 
a posljednjem zasjedanju Međudržavnog vijeća za suradnju Bosne
i Hercegovine i Republike Hrvatske potekla je inicijativa
da se Aerodrom Željava kod Bihaća, čiju su izradu projektne
dokumentacije, sanaciju dijela prilazne piste i deminiranje
terena, vlasti Unsko-sanskog kantona platile oko sto hiljada
maraka, ponudi na međunarodnom tenderu.
Tako je jedan od najintrigantnijih
objekata bivše Jugoslovenske narodne armije postao i (još
jedan) dio testa prijateljskih odnosa susjednih država. Iskustvo,
međutim, govori da su takvi testovi i "prijateljski odnosi"
uvijek vezani za nešto više. To nešto je zaista i veliko.
Da nije, ne bi već godinama aktuelna bila i mogućnost da podzemni
svijet rata preuzme NATO.
Podzemni
svijet Početak izgradnje Aerodroma Željava vezan je
za daleku 1948. godinu, kada se počelo sa izborom i iznalaženjem
mikrolokacija za pozicioniranje ovog velikog aerodromskog
kompleksa. Izgradnja je, zajedno sa projektovanjem, trajala
sve do 1968. i ta se godina ujedno smatra i godinom izgradnje:
tada je sa Aerodroma Pleso u Zagrebu preletio čitav 117. lovački
avijacijski puk (LAP) u Bihać!?
Infrastrukturu ovog aerodroma
čini podzemni kompleks tunela i galerija ukupne dužine 2,7
kilometara, projektovan i dimenzioniran tako da može, na čuvanje
od raketnog i atomskog udara, primiti između 60 i 80 supersoničnih
aviona MIG-21. Istovremeno, taj je podzemni svijet pružao
sve mogućnosti preživljavanja: imao je sopstvenu radionicu
za opravku aviona, magacin za smještaj rezervnih dijelova
aviona i opreme, kao i za smještaj i sigurno čuvanje i tehničko
održavanje bitnih zaliha, tada izuzetno bogate palete oružja
koje je avion MIG-21 nosio.
Aerodrom je raspolagao
i velikom energanom za napajanje električnom energijom, te
savremeni centar veze sa komandnim mjestom zrakoplovnog korpusa.
Na ovom operatorskom centru su se objedinjavali svi podaci
o stanju u vazdušnom prostoru bivše Jugoslavije, što je bilo
omogućeno mrežom radara koji su bili postavljeni na Plješevici,
u Zadru, na Kozari, Biokovu, u Puli, zatim na Vrhonici, u
Sisku, Bjelovaru itd. Unutar aerodroma bile su i učionice
i radni prostor za cijeli avijacijski bataljon: 110 pilota
i ostalih tehničara, oficira, podoficira - ukupno oko 900
ljudi. Svi podzemni prostori za njih su bili osvijetljeni
i klimatizirani sa mogućnošću konstantnog održavanja podnošljive
temperature i vlage zraka.
Posebna pažnja vodila se
o sustavu protupožarne zaštite: pored straže, aerodrom se
čuvao i elektronskim kamerama na pet pista, od kojih su dvije
bile poletno-sletne, sa dimenzijama za slijetanje i najvećih
transportnih aviona. Tu se nalazilo i pet stajanki za avione
na otvorenom kao i prateće staze za vožnje, koje su povezivale
ove piste.
Sve je ovo pratio i kompletan
sastav za navigaciju, a sve je zauzimalo prostor devet puta
četiri kilometra, od čega je pola "parcele" na teritoriji
Bosne i Hercegovine, a pola na teritoriji Hrvatske. Cijena
gradnje aerodroma bila je između tri i četiri milijarde dolara!
Što je ravno ulaganju u Bosnu i Hercegovinu od Daytona naovamo.
Nikad
više vojni aerodrom Početkom 1992, tadašnja Jugoslovenska
narodna armija je opremu i avione prebacila u Srbiju, a svi
objekti su potpuno razoreni. Pričinjena šteta je fantastično
velika, a posljednji udar je izveden u prvim satima 18. maja
1992, kada su od eksplozija Bihać i okolina podrhtavali.
Stručnjaci za zrakoplovstvo
danas tvrde: Željava nikada više neće biti vojni aerodrom.
Ipak, mogućnost obnove postoji, posebno nadzemnog dijela i
ostale vanjske infrastrukture.
Što se tiče podzemnog dijela,
projekat bi bio previše skup i nepotreban, s obzirom na lokaciju.
Vanjska obnova bi, međutim, mogla značiti nešto privredama
BiH i Hrvatske, posebno komercijalnim letovima domaćih kompanija
i razvoju putničkog i teretnog saobraćaja, te čarter--letova.
Ovo bi opet doprinijelo razvoju i afirmaciji turizma, jer
u neposrednoj blizini su Nacionalni park Plitvice i sliv rijeke
Une. Osim ako NATO ne procijeni drugačije.
Arhiva Dani
265
|
