Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 265

12.
Juli
2002.


Arhiva Dani
265


 

F O Y E R


Priređuje: Ahmed Burić
Ove godine navršava se vijek od osnivanja Hrvatskog kulturnog društva Napredak, koje u oko tridesetak različitih sekcija okuplja 20.000 članova u Bosni i Hercegovini, Austriji i SR Njemačkoj. U nekoliko narednih mjeseci iz vodstva ovog društva najavljuju programe koji će se uglavnom održavati krajem ljeta. Izložba 100 godina Napretka, potom premijera dokumentarnog filma, koncert horova, folklornih i vokalno-instrumentalnih grupa samo su neke od manifestacija kojima će društvo obilježiti prvi vijek postojanja.
Knjižara Buybook ljetne dane osvježava različitim književnim sadržajima: nakon večeri posvećenih palestinskom piscu Ghassanu Kanafaniju, u srijedu 8. jula gostovao je kod nas i u Hrvatskoj sve popularniji pisac Josip Mlakić. Marinko Koščec, nosilac prve nagrade "Meša Selimović", svoju književnu večer upriličuje u četvrtak 11. jula (gosti su gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović i književnici Marko Vešović i Ivan Lovrenović), a agilno vodstvo knjižare do kraja ljeta najavljuje još nekoliko gostovanja književnih zvijezda i javno čitanje djela domaćih pisaca.
Ima 55 godina, novi album, jednu od najljepših žena svijeta, sina koji je diplomirao i počeo raditi na filmovima i spotovima i malu kćerkicu koju ne želi voditi na duge puteve. David Bowie je u strašnoj formi, definitivno je preselio u New York i još uvijek ima strah od letenja, pa je iz Londona stigao brodom, rekavši da se u Englesku nikad ne bi vratio jer su mediji prenasrtljivi. Usput je nastupio, i to na festivalu Meltdown, i odsvirao materijal sa svog nekadašnjeg albuma Low, najavio novu turneju, tek toliko da se novi album nazvan Heathen predstavi, i Robbieju Williamsu i Kylie Minogue poručio da je njihova muzika za krstarenja, ili, što bismo mi rekli, za "terase u Tučepima". Zar nije najveći?
Jeste li u vlastitim snovima potajna rock and roll zvijezda i volite li svirati "zamišljenu" gitaru? Ukoliko, kad začujete muziku, prebirete po vazduhu zamišljajući da su to pragovi i slažete akorde, odnosno "pletete" solaže, nema nikakvog razloga da se ne prijavite na 7. Svjetsko prvenstvo u sviranju gitare od zraka u finskom gradu Kuusisaariju. Nakon popunjavanja prijave, prvo odaberete koju ćete gitaru svirati i uz koji CD nastupate. Zatim idete u takmičenje, gdje 30 najsposobnijih ulaze u prvi krug, a čini se da najbolje prolaze heavy metal fanovi, jer svi dosadašnji pobjednici dolaze iz Australije, Novog Zelanda i Austrije. Znači, the best of AC/DC u player i na vježbanje. Prijave za prvenstvo mogu se podnijeti do 23. augusta.


EXIT FEST 02

Rijeke ljudi u talasima iz kojih je prosto nemoguće izaći i ples na svim mogućim mjestima. Stroboskopi i laserska svjetla šaraju po tijelima dok muzika pulsira na E-Life, Main, Coca-Cola Rock, Teatar, Progressive i Guarana Afro Reggae floorovima. Tako je bilo u Petrovaradinskoj tvrđavi na prvoj noći festivala EXIT 2002, na kojem se okupilo preko 50.000 ljudi.

EXIT FEST '02 je sa programom startao petog jula, a završava trinaestog. U najnovijem izdanju Muzik magazina ovaj EXIT je već proglašen kao jedan od najvećih evropskih festivala ovog ljeta. Program glavnog stagea je po danima uobličen sa namjerom da napravi pun presjek najznačajnijih pravaca svjetske muzičke elektronske scene. Publika će moći slušati top performanse housea, techna, drum & bassa, breakbeata, trancea, latino-jazz housea, funka i tako redom. Za ovu priliku pripremljena je impozantna tehnička podrška: gigantska bina, devet gramofona i najsavršenija audio-vizuelna oprema. Pored standarnih DJ setova program je obogaćen "back to back" setovima i "live act" performansima.

Glavni gosti ovog festivala su zvijezde plesne elektronske muzike: Simon Stuart, Marshall Jefferson, David Morales, Robert Owens, K-Alexi, Alison Marks, Lottie, Darren Emerson, Murray Richardson, Erick Morillo, Yousef, King Unique Decks, Peter Z, Simon Lee, Jannie Hooper, LTJ Bukem, Colin Dale, Jim Masters, Brenda Russel, Steve Gerrard, Nat Monday, Luke Solomon, Derrick Carter i Kevin Yost.

Inače, sve je počelo sa studentskim protestom u zimu 1996, a nastavilo 1999, kada grupa mladih ljudi pokreće multimedijalni protestni događaj Šakom u glavu, nakon čega nastaje jezgro tima EXIT-a. I tako se EXIT 2000 dogodio s trajanjem od 100 dana, a u realizaciji je učestvovalo 120 studenata. Pažljivo odabranim programom namjerno je organizovan 22. septembra, samo dva dana prije izbora. Nakon toga slijedi EXIT 2001, koji je dokazao kvalitet i važnost postojanja. Prosječna starost organizatora je 24 godine, dok je ukupan broj posjetilaca 2000. i 2001. bio između 400.000 i 500.000 ljudi. Ukoliko još uvijek niste na ovoj nevjerovatnoj lokaciji, onda brzo odlučite jer još malo pa gotovo. (Sa-Turn)


 


Play it again, Mick

Postoje neke riječi koje na ovoj planeti ne morate prevoditi. Kažu, recimo, da svaki stanovnik kugle zna šta znači coca-cola, a da je tokom šezdesetih najfrekventnija riječ u upotrebi bila The Beatles. U ovakvoj konkurenciji, visoko treće mjesto moglo bi pripasti grupi koja nakon četrdeset godina rada ponovo kreće na turneju sredinom jula. Naravno, riječ je o sastavu The Rolling Stones, koji 12. jula zvanično startuje sa novom svjetskom turnejom. Prvom nakon četiri godine.

Tačno 12. jula prije četrdeset godina ova grupa je imala svoj prvi nastup u londonskom klubu Marquee. Tokom sve četiri decenije svoga postojanja oni su kroz svaku dekadu prolazili kao predvodnici, na ovaj ili onaj način. Pojavljuju se u vrijeme britanskog pop buma početkom šezdesetih godina. Srž grupe čine Mick Jagger i Keith Richards. Zanimljivo je da su se njih dvojica družili još kao djeca u osnovnoj školi da bi desetak godina bili razdvojeni i ponovo se sreli 1960. preko zajedničkog prijatelja Dicka Taylora. Jagger je u to vrijeme pohađao Ekonomsku školu u Londonu i svirao je u grupi Little Boy Blue. Basista te grupe je bio Taylor, koji je u to vrijeme pohađao Umjetničku školu u koju je išao i Richards. Richards se ubrzo pridružuje grupi i tu nastaje nukleus onoga što će kasnije postati Rolling Stones. Kada im se priključio gitarista Brian Jones, grupa je ideološki dobila svoj oblik. Jones, iako sa licem nevinog dječaka, bio je, zapravo, otjelovljenje svega onoga za šta su optuživali Stonese. Sa 16 je pobjegao od kuće i lutao po Skandinaviji, a u vrijeme kada im se pridružio, i bio jedva punoljetan, već je bio otac dvoje vanbračne djece. Grupa je ime dobila po stihovima iz jedne pjesme Muddyja Watersa: mahovina ne raste po kamenju koje se kotrlja.

Prvu postavu čine, pored Jaggera, Richardsa i Jonesa, još Dick Taylor kao bas gitarista, bubnjar Tony Chapman (kasnije će ga zamijeniti Mick Avory) i klavijaturista Ian Stewart. Tek nakon prvih nastupa grupi se priključuje nova ritam sekcija koju su sačinjavali bubnjar Charlie Watts i gitarista Bill Wyman. Ian Stewart će tokom narednih decenija ostati "Stones iz sjene" naprosto zato što njegov pretjerano malograđanski imidž nije odgovarao profilu buntovnika kakvim su svi smatrali Stonese.

Imidž koji su stvorili dio je osmišljene strategije njihovog tadašnjeg menadžera Andrewa Looga Oldhama. On, istina, nije znao mnogo o muzici, ali je bio promućuran promotor. Njegova je ideja bila da od Stonesa stvori opoziciju tada omiljenim i uglađenim Beatlesima. I nije mu bilo teško: prvi sukob sa zakonom imaju kada bivaju optuženi zbog javnog uriniranja na jednoj benzinskoj pumpi. U to vrijeme oni uglavnom sviraju rock standarde, ali sa obnovljenom sirovošću i žestinom.

Oldham im sređuje i ugovor sa kompanijom Decca, koja nakon velikog propusta sa Beatlesima (koje su odbili dvije godine ranije) nije željela istu grešku još jednom ponoviti. Već u junu 1963. objavljuju prvi singl sa obradom klasika Chucka Berryja, pjesmom Come on.

Kada su im John Lennon i Paul McCartney krajem 1963. napisali pjesmu I Wanna Be Your Man za jedno popodne, shvatili su da bi i sami mogli pokušati raditi pjesme. Tada nastaje autorski par Jagger - Richards, koji će potpisati neke od najvećih hitova današnjice. Već jedan od prvih samostalnih radova je puni pogodak. Pjesma Satisfaction nastala je tako što je Richards sanjao taj čuveni gitarski riff kojim je on pokušao dočarati duvačku sekciju. Jagger je napisao tekst i, nakon što im je pjesma priskrbila status superzvijezda, izjavio je da ne može sebe zamisliti "kako sa trideset pjeva Satisfaction". Trideset godina je njima tada izgledalo kao duboka starost neprimjerena rock'n'rollu. Od tada su starosnu granicu bavljenja ovim poslom bezbroj puta pomjerali.

U proljeće 1964. izlazi njihov prvi album, nazvan jednostavno The Rolling Stones, a ubrzo za njim i singl It's All Over Now, koji je predstavljao njihovu prvu pjesmu na samom vrhu britanske top-liste. Nakon toga, sa obje strane Atlantika na top--listama se smjenjuju njihove stvari. Bilo da je riječ o obradama ili o autorski svježim radovima.

Šezdesete su donijele mnoštvo njihovih albuma, ali dva se posebno izdvajaju: Aftermath iz 1966, na kojem su po prvi put predstavljene isključivo vlastite pjesme, i Beggars Banquet iz 1968, koji je predstavljao njihov povratak rock i blues korijenima nakon flertovanja sa tada aktuelnom psihodelijom. Album Aftermath je i posebno značajan jer se na njemu pojavljuje pjesma Paint It Black. Ponukani uspjehom pjesme Norwegian Wood The Beatlesa, koji su pametno iskoristili tradicionalnu indijsku muziku, Stonesi nude sličan zvuk u pjesmi nastaloj pod direktnim uticajem Briana Jonesa.

Nakon izlaska albuma Aftermath slijedi period skandala. Prvo je javnost skočila na noge zbog pjesme Let's Spend the Night Together (Provedimo noć zajedno). Tekst je bio suviše sugestivan za šezdesete pa je Jagger morao otpjevati blažu varijantu provedimo neko vrijeme zajedno. Tek što se stišala buka, u februaru 1967. Jagger i Richards su uhapšeni zbog posjedovanja droge, a pod istom optužbom tri mjeseca kasnije uhapšen je i Brian Jones. Boravak u zatvoru iskoristili su kao temu za pjesmu We Love You, na kojoj su im se pridružili Paul McCartney i John Lennon, a snimak pjesme počinje zvukom zatvaranja zatvorskih vrata.

To je vrijeme njihove izrazite bliskosti sa Beatlesima. Jagger odlazi zajedno sa njima u Indiju da posjeti Mahariši Maheš Jogija. Gostuju na pjesmi All You Need is Love, a njihov album iz 1967. Their Satanic Majesties Request nastaje kao odgovor na slavni album Narednik Peper, koji su Beatlesi objavili u ljeto 1967. godine. Čini se da je ovo priklanjanje trendovima nastajalo pod uticajem njihovog menadžera. Otpuštaju ga početkom 1968. i ubrzo nakon toga se vraćaju prepoznatljivom i energičnom rock zvuku. Izlazi singl Jumpin' Jack Flash, a ubrzo nakon njega i jedan od njihovih najboljih albuma, Beggars Banquet.

Iako je potpisan kao punopravan član grupe i na ovom albumu, Brian Jones je sve manje radio. Ovisnost o drogama bitno je ugrozila njegovu sposobnost rada, a njemu samom je smetalo što vodeću ulogu sve više preuzimaju Jagger i Richards, pa je 6. juna 1969. napustio grupu. Nepuni mjesec dana kasnije nađen je mrtav u svom bazenu. Na nadgrobnom spomeniku ovog "demona anđeoskog lica" ispisana je rečenica koju je često za života znao izgovoriti: "Ne sudite prestrogo o meni."

Grupi se na mjestu gitariste priključio Mick Taylor i sa njima snimio album Let It Bleed, koji se pojavio u jesen 1969. Krajem godine kreću na turneju po Americi i koncert na otvorenom u Altamontu završava tragično. Po nagovoru kolega iz grupe Grateful Dead, angažuju Anđele pakla kao obezbjeđenje, no oni tokom pjesme Sympathy for the Devil ubijaju mladića po imenu Meredith Hunter. Bilo je to previše i za sastav poput Rolling Stonesa. Dodaju li se tome sve učestaliji sukobi sa diskografskom kućom, jasno je zašto su mnogi vjerovali da je to kraj ove grupe.

Ipak, oni u sedamdesete ulaze puni poleta, sa novim albumom, vlastitom disko kućom i novim gitaristom. Albumi Sticky Fingers (1971) i dvostruki Exile on Main Street predstavljaju prava mala remek-djela iako nisu nosili mnogo hitova. Do sredine sedamdesetih snimili su još dva albuma, a na onom iz 1973. nalazi se jedna od njihovih najpopularnijih pjesama - Angie. Tada ih napušta Mick Taylor. Iz sastava Faces dolazi gitarista Ron Wood i formira se postava kakvu i danas znamo.

Do kraja sedme decenije izlaze još dva studijska albuma potpuno različite koncepcije. Black and Blue (1976) bio je muzički dosljedan bazičnom rocku i bluesu sa diskretnim izletima u reggae, a album Some Girls (1978) predstavljao je pravo trendovsko ostvarenje, pa je čak ponudio pjesmu na tragu tada vladajućeg zvuka - Miss You.

Naredna ploča Emotional Rescue (1980) predstavlja stvaralačku konfuziju i jedan je od njihovih najslabijih albuma. Činilo se tada da će osma decenija dovesti do njihovog odlaska u penziju. Ali već narednim albumom Tattoo You (1981) pokazuju svu raskoš svog talenta. To je bio ubjedljivo najbolji album te godine na svjetskoj muzičkoj sceni, a udarni hit Start Me Up bio je pjesma koja je pokazala kako se tradicionalni rock'n'roll može ponuditi u modernom aranžmanu. Nakon ovog albuma uslijedila je trijumfalna svjetska turneja i sjajan koncertni album Still Life.

Međutim, između Jaggera i Richardsa ne štima sve kao nekada. Trzavice su primjetne tokom snimanja albuma Undercover of the Night (1983). Sukob eskalira nakon Jaggerove odluke da ne idu na promotivnu turneju, i njegovog solo albuma. Kreću glasine o raspadu grupe i, više da bi ih spriječili, a manje zbog vlastite želje, snimaju album Dirty Work (1986). To je njihovo ubjedljivo najslabije ostvarenje. Na većini pjesama Jagger i Richards nisu se ni sreli.

Na kraju su se ponovo okupili i osmu deceniju okončali trijumfalno kako su je i započeli. Album Steel Wheels (1989) predstavljao je nedostižan zadatak mnogima koji su tada odlučili da se bave rock'n'rollom. Ovaj album pratila je i turneja, a zatim i koncertni album Flashpoint (1991) sa dvije nove studijske pjesme. Tokom devete decenije grupa manje radi i pojavljuju se svega dva nova studijska albuma: Voodoo Lounge (1994) i Bridges to Babylon (1997). Prostor između albuma popunjavaju koncertnim izdanjima Stripped (1995) i No Security (1998), a 1996. objavljen je snimak kontroverznog nastupa Stonesa sa prijateljima 1968. godine.

Nakon albuma Flashoint grupu je napustio i Bill Wyman, i oni jedno vrijeme rade bez stalnog bas gitariste. Po potrebi angažuju razne instrumentaliste. Na albumu Voodoo Lounge svira Daryl Jones, poznat po radu sa Milesom Davisom i Stingom, i ubrzo postaje punopravni član sastava. Wyman je, pak, objavio Stone Alone, svojevrsnu posvetu svom radu sa, po mnogima, najvećom rock grupom svih vremena. (A. Misirlić)


Srđan Karanović is back

Jedan od najznačajnijih filmskih autora u nekadašnjoj Jugoslaviji, predstavnik tzv. češke škole, Srđan Karanović, nakon 12 godina radi svoj novi film. Glavni likovi nekoliko puta nagrađivanog scenarija su bosanske izbjeglice u potrazi sa srećom, a glavnu ulogu tumači Sarajlija Senad Alihodžić, student četvrte godine ASU kojem je ovo prvi dugometražni film.

Radnja filma nazvanog Sjaj u očima događa se 1995, kad se u izbjegličkom kampu sretnu Labud (Senad Alihodžić) i Romana (zagrebačka glumica Ivana Bolanča, također debitantkinja na filmu) i pored situacije koja ne pruža nikakve uvjete za normalan život, pokušaju svojom ljubavlju sačuvati onaj "gram duše" potreban za sreću udvoje.

Srđan Karanović važi za kultnog autora: likovi iz serije Grlom u jagode bili su zaštitni znakovi jedne generacije; tako je bilo i sa filmovima Miris poljskog cveća, Petrijin venac, Nešto između, Virdžina

Tokom posljednjih deset godina Karanović je uglavnom putovao po svijetu i predavao na prestižnim filmskim školama. Filmove, pak, nije radio. Čini se da su beznađe i povampireni fašizam bili prejaki za njegov rediteljski senzibilitet, koji je uz visoku estetsku razinu uvijek imao i socijalnu potku. Još uvijek se drži toga da ne želi davati intervjue, a za film koji radi tvrdi "da će biti neočekivan, sada i bajkovit".

Producenti filma Sjaj u očima, čiji je scenarij dva puta nagrađen, jeste firma YODI Movie Craftsman, iza koje se kriju Zoran Cvijanović, kultni glumac iz serije Sivi dom i filmova Srđana Dragojevića Mi nismo anđeli i Lepa sela lepo gore, i Milko Josifov. Ova producentska kuća je realizirala Munje!, najgledaniji film (režija: Radivoje Andrić) na području bivše Jugoslavije od njezinog raspada. Sam Andrić je prvi Karanovićev asistent.

Film pun naturščika (još jedna od Karanovićevih omiljenih rediteljskih "fora") snimat će se u Beogradu i na Paliću, uz pomoć kuće F.A.ME. iz Londona, RTS-a, srbijanskog Ministarstva kulture i British Screena. Sam Cvijanović, koji u ovom filmu, zbog želje da se potpuno posveti producentskom poslu, neće igrati, tvrdi da je, "izgleda, konačno došlo vrijeme u kojem se prave filmovi u kojima učestvuju ljudi iz nekolicine zemalja sa prostora jugoistočne Evrope": "Kod nas se na kraju osamdesetih olako shvatala uloga vrhunskog majstora kakav u rediteljskom poslu jeste Điđa Karanović. Sad su valjda svi shvatili da je to roba koje baš i nema na tržištu i stoga mi je drago da mogu raditi s čovjekom koji poslije toliko godina iskustva upita sam sebe kakav će mu biti film i zašto je potrebno da se on napravi."

Snimanje koje je počelo 19. juna sada je u punom jeku, a ekipa "starih filmskih kuka" na sva usta hvali Senada Alihodžića, koji se u društvu proslavljenih kolega kakvi su Branko Cvejić (Bumbar) i Milena Dravić osjeća sasvim opušteno iako prvi put igra na filmu. Ovaj student četvrte godine sarajevske Akademije scenskih umjetnosti s nestrpljenjem očekuje premijeru zakazanu za kraj 2002. godine. Kompozitor muzike za film Sjaj u očima je Zoran Simjanović, čiju legendarnu temu za Grlom u jagode pripadnici ostavljene generacije na Balkanu najčešće zvižduću kada se prisjećaju boljih vremena. Onih u kojima je film, baš kao i ovaj koji nastaje, bio jedna od najljepših stvari koje smo imali… (A. Burić)


Mladi bosanski majstor

Muharem Bazdulj: Travničko trojstvo; Durieux Zagreb, Otvoreni kulturni forum Cetinje i Buybook Sarajevo, 2002. godina

U najboljim kratkim pričama zbirke Travničko trojstvo, prije svega u onoj koja je poslužila za naslov cijele knjige, u Drugom pismu iz 1920. godine, te u priči Travnik, Texas, autor je uspio opisati vitalnu snagu svjedočenja i vizionarstva koji svojom filigranskom preciznošću, zadivljujućim literarnim talentom i unakrsnim referencama nasljeđa popularne i elitne kulture, nahrupljuju kao dokumenti neke još kako konkretne, socijalno-historijske i, zacijelo, političke stvarnosti.

Istina je da literarna poetika Muharema Bazdulja dosta toga duguje borhesovskoj tradiciji. Ipak ga na način, koji je možda najbolje razvio Danilo Kiš, i značajno nadilazi: tamo gdje se Borges zadovolji istraživanjem estetskih i filozofskih momenata koji ostaju visjeti odvojeni od događanja na terenu, tamo je Kiš, i na njegovom tragu Bazdulj, historizirao stil radikalne sumnje - kako u gole činjenice, tako i u snagu fikcijske fabule - koje je suštinski preoblikuju.

U tim pričama nije moguće ni zaobići aktuelnu bosansku stvarnost u kojoj je Dejtonski sporazum iz 1995. godine, koji je rat zamrznuo u komplicirane legalne paragrafe, u osnovi već davna prošlost. Bazduljevi junaci, prebrzo dozreli đaci, vječni studenti i nomadi bez izbora, melanholični epistolarci i skupljači nekorisnih slika i zvukova, žive svoje slučajne, i, najčešće između dva kontinenta, raspršene živote, tako da se u njima raspoznaje odjek velike kataklizme u autorovoj domovini. Bilo da se radi o psihološkom izvještaju o hercegovačkom gradu koji radi rušenja mosta nema više supstance za svoju tradicionalnu kulturnu semantiku, ili o gorkom izbjegličkom iskustvu u Americi koje, u korespondenciji s onima koji su ostali kući, ritualno ublažava obnavljanje zajedničkih sjećanja na liriku Bona i U2, koji su se slušali u travničkoj gimnaziji.

Ali ne predajite se iluziji: to nije nikakva "ratna proza", iako je nepogrešivo obilježena ratom. Literarno majstorski je način kojim Bazdulj dopušta tom strahovitom potresu, čiji koncentrični krugovi još i danas upravljaju našim vrijednostima, da između redova karakterizira ukupnu duhovnu atmosferu pripovijesti. Egzistencijalno pripovjedački opseg, generacijski uslovljen u mnogo čemu, Bazdulj spretno udružuje sa dramaturškom skladnošću narativne linije, inspirirane Ivom Andrićem, u kojoj se stvara prostor za viziju ljubavi, jaču od istine, kako se, istina na engleskom, zove jedna od priča. Pritom nemamo posla sa sentimentalnom intonacijom, nego je to kritičko odbijanje rajskih utvara kiča u pop-kulturnoj i pop-političkoj produkciji.

Istovremeno, Bazdulj upotrebljava globalno kulturno nasljeđe kao nekakav vergl, koji umjesto tradicionalnih sevdalinki sada ostavlja njegove junake u zalogu kanoniziranih masovnomedijskih predstava. Bazduljevi junaci tako nailaze na ponekad i pretjerano česte reference u obliku slavnih ikona američke kulturne industrije. Njegovim se junacima to prodiranje izričito događa u konkretnim bosanskim okvirima, istovremeno sa ljupko opisanim prednostima svakodnevnih navika u sporom tempu "zabitijih" gradova Tuzle i Travnika, u kojima se u surovu stvarnost postdejtonske Bosne ustrajno zalijeću univerzalne tematike: bijeg u prefinjeni egzil umjetnosti i slutnja ispružene ruke koja bi rado dotakla drugu ruku.

Smisao dobre književnosti je u tome da nam otvori prozor u svijet koji ne poznajemo i da to napravi tako da se u tom svijetu začuđeno i sami prepoznamo. I najstrožiji čitatelji - ako oproste ponekad previše forsirano rješavanje književnih rebusa - neće moći a da ne uživaju u eleganciji autora koji naše poglede kroz svoja pripovjedna okna zavodi mješavinom iznenađujuće iskrenosti i kritički osviještene upotrebe potrošenih pripovjednih modela. (Aleš Debeljak)


Rekvijem za snove

Requiem for a Dream (Rekvijem za snove); režija: Darren Aronofsky; glavne uloge: Jared Leto, Jennifer Connelly, Ellen Burstyn, Marlon Wayans; distribucija: TROPIK

Zenički TROPIK ovih je dana pred bosanskohercegovačke videofile izišao sa zbilja iznimnom video-premijerom. Jer Rekvijem za snove režisera Darrena Aronofskog jedan je od filmova po kojima će se pamtiti prelaz stoljeća. Svojem je režiseru (rođen 1969. u New Yorku, studirao na Harvardu), već proslavljenom filmom Pi, potvrdio reputaciju i osigurao mu režiju jednog major projekta - nastavka Batmana planiranog za narednu sezonu.

Radnja filma zbiva se uglavnom u režiserovom rodnom gradu, tačnije na Coney Islandu, a koncentrira se na četvero likova. U srcu priče su Harry Goldfarb (Jared Leto), njegova majka Sara (Ellen Burstyn), djevojka Marion (oskarovka Jennifer Connelly) te najbolji prijatelj Tyrone (Marlon Wayans). Film prati njihove živote i različite forme ovisnosti o drogi, no u jedinstvenoj narativnoj shemi: od vještačkog raja do stvarnog pakla.

Ovako telegrafski prepričan sinopsis može djelovati i tezično, no nipošto nije takav. Rijetko se ima priliku vidjeti film koji bi u isto vrijeme bio i toliko formalno savršen i bremenit iskonskom emocijom. Aronofsky "slaže" priču pomalo fragmentrano, slijedeći ponešto klasike prethodnih nekoliko godina, poput Sreće. Uz radikalno spotovsku montažu i izvrsnu fotografiju, film je i fenomenalno vizualno iskustvo. No ono što povrh svega resi ovaj film jest neumitna tragičnost njegova. Ona najprije "bije" iz pozadine poput back vokala, no s vremenom neumoljivo preuzima lead. Za razliku od brojnih skorašnjih filmova koji započnu teško, a završe lako, ovaj ima obratnu strukturu. Započinje gotovo u ključu tinejdžerske komedije: sin majci krade televizor, a završava u onoj najcrnjoj svakodnevnoj tragediji, tragediji koja je lišena posljednjih utjeha: patosa i veličine, te svedena na čistu ljudsku patnju.

Teško da uopće postoji film koji plastičnije i tragičnije opisuje ovisničku sudbinu, posljednjih godina blizak mu je možda jedino Trainspotting. Samo ovaj kontekst bio bi dovoljan da filmu obezbijedi kultni status, ponešto usporediv s Djecom s Kolodvora ZOO. Jer naslov filma je zbilja idealan. Više nego rekvijem životu, on je rekvijem snovima: Sarinom snu o petnaestominutnoj TV slavi, Tyroneovom snu o bogatstvu, Harryjevom i Marioninom snu o ljubavi.

Međutim, uz ovu kvalitetu njegovu, film također fascinira i čisto umjetnički: svojom formalnom inventivnošću i razigranošću prije svega. Aronofsky se njime legitimira i kao perfektan stilista. Rekvijem za snove je veliki film, no, što je još važnije, to je lijep i tužan film, film koji sretno spaja ta dva epiteta nalik na znameniti Baudelaireov madrigal. (M. Bazdulj)



Arhiva Dani
265

 

 
 

početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh