Arhitektura je "izgrađeno" značenje.

Ona vjerno pokazuje tko smo.

(Charles Jencks)

Cvito Fisković, legendarno ime povijesti umjetnosti svih južnoslavenskih prostora, prije trideset godina poručuje bosansko hercegovačkim historičarima da su dužni znanstvenim istraživanjima prikazati domet i istančanost srednjovjekovne umjetnosti u Bosni, "bez kojih se neće moći zaokružiti pravu sliku starog bosanskog likovnog stvaralaštva i kulture, koju svijet treba upoznati potpunije negoli kroz umjetnost stećaka". Njegove riječi i danas imaju proročku dimenziju, jer o svojoj srednjovjekovnoj baštini, osim stećaka, ne znamo gotovo ništa. A i o stećcima… Ali to je druga priča.

No, eto, nedavno smo opet "otkrili" Bobovac. Kad je u julu prošle godine pokrenut projekt za obnovu Bobovca, sjetili smo se da bi to moglo biti neko jako važno mjesto za nas, jer je to bio glavni grad srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva, i jer su u njemu pokopani neki važni bosanski kraljevi. Ali o samom Bobovcu i dalje ne znamo ništa. Ili, koliko znamo o Bobovcu najbolje ukazuje jedna prošlogodišnja zgoda: jedna delegacija koja je trebala prisustvovati otvorenju spomenutog projekta greškom je otišla na - Vranduk.

Ipak, neznanje je oprostivo, ukoliko nije popraćeno ignorantnošću. Prošlogodišnjega jula na Bobovcu, u želji da dozna nešto o značaju tog mjesta, novinar Oslobođenja snimao je na diktafon podatke koje sam mu govorila, plodove dvogodišnjeg intenzivnog rada na stručnoj literaturi i na samoj lokaciji, iznesene u dva objavljena stručna rada. Od svega toga, u svome tekstu spomenuo je tri informacije. I sve tri potpuno pogrešno prenesene, gotovo falsificirane. To i ne bi bila neka tragedija da isti tekst nije prenio izvjesni Mirza Šahinpašić, na svojoj web stranici www.bosona.com. Nakon intenzivne prepiske putem interneta, prof. Šahinpašić obećao je da će unijeti moje primjedbe i ispravke u spomenuti tekst. To se, međutim, još nije dogodilo. A nedavno povodom Bobovca piše komentator Oslobođenja, koji obnovu tog starog grada vidi isključivo kao obnovu "jedne katoličke crkve", i to odmah prebacuje u kontekst današnjih političkih i nacionalističkih bosanskohercegovačkih prepucavanja oko kulturne baštine, u kojima u pravilu nastrada upravo kulturna baština. Sumnjam da bi ijedan, čak i prosječno obrazovan musliman za pariški Nôtre Dame rekao da je tek "jedna katolička crkva". Kao što nijedan obrazovan kršćanin za istanbulsku Ahmediju ne bi rekao da je tek jedna muslimanska džamija. Među kulturnim svijetom takvo što smatralo bi se vulgarnim.

Ta jedna katolička crkva na Bobovcu nema funkciju bogomolje već preko pet stotina godina. U 15. stoljeću bila je mauzolej bosanskih vladara, ukrašen pozlaćenim freskama iz ugledne dalmatinske umjetničke radionice majstora Vuškovića i nadgrobnim pločama iz kruga poznate češke skulptorske škole Parlera. Očuvani dijelovi ovih nadgrobnih ploča nalaze se u Zemaljskom muzeju, a svojom kvalitetom spadaju među najvrijednija ostvarenja srednjoeuropske kasnogotičke nadgrobne skulpture. I dok se one u tom svjetlu spominju u brojnim stranim stručnim publikacijama, kod nas nemaju nikakvu recepciju. Mi smo prezauzeti svojim montipajtonovskim prebrojavanjem nacionalnih i vjeroispovjesnih krvnih zrnaca svakog našeg spomenika kulture da bismo obratili pažnju na njihovu stvarnu umjetničku vrijednost ili ljepotu.

Arhitektura bobovačkog mauzoleja također je spadala u srednjoeuropski kasnogotički kulturni krug, ali s elementima i modificiranim formama koje indiciraju jednu bosansku preferenciju, tradiciju, jedan "bosanski stil" koji se, ponovo modificiran, prenio i u kasniju, islamsku bosansku arhitekturu.

Danas, pak, ova građevina nema gotovo nikakvu spomeničku vrijednost. Prilikom restauracije izvedene sedamdesetih godina zanemarena su četiri ključna elementa autentičnosti bobovačkog mauzoleja. Arheološka istraživanja pokazala su da je mauzolej imao bifore (dvostruke prozore), peterostrano svetište (apsidu), tzv. zvjezdasti gotički svod i trijem na sjevernoj (bočnoj) i zapadnoj (ulaznoj) strani. Među golim kvadratičnim zidovima restaurirane građevine tome nema ni traga, a umjesto bifora stoje uski šiljati prozori, koji bi, kao, trebali signalizirati njezinu "gotičnost", srednjovjekovnost. Tadašnja obrazloženja ovakvih restauratorskih zahvata svodila su se uglavnom na nedostatak novaca. U tom slučaju trebalo se pristupiti izradi makete ili crteža koji bi, pažljivo prateći materijalne arheološke nalaze, rekonstruirali autentični izgled mauzoleja. To nije učinjeno do dana današnjeg, i zbog toga danas nigdje, niti na Bobovcu, niti u nekom muzeju, ne možemo vidjeti kako je ta građevina doista izgledala.

Zašto su ova četiri elementa toliko važna? Zašto je ovaj mauzolej toliko važan? Pored peterostrane apside i zvjezdastog svetišta, koji, uz nadgrobne ploče, stilski pripadaju srednjoeuropskom kasnogotičkom kulturnom krugu, te fresaka koje pripadaju istočnojadranskom, mediteranskom kulturnom krugu, rekonstrukcija autentičnog trijema i krovišta mauzoleja pokazala bi jednu dobro poznatu formu, onu bosansku formu krovišta koje se spušta na stupove trijema, a koja se može vidjeti kod velikog broja naših bogomolja koje spadaju u tip tzv. bosanske džamije. Naše novokomponirane historije, religije i politike koje toliko žude za svojim partikularnim, ekskluzivnim kontinuitetima potpuno su nesposobne da uvide ili provare ovakve vrste kontinuiteta.

Jedna tradicionalna bosanska forma arhitekture, u čijoj su se unutrašnjosti našli bok uz bok srednjoeuropski i mediteranski kulturni i umjetnički krug 15. stoljeća - to je glavna i najvažnija karakteristika bobovačke baštine. Graditelji i naručitelji bobovačkog mauzoleja bili su puno sigurniji u sebe i u svoj identitet nego što smo to mi danas. Nisu zazirali od različitosti, niti su ih smatrali opasnim po svoje tradicije. I znali su ih spojiti u jednom nevelikom zdanju kao što je bio bobovački mauzolej.

Gledano u ovakvom kontekstu, argumenti sadašnjeg politiziranja Bobovca pokazuju krajnju vulgarnost i ignorantnost, uz blagi zadah nekrofilije, tj. opsjednutosti kraljevskim kostima. Zar treba, uza sve neprocjenjive slikarske, skulptorske i arhitektonske vrijednosti Bobovca, taj grad pamtiti i spominjati jedino po kraljevskim kostima? Ili ga treba proizvoditi u neki historijsko-politički državotvorni simbol, a da se pri tome potpuno zanemari i poništi njegov kulturno-umjetnički značaj? Umjetnost, arhitektura, a posebice mauzoleji, od mezopotamskih zigurata i egipatskih piramida nadalje, i jest se razvila iz shvaćanja da su carstva i kosti prolazni.

Šlag na kraju sadašnje bobovačke priče predstavlja oltarskodomovinski zakletvopolažući prijedlog jednoga političara. Od takvog prijedloga bi se naježio svaki savjestan povjesničar umjetnosti, ali i svaki istinski kulturan čovjek, imajući na umu, recimo, ne tako davnu Tuđmanovu devastaciju srednjovjekovnog kompleksa Medvedgrada. Vođen sličnom "državotvornom" idejom, Tuđmanov režim je taj srednjovjekovni grad na Sljemenu iznad Zagreba bagerima i asfaltom preuredio u Oltar Domovine. Slučaj Medvedgrada trebao bi biti dobar podsjetnik na to što se dogodi sa spomenikom kulture kad bude proizveden u politički simbol.

Sve ovo može se gledati i s pozitivne strane. Ulaz u Zemaljski muzej još uvijek košta samo jednu konvertibilnu marku. Iskoristite priliku i otiđite pogledati nadgrobne ploče s Bobovca. Jer drugdje biste za njih morali platiti dvadeset puta više.

Arhiva Dani
266