  itava
jedna prigradska mahala u Banjoj Luci na obali Vrbasa nosi
naziv Trapisti. I sam most kojim se do nje dolazi nosi to
ime. Odmah do mosta je S.T.R. "Trapist" pred kojim
sjedi ribar sa "Nektar" pivom u ruci. Kad ribara
upitaš za trapiste, on kaže da si došao. A kad ga upitaš za
svećenike koje zovu trapistima, on se počeše i onda kaže da,
ako ih ima, vjerovatno su tamo iza pivare, odmah iza kasarne,
u crkvi pored ortopedske klinike.
Istina, trapisti su tamo
u Trapistima. Kao što je istina da je sir marke "trapist"
baš po njima dobio ime. A samo ime trapist dolazi od
imena čuvenog samostana "La Trappe" u Francuskoj.
Trapisti izrastaju iz reda cistercita kada je sredinom XVII
vijeka opat Rance u pomenutom samostanu započeo reformu koja
se sastojala u vraćanju na strogu disciplinu iz vremena svetog
Benedikta, velikog reformatora cistercitskog reda. Tako su
trapisti reformirani cisterciti koji zajedno sa kartuzijancima
čine dva najstrožija reda u Katoličkoj crkvi.
Nektar
i ostala imanja U svijetu danas postoji 95 muških i
64 ženska trapistička samostana, a jedini muški na području
prostora bivše Jugoslavije je "Marija Zvijezda"
u banjalučkom naselju Trapisti. O pravilima reda i životu
trapista, jako lošim bosanskim, govori Francuz, superior samostana
Phillipe Vanneste, koji je tek prije tri mjeseca došao
iz opatije u Mont Des Catsu, u Francuskoj. Držeći se pravila
sv. Benedikta "ora et labora", što znači "moli
i radi", smatraju da je besposlica omiljeno đavolovo
sredstvo te stoga izolirani mole, čitaju, kopaju, siju, sade
voće i vinovu lozu, bave se stočarstvom, raznim zanatima,
prepisuju stare rukopise, pišu pjesme, bave se biologijom,
numizmatikom, podižu velike knjižare… Gotovo su pa vegetarijanci,
jer meso i ribu daju samo bolesnim, a jaja i maslac onima
koji rade teške fizičke poslove. Od pića najviše vole pivo,
jabukovaču i mlaćenicu.
O piću, pogotovo pivu,
raspoložen je govoriti župnik Antun Goričanec, rodom
iz Čakovca, najstariji od ukupno četiri trapista, koliko ih
danas živi u samostanu. Razgovor sa njim dođe kao pravo osvježenje
nakon išareta u komunikaciji sa Phillipeom. Antun na opasku
o "išaretu" kaže da to kod trapista tako treba.
Pravila njihovog života svakako zahtijevaju šutnju, a, imajući
u vidu da su svojevremeno u "Mariji Zvijezdi" živjeli
svećenici, pripadnici jedanaest različitih nacionalnosti,
normalno je bilo da su se služili išaretom. Tako su imali
oko 200 znakova za sporazumijevanje rukama.
A što se tiče piva, veli
Antun, prošli ste pored Banjalučke pivare, danas se to pivo
zove "Nektar", a nekad se, po svojim osnivačima,
zvalo "Trapističko pivo". Na "Nektaru"
danas stoji da je osnovan 1873. godine, što je djelomično
tačno jer se tek šest godina poslije krenulo sa industrijskom
proizvodnjom piva, a do tada su ga trapisti pravili samo za
svoje potrebe. Prvi trapisti koji su došli u Banju Luku bili
su Nijemci, a oni poznaju tehnologiju proizvodnje piva. Narod
je u ovim krajevima pekao rakiju, i to lošu, pa su se ljudi
od nje često razbolijevali. Franz Pfanner, osnivač
samostana, napravio je bolnicu za ovu vrstu bolesnika i liječio
ih pivom. Kura je bila popiti četiri litra piva dnevno. Poslije
bi im se rakija gadila.
Unutrašnjost crkve
|
Kad su 1945. godine došli
partizani, trapistima su oduzeli pivaru. I ne samo pivaru.
Sve su im oduzeli. A imali su šta. O kakvim se dobrima radilo,
govori podatak da je trapistička zajednica u Banjoj Luci do
Drugog svjetskog rata plaćala porez državi u iznosu samo 21
dinar manjem nego što je bio iznos poreza koji je plaćala
sva ostala Banja Luka. Tu, odmah na Vrbasu, napravili su bili
prvu hidrocentralu na Balkanu, mlin, tvornicu makarona, tri
mljekare sa sirarnom, tvornicu tekstila… Nisu proizvodili
jedino so, šećer i ulje. Onda su gotovo preko noći ostali
bez svega.
Sjećanja
na 133 godine Podatak da je 1940. godine u samostanu
živjelo 128 trapista, a 1945. samo 51, upućuje na to da su
oni koji nedostaju bili uglavnom Nijemci koji su morali napustiti
Titinu Jugoslaviju. Odnos komunista i trapista se najbolje
očituje i kroz odnos partizana prema bogatoj samostanskoj
knjižnici, čiji su najvredniji sadržaj dobrim dijelom spalili
uz obrazloženje da tako treba raskrstiti sa prošlošću.
Pri samostanu je također
pored bolnice radila javna kuhinja i sirotište kroz koje je
prošlo 4.500 djece, koja su iz njega izlazila tek pošto bi
se osposobila za život. Svako je završilo neki zanat, a po
napuštanju sirotišta trapisti bi ih u svijet slali sa znanjem
i alatom koji je potreban za obavljanje posla za koji je štićenik
osposobljen.
Satjerani bukvalno među
četiri zida, bez mogućnosti da svojim radom na svojim imanjima
(za što imaju papire) zarade sebi za život, trapisti se danas
sa sjetom prisjećaju šta su sve za svog 133-godišnjeg boravka
u Banjoj Luci bili stekli. Od početka, kada su zbog neimaštine
svaki dan jeli samo grah, do vremena kada su dnevno proizvodili
400 kila najkvalitetnijeg sira koji je redovno bio na kraljevoj
trpezi. Danas žive od pomoći drugih bratskih samostana. Ipak
se ne mire sa postojećim stanjem, nego sve osluškuju u koja
je doba došla priča o zakonu o restituciji. A dok osluškuju,
pitamo ih da li se kada Banjalučka pivara sjeti svojih osnivača
i pošalje koju gajbu "Nektara". Ne sjeti. Trapistički
je šutjeti.
| |
Osnivač
trapističkog samostana u Delibašinom Selu, lokalitetu
kojeg više niko ne poznaje pod tim nazivom, Franz
Pfanner, krsno ime Wendelin, rođen je 21. septembra
1825. godine u Langenu u zapadnoj Austriji kao dijete
siromašnih roditelja. U Padovi završava filozofiju,
a potom u Brixenu upisuje bogosloviju. Godine 1850.
se zaređuje za svećenika. Devet godina poslije dolazi
u Zagreb za ispovjednika milosrdnih sestara Družbe sv.
Vinka Paulskog. Ostalo je zabilježeno da je za to vrijeme
posjećivao i kažnjenike u Lepoglavi. Redovničko odijelo
trapističkog reda oblači 1863. godine u opatiji "Mariawald"
(Heimbach, Njemačka). Ubrzo odlazi u Ugarsku sa namjerom
da osnuje samostan, ali tamošnji nadbiskup nije želio
uvođenje novog reda, pa Pfanner sa nekoliko braće ponovno
odlazi u Zagreb. Tu je od hrvatskog Sabora tražio dozvolu
za podizanje samostana u Hrvatskoj, zbog čega je došlo
do žučnih saborskih rasprava i odbijanja zahtjeva.
Jednog dana Pfanner
saznaje da je u Turskoj izašao zakon koji dozvoljava
kršćanima da mogu kupiti zemlju. U Banjoj Luci 1869.
godine, a nakon 23 mjeseca potucanja, od zemljoposjednika
Tome Radulovića, za 1.400 dukata, u Delibašinom
Selu kupuje 100 jutara zemlje. Dan dolaska trapista
u Delibašino Selo, 21. juna 1869. godine, smatra se
danom utemeljenja samostana "Marija Zvijezda",
koji je prvobitno bio najskromnija moguća daščara iz
milošte nazvana kolijevkom, a koja danas rekonstruirana
stoji u samostanskom dvorištu.
Pošto se u takvoj
pojati nije moglo prezimiti, Pfanner gradi privremeni
samostan koji, u znak zahvalnosti prema ženskom cistercitskom
samostanu "Maria Stern" u saskom Lausitzu,
koji je Pfanneru darovao novac za gradnju, naziva također
"Maria Stern", tj. "Marija Zvijezda".
Nakon silnih peripetija sa banjalučkim pašom i Pfannerovog
odlaska u Stambol, gdje je uspio izganjati papire za
izgradnju "kuće od 60 soba", 1870. godine
niče novi samostan. Dvije godine poslije, stanje samostana
je izgledalo ovako: "90 dunuma kultiviranog zemljišta,
a 1.000 pod šumom i šipražjem. Poljoprivreda i stočarstvo
pokrivaju dnevne potrebe u kruhu, mlijeku, maslacu i
siru, te pomažu da se i kasa napuni. Samostan ima 14
krava, moderan mlin kakvog nema u Bosni i ciglanu koja
nema konkurencije. Vinograd je prostran, a predviđa
se podizanje i sušionice šljiva. Kad se podmire potrebe
trapističke zajednice, prodaja vina i suhog voća donosit
će znatan prihod. Samostan, dakle, može izdržavati 300
članova…"
Kada je bio siguran
da je uspio, poduzetni Franz Pfanner 1883. godine odlazi
u Južnu Afriku, u Transvaal, da osnuje novi samostan
- "Marianhill". |
Arhiva Dani
265
|
