"Jedna od funkcija ovog suda je da preduprijedi ovakve zločine. Ako su presude koje ovaj sud bude donosio jednake prijekoru, kakvog će onda ovaj proces utjecaja imati", kazao je prije dvije sedmice, u intervjuu Danima, Mark Harmon, tužitelj na Haškom tribunalu. "Još može da rađa utroba iz koje je izašla gnusna zvijer", citat je Bertolta Brechta koji je sudac Almiro Rodrigues, predsjedavajući sudskog vijeća u predmetu protiv grupe logorskih čuvara iz Omarske, upotrijebio čitajući presudu. Demantirajući ga, Rodrigues je Milojicu Kosa, šefa smjene u logoru Omarska, osudio na šest godina. Da ne bude zabune, tužiteljstvo je ovaj predmet pripremilo vrlo dobro, dokazujući, prema sažetku presude koju je Rodrigues pročitao, "izvan razumne sumnje" da Kos jeste bio šef smjene, da su mu se ostali zatvorenici obraćali u tom svojstvu i da je sam učestvovao u mučenju zatvorenika. Kao takav, proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja. Nakon tri i po godine koje je proveo u pritvoru u Scheveningenu, Milojica Kos, prijeratni konobar iz Prijedora, pušten je na slobodu, izdržavši tek nešto više od polovine kazne. "Nepravda bilo gdje, svuda je prijetnja pravdi", rekao je Martin Luther King.

A definicija nepravde je kad ratni zločinac bude osuđen kao da je obio trafiku.

Haški sud je ovakvim odlukama opasno počeo ugrožavati sami razlog svog postojanja.

Čelnici Federalnog ministarstva odbrane se prema Finansijskoj policiji odnose kao posvađani supružnici prema emisarima kakve vjerske sekte: zamjenik ministra Ferid Buljubašić ih poziva da dođu, a ministar Mijo Anić im zatvara vrata pred nosom. Pravo je čudo da finansijske policajce još odavno nisu počeli svi šutati: kada je federalni premijer Alija Behmen dozvolio da inspekciju Finansijske policije, koju je on osobno poslao u "Aluminij", Mijo Brajković išutira nogama, onda je razumljivo da se i drugi prema posjetama inspekcija ove državne službe odnose prema vlastitom nahođenju i interesima. Na stranu sada što je Behmen već odavno postao saučesnik u najvećoj i najdrskijoj pljački državne imovine čiju legalizaciju Brajković, upravo zahvaljujući njemu, ovih dana privodi kraju; od onog trenutka kada je postalo jasno da za "Aluminij" ne važe zakoni koji važe za sve ostale pravne subjekte u Federaciji BiH, njen premijer je kroz velika vrata poništio princip jednakosti svih pred zakonom. E, zbog toga i Mijo Anić i svi budući anići imaju puno pravo da se ponašaju upravo po modelu koji su promovirali Behmen i Brajković.

"Veleposlanik Švicarske nije krio svoje posebno oduševljenje ovakvom suradnjom jedne švicarske i bosanskohercegovačke tvrtke. Naročito je naglasio da strani kapital, ako je riječ o stabilnim tvrtkama i tvrtkama koje imaju visoku razinu poslovnosti kao što je 'Aluminij¸, ipak nesmetano dolazi u Bosnu i Hercegovinu. Izrazio je nadu da će se uspješna saradnja 'Aluminija' i 'Glencora' nastaviti, a primjer ovih tvrtki treba biti uzor rada i poslovanja i svim ostalim gospodarskim subjektima u Bosni i Hercegovini." Citirane riječi ambasadora Wilhelma Schmida otkrivaju svu dubinu licemjerstva zapadnih diplomata i međunarodnih predstavnika u BiH. S jedne strane su njihove retoričke lekcije građanima ove zemlje o potrebi zaživljavanja pravne države, poštivanja ljudskih prava i jačanja ekonomije kao preduslovu prosperiteta i uključenja u Evropu. S druge strane leži podrška aktuelnom poslovodstvu "Aluminija" koje je prvo metodom apartheida protjeralo svoje radnike bošnjačke i srpske nacionalnosti, zatim ih iz mostarskih koncentracionih logora dovodilo na prinudan rad, da bi na kraju kriminalnu promjenu vlasničke strukture branilo čak i zabranom kontrole Finansijske policije. No, i švicarski ambasador, kao i njegove kolege, koje jedino brinu o interesima kompanija iz vlastitih država, imaju sasvim legitimno pokriće: ako Brajkovića podržava premijer Alija Behmen, zašto bi drugačije postupali oni.

Glumac Emir Hadžihafizbegović teško da je imao bolji povod za reagiranje u svom prepoznatljivom stilu u pismu koje je objavljeno u Oslobođenju. Njegovo pismo se bavi Dnevnikom PBS-a od 12. jula koji je, u bolesnoj potrebi da pronađe "informativni" balans u svemu, nakon priloga o obilježavanju sedam godina od genocida i zločina nad hiljadama Bošnjaka Srebrenice, emitirao i "anketu" sa pitanjem Berizu Belkiću i Aliji Behmenu zašto nisu bili u Kravicama, tamo gdje su se spominjale, kako je rečeno, "tri i po hiljade ubijenih Srba bratunačkog kraja". Hadžihafizbegović, zapravo, ne polemizira sa jadnim i čemernim programom BHTV-a i pravljenjem skandalozne ravnoteže zločina koja nije pokušaj njegovog obilježavanja i, konsekventno, kažnjavanja, nego upravo suprotno - relativiziranja, ublažavanja i simuliranja raspodjele krivice "na ravne časti". On je samo pokušao vrisnuti na uspavanu, zabetoniranu svijest mislećih ljudi naroda koji je gotovo istrijebljen u proteklom ratu, a još nije dotakao dno poniženja u koje, najčešće, sam sebe gura. Nimalo slučajno, on spominje vertikalu od Butrosa Butrosa Ghalija do Cece Ražnatović koja prolazi kroz živote tog naroda a da "etablirana intelektualna bošnjačka žabokrečina" nikada nije na nju zagrmila, pa ni slova o njoj ispisala. Konačno, kako se ne složiti sa Hadžihafizbegovićem kada, obraćajući se toj intelektualnoj žabokrečini, spominje Gojka Berića, Petra Lukovića i Bernard-Henria Levya, koji su, stavljajući glave u torbu, ispisali više istine o golgoti Bošnjaka i srpskom zločinu nego što staje "u sve tvoje tintare pune magistarskih i doktorskih disertacija od Kumrovca i Tite pa sve do Danisa Tanovića". Još samo kada bi on lično uspio saznati informacije dostupne svima koji žele da znaju o zločinima Mušana Topalovića Cace i kada ovaj zločinac za njega ne bi bio "bošnjački gazija", tada bi Emirovo reagiranje predstavljalo pun pogodak.

Pa mogu li proći dva dana a da neku od federalnih institucija ne pogodi nova afera!? Ovoga puta procurili su u javnost preliminarni rezultati nalaza Ureda za reviziju budžeta Federacije za 2001. godinu. Izvještaj je pokazao da su u prekoračenju u potrošnji i kršenju zakona prednjačili upravo oni koji su zaduženi za ganjanje lopova i striktno provođenje zakona - Carinska uprava i Ministarstvo unutrašnjih poslova. Zaista skandalozno zvuči, recimo, to da je neko iz kabineta ministra unutrašnjih poslova dobio akontaciju od tričavih 149.000 maraka a da o tome ne postoji nikakav pisani trag!? Da su službenici MUP-a potrošili 382.000 maraka na putovanja a da ni o tome nema dokumentacije. Zatim, budžet je prekoračen za 3,4 miliona KM, na način da je 2,3 miliona, umjesto u federalnoj kasi, završilo u džepovima službenika MUP-a. No, MUP je "mala maca" kad se analiziraju prekoračenja od 5,3 miliona maraka dostignuta u Carinskoj upravi. U ovoj instituciji su, valjda, htjeli testirati kako im rade kolege iz Poreske uprave, pa su se bavili ni manje ni više nego utajom poreza na dodatna primanja svojih uposlenih! Naknade carinicima od 350 do 500 maraka isplaćivane su direktno iz blagajne, a bilo je i "sitnijih prekršaja" kao što je nabavljanje opreme bez tendera. Očito je da obje ove institucije vape za temeljitom reorganizacijom jer promjena čelnog čovjeka - a i u MUP-u i u Carinskoj upravi to je gotovo svakodnevna pojava - ne mijenja ništa u mentalitetu birokratije koja bi da javnosti soli pamet o borbi protiv šverca, korupcije i kriminala a da u svojoj srži nije promijenila naviku iz prošlog sistema - krađu "nasitno", traženje rupa u zakonu i "nenamjerne" administrativne greške koje koštaju milione maraka.

Jacques Paul Klein je "vojno lice". Po definiciji iz rječnika JNA, lice koje prima naredbe i sluša sugestije samo od onih koji imaju viši čin. Onima koji imaju niži čin on naređuje. A civile uopće ne sluša jer oni nemaju čin. Sa takvim mentalnim sklopom čovjek jednostavno ne može prihvatiti fakat da njemu neki civili, pa makar bili građani zemlje u kojoj "služi", bh. javnost i mediji, govore šta će i kako će on raditi. Blagonaklono je prešao preko činjenice da su policajci MUP-a RS pravili odabir među onima koji su željeli prisustvovati komemoraciji povodom godišnjice genocida nad srebreničkim Bošnjacima, odvajajući ustranu (poput Mladićevih koljača 1995. godine) ekipu Federalne televizije i autobus sa ženama iz Srbije i Crne Gore. Kada su na tom mjestu pale sve one vrijednosti (sloboda kretanja i pravo na pravovremenu informaciju) koje Klein ne vadi iz usta dok opisuje opravdanost vlastitog egzistiranja u BiH, šef UN misije nije se ni počešao. Bilo mu je svejedno i kada su uslijedile kritike medija jer IPTF nije osjetio potrebu da uputi čak ni opomenu srpskoj policiji. Valjda je generalu neki od Ghalijevih birokrata naredio da slijepo slijedi politiku iz 1995: odvojiti one koji mogu svjedočiti da se u Srebrenici nešto dešava.

Zbog nedolaska jednog od osumnjičenih, Osnovni sud u Banjoj Luci po treći put je odgodio suđenje šesnaestorici optuženih za izazivanje incidenata 7. maja prošle godine kada je spriječeno postavljanje kamena temeljca za izgradnju džamije Ferhadije u ovom gradu. Tako se nastavlja farsa koju banjalučki sud svjesno režira u potpunoj saglasnosti sa MUP-om RS. Naime, nema nikakvog razloga ne vjerovati u teoriju da će suđenje biti odgođeno šesnaest i više puta jer ni pravosudni organi ni policija RS-a nemaju namjeru na bilo koji način sankcionisati to što se svaki put neko od aktera suđenja ne pojavi. Tako su to jednom bili advokati odbrane, pa je drugi put odsutan Branko Stojanić, pa treći put Vitomir Jokanović, koji je bio prisutan na ranijim suđenjima. Pa će idući put doći i Jokanović i Stojanić, ali neće neko četvrti. Pa će onda sudija na godišnji odmor. Sve dok žrtve stravičnog fašističkog orgijanja na temeljima srušene džamije ne shvate da sud u Banjoj Luci ne želi suditi Srbima zato što su kamenovali Bošnjake, niti MUP RS želi privoditi ikoga samo zato što mu se sudi za to kamenovanje. Sudija Mirela Jagodić, ukoliko ne želi da je optuže za apsolutnu pristrasnost u korist optuženih, pod hitno mora narediti njihovo privođenje. Inače je to, zapravo, posao za Paddyja Ashdowna, kojem, izgleda, nije nikakav problem smjenjivati korupciji i političkoj indoktrinaciji sklone sudije.