Arhiva Dani
265
F O Y E R
Priređuje: Ahmed
Burić
Ove godine
navršava se vijek od osnivanja Hrvatskog kulturnog društva Napredak,
koje u oko tridesetak različitih sekcija okuplja 20.000 članova
u Bosni i Hercegovini, Austriji i SR Njemačkoj. U nekoliko narednih
mjeseci iz vodstva ovog društva najavljuju programe koji će se
uglavnom održavati krajem ljeta. Izložba 100 godina Napretka,
potom premijera dokumentarnog filma, koncert horova, folklornih
i vokalno-instrumentalnih grupa samo su neke od manifestacija
kojima će društvo obilježiti prvi vijek postojanja.
Knjižara Buybook
ljetne dane osvježava različitim književnim sadržajima: nakon večeri
posvećenih palestinskom piscu Ghassanu Kanafaniju, u srijedu
8. jula gostovao je kod nas i u Hrvatskoj sve popularniji pisac
Josip Mlakić. Marinko Koščec, nosilac prve nagrade
"Meša Selimović", svoju književnu večer upriličuje u četvrtak
11. jula (gosti su gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović i
književnici Marko Vešović i Ivan Lovrenović), a agilno
vodstvo knjižare do kraja ljeta najavljuje još nekoliko gostovanja
književnih zvijezda i javno čitanje djela domaćih pisaca.
Ima 55 godina,
novi album, jednu od najljepših žena svijeta, sina koji je diplomirao
i počeo raditi na filmovima i spotovima i malu kćerkicu koju ne
želi voditi na duge puteve. David Bowie je u strašnoj formi,
definitivno je preselio u New York i još uvijek ima strah od letenja,
pa je iz Londona stigao brodom, rekavši da se u Englesku nikad ne
bi vratio jer su mediji prenasrtljivi. Usput je nastupio, i to na
festivalu Meltdown, i odsvirao materijal sa svog nekadašnjeg albuma
Low, najavio novu turneju, tek toliko da se novi album nazvan
Heathen predstavi, i Robbieju Williamsu i Kylie
Minogue poručio da je njihova muzika za krstarenja, ili, što
bismo mi rekli, za "terase u Tučepima". Zar nije najveći?
Jeste li u vlastitim
snovima potajna rock and roll zvijezda i volite li svirati "zamišljenu"
gitaru? Ukoliko, kad začujete muziku, prebirete po vazduhu zamišljajući
da su to pragovi i slažete akorde, odnosno "pletete" solaže,
nema nikakvog razloga da se ne prijavite na 7. Svjetsko prvenstvo
u sviranju gitare od zraka u finskom gradu Kuusisaariju. Nakon popunjavanja
prijave, prvo odaberete koju ćete gitaru svirati i uz koji CD nastupate.
Zatim idete u takmičenje, gdje 30 najsposobnijih ulaze u prvi krug,
a čini se da najbolje prolaze heavy metal fanovi, jer svi dosadašnji
pobjednici dolaze iz Australije, Novog Zelanda i Austrije. Znači,
the best of AC/DC u player i na vježbanje. Prijave za prvenstvo
mogu se podnijeti do 23. augusta.
EXIT FEST 02
Rijeke
ljudi u talasima iz kojih je prosto nemoguće izaći i ples na svim
mogućim mjestima. Stroboskopi i laserska svjetla šaraju po tijelima
dok muzika pulsira na E-Life, Main, Coca-Cola Rock, Teatar, Progressive
i Guarana Afro Reggae floorovima. Tako je bilo u Petrovaradinskoj
tvrđavi na prvoj noći festivala EXIT 2002, na kojem se okupilo
preko 50.000 ljudi.
EXIT
FEST '02 je sa programom startao petog jula, a završava trinaestog.
U najnovijem izdanju Muzik magazina ovaj EXIT je već proglašen
kao jedan od najvećih evropskih festivala ovog ljeta. Program
glavnog stagea je po danima uobličen sa namjerom da napravi pun
presjek najznačajnijih pravaca svjetske muzičke elektronske scene.
Publika će moći slušati top performanse housea, techna, drum &
bassa, breakbeata, trancea, latino-jazz housea, funka i tako redom.
Za ovu priliku pripremljena je impozantna tehnička podrška: gigantska
bina, devet gramofona i najsavršenija audio-vizuelna oprema. Pored
standarnih DJ setova program je obogaćen "back to back"
setovima i "live act" performansima.
Glavni
gosti ovog festivala su zvijezde plesne elektronske muzike: Simon
Stuart, Marshall Jefferson, David Morales, Robert Owens, K-Alexi,
Alison Marks, Lottie, Darren Emerson, Murray Richardson, Erick
Morillo, Yousef, King Unique Decks, Peter Z, Simon Lee, Jannie
Hooper, LTJ Bukem, Colin Dale, Jim Masters, Brenda Russel, Steve
Gerrard, Nat Monday, Luke Solomon, Derrick Carter i Kevin
Yost.
Inače,
sve je počelo sa studentskim protestom u zimu 1996, a nastavilo
1999, kada grupa mladih ljudi pokreće multimedijalni protestni
događaj Šakom u glavu, nakon čega nastaje jezgro tima EXIT-a.
I tako se EXIT 2000 dogodio s trajanjem od 100 dana, a u realizaciji
je učestvovalo 120 studenata. Pažljivo odabranim programom namjerno
je organizovan 22. septembra, samo dva dana prije izbora. Nakon
toga slijedi EXIT 2001, koji je dokazao kvalitet i važnost postojanja.
Prosječna starost organizatora je 24 godine, dok je ukupan broj
posjetilaca 2000. i 2001. bio između 400.000 i 500.000 ljudi.
Ukoliko još uvijek niste na ovoj nevjerovatnoj lokaciji, onda
brzo odlučite jer još malo pa gotovo. (Sa-Turn)
|
 |
Play it again, Mick |
Postoje
neke riječi koje na ovoj planeti ne morate prevoditi.
Kažu, recimo, da svaki stanovnik kugle zna šta znači coca-cola,
a da je tokom šezdesetih najfrekventnija riječ u upotrebi
bila The Beatles. U ovakvoj konkurenciji, visoko treće
mjesto moglo bi pripasti grupi koja nakon četrdeset godina
rada ponovo kreće na turneju sredinom jula. Naravno, riječ
je o sastavu The Rolling Stones, koji 12. jula zvanično
startuje sa novom svjetskom turnejom. Prvom nakon četiri
godine.
Tačno 12. jula prije
četrdeset godina ova grupa je imala svoj prvi nastup u
londonskom klubu Marquee. Tokom sve četiri decenije svoga
postojanja oni su kroz svaku dekadu prolazili kao predvodnici,
na ovaj ili onaj način. Pojavljuju se u vrijeme britanskog
pop buma početkom šezdesetih godina. Srž grupe čine Mick
Jagger i Keith Richards. Zanimljivo je da su
se njih dvojica družili još kao djeca u osnovnoj školi
da bi desetak godina bili razdvojeni i ponovo se sreli
1960. preko zajedničkog prijatelja Dicka Taylora.
Jagger je u to vrijeme pohađao Ekonomsku školu u Londonu
i svirao je u grupi Little Boy Blue. Basista te grupe
je bio Taylor, koji je u to vrijeme pohađao Umjetničku
školu u koju je išao i Richards. Richards se ubrzo pridružuje
grupi i tu nastaje nukleus onoga što će kasnije postati
Rolling Stones. Kada im se priključio gitarista Brian
Jones, grupa je ideološki dobila svoj oblik. Jones,
iako sa licem nevinog dječaka, bio je, zapravo, otjelovljenje
svega onoga za šta su optuživali Stonese. Sa 16 je pobjegao
od kuće i lutao po Skandinaviji, a u vrijeme kada im se
pridružio, i bio jedva punoljetan, već je bio otac dvoje
vanbračne djece. Grupa je ime dobila po stihovima iz jedne
pjesme Muddyja Watersa: mahovina ne raste po
kamenju koje se kotrlja.
Prvu postavu čine,
pored Jaggera, Richardsa i Jonesa, još Dick Taylor kao
bas gitarista, bubnjar Tony Chapman (kasnije će
ga zamijeniti Mick Avory) i klavijaturista Ian
Stewart. Tek nakon prvih nastupa grupi se priključuje
nova ritam sekcija koju su sačinjavali bubnjar Charlie
Watts i gitarista Bill Wyman. Ian Stewart će
tokom narednih decenija ostati "Stones iz sjene"
naprosto zato što njegov pretjerano malograđanski imidž
nije odgovarao profilu buntovnika kakvim su svi smatrali
Stonese.
Imidž koji su stvorili
dio je osmišljene strategije njihovog tadašnjeg menadžera
Andrewa Looga Oldhama. On, istina, nije znao mnogo
o muzici, ali je bio promućuran promotor. Njegova je ideja
bila da od Stonesa stvori opoziciju tada omiljenim i uglađenim
Beatlesima. I nije mu bilo teško: prvi sukob sa zakonom
imaju kada bivaju optuženi zbog javnog uriniranja na jednoj
benzinskoj pumpi. U to vrijeme oni uglavnom sviraju rock
standarde, ali sa obnovljenom sirovošću i žestinom.
Oldham im sređuje i
ugovor sa kompanijom Decca, koja nakon velikog propusta
sa Beatlesima (koje su odbili dvije godine ranije) nije
željela istu grešku još jednom ponoviti. Već u junu 1963.
objavljuju prvi singl sa obradom klasika Chucka Berryja,
pjesmom Come on.
Kada su im John
Lennon i Paul McCartney krajem 1963. napisali
pjesmu I Wanna Be Your Man za jedno popodne, shvatili
su da bi i sami mogli pokušati raditi pjesme. Tada nastaje
autorski par Jagger - Richards, koji će potpisati neke
od najvećih hitova današnjice. Već jedan od prvih samostalnih
radova je puni pogodak. Pjesma Satisfaction nastala
je tako što je Richards sanjao taj čuveni gitarski riff
kojim je on pokušao dočarati duvačku sekciju. Jagger je
napisao tekst i, nakon što im je pjesma priskrbila status
superzvijezda, izjavio je da ne može sebe zamisliti "kako
sa trideset pjeva Satisfaction". Trideset
godina je njima tada izgledalo kao duboka starost neprimjerena
rock'n'rollu. Od tada su starosnu granicu bavljenja ovim
poslom bezbroj puta pomjerali.
U proljeće 1964. izlazi
njihov prvi album, nazvan jednostavno The Rolling Stones,
a ubrzo za njim i singl It's All Over Now, koji
je predstavljao njihovu prvu pjesmu na samom vrhu britanske
top-liste. Nakon toga, sa obje strane Atlantika na top--listama
se smjenjuju njihove stvari. Bilo da je riječ o obradama
ili o autorski svježim radovima.
Šezdesete su donijele
mnoštvo njihovih albuma, ali dva se posebno izdvajaju:
Aftermath iz 1966, na kojem su po prvi put predstavljene
isključivo vlastite pjesme, i Beggars Banquet iz
1968, koji je predstavljao njihov povratak rock i blues
korijenima nakon flertovanja sa tada aktuelnom psihodelijom.
Album Aftermath je i posebno značajan jer se na
njemu pojavljuje pjesma Paint It Black. Ponukani
uspjehom pjesme Norwegian Wood The Beatlesa, koji
su pametno iskoristili tradicionalnu indijsku muziku,
Stonesi nude sličan zvuk u pjesmi nastaloj pod direktnim
uticajem Briana Jonesa.
Nakon izlaska albuma
Aftermath slijedi period skandala. Prvo je javnost
skočila na noge zbog pjesme Let's Spend the Night Together
(Provedimo noć zajedno). Tekst je bio suviše sugestivan
za šezdesete pa je Jagger morao otpjevati blažu varijantu
provedimo neko vrijeme zajedno. Tek što se stišala
buka, u februaru 1967. Jagger i Richards su uhapšeni zbog
posjedovanja droge, a pod istom optužbom tri mjeseca kasnije
uhapšen je i Brian Jones. Boravak u zatvoru iskoristili
su kao temu za pjesmu We Love You, na kojoj su
im se pridružili Paul McCartney i John Lennon, a snimak
pjesme počinje zvukom zatvaranja zatvorskih vrata.
To je vrijeme njihove
izrazite bliskosti sa Beatlesima. Jagger odlazi zajedno
sa njima u Indiju da posjeti Mahariši Maheš Jogija. Gostuju
na pjesmi All You Need is Love, a njihov album
iz 1967. Their Satanic Majesties Request nastaje
kao odgovor na slavni album Narednik Peper, koji
su Beatlesi objavili u ljeto 1967. godine. Čini se da
je ovo priklanjanje trendovima nastajalo pod uticajem
njihovog menadžera. Otpuštaju ga početkom 1968. i ubrzo
nakon toga se vraćaju prepoznatljivom i energičnom rock
zvuku. Izlazi singl Jumpin' Jack Flash, a ubrzo
nakon njega i jedan od njihovih najboljih albuma, Beggars
Banquet.
Iako je potpisan kao
punopravan član grupe i na ovom albumu, Brian Jones je
sve manje radio. Ovisnost o drogama bitno je ugrozila
njegovu sposobnost rada, a njemu samom je smetalo što
vodeću ulogu sve više preuzimaju Jagger i Richards, pa
je 6. juna 1969. napustio grupu. Nepuni mjesec dana kasnije
nađen je mrtav u svom bazenu. Na nadgrobnom spomeniku
ovog "demona anđeoskog lica" ispisana je rečenica
koju je često za života znao izgovoriti: "Ne sudite
prestrogo o meni."
Grupi se na mjestu
gitariste priključio Mick Taylor i sa njima snimio album
Let It Bleed, koji se pojavio u jesen 1969. Krajem
godine kreću na turneju po Americi i koncert na otvorenom
u Altamontu završava tragično. Po nagovoru kolega iz grupe
Grateful Dead, angažuju Anđele pakla kao obezbjeđenje,
no oni tokom pjesme Sympathy for the Devil ubijaju
mladića po imenu Meredith Hunter. Bilo je to previše
i za sastav poput Rolling Stonesa. Dodaju li se tome sve
učestaliji sukobi sa diskografskom kućom, jasno je zašto
su mnogi vjerovali da je to kraj ove grupe.
Ipak, oni u sedamdesete
ulaze puni poleta, sa novim albumom, vlastitom disko kućom
i novim gitaristom. Albumi Sticky Fingers (1971)
i dvostruki Exile on Main Street predstavljaju
prava mala remek-djela iako nisu nosili mnogo hitova.
Do sredine sedamdesetih snimili su još dva albuma, a na
onom iz 1973. nalazi se jedna od njihovih najpopularnijih
pjesama - Angie. Tada ih napušta Mick Taylor. Iz
sastava Faces dolazi gitarista Ron Wood i formira
se postava kakvu i danas znamo.
Do kraja sedme decenije
izlaze još dva studijska albuma potpuno različite koncepcije.
Black and Blue (1976) bio je muzički dosljedan
bazičnom rocku i bluesu sa diskretnim izletima u reggae,
a album Some Girls (1978) predstavljao je pravo
trendovsko ostvarenje, pa je čak ponudio pjesmu na tragu
tada vladajućeg zvuka - Miss You.
Naredna ploča Emotional
Rescue (1980) predstavlja stvaralačku konfuziju i
jedan je od njihovih najslabijih albuma. Činilo se tada
da će osma decenija dovesti do njihovog odlaska u penziju.
Ali već narednim albumom Tattoo You (1981) pokazuju
svu raskoš svog talenta. To je bio ubjedljivo najbolji
album te godine na svjetskoj muzičkoj sceni, a udarni
hit Start Me Up bio je pjesma koja je pokazala
kako se tradicionalni rock'n'roll može ponuditi u modernom
aranžmanu. Nakon ovog albuma uslijedila je trijumfalna
svjetska turneja i sjajan koncertni album Still Life.
Međutim, između Jaggera
i Richardsa ne štima sve kao nekada. Trzavice su primjetne
tokom snimanja albuma Undercover of the Night (1983).
Sukob eskalira nakon Jaggerove odluke da ne idu na promotivnu
turneju, i njegovog solo albuma. Kreću glasine o raspadu
grupe i, više da bi ih spriječili, a manje zbog vlastite
želje, snimaju album Dirty Work (1986). To je njihovo
ubjedljivo najslabije ostvarenje. Na većini pjesama Jagger
i Richards nisu se ni sreli.
Na kraju su se ponovo
okupili i osmu deceniju okončali trijumfalno kako su je
i započeli. Album Steel Wheels (1989) predstavljao
je nedostižan zadatak mnogima koji su tada odlučili da
se bave rock'n'rollom. Ovaj album pratila je i turneja,
a zatim i koncertni album Flashpoint (1991) sa
dvije nove studijske pjesme. Tokom devete decenije grupa
manje radi i pojavljuju se svega dva nova studijska albuma:
Voodoo Lounge (1994) i Bridges to Babylon
(1997). Prostor između albuma popunjavaju koncertnim izdanjima
Stripped (1995) i No Security (1998), a
1996. objavljen je snimak kontroverznog nastupa Stonesa
sa prijateljima 1968. godine.
Nakon albuma Flashoint
grupu je napustio i Bill Wyman, i oni jedno vrijeme rade
bez stalnog bas gitariste. Po potrebi angažuju razne instrumentaliste.
Na albumu Voodoo Lounge svira Daryl Jones,
poznat po radu sa Milesom Davisom i Stingom,
i ubrzo postaje punopravni član sastava. Wyman je, pak,
objavio Stone Alone, svojevrsnu posvetu svom radu
sa, po mnogima, najvećom rock grupom svih vremena. (A.
Misirlić)
|
| Srđan Karanović is back |
| Jedan
od najznačajnijih filmskih autora u nekadašnjoj Jugoslaviji,
predstavnik tzv. češke škole, Srđan Karanović, nakon
12 godina radi svoj novi film. Glavni likovi nekoliko puta
nagrađivanog scenarija su bosanske izbjeglice u potrazi
sa srećom, a glavnu ulogu tumači Sarajlija Senad Alihodžić,
student četvrte godine ASU kojem je ovo prvi dugometražni
film.
Radnja filma nazvanog
Sjaj u očima događa se 1995, kad se u izbjegličkom
kampu sretnu Labud (Senad Alihodžić) i Romana (zagrebačka
glumica Ivana Bolanča, također debitantkinja na filmu)
i pored situacije koja ne pruža nikakve uvjete za normalan
život, pokušaju svojom ljubavlju sačuvati onaj "gram
duše" potreban za sreću udvoje.
Srđan Karanović važi
za kultnog autora: likovi iz serije Grlom u jagode
bili su zaštitni znakovi jedne generacije; tako je bilo
i sa filmovima Miris poljskog cveća, Petrijin
venac, Nešto između, Virdžina
Tokom posljednjih deset
godina Karanović je uglavnom putovao po svijetu i predavao
na prestižnim filmskim školama. Filmove, pak, nije radio.
Čini se da su beznađe i povampireni fašizam bili prejaki
za njegov rediteljski senzibilitet, koji je uz visoku estetsku
razinu uvijek imao i socijalnu potku. Još uvijek se drži
toga da ne želi davati intervjue, a za film koji radi tvrdi
"da će biti neočekivan, sada i bajkovit".
Producenti filma Sjaj
u očima, čiji je scenarij dva puta nagrađen, jeste firma
YODI Movie Craftsman, iza koje se kriju Zoran Cvijanović,
kultni glumac iz serije Sivi dom i filmova Srđana
Dragojevića Mi nismo anđeli i Lepa sela
lepo gore, i Milko Josifov. Ova producentska
kuća je realizirala Munje!, najgledaniji film (režija:
Radivoje Andrić) na području bivše Jugoslavije od
njezinog raspada. Sam Andrić je prvi Karanovićev
asistent.
Film pun naturščika (još
jedna od Karanovićevih omiljenih rediteljskih "fora")
snimat će se u Beogradu i na Paliću, uz pomoć kuće F.A.ME.
iz Londona, RTS-a, srbijanskog Ministarstva kulture i British
Screena. Sam Cvijanović, koji u ovom filmu, zbog želje da
se potpuno posveti producentskom poslu, neće igrati, tvrdi
da je, "izgleda, konačno došlo vrijeme u kojem se prave
filmovi u kojima učestvuju ljudi iz nekolicine zemalja sa
prostora jugoistočne Evrope": "Kod nas se na
kraju osamdesetih olako shvatala uloga vrhunskog majstora
kakav u rediteljskom poslu jeste Điđa Karanović. Sad su
valjda svi shvatili da je to roba koje baš i nema na tržištu
i stoga mi je drago da mogu raditi s čovjekom koji poslije
toliko godina iskustva upita sam sebe kakav će mu biti film
i zašto je potrebno da se on napravi."
Snimanje koje je počelo
19. juna sada je u punom jeku, a ekipa "starih filmskih
kuka" na sva usta hvali Senada Alihodžića, koji se
u društvu proslavljenih kolega kakvi su Branko Cvejić
(Bumbar) i Milena Dravić osjeća sasvim opušteno iako
prvi put igra na filmu. Ovaj student četvrte godine sarajevske
Akademije scenskih umjetnosti s nestrpljenjem očekuje premijeru
zakazanu za kraj 2002. godine. Kompozitor muzike za film
Sjaj u očima je Zoran Simjanović, čiju legendarnu
temu za Grlom u jagode pripadnici ostavljene generacije
na Balkanu najčešće zvižduću kada se prisjećaju boljih vremena.
Onih u kojima je film, baš kao i ovaj koji nastaje, bio
jedna od najljepših stvari koje smo imali
(A. Burić)
|
| Mladi bosanski majstor |
| Muharem
Bazdulj: Travničko trojstvo; Durieux Zagreb, Otvoreni
kulturni forum Cetinje i Buybook Sarajevo, 2002. godina
U najboljim kratkim pričama
zbirke Travničko trojstvo, prije svega u onoj koja
je poslužila za naslov cijele knjige, u Drugom pismu
iz 1920. godine, te u priči Travnik, Texas, autor
je uspio opisati vitalnu snagu svjedočenja i vizionarstva
koji svojom filigranskom preciznošću, zadivljujućim literarnim
talentom i unakrsnim referencama nasljeđa popularne i elitne
kulture, nahrupljuju kao dokumenti neke još kako konkretne,
socijalno-historijske i, zacijelo, političke stvarnosti.
Istina je da literarna
poetika Muharema Bazdulja dosta toga duguje borhesovskoj
tradiciji. Ipak ga na način, koji je možda najbolje razvio
Danilo Kiš, i značajno nadilazi: tamo gdje se Borges
zadovolji istraživanjem estetskih i filozofskih momenata
koji ostaju visjeti odvojeni od događanja na terenu, tamo
je Kiš, i na njegovom tragu Bazdulj, historizirao stil radikalne
sumnje - kako u gole činjenice, tako i u snagu fikcijske
fabule - koje je suštinski preoblikuju.
U tim pričama nije moguće
ni zaobići aktuelnu bosansku stvarnost u kojoj je Dejtonski
sporazum iz 1995. godine, koji je rat zamrznuo u komplicirane
legalne paragrafe, u osnovi već davna prošlost. Bazduljevi
junaci, prebrzo dozreli đaci, vječni studenti i nomadi bez
izbora, melanholični epistolarci i skupljači nekorisnih
slika i zvukova, žive svoje slučajne, i, najčešće između
dva kontinenta, raspršene živote, tako da se u njima raspoznaje
odjek velike kataklizme u autorovoj domovini. Bilo da se
radi o psihološkom izvještaju o hercegovačkom gradu koji
radi rušenja mosta nema više supstance za svoju tradicionalnu
kulturnu semantiku, ili o gorkom izbjegličkom iskustvu u
Americi koje, u korespondenciji s onima koji su ostali kući,
ritualno ublažava obnavljanje zajedničkih sjećanja na liriku
Bona i U2, koji su se slušali u travničkoj gimnaziji.
Ali ne predajite se iluziji:
to nije nikakva "ratna proza", iako je nepogrešivo
obilježena ratom. Literarno majstorski je način kojim Bazdulj
dopušta tom strahovitom potresu, čiji koncentrični krugovi
još i danas upravljaju našim vrijednostima, da između redova
karakterizira ukupnu duhovnu atmosferu pripovijesti. Egzistencijalno
pripovjedački opseg, generacijski uslovljen u mnogo čemu,
Bazdulj spretno udružuje sa dramaturškom skladnošću narativne
linije, inspirirane Ivom Andrićem, u kojoj se stvara
prostor za viziju ljubavi, jaču od istine, kako se, istina
na engleskom, zove jedna od priča. Pritom nemamo posla sa
sentimentalnom intonacijom, nego je to kritičko odbijanje
rajskih utvara kiča u pop-kulturnoj i pop-političkoj produkciji.
Istovremeno, Bazdulj
upotrebljava globalno kulturno nasljeđe kao nekakav vergl,
koji umjesto tradicionalnih sevdalinki sada ostavlja njegove
junake u zalogu kanoniziranih masovnomedijskih predstava.
Bazduljevi junaci tako nailaze na ponekad i pretjerano česte
reference u obliku slavnih ikona američke kulturne industrije.
Njegovim se junacima to prodiranje izričito događa u konkretnim
bosanskim okvirima, istovremeno sa ljupko opisanim prednostima
svakodnevnih navika u sporom tempu "zabitijih"
gradova Tuzle i Travnika, u kojima se u surovu stvarnost
postdejtonske Bosne ustrajno zalijeću univerzalne tematike:
bijeg u prefinjeni egzil umjetnosti i slutnja ispružene
ruke koja bi rado dotakla drugu ruku.
Smisao dobre književnosti
je u tome da nam otvori prozor u svijet koji ne poznajemo
i da to napravi tako da se u tom svijetu začuđeno i sami
prepoznamo. I najstrožiji čitatelji - ako oproste ponekad
previše forsirano rješavanje književnih rebusa - neće moći
a da ne uživaju u eleganciji autora koji naše poglede kroz
svoja pripovjedna okna zavodi mješavinom iznenađujuće iskrenosti
i kritički osviještene upotrebe potrošenih pripovjednih
modela. (Aleš Debeljak)
|
| Rekvijem za snove |
| Requiem for
a Dream (Rekvijem za snove); režija: Darren Aronofsky;
glavne uloge: Jared Leto, Jennifer Connelly, Ellen Burstyn,
Marlon Wayans; distribucija: TROPIK Zenički
TROPIK ovih je dana pred bosanskohercegovačke videofile
izišao sa zbilja iznimnom video-premijerom. Jer Rekvijem
za snove režisera Darrena Aronofskog jedan je
od filmova po kojima će se pamtiti prelaz stoljeća. Svojem
je režiseru (rođen 1969. u New Yorku, studirao na Harvardu),
već proslavljenom filmom Pi, potvrdio reputaciju
i osigurao mu režiju jednog major projekta - nastavka
Batmana planiranog za narednu sezonu.
Radnja filma zbiva se
uglavnom u režiserovom rodnom gradu, tačnije na Coney Islandu,
a koncentrira se na četvero likova. U srcu priče su Harry
Goldfarb (Jared Leto), njegova majka Sara (Ellen
Burstyn), djevojka Marion (oskarovka Jennifer Connelly)
te najbolji prijatelj Tyrone (Marlon Wayans). Film
prati njihove živote i različite forme ovisnosti o drogi,
no u jedinstvenoj narativnoj shemi: od vještačkog raja do
stvarnog pakla.
Ovako
telegrafski prepričan sinopsis može djelovati i tezično,
no nipošto nije takav. Rijetko se ima priliku vidjeti film
koji bi u isto vrijeme bio i toliko formalno savršen i bremenit
iskonskom emocijom. Aronofsky "slaže" priču pomalo
fragmentrano, slijedeći ponešto klasike prethodnih
nekoliko godina, poput Sreće. Uz radikalno spotovsku
montažu i izvrsnu fotografiju, film je i fenomenalno vizualno
iskustvo. No ono što povrh svega resi ovaj film jest neumitna
tragičnost njegova. Ona najprije "bije" iz pozadine
poput back vokala, no s vremenom neumoljivo preuzima
lead. Za razliku od brojnih skorašnjih filmova koji
započnu teško, a završe lako, ovaj ima obratnu
strukturu. Započinje gotovo u ključu tinejdžerske komedije:
sin majci krade televizor, a završava u onoj najcrnjoj svakodnevnoj
tragediji, tragediji koja je lišena posljednjih utjeha:
patosa i veličine, te svedena na čistu ljudsku patnju.
Teško da uopće postoji
film koji plastičnije i tragičnije opisuje ovisničku sudbinu,
posljednjih godina blizak mu je možda jedino Trainspotting.
Samo ovaj kontekst bio bi dovoljan da filmu obezbijedi kultni
status, ponešto usporediv s Djecom s Kolodvora ZOO.
Jer naslov filma je zbilja idealan. Više nego rekvijem životu,
on je rekvijem snovima: Sarinom snu o petnaestominutnoj
TV slavi, Tyroneovom snu o bogatstvu, Harryjevom i Marioninom
snu o ljubavi.
Međutim, uz ovu kvalitetu
njegovu, film također fascinira i čisto umjetnički: svojom
formalnom inventivnošću i razigranošću prije svega. Aronofsky
se njime legitimira i kao perfektan stilista. Rekvijem
za snove je veliki film, no, što je još važnije, to
je lijep i tužan film, film koji sretno spaja ta dva epiteta
nalik na znameniti Baudelaireov madrigal. (M.
Bazdulj)
|
Arhiva Dani
265
|