| 
eoma bi nas zadužio onaj tko bi kritički istražio i pouzdanom
historiografskom metodom opisao povijest i djelovanje svih
naših tajnih policija. Ne toliko zbog njih samih, nego zato
što bismo se tek na taj način približili mogućnosti osvjetljavanja
one druge, daleko važnije povijesti - krvave povijesti bezbrojnih,
užasnih i u pravilu nevinih (nevinih pravno ili i faktično)
žrtava svih tih bezbednosnih struktura sve tamo od
Kallayevih vremena i dvorsko-crnorukaških spletaka
beogradskih, do dana mračne slave i svemoći ozne/udbe/kosa/sdb-a.
Da se i ne govori o posljednjemu, "demokratskom"
razdoblju od 1990. do danas, s njegovim modelom etničko-partijskih
službi, liliputanskih po kapacitetima ali obrnuto proporcionalno
krvavih i nezajažljivih.
No, i bez takve povijesti
jednu stvar znamo kao bijel dan: glavna i vrhovna konstanta
u djelovanju tih službi, samo njihovo načelo i praktični raison
d'être, uvijek je bilo i ostalo - ovladavanje životima
građana pod đavolskim geslom zaštite njihovoga mirnog života,
te pod geslom zaštite sistema. Neka se od tih
famoznih službi ovome idealu uspjela primaknuti bliže, neka
je ostala kraćih rukava, ali razlika među njima uvijek je
bila samo kvantitativna, nikad kvalitativna - sve su željele
isto, od svih se uvijek tražilo isto. To je ona unutarnja
mehanika po kojoj su se pojedine službe u "zvjezdanim"
trenucima svoje povijesti zakonito i neizbježno pretvarale
u bezobzirno sredstvo zaštite pojedinaca i grupa koje su se
samoproglasile sistemom i narodnodržavnom vrijednošću per
se, te u teror nad građanima i nad svima koji su takvom
"sistemu" konkurentni ili opasni po bilo kojoj osnovi,
makar i privatnoj. Po istoj toj mehanici djelovanje ovakve
službe redovno otklizava u nezakonitost i protuzakonitost,
i krug se zatvara: što služba dublje gazi u nezakonitost,
to je okrutnija, ambicioznija i svemoćnija. To se, potom,
redovno suoči s neminovnim krajem, kada nastupi kriza, "demokratsko
čišćenje", pa preustrojavanje, pri kojemu se uvijek pred
javnošću polažu iste svečane zakletve o budućemu djelovanju
striktno po slovu i duhu zakona i ustava, itd, itsl... Pa
se cijeli krug zavrti nanovo.
A žrtve se množe. I dok
se službe i šefovi demokratiziraju i postaju
junacima dana, primajući aplauze javnosti, žrtve ostaju anonimne
i neiskupljene, njihove priče neispričane i uvijek nekako
obavijene koprenom sramote i stidne šutnje.
Svi koji u Bosni i Hercegovini
i u svakoj od država bivše Jugoslavije živimo makar samo pedeset
godina, čak i manje, ne možemo ne znati ovu tužnu historiju
i njezino ubitačno ponavljanje. Pitanje je samo - hoćemo li
da znamo.
Za koji dan će, eto, početi
proces objedinjavanja i konsolidacije federalne tajne policije,
Obavještajne službe Federacije Bosne i Hercegovine, nakon
krvavih i mračnih dugih godina u kojima su, svaka na svom
prostoru, carevale tajne službe SDA i HDZ-a. Proces treba
biti okončan do 15. kolovoza, i tada ćemo, najavljuje se,
unići u novu - demokratsku, zakonsku i profesionalnu idilu.
Posao te transformacije povjeren je gospodi Muniru Alibabiću
i Ivici Vukšiću; njih dvojica trebaju ritualno i stvarno
likvidirati dosadašnji bošnjačko-sdaovski AID i hrvatsko-hadezeovski
SNS.
O spomenutoj gospodi znam
samo ono što piše u novinama. Prvi je, kaže se, "dugogodišnji
profesionalac". Doista, gole generalije su impresivne:
rođen 1950, već kao dvadesettrogodišnji adolescent 1973. zaposlen
je u Udbi (tada je već promijenila ime u SDB), i to radno
mjesto neće mijenjati sve do 1996. Cijeli jedan život sa
službom. Za drugoga se zna samo da je ekonomist po obrazovanju
a da je u HDZ-ovoj špijunskoj službi zaposlen od 1999. godine,
znači u doba Ante Jelavića.
Ubrzo ćemo, dakle, vidjeti
kako će etničko-profesionalni dvojac Alibabić-Vukšić ustrojiti
i predstaviti novu federalnu obavještajno-sigurnosnu službu.
Više je nego vjerojatno da će se i njih dvojica i ta nova
struktura u odnosu na prošlost i na vlastitu baštinu ponašati
k'o seoska mlada, htijući javnosti sugerirati čist početak
od nule. Vjerojatno je i to da će se tako htjeti ponašati
i njihov poslodavac - Vlada i Predsjedništvo Federacije. Ako
bude tako, bit će to prvi signalčić da je priča počela naopako
kao i sve dosadašnje, pa da joj, onda, i historija neće moći
biti drukčija.
Istinski novi početak,
naime, mogao bi se napraviti - i opet bez automatske garancije
da će kasnije sve ići kako treba! - samo uz stvarnu i javno
obavljenu katarzu. Kao što ne mogu pobjeći od osobne prošlosti
(riječ je o onoj profesionalnoj, privatnu im, naravno, ne
diramo), Alibabić i Vukšić još manje mogu pobjeći od naslijeđa
službi koje transformiraju. A to naslijeđe je krvavo
i puno zločina nad nevinima. Treba pamtiti i voditi računa
o tomu da se ni pri jednoj dosadašnjoj našoj tzv. demokratskoj
transformaciji nikad nije položio javni račun o tim žrtvama!
Nove su vlasti zasjele nakon slavnih "prvih demokratskih
izbora" 1990, i u političke svrhe veoma su često znale
pljuvati po onim starim, crvenim, ali nisu ni prstom maknule
da se istraži i obznani njihova knjiga mrtvih i nevino
stradalih. Kada Alija Izetbegović ovoga istog Alibabića
nije otpustio s posla, pjevale su se ode njegovoj dobroti
i merhametluku, jer, eto, neće da progoni vlastitoga isljednika
iz montiranog procesa 1983, a radilo se tek o lukavstvu uma,
koji hoće da ima isto ono, i za istu svrhu, što su imali i
njegovi progonitelji - naime, "profesionalca".
Naravno, ne samo Alibabić
i Vukšić, od toga posla i zadatka katarze ne bi smjeli pobjeći
ni Vlada ni Predsjedništvo Federacije. To je naprosto minimum
koji bilo koja vlast, kada istinski prelazi na demokratski
put, a taj se prijelaz najbolje očituje u transformaciji tajne
policije, mora obaviti: javno i otvoreno polaganje računa
o mračnim stvarima prošlosti, svoje ili one kojoj je samo
historijski nasljednik.
Stjecaj okolnosti htio
je tako da se u osobama Alibabića i Vukšića našao gotovo idealan
par da se ovaj mučni ali prevažni posao obavi. Prvi - Udbin
profesionalac još iz ledenoga doba komunizma, a upućen u sve
najmračnije tajne postkomunističkog i ratnog razdoblja iz
domene u kojoj je vladala SDA. Drugi - "od jučer",
ali nesumnjivo opskrbljen svim znanjima i činjenicama o političko-kriminalnim
ljepotama Herceg-Bosne.
Pa, što mislite, građani
Federacije Bosne i Hercegovine, hoćemo li dobiti taj račun,
i hoćemo li dobiti Obavještajno-sigurnosnu službu na demokratskim
i profesionalnim principima? Hoće li gospoda Alibabić i Vukšić
štititi nas, ili će štititi svoje tajne? Pustimo ih do 15.
kolovoza, pa ćemo vidjeti.
Arhiva Dani
265
|
