olila bih vas da pitate gospodina Krstića, ako može, da li nema nade, da ne postoji negdje neko, bar to moje dijete koje su mi iz ruku uzeli, jer ga sanjam. Ovako mi nosi cvijeće, kaže: "Majka, ja sam došao!" Ja ga grabim, pitam: "Gdje si, sine, bio?" "Bio sam u Vlasenici, sve do sada sam bio u Vlasenici!" Pa bih molila, ako bi gospodin Krstić znao o tome nešto, da bi mi negdje bio živ...

("DD", zaštićeni svjedok, jedna od žena iz Srebrenice, kojoj su srpski vojnici oteli 14-godišnjeg sina, odgovarajući na pitanje koje mu je postavio predsjedavajući sudac Almiro Rodrigues na suđenju generalu Radislavu Krstiću)

Suđenje generalu Radislavu Krstiću, zapovjedniku Drinskog korpusa VRS-a, optuženom za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja u Srebrenici u julu 1995, za 15 mjeseci trajanja otkrilo je sve dimenzije ovog zločina: od deportacija, razdvajanja žena i djece od muškaraca, preko njihovog organiziranog pritvaranja i prijevoza na mjesta masovnih smaknuća, do prikrivanja tragova, prvo pokopavanjem, a potom premještanjem masovnih grobnica sa jednog na drugo mjesto. Krajem ove godine, kada bi žalbeno vijeće Suda u Haagu moglo zakazati pretres po žalbi generala Krstića, još jedno pitanje dobit će svoj konačan odgovor: da li je zločin počinjen u sigurnoj zoni UN-a - genocid. Podsjetimo, sudsko vijeće Krstića je proglasilo krivim za genocid, osuđujući ga na 45 godina; i odbrana i tužiteljstvo su potom uložili žalbu, prvi tražeći da se proglasi nevinim upravo po toj tački optužnice, drugi tražeći dužu kaznu. Uz Dražena Erdemovića, jednog od srpskih vojnika koji su izravno učestvovali u smaknućima, Krstić je jedini srpski oficir osuđen za zločin u Srebrenici. I dok je Erdemović priznao krivicu i pojavio se kao svjedok tužiteljstva na Krstićevom suđenju, ovaj, premda se mučio slušajući svjedočenja srebreničkih žrtava, nije pokazao ni najmanji znak kajanja za ono za što je potom osuđen.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju do sada je ustvari završio mnogo manje posla nego što još uvijek radi kada je riječ o Srebrenici. Za srebrenički zločin optuženi su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao i Slobodan Milošević; Karadžić bi, ako se pojavi na sudu u dogledno vrijeme, bio priključen postupku Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić, dok bi se Mladiću sudilo samom. Osim njih, za zločin u Srebrenici optužen je još niz srpskih oficira sa srednjeg nivoa komande, ljudi koji su omogućili da taj zločin bude počinjen, a svi fizički dokazi o njemu dugo skrivani. "Ovo je predmet o trijumfu zla, priča o tome kako su oficiri i vojnici srpske vojske, ljudi koji su tvrdili da predstavljaju ideale srpske prošlosti, planirali i voljno učestvovali u genocidu", rekao je tužitelj Mark Harmon na početku Krstićevog suđenja. U ovom času za to su optuženi Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, Dragan Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade, Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Bratunačke brigade, Momir Nikolić, pomoćnik komandanta za obavještajne i sigurnosne poslove Bratunačke brigade, Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade; istraga se također vodi protiv još dvojice visokih oficira VRS-a: tadašnjeg šefa vojne službe sigurnosti VRS-a, odnosno Drinskog korpusa, Ljubiše Beare i Vujadina Popovića. Svim optuženima, sa Jokićevim izuzetkom, na teret se stavlja genocid.

Haški sud, međutim, nikada neće kazniti zločince, ljude koji su skupa sa Erdemovićem tih dana ubili između 7.500 i 10.000 ljudi; ne zato što ne želi, nego zato što se pod pritiskom, uglavnom SAD-a, koncentrirao na suđenje samo "krupnim ribama" da bi svoj mandat okončao do 2008. U toj strategiji, za krvnike poput Stanka Savanovića, pripadnika 10. diverzantskog odreda VRS-a, koji se Erdemoviću hvalio da je 16. jula na poljoprivrednom dobru u Branjevu ubio između 200 i 300 ljudi, nema mjesta; nema mjesta niti Miloradu Joloviću, zapovjedniku Drinskih vukova, koji na nekim od snimaka prikazanih u sudnici naređuje svojim ljudima da pucaju po nenaoružanoj koloni. S druge strane, Haški sud je jedino u šta se preživjeli Srebreničani mogu pouzdati. Nema mjestu ni onom bezimenom srpskom vojniku, koji, stojeći na cesti, doziva: "Momci, 'ajte izađite!", i na pitanje beogradskog snimatelja Zorana Petrovića Piroćanca, koji je s druge strane kamere, o tome koliko ih se predalo, kaže: "Tri--četiri hiljade!" Ali, opet: Haški sud je sve što rijetki preživjeli Srebreničani imaju; koliko god malo izgledalo - samo dvije presude za zločin okarakteriziran kao genocid u jednoj od njih - ono što je učinjeno i ono što će tek uslijediti jeste najviše što će žrtve ikada dobiti. Koliko god mali, ali, ipak, komadić - pravde.

Neki su vikali: "Dajte nam vode pa nas onda ubijte!" Stvarno mi je bilo žao umrijeti žedan. Zavlačio sam se među ljude dok sam mogao, kao i svi ostali, makar još koju sekundu da živim.

("O", zaštićeni svjedok, preživjeli sa strijeljanja, na Krstićevom suđenju)

U intervjuu za holandsku TV stanicu NOVA u martu ove godine, bivši američki izaslanik za Balkan Richard Holbrooke izjavio je da je nizozemsku kraljicu upozorio na mogućnost pada Srebrenice mjesec dana prije nego su Mladićeve snage pregazile grad. "Nisam bio iznenađen padom Srebrenice. Rekao sam da je Srebrenica najopasnije mjesto u Evropi u tom trenutku. (…) Upozoravao sam ljude da moramo pojačati Srebrenicu ili će doći do katastrofe", kazao je Holbrooke. Ipak, katastrofa se dogodila, i u godinama nakon toga, uz vrlo malo izuzetaka, kao što je francuska parlamentarna istraga, zločin počinjen u zaštićenoj zoni ostao je isključivo bosansko-holandsko pitanje.

Činjenica je da su SAD objelodanile satelitske snimke smaknuća u okolini Srebrenice tek tri mjeseca kasnije, iako je State Department još tih dana dobio jasne naznake od svojih diplomata da se radi o zločinu bez presedana; kao i to da se britanski general Rupert Smith sreo sa Miloševićem i Mladićem u Dobanovcima pored Beograda, ugovarajući evakuaciju UN-ovih snaga iz enklave u vrijeme kada je zločin bio u punom zamahu; francuske vlasti, čiji je predsjednik Jacques Chirac tražio da međunarodna zajednica vojnim snagama oslobodi Srebrenicu, i dalje ne dopuštaju svojim oficirima da ispričaju svoj dio priče; Ujedinjene nacije su objavile mlaki izvještaj o sopstvenoj odgovornosti za zločin, da bi potom dobile Nobelovu nagradu za mir.

Negdje između te dvije stvari izgubila se činjenica da je današnji generalni sekretar svjetske organizacije Kofi Annan u vrijeme pada Srebrenice bio podsekretar za mirovne operacije. Yasushi Akashi, japanski diplomata, koji je učinio sve da ne dođe do zračnog napada, u toj mjeri da je osobno telefonom nazvao tadašnjeg zapovjednika Južnog krila NATO-a, admirala Leightona Smitha, i tražio od njega da opozove avione koji su bili na putu ka Srebrenici, i danas je mirovni posrednik. I možda ne tako važno, ali ilustrativno, ukrajinski vojni promatrač za kojeg su srpski izvori potvrdili Danima da ih je snabdijevao informacijama iz Srebrenice, danas je šef jedne od mirovnih misija UN-a u Africi. Sve ostalo što je izvan Holandije rečeno ili napisano o Srebrenici od njenog pada naovamo, ne vrijedi nikakve pažnje, tim prije što u dobroj mjeri vrijeđa osjećanja preživjelih. Jer, sve su to uzaludni razgovori sa sopstvenom savješću.

K: Krstić ovdje.
O: Kako ste, gospodine generale?
K: Ja sam odlično, a ti?
O: Zahvaljujući vama, i ja sam!
K: To, šefe. Kako je zdravlje?
O: Dobro je, hvala Bogu, dobro je.
K: Je l' vi radite dole?
O: Radimo, nego šta!
K: Dobro.
O: Ima još poneki, upec'o se ili na cijevi ili na mine.
K: Poubijajte ih sve, u pičku materinu.
O: Sve ide po planu.
K: Nijednog živog nemoj da ostavljaš!

(Snimak razgovora između Radislava Krstića i Dragana Obrenovića vođenog drugog augusta 1995, koji je tužiteljstvo Haškog suda prezentiralo u sudnici tokom Krstićevog unakrsnog ispitivanja.)

Kada je pak riječ o holandskom odnosu prema Srebrenici, on se ne može tumačiti samo na temelju ostavke posljednje vlade, date nakon izvještaja Instituta za ratnu dokumentaciju. Premijer Wim Kok, koji je, istina, otišao i dalje nego što ga je obavezivao sadržaj tog izvještaja, mogao je to učiniti i 1995, odmah nakon što je Srebrenica pala, jer je i u to vrijeme bio na čelu vlade. Holandski odnos prema Srebrenici, sve donedavno bio je pitanje unutrašnjopolitičkih odnosa, ravnoteže snaga u parlamentu ili vladi; sve istrage koje su do sada vođene, uključujući čak i posljednju, za rezultat su imale samo umanjivanje značaja koji je holandski bataljon imao u enklavi. Umanjujući time i značaj njihove pasivnosti, takve istrage su sopstvene vojnike uglavnom abolirale za propuste koje su načinili, promatrajući zločin koji se odvijao pred njihovim očima.

I posljednji izvještaj se u tom smislu ne razlikuje od prethodnih. Međutim, on otvara dva nova i veća problema. Naime, upravo zato što je vlada nakon toga podnijela ostavku, on je u holandskoj javnosti legitimiran kao posljednje poglavlje srebreničke tragedije; poslije toga nema više potrebe govoriti o tome. Drugo pitanje je šta će Kokova ostavka, ne samo u moralnom nego u vrlo konkretnom materijalnom smislu značiti za bilo koju narednu holandsku vladu? Da li će i naredna, desničarska vlada Srebrenicu shvatiti kao sopstvenu "živu lošu savjest" i učiniti sve da je umiri ili će tu priču smatrati okončanom, još je jedno pitanje na koje nije odgovoreno. Holandija će u narednih pet godina, na pripreme i izgradnju zgrade Međunarodnog krivičnog suda potrošiti 65 miliona eura; u međuvremenu, ljudi koji i danas žanju posljedice njihove politike u BiH žive u zastrašujućim uslovima, između izbacivanja na ulicu i povratka u spaljena sela i porušene kuće. Koliko god bivši holandski premijer želio dati lice odgovornosti koju međunarodna zajednica snosi za zločin u Srebrenici, još uvijek nije jasno kako će to lice izgledati.

No, šta je sa bosanskim udjelom đavla? Od pada Srebrenice naovamo nijedna bosanska vlada nije pokrenula istragu o odgovornosti koju tadašnja vlast snosi za to. Ondašnja vlast nije morala i vjerovatno nije "prodala" Srebrenicu u nekoj teritorijalnoj razmjeni, ali ono što je prethodilo padu grada nikada nije do kraja ispitano. Bosanske vlasti, o kome god da se radi, same imaju najviše interesa u tome. Sve dok to ne učine, špekulacije na tu temu neće prestati, nanoseći najviše štete prije svega žrtvama, preživjelim Srebreničanima, a potom i svakoj narednoj bosanskoj vladi. Prvima zato što njihovo upiranje prstom u međunarodnu zajednicu neće biti do kraja legitimno, drugima zato što će uvijek nositi srebreničku hipoteku. S obzirom na stanje u bosanskoj politici, malo je vjerovatno da će se to ikada desiti. I stoga je sasvim sigurno da će Munira Subašić, Kada Hotić i Hajra Ćatić provesti još mnoge neprospavane noći, misleći ili sanjajući svoje sinove.

Miroslav Deronjić pred Tribunalom

Vlasnik jednog grada

Posljednji put sam ga vidio u martu 2000. godine, kada je nepozvan ušao u kancelariju predsjednika općine Bratunac, s kojim sam tada razgovarao. Pun samopouzdanja, vrteći ključeve od auta oko kažiprsta, zvučno ih je spustio na stol, i, sjedajući, posegnuo za telefonom da bi sekretarici u susjednoj sobi naredio da mu donese kafu. Izgledao je kao da je njegovo mjesto tu, ne osjećajući potrebu niti da pozdravi, niti da se predstavi ulazeći, ponašao se kao da je vlasnik ne samo te jadne kancelarije u kojoj je i dalje visjela slika Radovana Karadžića, nego i zgrade, cijelog grada. U tekstu koji sam napisao po povratku u Sarajevo, naveo sam, između ostalog, da je on u vrijeme nakon pada Srebrenice, u julu 1995, kao specijalni Karadžićev povjerenik za Srebrenicu, organizirao deportaciju civila i izdejstvovao kod komande holandskog bataljona sporazum da je "evakuacija izvedena u skladu sa odredbama Ženevske konvencije". Sedam dana kasnije, prijatelj iz Bratunca, Bošnjak koji radi u tamošnjoj općinskoj administraciji, nazvao me telefonom i rekao: "Poručio ti je Deronjić da će ti on lično skinuti glavu kada te idući put vidi." Otada nisam išao kući, iskreno strahujući i za živote svojih rođaka koji su počeli popravljati svoje porušene domove. Znao sam da je on čovjek koji drži obećanja. Ono što sam vidio kada sam ušao u sudnicu, prilikom njegovog prvog pojavljivanja na Haškom sudu, bio je samo ostatak nekada pomalo distanciranog, ali bahatog muškarca, kojeg sam prvi put sreo u školskoj biblioteci u Srebrenici. Nije to bila ni sjena onog zadriglog i fizički pomalo zapuštenog čovjeka, uvijek neprimjetnijeg nego što je htio biti, za kojeg sam sumnjao da, sklonjen u polumraku biblioteke, kriomice pije. Onako nezainteresirano kako mi je davao knjige i bilježio ih u moj karton, tako je kasnije raspolagao i tuđim životima. Početkom devedesetih postao je prvi predsjednik SDS-a u Bratuncu, potom i član Izvršnog odbora te stranke. Blizak suradnik Radovana Karadžića, početkom rata postao je predsjednik srpskog Kriznog štaba. "Bili su prisutni kada sam uhapšen", rekao je u odgovoru na pitanje kineskog suca Liu Daquna da li o njegovom hapšenju treba obavijestiti članove njegove familije. Ne mogu se ni sjetiti imena svih ljudi, Bratunčana, koji su pred očima svojih ukućana uhapšeni i odvedeni da se ne vrate. Miroslav Deronjić imat će pravo na suđenje; oni nisu. Neobrijan, u tamnoplavom odijelu, koje mu nije pristajalo, sjedio je i promatrao sve u sudnici s izrazom krajnjeg gađenja; njegov strah odavali su duboki i tamni podočnjaci. Vjerovatno kao posljedica hapšenja, na nosu još uvijek ima malu modricu; njegova odbrana se, nakon što je optužnica pročitana, žalila "na okolnosti hapšenja", nažalost, na sjednici nakratko zatvorenoj za javnost. "Navečer 8. maja 1992, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba, Miroslav Deronjić, koji je imao efektivnu kontrolu nad TO u općini Bratunac, naredio je napad i spaljivanje sela Glogova." Prema navodima optužnice, Deronjić je sutradan, kada je napad na selo i započet, lično bio tamo - da se uvjeri kako sve ide po planu; nekoliko dana ranije, upravo je on pozvao seljane iz Glogove da predaju sve oružje koje imaju. Nakon što su srpski policajci u tri navrata zaredom preuzeli oružje iz sela, srpske snage iz Bratunca su, kako stoji u optužnici, napale i sravnile sa zemljom nebranjeno selo. Oni muškarci koji su preživjeli napad odvedeni su u logor u zgradi Osnovne škole "Vuk Karadžić" ili na bratunački stadion; ovaj čovjek je samo jedan u gomili onih koji su ubijali meni poznate i drage ljude. Optužnica navodi kako su na kućnom pragu snage kojima je zapovijedao Deronjić ubile Medu Delića, Šeću Ibiševića, njegovu suprugu Zlatiju i Adema Junuzovića. Rezultat ovog napada, u kojem su između ostalih učestvovali i Najdan Mlađenović, Milan Zarić, Drago Takić i Dušan Živanović, bio je masakr više od 60 stanovnika Glogove. U dodatku optužnice navedena su imena njih 60, onih čiji su posmrtni ostaci pronađeni; dok sam prelazio pogledom preko tog spiska, za oko mi je zapelo ime Avde Golića. Taj dobrohotni čovjek radio je u istoj firmi u kojoj i moj otac, bio njegov blizak prijatelj; radio je kao noćni čuvar i sjećam se da me je ne jednom držao na krilu i objašnjavao da pušku u portirnici drži zato "što bi neko mogao da napadne našu socijalističku domovinu". Kada je Glogova spaljena, dok sam se još skrivao po šumama oko Bratunca, čuo sam glasine da su Avdo i njegov sin živi spaljeni kada su ih srpski vojnici pronašli u ćumezu u kojem su se krili. Nikada poslije toga nisam mogao provjeriti da li je to istina; tek sada sam dobio prvu potvrdu da je taj čovjek zaista ubijen. U pritvoru u Scheveningenu sjede dvije vrste ljudi: oni koji misle da su činili dobro ubijajući i oni koji su svjesni onoga što su učinili. Miroslav Deronjić sigurno spada u ovu drugu, premda sve što ide u prilog tome jesu izrazi koji su se mijenjali na njegovom licu tokom čitanja optužnice. I iako znam da suđenje tek treba da počne, i da se na suđenju dokazuje njegova krivica, a ne nevinost, ipak sam ubijeđen da se on ne kaje za ono što je učinio.

Arhiva Dani
265