DANI: Gospodine Lovrenoviću, još prošle godine u ovo vrijeme ste, nakon polemika sa direktorom Sarajevo Film Festivala Mirom Purivatrom, najavili rješavanje pitanja finansiranja SFF-a i MESS-a. No, direktori ta dva festivala do prije neki dan na računima nisu imali niti marku od novca koji im je Vlada trebala uplatiti. Zašto?

LOVRENOVIĆ: Tačno je da su prošle godine sredstva osigurana u zadnji tren, s tim što ja ni lani nisam imao nikakve dileme oko toga da li će sredstva biti osigurana ili ne. Ove godine ne vidim nikakvih posebnih problema kada je riječ o financiranju tih festivala. Sa MESS-om je postignut dogovor da se financiranje osigura kroz tri rate, po 50.000 maraka. Prva je već uplaćena, drugi nalog čeka da bude realiziran, to znam posve sigurno, a treći će ići za mjesec do dva. Što se tiče SFF-a, prije nekih, najmanje 15 dana, ja sam potpisao nalog za isplatu 100.000 maraka, koji će se realizirati iz sredstava ministarstva kojima mi ovdje raspolažemo, a ovih dana je upućen prijedlog odluke u kabinet premijera Behmena o dodatnih 100.000 za SFF. Evo, reći ću vam i ovo: 13. marta prošle godine, kada smo ministar Demirović i ja preuzeli dužnost, naš budžet je bio dva miliona i 900 hiljada maraka za sva četiri segmenta koje ministarstvo pokriva. Do današnjeg dana smo izašli na 14 miliona.

DANI: Izdavanje naloga vremenski je, čini mi se, vezano za Vaš dolazak sa studijskog boravka u SAD-u. Je li bilo moguće sve o čemu ste govorili učiniti ranije?

LOVRENOVIĆ: Sasvim slučajno. Taj mehanizam je bio uspostavljen prije nego što sam se ja vratio iz Amerike, sticajem okolnosti ministar je bolestan i nije bio na poslu. Ti festivali nisu bili dovedeni u pitanje prošle godine, niti su sada, mislim da je čak napravljen i jedan korak naprijed. Sa MESS-om imamo razrađen sistem, SFF je, u odnosu na prošlu godinu, dobio stopostotno povećanje sredstava.

DANI: U redu, ali jesu li ti novci mogli biti uplaćeni ranije, kako bi se onima koji realiziraju festivale olakšao život?

LOVRENOVIĆ: Ta sredstva jesu bila osigurana ranije. Neću odricati da je i naš mehanizam negdje zaribao u ministarstvu, ali ću ovom prilikom reći jednu stvar koja puno toga može pojasniti: iz ministarstva je još prošle godine krenula inicijativa o podjeli ovoga ministarstva na najmanje dva, prošla, kako se to obično kaže, relevantne instance, i onda se jednog dana izgubila kao rijeka ponornica.

DANI: Postoji još jedan problem: ova Vlada je naslijedila oko pola miliona dugova prema SFF-u, MESS-u i Sarajevskoj zimi. O tome je gospodin Demirović obavijestio bivšeg ministra finansija Nikolu Grabovca, ali je bilo kakva reakcija izostala. Znate li zašto?

LOVRENOVIĆ: Ne znam, ali tu, čini mi se, dolazimo do same suštine problema kada su u pitanju, za naše prilike, veliki festivali. Mislim da ova garnitura nema dugova prema svim subjektima u cijeloj toj priči, ali to zapravo govori o stanju koje smo naslijedili. Financiranje takvih projekata treba osigurati kroz sistem sufinanciranja, potpisivanjem neke vrste protokola o tome koliko daje kanton, koliko Federacija, koliko neki treći subjekat… Treba da se nađemo, potpišemo, uslikamo i uspostavimo sistem koji više ne zavisi ni od koga i koji će svaka slijedeća vlada preuzimati.

DANI: Dino Mustafić kaže da su on i Purivatra još bivšoj vlasti predložili model finansiranja kulture, ali da ga, iako je primjenjiv, još niko nije shvatio ozbiljno. Ni tada, ni danas.

LOVRENOVIĆ: Jedna od stvari o kojoj mogu da govorim, na osnovu vlastitog iskustva rada u Vladi, jesu naslijeđeni problemi: ova Vlada je naslijedila čistu katastrofu! Mislim da je u takvoj situaciji Vlada učinila dosta, s tim što znam za taj prijedlog spomenute gospode, i, što se tiče ovog ministarstva, mi ćemo ga sutra oficijelno podržati jer je potpuno razuman i potpuno utemeljen. Na osnovu svog iskustva, nisam siguran da na tom putu nećemo naići na mine.

DANI: Otkako ste ministar Demirović i Vi preuzeli mandat, Vi ste, iako ste na, uslovno rečeno, nižoj funkciji, bili prisutniji u javnosti i, čini mi se, aktivniji. A onda je došlo do Vašeg odlaska na Univerzitet Yale i primjetna je bila praznina u radu ministarstva…

LOVRENOVIĆ: Iskreno mislim, i to nije nikakva lažna skromnost, da moja uloga nije bila posebna, osim što se vjerovatno radi o mom mentalitetu: ja kad radim neki posao, mogu ga raditi ili punim kapacitetom ili ne raditi nikako. Drugi razlog je što smo se i ja i Demirović tako podijelili u poslu da sam ja možda bio više aktivan prema javnosti. Kad sam otišao, Vlada je odredila moga zamjenika i mislim da je on svoj posao uradio korektno. Moj odlazak u Ameriku je planiran davno prije nego sam stupio na ovu dužnost, ali se procedura otegla. Da sam znao 13. marta da će već u aprilu prošle godine doći vijest sa Yalea, ne bih ni ulazio u Vladu. Sa premijerom Behmenom sam razgovarao o tome i rekao da sam spreman odustati od Yalea, da se ne bi stvarala kriva slika. Međutim, moram reći da su me Demirovićeva i premijerova podrška uvjerile da trebam otići.

DANI: Ko je taj čovjek koji Vas je mijenjao, odnosno kako je moguće da direktori dvaju najznačajnijih festivala u državi, pa i šire, nemaju pojma o njemu?

LOVRENOVIĆ: Mene je mijenjao Severin Montina, koji je inače pomoćnik ministra za obrazovanje. On je kao suradnik vrlo zahvalan, pozitivan je kao ličnost, ali je drugi tip čovjeka, oprezniji, sa ne velikom inicijativom. Na osnovu onoga što znam, mislim da njegov angažman zaslužuje pozitivno vrednovanje.

DANI: Kakva je bila Vaša komunikacija sa ovim ministarstvom tokom boravka u SAD-u? Ne mislim, naravno, na tehničke detalje, nego na suštinu, s obzirom na neprovjerene informacije o tome da Vaše kolege u Sarajevu baš i nisu gorjele od želje za saradnjom.

LOVRENOVIĆ: Nastojao sam se uvijek informirati šta se dešava i ljudi su me informirali, te ja tu komunikaciju smatram relativno dobrom. Druga je stvar koliko sam ja mogao iz te pozicije nešto učiniti, jer sam bio okupiran potpuno drugim poslovima i u potpuno drugom filmu, ali sam bio redovito informiran, barem o najkrupnijim procesima koji su se dešavali.

DANI: Ovom ministarstvu, kao i Ministarstvu kulture Kantona Sarajevo, upućen je poziv iz SFF-a za zajedničko predstavljanje festivala i, naravno, BiH na jednom od velikih filmskih festivala, Cannesu ili Berlinu, recimo. No, na poziv su se i ministar Demirović i ministar Gojer oglušili. Zašto?

LOVRENOVIĆ: Vjerovatno zbog moje odsutnosti nisam upoznat sa tom inicijativom i moja je odgovornost što nemam tu informaciju. Ne vidim niti jednog razloga zašto to ne bismo podržali. Mislim da bi kultura mogla biti vrlo moćno sredstvo ove male, zaturene zemlje, da unatoč svemu imamo ne samo vrhunske stvaraoce na raznim poljima nego da imamo i bazu iz koje se mogu regrutirati novi kadrovi, a stari duh podmladiti.

DANI: Je li bilo razmišljanja o tome da se kultura ponovo centralizira u onoj mjeri koja će spriječiti i materijalno i svako drugo siromašenje, te podređivanje kreativnosti birokraciji?

LOVRENOVIĆ: To je bila jedna od prvih, ako ne i prva inicijativa koju smo Demirović i ja pokrenuli kad smo preuzeli dužnost. Još u aprilu prošle godine je iniciran prvi sastanak sa svim kantonalnim ministrima; nažalost, odazvali su se samo bošnjački ministri, jer je tad bio problem takozvane hrvatske samouprave. Ne treba biti posebno pametan i nadaren pa primijetiti da je ovaj sistem kantonizacije zapravo antisistem. Onaj ko bude želio efikasno raditi i od Federacije napraviti jednu funkcionalnu cjelinu morat će se vratiti ovom problemu. Mislim da smo mi tu napravili korak naprijed, osvježili strategiju, ponudili zakonsku formu kroz koju će se to realizirati i sad to postaje političko pitanje.

Arhiva Dani
265