
- o tomu pišem(o) i govorim(o) od istoga onoga trenutka kada
se ta samoubilačka ideja pojavila. Sada mi taj datum izgleda
kao daleka neka prethistorija: 30. svibnja 1990., na isti
onaj dan kada je Franjo Tuđman proglašavao višestranački
hrvatski Sabor, aludirajući na "hrvatska povijesna prava",
pisao sam u novinama (ondašnji zagrebački Danas) da
su "velikosrpska i velikohrvatska državna ideja jednojajčani
blizanci" i da njihova posljedica u Bosni može biti samo
krv do koljena, ali da rješenja nikakvoga donijeti ne mogu,
i da je sav njihov krvavi apsurd u toj činjenici.
eđutim, kada je JNA započela
kasapljenje Jugoslavije, kada su Milošević a za njim
i Tuđman pomislili da je nastupio njihov politički "kairos"
u kojemu trebaju ostvariti "vjekovne snove naroda",
i kada je Izetbegović započeo svoje arafatovsko, nikad
dovršeno ni osviješteno glavinjanje između vjere, naroda,
zemlje i političke orijentacije, tko je bio ključni faktor
zahvaljujući kojemu je postavljen takav odnos političkih volja,
u kojemu je apsolutnu nadmoć u "rješavanju jugoslavenske
i bosanskohercegovačke krize" dobio upravo onaj model
što ga Ashdown danas diskvalifikatorno naziva unitarni
monoetnički identitet? Da podsjetim: onaj model kojim
se legitimirao rat što je razorio tradicionalnu pluralnu strukturu
Bosne i Hercegovine, kao i samu zemlju; onaj model, na bazi
kojega je obilato honoriran Karadžić-Mladićev genocid ženevsko-dejtonsko-pariškim
priznanjem Republike Srpske; napokon, onaj isti model, po
kojemu se danas u ružnim političkim konvulzijama na naše oči
raspada ionako tanušna Alijansa za demokratske promjene...
Dakle, tko su bili ključni
faktori za dug život i dobro zdravlje toga modela? Ashdown
to svakako znade jednako dobro kao i mi, ako ne i mnogo bolje:
uz tada pasivnu, georgebushovsku sr. i jamesbakerovsku Ameriku,
te zločinački (upravo: chamberlaineovski) jalovu Evropsku
zajednicu, na prvome mjestu bili su to veoma aktivni Britanci.
Danas se o tomu pišu knjige i u samoj Britaniji (Brendan
Simms je samo najeklatantniji primjer), a imena Johna
Majora, Douglasa Hurda, lorda Carringtona
i Davida Owena ostat će zapamćena, zahvaljujući
upravo njihovoj bosanskoj recepturi, kao imena političara
i pregovarača koji su na kraju Dvadesetoga stoljeća usred
Evrope s veoma mnogo upornosti i mračne strasti zastupali
i gurali najopskurnija rješenja etničko-teritorijalnih podjela.
Ashdown, naravno, nije
osobno odgovoran za takvu politiku, dapače, on je i onda,
kad je ovdje bilo najteže, pružao suprotan osobni primjer,
i za to mu ide trajno poštovanje. No, po prirodi svojega mandata
u Bosni i Hercegovini on ne može izbjeći da na svojim plećima,
barem dok taj mandat traje, nosi teret načelne odgovornosti
za ukupnu ulogu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini
- to znači, jednako za svijetle kao i za tamne strane njezina
angažmana. Zato bi i u njegovu odgovoru na marinovićevske
političke budalaštine, kolikogod on bio točan, morala biti
prisutna doza nužne kritičnosti na adresu međunarodne zajednice,
ako želi da mu govor i odgovor budu do kraja vjerodostojni.
Arhiva Dani
268
|
