emoguće je pobrojati komisije, radne grupe i ekspertne timove - vladine i nevladine, međunarodne i domaće, koje su se bavile istraživanjem svih aspekata srebreničke tragedije, a pogotovu količinu novca utrošenog u te svrhe. Međutim, zanimljivo je da niko od njih nije ni pomislio da se pozabavi suštinskim pitanjem: utvrđivanjem spiska poginulih i nestalih Srebreničana.

Kako objasniti ovakav paradoks? Veoma jednostavno: svi se iz nekih svojih razloga plaše konačne brojke žrtava. Svjesni su da bi takav dokument ostavio vječno otvorenim i aktuelnim pitanje odgovornosti za tragediju, a među onima koji su spremni dati pare teško je naći nevine.

Zbog toga punih sedam godina nismo imali popis užasa i tuge i zbog toga je i ovaj dio tereta tragedije morao pasti na pleća samih Srebreničana.

Sami na svijetu Aktivisti Organizacije boraca općine Srebrenica te nekoliko studenata iz Podrinja, nakon trogodišnjeg mukotrpnog rada, ostvarili su veliki podvig: dva dana prije obilježavanja sedme godišnjice zločina promovirana je knjiga Žrtve srebreničke apokalipse, čiji su autori Azher Mihrović, Zulfo Salihović i Asmir Kržalić.

Uz niz osvrta i svjedočanstava o ratnim i poratnim zbivanjima u i oko Srebrenice, glavni dio knjige predstavlja spisak od 12.089 poginulih i nestalih. Treba napomenuti da se ta brojka odnosi na čitav ratni period i da ne obuhvata samo žrtve iz općine Srebrenica, već i sve druge Podrinjce koji su spas pokušali naći u ovoj "zaštićenoj zoni".

Premda evidencija žrtava prilikom samog pada Srebrenice nije posebno izdvojena u ovoj knjizi, sada se pouzdano može ustvrditi da su Karadžićevi i Miloševićevi zločinci tada ubili preko 9.500 osoba.

Pomenuta trojica autora, uz pomoć nekoliko saradnika, čitav posao su obavili bez ikakve finansijske nadoknade. Za tri godine rada niko nije naplatio litar goriva, niti ijednu dnevnicu. Najveću pomoć u pripremi i štampanju knjige, kako ističu, pružio im je profesor kriminalistike u Sarajevu Alija Ramljak te traže da se pomene kao "autor iz sjene". Na njegovu inicijativu nastalo je nekoliko poglavlja i priloga kao naprimjer Bojni otrovi u srebreničkom holokaustu - seminarski rad vlaseničkog studenta Dževada Mahmutovića.

Kao i 1995. Autori također napominju da ovaj projekat nikada ne bi bio realiziran da nije bilo dragocjene baze podataka koju im je ustupilo Udruženje "Žene Srebrenice", sa sjedištem u Tuzli, poznato po organiziranju tužnih povorki srebreničkih majki svakog 11. u mjesecu i raznim drugim akcijama. U razgovoru s autorom ovog teksta, izrazili su zahvalnost i redakcijama Dana, Avaza i Slobodne Bosne na kontinuiranom i objektivnom tretmanu svih događaja bitnih za istinu u Srebrenici, što im je bio veliki podstrek da istraju u svojoj misiji.

Zapanjujuće je saznanje da kontrolori stranih i domaćih fondova za navodnu pomoć Srebrenici nisu ispoljili interes za finansiranje ovog projekta. Ipak, izdavač ove knjige - Organizacija demobilisanih boraca općine Srebrenica - ni pred najtežim preprekama nije ustuknuo, bez obzira što ova ni sve druge boračke organizacije u čitavoj BiH do sada nisu uradile ništa ni približno vrijedno ovom poduhvatu. Ministarstvo za boračka pitanja u Vladi Tuzlanskog kantona nije pružilo nikakvu podršku realizaciji ovog projekta.

Ministar Ševalija Džonlić čak nije prisustvovao ni promociji, kao ni guverner Selim Bešlagić, premijer Senahid Šaković i predsjednik kantonalne Skupštine Izet Žigić.

Nije bilo ni funkcionera iz Sarajeva, kao ni predstavnika međunarodne zajednice. Srebreničani i ostali Podrinjci su bili sami, baš kao u julu 1995. godine.

Zulfo Salihović, koautor knjige "Žrtve srebreničke apokalipse"

Mi više nismo mogli čekati

DANI: Gospodine Salihoviću, uz najiskrenije čestitke za ovaj poduhvat, recite nam najprije kako ste se smjeli usuditi da se angažirate na ovako zahtjevnom poslu? SALIHOVIĆ: Pošto smo godinama čekali da se ispune bjelosvjetska obećanja vezana za istraživanja svih aspekata srebreničke tragedije, rasvjetljavanje sudbine nestalih i kažnjavanje ubica, konačno smo postali svjesni da se to svjesno izbjegava, da se ide na relativizaciju brojki kako bi se relativizirao i sam zločin. E, kad već neće stručnjaci i profesionalci da se pozabave ovim pitanjem, onda smo još jednom mi sami morali stegnuti srce, ponovo preživjeti užas i evidentirati sve što je u granicama naših mogućnosti. DANI: I sami ste bili aktivan sudionik apokalipse? SALIHOVIĆ: Bio sam načelnik Štaba 281. brigade i politički funkcioner, pa sam tako bio i dobro obaviješten o svim izdajama Srebrenice. I, što je najteže i najvažnije - bio sam učesnik one kolone smrti u julu '95. godine. Kada je nakon jednodnevnog proboja zatvoren obruč na Baljkovici kod Sapne, ja sam ostao unutra sa nekoliko hiljada otpisanih i zaboravljenih. Prelazili smo preko tijela naših komšija, prijatelja i rodbine. Taj užas mi je stalno pred očima i zato sam morao da se borim za ovakvu knjigu. Neka i ovo bude podstrek da se ne skriva nečiji grijeh - kako zločinaca, tako i njihovih sponzora iz međunarodne zajednice, a bogami i našeg vrha u Sarajevu. DANI: Mislite na nekadašnji vrh SDA, pa niste li i sami bili predsjednik SDA u Srebrenici? SALIHOVIĆ: To je tačno, ali nisam to postao iz karijerističkih razloga, već zbog procjena da mogu doprinijeti stabilizaciji političkih tenzija u enklavi, koje su prijetile opasnim slabljenjem naše vojne snage. Znate već za onaj misteriozni dolazak Ibrana Mustafića u Srebrenicu i pokušaj nametanja nekih stranačkih zapovijesti, navodno iz Sarajeva, čime se uopće nije uvažavala naša surova realnost u okruženju. Radio sam da sačuvam jedinstvo boraca i naroda, da se izbjegnu tragične posljedice. DANI: Ali ste po dolasku u Tuzlu smijenjeni sa kompletnim Izvršnim odborom SDA Srebrenice? SALIHOVIĆ: Tačno, a povod je bio sastanak vojnog i političkog rukovodstva Srebrenice sa Alijom Izetbegovićem i Rasimom Delićem 1996. godine. Oštro sam reagirao na Izetbegovićeve i Delićeve tvrdnje da je lokalno rukovodstvo u Srebrenici krivo za pad i tragediju Srebrenice. Podsjetio sam ih kakav je pad morala u Srebrenici izazvao prijedlog iz Sarajeva da se Srebrenica zamijeni za Vogošću, kako se nikada nisu potrudili da nam pošalju vojne stručnjake, već su čak iz Srebrenice izvukli najistaknutije oficire, tražio objašnjenje za pasivan odnos prilikom našeg proboja, kada je nakon ponovnog zatvaranja obruča izginulo preko dvije hiljade ljudi. Ubrzo je iz Sarajeva stigao ferman za smjenu svih nas koji smo rat proveli u Srebrenici, a za ustoličenje Abida Đozića, Ibrana Mustafića i ostalih, o čemu ste vi hrabro i pošteno već pisali. DANI: Reklo bi se da ova knjiga nije obradovala ni bivše, a ni sadašnje domaće čelnike, a ni međunarodni predstavnici nisu baš ushićeni? SALIHOVIĆ: Katastrofalan odziv međunarodnog i domaćeg establishmenta na promociji je odgovor na mnoge srebreničke dileme. Između ostalog, kako će objasniti da je toliko srebreničkog novca nestalo bestraga, a da smo mi bez ičije marke uradili nešto što treba da predstavlja polazište i temelj svake priče o Srebrenici. Ovim, najkonkretnijim dokumentiranjem istine o Srebrenici onemogućuje se brisanje tragedije i omogućuje budućnost koja neće biti utemeljena na laži, a to mnoge ne raduje. Prije godinu dana došli nam u posjetu iz neke američke organizacije, pa nude pomoć, ali imaju primjedbi na metodologiju izrade spiskova poginulih i nestalih. Zahvalili smo im se i na primjedbama. Ponavljam - ovo je isključivo knjiga volontera, svjedoka tragedije i nosilaca bolnih ožiljaka. Nije najbolja, ni najpametnija, ali Srebrenica bolju i pametniju više nije mogla čekati.

Arhiva Dani
265