Kader Abdolah (1954) jedan je od najpoznatijih savremenih nastavljača i baštinika nekada sjajne perzijske književnosti. Potiče iz veoma ugledne porodice: još 1870. godine njegov čukundjed je bio premijer tadašnje Perzije, a proslavio se i kao pjesnik. Mnogi ga smatraju jednim od utemeljitelja savremene iranske književnosti.

Iako je i sam nekada aktivno djelao na smjeni bivšeg iranskog poglavara, šaha Reze Pahlavija, uspostavljanje Homeinijevog režima i surovi obračun nove vlasti sa svim političkim neistomišljenicima, ubistvo brata i hapšenje sestre, primoravaju Kadera da napusti svoju domovinu. Kao ugledan pisac u opasnosti, na poziv Ujedinjenih nacija, od 1988. živi u Holandiji.

Već nakon pet godina, 1993. godine, poslije, kako sam kaže, "dugog hrvanja s jezikom", objavljuje prvu zbirku priča na holandskom jeziku De Adelaars (Sokolari), koja mu odmah donosi uglednu književnu nagradu Het Gouden Ezelsoor. I druga Kaderova "holandska knjiga", De meisjes en de partizanen (Djevojčice i partizani, priče), dobija, osim pažnje i uvažavanja široke čitalačke publike, i značajno literarno priznanje: stipendiju "Charlotte Kohler". Dvije godine kasnije, 1997, objavljuje čak dvije knjige na holandskom jeziku: prvi njegov roman, De reis van de lege flessen (Dugo putovanje praznih flaša) i knjigu novinskih kolumni što ih svake sedmice objavljuje u vodećem holandskom dnevnom listu Volkskrant. Zbirka nosi naslov Mirza. Za ovu drugu Kader uskoro dobija prestižno Mediaprijs odličje, nagradu za značajna dostignuća u oblasti savremene žurnalistike.

Posljednjih godina Kader se sve više okreće dugoj prozi: nakon Putovanja praznih flaša, nedavno mu je iz štampe izišao i drugi roman, Spijkerschrift (Klinasto pismo). I za taj roman Kader je nedavno dobio uglednu književnu nagradu: E. du Perronprijs.

U Putovanju praznih flaša Kader se na njemu svojstven način - čitkim, prividno jednostavnim stilom, sa dosta humora, te stalnim miješanjem vremenskih planova, što njegovu prozu čini izuzetno dinamičnom - bavi procesom uklapanja jednog iranskog izbjeglice, simpatičnog i ponešto konfuznog Bolfazla, u (post)moderno zapadnoevropsko društvo. Kroz njegovo prijateljstvo s prvim holandskim komšijom, homoseksualcem Reneom, pisac se, ustvari, bavi preispitivanjem temelja na kojima počivaju dva u mnogo čemu toliko različita društva, zajednice: iranska (perzijska) i holandska.

Bolfazlove širom otvorene oči, njegove dileme, divljenja, čuđenja i gađenja, njegova nostalgija za zavičajem nisu, vjerujem, bliski samo Kaderovim bivšim zemljacima. S njima može suosjećati ne samo svaki izbjeglica koga je "veliki talas" ispljunuo na obalu zemlje lala i kanala nego i svaki iole obrazovaniji i tolerantniji žitelj onoga što obično nazivamo: Zapadna Evropa. Petnaestak izdanja, i do sada više od pedeset hiljada prodanih primjeraka ove knjige to najbolje potvrđuju!?

DANI: Od 1988. godine stalno ste nastanjeni u Holandiji, a već 1993. iz štampe izlazi Vaša prva zbirka priča, De Adelaars, koja odmah biva okrunjena prestižnom književnom nagradom, Het Gouden Ezelsoor. Kako Vam je uspjelo da tako brzo savladate, po općem mišljenju, vraški težak holandski jezik?

KADER: Nekada davno, u mojoj domovini, sanjao sam da postanem poznati, veliki pisac. I stvarno, tamo, u Perziji, nešto sam i objavio, ali sam kasnije, zbog određenih političkih problema, morao pobjeći. Moji su se snovi srušili. A to nije moglo, nije smjelo da se desi. No, uskoro sam shvatio da s pisanjem na maternjem jeziku ovdje to nikada neću ostvariti. Jer, kao i svi emigranti, ostao sam bez svojih čitalaca, a - možda je to nekome čudno - nisam više imao ni povjerenja u pisanje na maternjem jeziku. Jer, i sam jezik je postao bolestan od tolikih diktatora. Nisam se više usuđivao o mojim najintimnijim stvarima, mojim uspomenama progovoriti na jeziku predaka. Za takvo nešto bio mi je potreban drugi jezik. Novi jezik. S druge strane, naravno, tada uopće nisam poznavao holandski jezik. I tako sam počeo da stvaram sopstveni, i to od prvog dana po mom dolasku u Holandiju, služeći se jednostavnim riječima, veoma jednostavnim rečenicama.

DANI: Kao što je: "Bojim se", naprimjer?

KADER: Da, tako je! Na taj sam način relativno brzo napamet naučio 1.000 riječi i odmah počeo pisati prvu knjigu. Knjiga koju ste pomenuli ima 130 stranica, i otprilike 30.000 riječi, ali je napisana samo s tih hiljadu riječi.

DANI: Oprostite, ali to Vam ne vjerujem, pošto sam i sâm čitao tu knjigu!

KADER: OK! Možda zaista tamo ima nešto više riječi, ali se mnoge od njih često ponavljaju. A kad je izašla iz štampe, ovdašnji su kritičati bili veoma iznenađeni: to je bio neki neobičan holandski, moj holandski, u kome sam mogao ispričati moje priče, uspomene, izraziti duboka osjećanja…

DANI: Vi potječete iz umjetničke familije?

KADER: Da, moje porodično stablo ima dugu i plodnu umjetničku tradiciju. Mnogi moji preci s očeve strane bili su priznati umjetnici: pjesnici, slikari, muzičari… Ali, najpoznatiji je, u svakom slučaju, bio moj pradjed, veoma poznati perzijski pjesnik. On je bio ministar u posljednjoj perzijskoj vladi dok je moja zemlja nosila to ime, prije šahovog dolaska na vlast. On je još uvjek kod nas veoma popularan, njegova se poezija i danas često govori, njegove izjave citiraju.

DANI: Zašto, kad govorite o rodnoj zemlji, uvijek koristite ime Perzija, umjesto sadašnjeg zvaničnog naziva te zemlje - Iran?

KADER: Pa, valjda i Bosanci, kad govore o mom zavičaju, često kažu: Perzija?!

DANI: Koliko je meni poznato, Bosanci i Hercegovci znaju ponešto o sjajnoj perzijskoj umjetnosti, te o sadašnjem Iranu, ponešto o onom iz doba Homeinija, ali jako malo o političkoj situaciji u vrijeme šahova.

KADER: Imenom Perzija želim upravo naglasiti nevjerovatno bogatu tradiciju moje zemlje, dugu nekih šest-sedam hiljada godina. Sva ta sjajna historija, umjetnost, muzika, književnost i arhitektura - jedna od najbogatijih kultura u povijesti… I dan- -danas se još uvijek često govori o perzijskom ćilimu, čuvenom perzijskom vezu, pa o našim mitovima i legendama, prelijepim perzijskim ženama, a sad, možda, i o ponekom dobrom piscu.

DANI: Očekujete li da neka od Vaših knjiga uskoro bude prevedena na farsi (jezik kojim se govori u Iranu)?

KADER: To ide samo od sebe. To se jednom mora desiti… To je naprosto neizbježno. Jer, moje knjige, s jedne strane, pripadaju holandskom jeziku, dok je, s druge strane, to perzijska književnost u egzilu. Osim toga, u mojim knjigama veoma često pišem o mojoj zemlji. Moram se, dakle, malo strpjeti, ali to će se sigurno desiti.

DANI: Skoro sve Vaše knjige na holandskom okrunjene su nekom od prestižnih literarnih nagrada, prevedene na engleski, francuski, italijanski… Iskreno, jeste li očekivali ovakav uspjeh, posebno u inostranstvu?

KADER: Sigurno je da sam iznenađen uspjehom mojih knjiga. S druge strane, uvijek sam znao da moj san - postati poznati pisac - naprosto mora biti ostvaren. I kao što rekoh, od prvog sam momenta ovdje, u Holandiji, želio postati pisac. I to ne neki pisac-izbjeglica, neki tamo stranac, nego baš - pisac. Holandski pisac. I zaista, odmah je dobro pošlo, sve je išlo brzo, brže od mojih očekivanja. Osim jezika koje ste spomenuli, knjige su mi prevedene još i na španski, norveški, danski, a eto me uskoro i u Bosni…

DANI: Jesu li Vas iznenadili veliki uspjesi iranske umjetnosti, napose filma, koji posljednjih godina kao da bilježi pravu renesansu?

KADER: Dolaskom Homeinija na vlast, stupila je na snagu i zabrana pravljenja filmova sa političkim sadržajem. Ta je zabrana trajala skoro 20 godina. Upravo zato su se režiseri morali dovijati na svakojake načine da svoje socijalne i političke sadržaje vrlo pažljivo umotaju u oblandu naivnih, jednostavnih pričica. U tome su često i uspijevali, na čemu im od srca čestitam. Jer, po meni je ta vlast jedna od najcrnjih stranica u perzijskoj historiji. Naš narod zaslužuje bolje, i zna za bolje, što jasno pokazuju naši recentni filmovi. Oni su, možda, najelegantniji način da se zaobiđe cenzura, nametnuta od strane totalitarnog režima.

DANI: U Putovanju praznih flaša pišete o procesu prilagođavanja jednog izbjeglice, Iranca imenom Bolfazl, u novoj sredini. S puno humora, komičnih elemenata, ali i tužnih, bolnih momenata, pokazujete veliku simpatiju prema čovjeku za koga je ovdje, u Holandiji, sve novo: klima, običaji, karakteri, sloboda i sloboda zapadnjačkog (post)modernog društva… Možete li nam otkriti koliko je, ustvari, Bolfazl sam Kader, i obratno?

KADER: Puno sam ličnog karaktera ugradio u Bolfazla. Ustvari, sakrio sam se iza njegovih leđa da bih mu pomogao, da bih ga mogao spasiti. Podario sam mu jake crte mog karaktera, da bih mu omogućio da prođe kroz sve te nevjerovatne promjene. Čitalac će, na kraju, sam odrediti gdje prestaje realnost, a gdje počinje fikcija, ali ja i dalje stojim iza svog lika. Apsolutno!

DANI: U Vašim knjigama stalno zatičemo dinamičnu mješavinu vremenskih planova, da navedemo naslov jedne poetske zbirke, razlike između onoga šta sanjam, a šta mi se dešava. Je li život jednog izbjeglice, po Vašem mišljenju, doista osuđen na vječito lutanje po ničijoj zemlji, s glavom u oblacima, a nogama u blatu?

KADER: Mislim da ste postavili dobro pitanje, posebno za ljude u Bosni i Hercegovini. Jer, ne samo da su mnogi Bosanci i Hercegovci izbjeglice u inostranstvu. Koliko ja znam, mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine su izbjeglice, prognanici čak i u sopstvenoj zemlji! A prognanik je doista vječito opsjednut prošlošću. Budući brutalno odsječen od sopstvene prošlosti, stalno je njome zaokupljen. Istovremeno, on negdje drugdje mora početi novi život. Dakle, još u kandžama perfekta, prisiljen je baviti se prezentom. Vječito na vagi, vazdan u dolini, između onda i sad. On mora skupiti svu snagu, svu upornost da bi napokon izašao iz te "doline plača".

DANI: U junu 2000. godine, skupa s grupom uglednih holandskih intelektualaca, potpisali ste protestno pismo u vezi sa tragedijom u Srebrenici i uputili ga holandskoj vladi i kraljici Beatrix lično. Možete li nam nešto više reći o tome?

KADER: U određenom sam momentu čuo glas moje majke, vidjevši toliko strašnih fotografija, sa ženama koje plaču, sa uplakanim majkama… Njihov je glas dopro do mene, jasno sam čuo njihov vapaj. I prije sam često pokušavao, u mojoj stalnoj kolumni u Volkskrantu, da upozorim holandsku javnost na njihovu patnju, često sam pisao o njihovoj tragediji. Još mnogo ranije obraćao sam se Vladi i Kraljici s prijedlogom da prime te žene, saslušaju njihovu priču, moralno i finansijski im pomognu…

DANI: Je li Vas impresionirala odluka vlade premijera Koka da podnesu ostavku zbog grešaka i oklijevanja u aferi Srebrenica?

KADER: I o tome sam pisao. To je jedna gesta, gesta pomirenja, koja je došla dosta kasno, ali - bolje išta nego ništa! To nije jako mnogo, i ne treba tu gestu uzimati strašno ozbiljno, ali ako bi Vlada bila spremna tim ljudima, porodicama žrtava pokolja, pomoći i na druge načine, onda bi to bilo dobro, bio bi to pažnje vrijedan potez. Moram vam reći da je meni premijer Kok simpatičan. Mislim da mu srebrenička tragedija doista još uvijek nanosi bol. Ali, kao političar, kao premijer, on mora u glavi uvijek imati državni interes, interese i poglede svih važnijih političkih partija, održavati ravnotežu među svim tim opcijama, željama i strujanjima. On, kao i svaki političar, mora balansirati. Ali, ja stvarno mislim da on duboko saosjeća sa tim majkama, tim udovicama. Još jednom, veoma ga cijenim, i stvarno vjerujem u njegovu iskrenost.

Arhiva Dani
265