 
rtvačnica u Visokom je mjesto u koje preživjeli dolaze da
prepoznaju tek pronađene ostatke najbližih. Ostatke podijeljene
u dvije grupe. Ono što su nekada bila ljudska tijela pakuje
se u bijele, neprozirne, plastične vreće i skladišti u metalne
frižidere. Nekad te vreće ljudi u jednako bijelim uniformama
redaju jedne na drugu, a nekad slažu na metalne police, baš
kao knjige u Nacionalnoj biblioteci u Sarajevu.
Odjeća, obuća i ono malo
ličnih stvari koje ubice nisu otele prije smaknuća pere se
i suši na vješalicama užasno sličnim onima što ih moja majka
koristi za sušenje naše odjeće.
Tek oprana obuća stoji
uredno poredana na metalnom stolu za pripremanje mrtvaca;
na žutim patikama broj 42 još uvijek se može pročitati All
Star…
Boja
džempera Brojevi pod kojim su ostaci jednog naroda
zavedeni objašnjavaju vrijeme i mjesto otkrivanja, ali ne
i identitet. Pored sve tehnologije ovog svijeta, još uvijek
je potrebno da preživjela Majka dođe u mrtvačnicu gradskog
groblja u Visokom i prepozna svog sina po džemperu koji mu
je isplela ili dugmetu koje je ona prišila, ili da se sjeti
koji zub je izvadio i sada ga nema u vilici. Identitet ubijenog
Bosanca sveden je na prustovski detalj kojeg se Majka fotografski
sjeća.
Da bi Majka došla do prostorije
u kojoj su poslagani ostaci sinova, braće, muža, mora prvo
proći pored čovjeka koji prskalicom sličnom onoj za čišćenje
auta pere odjeću, a onda i pored desetak vješalica na kojima
se suši novopronađena odjeća neidentifikovanih. No, prilazak
i pregled su zabranjeni: to je dokazni materijal u obradi,
kažu forenzičari ICMP-a (Međunarodne komisije za nestale osobe).
Po mrtvačnici hodaju žene
i muškarci noseći u rukama fotografije svojih - nestalih,
kao da će im one pomoći da ih prepoznaju. Podvrnutih rukava,
kao kad peru suđe ili veš, pažljivo, da ne oštete, pregledaju
napola istruhle komade odjeće. Crveni džemper nije crven kao
1992, proteklih godina ležao je u zemlji i izblijedio. Kada
im se učini da su nešto prepoznali, prilazi istražni sudac
i uspoređuje njihov opis nestalog sa podacima koje ima. Prečesto
se podaci ne podudaraju. Tada dolazi antropolog i pita: "Da
li je imao lom desne podlaktice?" I onda se familije
prisjećaju posjeta doktoru…
Iako su tijela potpuno
raspadnuta, u zraku se osjeti miris koji je nemoguće ne prepoznati.
Ništa na svijetu ne vonja kao prostorija ispunjena ljudskim
kostima na 35 Celzijusovih stepeni. Svaki put kad osjetim
taj miris, na bilo kom mjestu, jedna mi slika iskrsne iz sjećanja:
prostorija gradskog groblja u Visokom od nekih tristo kvadrata,
sedamdeset bijelih vreća i stotinjak ljudi koji čuče oko njih
i pokušavaju se sjetiti šta im je sin, kćerka, muž ili maloljetni
unuk nosio one godine kada su ga komšije odvele u nepoznatom
pravcu.
Ima još jedna, jedna od
užasno puno probuđenih slika: selo Matuzići, jedno od prvih
u koja su se protjerani Bošnjaci vratili. U ljeto 2001. su
ekshumirana tijela desetak ubijenih ljudi, civila. Povratnici
su se okupili oko mjesne džamije u čijem su prizemlju privremeno
sklonjena tijela, zbog vrućine. Ta tijela su bila zakopana
u glinovito tlo, vlaga i nedostatak kiseonika spriječili su
potpuno raspadanje. U takvim slučajevima, inače, dolazi do
saponifikacije tijela. Iza tog naziva krije se nemogući miris
koji nikakav propuh ne može rastjerati.
Ljeta 2002. iz prostorije
se iznose po dva tijela i familije čekaju u hladu džamije
u redu za identifikaciju. Netom prije neko je prao tepihe
i, da ne bi smetali, prebacio ih preko džamijske ograde da
se osuše.
Broj
nesreće Ponekad je skoro nemoguće identifikovati ostatke.
Obično ako se radi o ostacima iz "sekundarnih grobnica".
Onih koji su bagerima iskopani sa mjesta zločina ili masovne
grobnice i premješteni negdje drugdje, da zavaraju trag. U
tom premještanju kosti se izmiješaju, neke usput ispadnu…
Tada su Evi K. potrebni dani sastavljana podlaktica
sa nadlakticama, natkoljenica sa potkoljenicama, donje vilice
sa gornjom... Ako Eva nailazi na male rupe u lobanjama ili
rebrima, to znači da je taj čovjek najvjerovatnije umro od
metka. Kada takvih rupa nema - ili je zaklan ili udavljen.
Ponekad Eva naiđe i na ostatke žice ili užeta kojim su bili
vezani. A ponekad i na saobraćajnu dozvolu izdatu 1989. u
Višegradu. Ime nečitko.
Kažu da se broj skeleta
najlakše može utvrditi na osnovu toga koliko je trtičnih kostiju
izvađeno iz grobnice.
Ponekad nema ni mnogo preživjelih
koji bi došli na identifikaciju. I ono malo ljudi koji su
izbjegli pokolje otišlo je u izbjeglištvo po bijelom svijetu.
Ostaci njihove rodbine se sahranjuju kao N.N. Ispod te oznake
piše i godina smrti i broj groba. U malom selu Hambarine posljednji
broj je 124.
Većina od 25.000 Bosanaca,
uglavnom muslimana, nestalih nakon pada bosanskih gradova,
sela i "UN-ovih sigurnosnih zona", sada se nalazi
po prelijepim istočnobosanskim šumama. Toliko lijepim da je
nemoguće zamisliti šta se u njima nalazi.
Jama
nad Sarajevom Iz jedne od prirodnih jama nadomak Sarajeva
izvađeni su ostaci 49 tijela. Ubijeni ljudi bili su iz istočne
Bosne. Po zidu jame, rupe od gelera.
Svi skeleti, osim jednog,
na gomili, u dnu jame. Jedan je ležao na prirodnoj kamenoj
polici, bliže izlazu. Nikako nije mogao pasti tu. Najvjerovatnije
je bio živ nakon što su pucali u njega i bacili ga u jamu.
Pokušao se popeti i stigao samo do te police, dovoljno da
umre sam. U jami je mračno. Snop svjetla upada kroz otvor
i obasjava samo dno jame. Ta svjetlost mu je mogla biti jedini
orijentir.
Svaki zločin ima svog svjedoka.
Tako i ova jama u blizini Sarajeva. U autobus kojim su ih
iz Višegrada ka Sarajevu vozili na "razmjenu" staje
50 ljudi. Svi su bili vezani "paljenom" metalnom
žicom. Kad su stigli u blizinu jame, naredili su im da izađu.
Onom na prvom sjedištu još i: "Ti ćeš zadnji!"
U šumarak, iznad autobusa,
odvodili su po desetak ljudi. Nakon toga bi se čuli pucnji.
Još uvijek su neki od pedesetorice vjerovali da ih vode na
razmjenu. I tako, deset po deset. Sa lijeve strane Pedesetog
stajao je mladi srpski vojnik, a sa desne stari. Tada je oficir
pozvao i mladog i starog da dođu do jame. Pedeseti je počeo
trčati. Radnički kombinezon mu je spao do koljena, ruke su
mu bile vezane na leđima. Padao je, poderao koljena, glavu,
pukao mu je mišić na butini… Sva sela u okolini su srpska,
osim jednog. I on je nabasao baš na to. A u selu muslimani,
cijepaju drva, pripremaju se za zimu. Kad se, sav krvav, vezan,
sa pantalonama spuštenim do članaka, pojavio u selu, niko
ga nije htio odvezati. Bio im je sumnjiv. Onda im je ponudio
nešto novca što mu je ostalo u džepu. Nakon ubjeđivanja su
ga odvezali i izliječili. Nisu mu vjerovali u priču o "razmjeni".
Selo je napustio noću, krišom, i priključio se Armiji BiH.
Bio je septembar 1992.
 Iste
godine u selu Trošanj, u okolini Foče, ubijeno je dvadesetak
civila. Mahom starijih ljudi. Mlađi su napustili selo prije
napada srpske vojske koja se danima ranije iživljavala po
Foči i ostalim istočnobosanskim gradićima. Od Trošnja su ostala
samo zgarišta.
Prošle, 2001. godine Sejo
K. je vodio tim Državne komisije za traženje nestalih.
On je prije nekoliko godina, na sličnom zadatku na važnom
brdu iznad Sarajeva, nagazio na minu i ostao bez dijela stopala.
Tim komisije koju je vodio u Podrinje činili su ljudi iz pogrebnog
društva, patrola SFOR-a koja je obezbjeđivala ekshumaciju,
krim-inspektori, pripadnici jedinice za KDZ (kontradiverzionu
zaštitu), policijski inspektori drugog entiteta… Pridružilo
im se nekoliko preživjelih žitelja sela u želji da na licu
mjesta pokušaju identificirati nestale roditelje, rođake ili
bar komšije.
Kuća
pored smrti Mjesto koje su svjedoci označili kao grobnicu
je visoko u brdu, daleko ispod teče Drina, a i Srbija se vidi.
Među ostacima kuća jedan čoban čuva ovce. Kažu da je on zakopao
neke od ubijenih. On kaže da nije ubijao. Preživjeli seljaci
ga prepoznaju i jedan od njih mu prilazi i moli ga da mu kaže
gdje su mu otac i majka ukopani. Kaže da nisu uopće ukopani,
već ostavljeni negdje nasred sela. Nije ih pronašao.
Tog dana su pronašli njegove
komšije, prepoznali ih po čizmama, spakovali u bijele vreće,
uprtili na leđa i odnijeli nizbrdo. Nosači, dvojica preživjelih
Bošnjaka iz istog sela, nose u bijelim vrećama svoje komšije
i došaptavaju se: "Šta misliš, da iskopamo sad onaj
snajper i burence rakije što smo zakopali '92? Dobar snajper,
a i rakija je vjerovatno još dobra."
Nekoliko dana kasnije,
u ostacima kuće koju je njihov komšija koristio kao obor,
pronađeni su ostaci dva tijela. Vlasnika te kuće.
Arhiva Dani
265
|
