DANI: Gospodine Tanjeviću, šta se to dešava sa evropskom košarkom? Baš kada je prevladana kriza igre, podjele unutar košarkaških struktura prijete samoj igri.

TANJEVIĆ: Ovo je, u svakom slučaju, negativan trenutak. Mi, koji smo bili prvaci svijeta, najbolje znamo šta znači cijepanje i koliko to može biti negativno. Prošle smo godine postigli konsenzus, ujedinili smo nekako FIBA-u i ULEB (Udruženje nacionalnih profesionalnih liga Evrope) i sad se opet dijelimo. Izgleda da tu podjelu forsira predsjednik grčke federacije, koji je ujedno i predsjednik FIBA-ine evropske zone. On sad nešto prijeti ULEB-u i proizveo je situaciju u kojoj se, kako bi rekli u Crnoj Gori, jedni prema drugima koče, a ne valja se kočiti, nije zdravo. Te podjele nose veliku opasnost, jer bi košarka, na kraju priče, mogla, kao i boks, razvodniti se u četiri federacije, pa da imamo četiri prvaka a nijednoga pravoga, kao što smo prije dvije godine već imali slučaj kada je Kinder bio prvak ULEB-ove Eurolige a Panathinaikos FIBA-ine Suprolige. Čim nisu sve najbolje ekipe u jednom takmičenju, titula se može osporiti.

DANI: U sljedećoj sezoni, 2002-2003, ipak će najbolji evropski klubovi igrati ULEB-ovu Euroligu kao neku vrstu evropske NBA, dok bi FIBA mogla pasti na niske grane?

TANJEVIĆ: Euroliga je, sama po sebi i prije ikakvog cijepanja, dakle, još pod okriljem FIBA-e, bila dovoljno dobro i zanimljivo takmičenje da ga nije trebalo ni rasturati, već samo poboljšati i dalje razvijati. No, šta je - tu je. Sada su unutra 24 kluba, ali ja smatram da ima mjesta za još osam. Ne znam zašto bi se sad broj timova skraćivao na 24, što isključuje nekoliko odličnih timova, kada bi i takmičenje sa 32 ekipe bilo odlično. Ja živim košarku i tvrdim vam da je prošlogodišnje izdanje Eurolige bilo izvanredno i zanimljivije nego dobar dio onoga što se dešava u NBA-u.

DANI: NBA je dobra kopča za pitanje o odnosu biznisa i košarke. Astronomski transferi u fudbalu ozbiljno dovode u pitanje i prvoligaški status nekih najmoćnijih klubova u Italiji?

TANJEVIĆ: Ovo što sada imamo u fudbalu i košarci, to nije biznis. To bi bio biznis kad bi svi iz toga zarađivali, a mnogo njih ustvari gubi. Sponzori gube ako im se uloženi novac ne vrati u onoj mjeri publiciteta koji su očekivali, ali najviše gube oni koji direktno finansiraju klub, koji doturaju više nego što se inkasira. To su te mecene i istina je da veliki klubovi još uvijek žive na leđima mecena a ne na nekoj ekonomskoj računici. Vrhunski sport, što će mnoge iznenaditi, još uvijek nije ekonomski opravdana stvar. Pa samo u Italiji imamo nekoliko klubova koji su zadnjih godina gubili po 10-15 miliona maraka. Oba kluba iz Bologne (Kinder i Skipper) sa svojim ogromnim kasama i sa svim prihodima od TV prava, ne mogu se finansijski pokriti, pa ono što zafali, doture vlasnici klubova, koji to ne daju ni iz kakvih ekonomskih razloga, već iz razloga emotivne prirode, želje da se oduže gradu u kojem su napravili svoje poslovne rezultate itd… To odsustvo ekonomskog rezona u sportu uticalo je na odluku mog kluba, i ne samo mog već i drugih klubova u Italiji, da se ubuduće proizvodi onoliko muzike koliko ima para. Tako i Kinder hoće da u sljedeću sezonu uđe sa pozitivnom nulom, što znači da nema probijanja budžeta, već ćemo se uklapati u onu sumu koja je i predviđena kroz prihode od ulaznica, od televizijskih prava, glavnih sponzora, malih sponzora, Eurolige… To znači da će budžet biti srezan za 40% u odnosu na prošlu godinu.

DANI: Iako ste sada trener superprofesionalnog kluba, na neki način ponovo počinjete iznova, jer ste ostali bez četiri velika igrača: Ginobili, Jarić, Griffith, Abio?

TANJEVIĆ: Ne, ne počinjem ispočetka, ali dobijam ogroman zadatak na leđa u jednoj bitno promijenjenoj situaciji. Ipak, i pored kresanja novca za igrače, ja nikada u svom poslu nisam imao veći budžet. Ne bojim se, jer nikad nisam imao toliko sredstava da sastavim tim koji će se opet, sasvim sigurno, sa svima fatati za vratove i u Evropi i u Italiji, to jest boriti se za prvaka Italije i boriti se da uđe u final four. Tako vidim trenutnu situaciju, mada su me najnovije novosti iz Italije izbacile iz cipela.

DANI: Koje novosti?

TANJEVIĆ: Pa odluka italijanske federacije da će ove godine u klubovima moći igrati samo po četiri igrača bez evropskih pasoša, a da od ostalih šest igrača trojica moraju biti Italijani. To Kinderu otežava posao, jer nije bilo dobre selekcije italijanskih igrača koji nisu dovoljno jaki za Kinderove ambicije, zapravo za ambicije Virtusa, jer je to bazno ime kluba. A ove godine klub se i neće zvati Kinder, jer nas je glavni sponzor napustio i sada tražimo drugog.

DANI: Pa kako ćete se zvati?

TANJEVIĆ: To ovisi o novom sponzoru. Mi slažemo ekipu a ne znamo ni kako ćemo se zvati. Ali, sponzor će se naći, jer je mnogo onih koji hoće ovaj klub zato što pripada jednom od tri najstarija sportska društva u Italiji.

DANI: Je li Vam drago što se nakon rada u Francuskoj vraćate u Italiju?

TANJEVIĆ: Pa jeste, jer ja se u Italiji osjećam kao u svojoj kući i oni mene tako i tretiraju. Zato kažem da imam dvije domovine. Kada sam preuzeo Kinder, u Gaseta de la sportu objavili su divan tekst glavnog urednika, koji me baš u srce pogodio, i ja moram priznati da imam sreće s vama novinarima, svi me nešto mazite i pazite, naročito Italijani.

DANI: A Francuzi? Gazda Asvela, nakon što ste osvojili i prvenstvo i kup Francuske, nudio Vam je predsjedničko mjesto. Zašto ste kazali "ne"?

TANJEVIĆ: Prije nego što ću dobiti tu ponudu od vlasnika kluba, direktor administrativnog sektora donio je odluku da se sa mnom ne produžuje ugovor.

DANI: Znači da Uprava nije ni pretpostavljala da ćete uzeti dvostruku krunu?

"Košarka je grupni sport i imati talentovanog igrača koga svi vole i uče od njega, velika je prednost, mada, što je igrač talentovaniji, teže ga je voljeti. Malo ih je kao Mirza: bio je prvak svijeta i najtalentovaniji igrač kojeg su svi voljeli"

TANJEVIĆ: Pa, naravno. Nisu ni sanjali, a kada se situacija počela bitno popravljati, naročito u nagovještaju jedne moći ekipe koja polako demonstrira superiornost, meni je vlasnik došao, prije početka finala play offa, i ponudio da ostanem u klubu kao patron. Imali smo onda tri duga razgovora nakon finala i ja sam u jednom momentu prihvatio ponudu, misleći da ona podrazumijeva ono što sam dotad radio plus da budem predsjednik direktorijuma kluba. No, vlasnikova ponuda podrazumijevala je moju abdikaciju s klupe, jer, navodno, publika i igrači nisu prihvatali moj stil rada i to što je previše nefrancuskih igrača u klubu koji nosi barjak francuštine. Bili su 15 puta prvak Francuske, ali do 1981. godine. No, ja nisam poznavao francuske igrače dovoljno u širinu, a i neki su pobjegli ne čekajući da dođem, jer su znali da će morati malo guzicu poderati a ne igrati samo na staru slavu. Tako sam ja nasilu napravio ekipu od pet Francuza i sedam nefrancuza (dva Amerikanca i pet evropskih igrača) i to je sasvim sigurno malo odbilo publiku od kluba...

DANI: Zašto Gordan Firić nije uspio u Asvelu koga je trenirao Bogdan Tanjević?

TANJEVIĆ: Firić se nešto nije na mene navikao. Ja sam malo potežak zbog te agresije koju imam, a Gordan ne podnosi agresiju. Loše nam je išlo, on nije mogao da se uklopi u sistem igre "uđi i izađi", jer je navikao u svim ekipama u kojima je igrao boraviti na terenu 30-40 minuta, faktički dok se ne umori. I u reprezentaciji BiH uvijek je imao taj status, a ja sam ovih devet-deset igrača navikao na jedan drugačiji ritam i mislim da mu to nikako nije odgovaralo. Povukao se u sebe, nikako nije mogao to da svari i na kraju smo se dogovorili da se raziđemo, da on nađe drugi klub. A, da budem iskren, mislio sam da ću najlakše s njim uspostaviti kontakt jer ga najbolje poznajem i vjerovao sam da će mi on nekako biti djevojka za sve, igrač koji može igrati i pleja i beka i krilo. Očito je najveći problem bio taj sistem "uđi - izađi", odnosno smanjena minutaža. Po mom mišljenju, to nije mogao da podnese, da svari, jednostavno, ništa nije funkcionisalo i on je našao bolju soluciju i odigrao dobru sezonu u Njemačkoj.

DANI: Kakve igrače voli Bogdan Tanjević?

TANJEVIĆ: Volim talentovane igrače, ali nisam ništa novo kazao, jer to svi vole. Košarka je grupni sport i imati talentovanog igrača koga svi vole i uče od njega, velika je prednost, mada, što je igrač talentovaniji, teže ga je voljeti. Malo ih je kao Mirza, bio je prvak svijeta i najtalentovaniji igrač kojeg su svi voljeli. A biti talentovan, to znači već u startu suočiti se s tim da te ne vole, da te ne simpatišu i da ti zavide. I to košta živaca onih koji su u takvoj poziciji jer moraju raditi i koncentrisati se na to da ne razruše atmosferu zajedništva, da ne kažu pogrešnu riječ u pogrešnom momentu, da ne uvrijede nekoga ko je manje spretan, i da još posjeduju znanje da uđu u srce drugim manje talentovanim igračima, jer mi ne možemo igrati našu igru samo sa talentovanim igračima; nema ih toliko.

DANI: Šta je to u stilu rada što Vas izdvaja od drugih trenera? Je li još uvijek radite sa istim žarom kao i kada ste sa Bosnom osvajali titule?

TANJEVIĆ: Mislim da znam zanat. Ono što bih izdvojio jeste prije svega komunikacija, jedan stalni interaktivni odnos sa igračima pun ljubavi, pažnje, znanja, primanja i davanja.

DANI: Kakvog primanja i davanja kad se derete na igrače, galamite, šaljete ih tamo odakle su došli na svijet?

TANJEVIĆ: Ovaj dio komunikacije koji vi vidite, to je samo jedan dio: to je podsjećanje na obaveze. A obaveze postoje da bi se radile i one stvari koje ti se ne dopadaju. Ja stalno govorim igračima - tijelo je permanentno u borbi između glave i guzice; guzica je nešto što komanduje našim fiziološkim potrebama i vrlo često nadvlada taj stražnji dio, ta lijenost. Lijenost može biti fizička - kada je igraču samo tijelo lijeno, i ja se zato borim protiv viška težine, na čemu bi i vas dvojica mogli malo da poradite - ali i mentalna. Igrača nekada treba probuditi nekim intervencijama koje su ružne za vidjeti, ali ja ne dam igračima da su lijeni i ne dam im da ne postanu ono što su po svom talentu predodređeni da budu. Vrlo često to izgleda ružno za publiku - vidi onoga tamo, što sad viče, koji mu je vrag; ali, iako neću da vičem, ja to moram, čak i kada dobijamo, jer upravo tada igrač shvaća da je kritika upućena samo iz razloga da bude još bolji i da se u nekom momentu zapita: zašto ne bih uradio i ovo na čemu trener insistira?

DANI: Nije valjda samo komunikacija glavni razlog Vašeg uspjeha?

TANJEVIĆ: Naravno da nije, ali morate imati sposobnost da sa ljudima živite u brzom ritmu, u brzoj izmjeni misli, morate znati prihvatiti i mišljenja igrača. Kada sam počeo da radim ovaj posao, znao mi je doći igrač sa kraja klupe i kazati: daj da uđem, mučimo se da damo koš, i ja sam znao poslušati. Sjećam se vrlo dobro jednog događaja kada sam trenirao Bosnu: u vrlo značajnoj utakmici, u mojoj prvoj sezoni, dolazi Jovo Terzić i kaže: daj da uđem, a šest mjeseci je bio povrijeđen i nije igrao. Uvedem ga i on da koš, koš koji je kasnije riješio utakmicu. Džaba, ali morate imati tu komunikaciju. Naravno, mora biti i komanda. Ne može niti jedan posao bez komande, i zato kažem igračima - bolja nam je jedna zajednička ideja, pa makar i pogrešna, nego 12 genijalnih ideja 12 genijalaca. Bolja je jedna ideja koja je skromna nego 12 genijalnih i različitih. E, sad, morate imati talenta dovesti sve karaktere u jedan fini simfonijski sklad a istovremeno ne isključiti improvizaciju sa kojom tek imate sintezu.

DANI: Je li teško komandovati velikim zvijezdama?

TANJEVIĆ: Najveće svjetske zvijezde su najčešće i postali najbolji svjetski igrači po tome što imaju u sebi ugrađen jedan, moglo bi se reći, strah od kritike i onda čine sve da ne bi bili kritikovani. Stavljaju kompletan svoj talenat na raspolaganje, ulažu kompletan napor i tako prave još jedan korak naprijed.

DANI: Gledali smo Vas na prošlom Evropskom prvenstvu u onim utakmicama za infarkt. Kako možete da uživate u tome?

TANJEVIĆ: Prvo, imam odličan otpor na stres i na poraz. Drugo, to vam postane kao jedna navika na adrenalin. Mogao sam još da ostanem u reprezentaciji Italije, ali to je pomalo predsjednički posao: tri-četiri mjeseca stresa, ostalo hladovina.

DANI: Da li biste jednog dana željeli biti selektor reprezentacije BiH?

TANJEVIĆ: Ne bih. Ne samo BiH, ne bih više nikoga trenirao, jer to je nadljudski posao bez obzira što traje tri-četiri mjeseca. Tu treba svaki put nešto novo izmisliti. Fantastični su rezultati BiH što je stalno među 16 najboljih, i to sam svaki put rekao i sad potvrđujem: to je fantastičan rezultat s obzirom na sijaset problema, od ekonomskih do unutrašnjeg načina takmičenja. Pomaći se dalje od toga, među osam, enorman je korak. To zahtijeva nekog mlađeg i svježijeg. Evo, došao je mlađi od mene, koji je manje živaca potrošio sve ove godine.

DANI: Nova uprava KK Bosna napravila je ambiciozan plan spašavanja sarajevske košarke. Vjerujete li u ovaj projekat vraćanja Bosne na stare staze slave?

TANJEVIĆ: To je jako usko povezano sa državom. Da je država u boljoj ekonomskoj situaciji, bilo bi lakše o svemu tome raspravljati. Prva stvar koju ja kažem jesu rad i strpljenje. Naravno da bi trebalo da se dođe do nekog rezultata koji bi dao snagu ljudima da se približe sponzorima, da se izvuče neki dinar iz nekakve privrede, jer budžet od 600.000 maraka, koji je bio planiran za prošlu godinu i koji, tako skroman, nije mogao da se realizira, jeste smiješan. To nije smiješno samo za evropske prilike, nego i za zemlje bivše Jugoslavije, gdje imamo nekoliko klubova koji dolaze do budžeta od šest miliona maraka. Normalno da je onda teško naći igrače koje možeš platiti, a danas se ne igra na entuzijazam, jer mnogi igrači ustvari hrane svoje familije. Dakle, mora se doći do nekog finansiranja kluba kako bi se podigla razina Bosne i kako bi se tim borio za prvo mjesto u državnom prvenstvu, a onda i dalje i uspješnije. Mora se imati najmanje milion i dvjesto hiljada maraka i ja ne vidim nikako kako se bilo šta može ostvariti od zacrtanog bez tih para. To je, recimo, najmanje što može imati Borac iz Banje Luke, Sloboda Tuzla, a Široki već ima skoro dva miliona maraka godišnje. Neophodno je da Bosna uđe u neku ravninu sa njima, da klub može da plati ono što obeća i da se plaćanja malo poboljšaju.

DANI: I je li to moguće?

TANJEVIĆ: Pa ima tu dobre volje, prije svega ljudi od nekog uticaja i znanja nagovještavaju da bi se to moglo desiti sada. Važno je da se ove godine skupe neka sredstva da bi se garantovalo ekipi neki miran rad za čitavu jednu ili dvije sezone. Prethodne sezone već na pola takmičenja igrači nisu primili stipendiju, treneri plate, bilo je puno povreda i tako se nije desio neki rezultat koji je svijet očekivao.

DANI: Da li Vi možete pomoći ustupanjem prekobrojnih igrača iz Kindera?

TANJEVIĆ: Teško je to. Pa zadnji igrač Kindera prima 30-50 hiljada dolara i kako ćete dovesti tog igrača ako mu ne možete ponuditi slične uslove, a klub na njemu još hoće i da zaradi? Mora se uzeti jedan period u kojem se ne trebaju očekivati spektakularni rezultati, a to je tri-četiri godine, pa da iz mladog tima iziđe neki igrač u prvu ekipu, da se barem četiri-pet igrača rodi u kući, ali zato treba izdržati to vrijeme, u međuvremenu se mora dovesti nekoliko profesionalaca, profesionalac mora zaraditi barem 50-60 hiljada maraka godišnje, jer sve su to igrači koji žrtvuju školu, žrtvuju neku šansu da se u borbi za neko drugo radno mjesto snađu, da naprave neki život.

DANI: Zašto se stalno vraćate u Sarajevo? Možete odmor provoditi gdje hoćete, ali ljeto je rezervirano za Sarajevo, Sarajevo zauvijek. Kao da Vam nešto nedostaje…

TANJEVIĆ: To je prvo osjećaj da sam sa ljudima na dobroj talasnoj dužini, da me vole i da ja volim njih. Drugo: kad djetinjstvo provedeš negdje i kad odrasteš, to je nostalgija neviđena, koja u svima nama postoji. Treće: u našem se svijetu ovako piju kafe dugačke i ljudi se druže više. Ja, kako god okrenem, imam sjajne prijatelje i u Italiji, pa čak sam sad napravio dosta prijateljstava u Francuskoj, ali manje se druže nego mi; ovdje je malo sati u danu da sa svima budeš sa kojima bi htio, a tamo je vrlo često višak sati, jer oni nemaju naviku; mi možemo, što kaže moj prijatelj, pod vodom razgovarati, a ne u kući, i to je ono što je fascinantno kod ovog našeg balkanskog svijeta. Naš je svijet šarmantniji, ljepše se priče pričaju, mnogo je širi dijapazon znanja naših ljudi o svemu i to je to što me vuče i što me privlači.

Arhiva Dani
268