Postoje neke riječi koje na ovoj planeti ne morate prevoditi. Kažu, recimo, da svaki stanovnik kugle zna šta znači coca-cola, a da je tokom šezdesetih najfrekventnija riječ u upotrebi bila The Beatles. U ovakvoj konkurenciji, visoko treće mjesto moglo bi pripasti grupi koja nakon četrdeset godina rada ponovo kreće na turneju sredinom jula. Naravno, riječ je o sastavu The Rolling Stones, koji 12. jula zvanično startuje sa novom svjetskom turnejom. Prvom nakon četiri godine.

Tačno 12. jula prije četrdeset godina ova grupa je imala svoj prvi nastup u londonskom klubu Marquee. Tokom sve četiri decenije svoga postojanja oni su kroz svaku dekadu prolazili kao predvodnici, na ovaj ili onaj način. Pojavljuju se u vrijeme britanskog pop buma početkom šezdesetih godina. Srž grupe čine Mick Jagger i Keith Richards. Zanimljivo je da su se njih dvojica družili još kao djeca u osnovnoj školi da bi desetak godina bili razdvojeni i ponovo se sreli 1960. preko zajedničkog prijatelja Dicka Taylora. Jagger je u to vrijeme pohađao Ekonomsku školu u Londonu i svirao je u grupi Little Boy Blue. Basista te grupe je bio Taylor, koji je u to vrijeme pohađao Umjetničku školu u koju je išao i Richards. Richards se ubrzo pridružuje grupi i tu nastaje nukleus onoga što će kasnije postati Rolling Stones. Kada im se priključio gitarista Brian Jones, grupa je ideološki dobila svoj oblik. Jones, iako sa licem nevinog dječaka, bio je, zapravo, otjelovljenje svega onoga za šta su optuživali Stonese. Sa 16 je pobjegao od kuće i lutao po Skandinaviji, a u vrijeme kada im se pridružio, i bio jedva punoljetan, već je bio otac dvoje vanbračne djece. Grupa je ime dobila po stihovima iz jedne pjesme Muddyja Watersa: mahovina ne raste po kamenju koje se kotrlja.

Prvu postavu čine, pored Jaggera, Richardsa i Jonesa, još Dick Taylor kao bas gitarista, bubnjar Tony Chapman (kasnije će ga zamijeniti Mick Avory) i klavijaturista Ian Stewart. Tek nakon prvih nastupa grupi se priključuje nova ritam sekcija koju su sačinjavali bubnjar Charlie Watts i gitarista Bill Wyman. Ian Stewart će tokom narednih decenija ostati "Stones iz sjene" naprosto zato što njegov pretjerano malograđanski imidž nije odgovarao profilu buntovnika kakvim su svi smatrali Stonese.

Imidž koji su stvorili dio je osmišljene strategije njihovog tadašnjeg menadžera Andrewa Looga Oldhama. On, istina, nije znao mnogo o muzici, ali je bio promućuran promotor. Njegova je ideja bila da od Stonesa stvori opoziciju tada omiljenim i uglađenim Beatlesima. I nije mu bilo teško: prvi sukob sa zakonom imaju kada bivaju optuženi zbog javnog uriniranja na jednoj benzinskoj pumpi. U to vrijeme oni uglavnom sviraju rock standarde, ali sa obnovljenom sirovošću i žestinom.

Oldham im sređuje i ugovor sa kompanijom Decca, koja nakon velikog propusta sa Beatlesima (koje su odbili dvije godine ranije) nije željela istu grešku još jednom ponoviti. Već u junu 1963. objavljuju prvi singl sa obradom klasika Chucka Berryja, pjesmom Come on.

Kada su im John Lennon i Paul McCartney krajem 1963. napisali pjesmu I Wanna Be Your Man za jedno popodne, shvatili su da bi i sami mogli pokušati raditi pjesme. Tada nastaje autorski par Jagger - Richards, koji će potpisati neke od najvećih hitova današnjice. Već jedan od prvih samostalnih radova je puni pogodak. Pjesma Satisfaction nastala je tako što je Richards sanjao taj čuveni gitarski riff kojim je on pokušao dočarati duvačku sekciju. Jagger je napisao tekst i, nakon što im je pjesma priskrbila status superzvijezda, izjavio je da ne može sebe zamisliti "kako sa trideset pjeva Satisfaction". Trideset godina je njima tada izgledalo kao duboka starost neprimjerena rock'n'rollu. Od tada su starosnu granicu bavljenja ovim poslom bezbroj puta pomjerali.

U proljeće 1964. izlazi njihov prvi album, nazvan jednostavno The Rolling Stones, a ubrzo za njim i singl It's All Over Now, koji je predstavljao njihovu prvu pjesmu na samom vrhu britanske top-liste. Nakon toga, sa obje strane Atlantika na top--listama se smjenjuju njihove stvari. Bilo da je riječ o obradama ili o autorski svježim radovima.

Šezdesete su donijele mnoštvo njihovih albuma, ali dva se posebno izdvajaju: Aftermath iz 1966, na kojem su po prvi put predstavljene isključivo vlastite pjesme, i Beggars Banquet iz 1968, koji je predstavljao njihov povratak rock i blues korijenima nakon flertovanja sa tada aktuelnom psihodelijom. Album Aftermath je i posebno značajan jer se na njemu pojavljuje pjesma Paint It Black. Ponukani uspjehom pjesme Norwegian Wood The Beatlesa, koji su pametno iskoristili tradicionalnu indijsku muziku, Stonesi nude sličan zvuk u pjesmi nastaloj pod direktnim uticajem Briana Jonesa.

Nakon izlaska albuma Aftermath slijedi period skandala. Prvo je javnost skočila na noge zbog pjesme Let's Spend the Night Together (Provedimo noć zajedno). Tekst je bio suviše sugestivan za šezdesete pa je Jagger morao otpjevati blažu varijantu provedimo neko vrijeme zajedno. Tek što se stišala buka, u februaru 1967. Jagger i Richards su uhapšeni zbog posjedovanja droge, a pod istom optužbom tri mjeseca kasnije uhapšen je i Brian Jones. Boravak u zatvoru iskoristili su kao temu za pjesmu We Love You, na kojoj su im se pridružili Paul McCartney i John Lennon, a snimak pjesme počinje zvukom zatvaranja zatvorskih vrata.

To je vrijeme njihove izrazite bliskosti sa Beatlesima. Jagger odlazi zajedno sa njima u Indiju da posjeti Mahariši Maheš Jogija. Gostuju na pjesmi All You Need is Love, a njihov album iz 1967. Their Satanic Majesties Request nastaje kao odgovor na slavni album Narednik Peper, koji su Beatlesi objavili u ljeto 1967. godine. Čini se da je ovo priklanjanje trendovima nastajalo pod uticajem njihovog menadžera. Otpuštaju ga početkom 1968. i ubrzo nakon toga se vraćaju prepoznatljivom i energičnom rock zvuku. Izlazi singl Jumpin' Jack Flash, a ubrzo nakon njega i jedan od njihovih najboljih albuma, Beggars Banquet.

Iako je potpisan kao punopravan član grupe i na ovom albumu, Brian Jones je sve manje radio. Ovisnost o drogama bitno je ugrozila njegovu sposobnost rada, a njemu samom je smetalo što vodeću ulogu sve više preuzimaju Jagger i Richards, pa je 6. juna 1969. napustio grupu. Nepuni mjesec dana kasnije nađen je mrtav u svom bazenu. Na nadgrobnom spomeniku ovog "demona anđeoskog lica" ispisana je rečenica koju je često za života znao izgovoriti: "Ne sudite prestrogo o meni."

Grupi se na mjestu gitariste priključio Mick Taylor i sa njima snimio album Let It Bleed, koji se pojavio u jesen 1969. Krajem godine kreću na turneju po Americi i koncert na otvorenom u Altamontu završava tragično. Po nagovoru kolega iz grupe Grateful Dead, angažuju Anđele pakla kao obezbjeđenje, no oni tokom pjesme Sympathy for the Devil ubijaju mladića po imenu Meredith Hunter. Bilo je to previše i za sastav poput Rolling Stonesa. Dodaju li se tome sve učestaliji sukobi sa diskografskom kućom, jasno je zašto su mnogi vjerovali da je to kraj ove grupe.

Ipak, oni u sedamdesete ulaze puni poleta, sa novim albumom, vlastitom disko kućom i novim gitaristom. Albumi Sticky Fingers (1971) i dvostruki Exile on Main Street predstavljaju prava mala remek-djela iako nisu nosili mnogo hitova. Do sredine sedamdesetih snimili su još dva albuma, a na onom iz 1973. nalazi se jedna od njihovih najpopularnijih pjesama - Angie. Tada ih napušta Mick Taylor. Iz sastava Faces dolazi gitarista Ron Wood i formira se postava kakvu i danas znamo.

Do kraja sedme decenije izlaze još dva studijska albuma potpuno različite koncepcije. Black and Blue (1976) bio je muzički dosljedan bazičnom rocku i bluesu sa diskretnim izletima u reggae, a album Some Girls (1978) predstavljao je pravo trendovsko ostvarenje, pa je čak ponudio pjesmu na tragu tada vladajućeg zvuka - Miss You.

Naredna ploča Emotional Rescue (1980) predstavlja stvaralačku konfuziju i jedan je od njihovih najslabijih albuma. Činilo se tada da će osma decenija dovesti do njihovog odlaska u penziju. Ali već narednim albumom Tattoo You (1981) pokazuju svu raskoš svog talenta. To je bio ubjedljivo najbolji album te godine na svjetskoj muzičkoj sceni, a udarni hit Start Me Up bio je pjesma koja je pokazala kako se tradicionalni rock'n'roll može ponuditi u modernom aranžmanu. Nakon ovog albuma uslijedila je trijumfalna svjetska turneja i sjajan koncertni album Still Life.

Međutim, između Jaggera i Richardsa ne štima sve kao nekada. Trzavice su primjetne tokom snimanja albuma Undercover of the Night (1983). Sukob eskalira nakon Jaggerove odluke da ne idu na promotivnu turneju, i njegovog solo albuma. Kreću glasine o raspadu grupe i, više da bi ih spriječili, a manje zbog vlastite želje, snimaju album Dirty Work (1986). To je njihovo ubjedljivo najslabije ostvarenje. Na većini pjesama Jagger i Richards nisu se ni sreli.

Na kraju su se ponovo okupili i osmu deceniju okončali trijumfalno kako su je i započeli. Album Steel Wheels (1989) predstavljao je nedostižan zadatak mnogima koji su tada odlučili da se bave rock'n'rollom. Ovaj album pratila je i turneja, a zatim i koncertni album Flashpoint (1991) sa dvije nove studijske pjesme. Tokom devete decenije grupa manje radi i pojavljuju se svega dva nova studijska albuma: Voodoo Lounge (1994) i Bridges to Babylon (1997). Prostor između albuma popunjavaju koncertnim izdanjima Stripped (1995) i No Security (1998), a 1996. objavljen je snimak kontroverznog nastupa Stonesa sa prijateljima 1968. godine.

Nakon albuma Flashoint grupu je napustio i Bill Wyman, i oni jedno vrijeme rade bez stalnog bas gitariste. Po potrebi angažuju razne instrumentaliste. Na albumu Voodoo Lounge svira Daryl Jones, poznat po radu sa Milesom Davisom i Stingom, i ubrzo postaje punopravni član sastava. Wyman je, pak, objavio Stone Alone, svojevrsnu posvetu svom radu sa, po mnogima, najvećom rock grupom svih vremena. (A. Misirlić)