Duboki naklon je tradicionalni dio pozdrava: Naš urednik sa južnokorejskim predsjednikom Kim Dae Yungom

rije nešto više od godinu dana sjedio sam u seulskom uredu, veličine polovine rukometnog igrališta, dr. Chung Mong-Joona. Simpatični pedesetogodišnjak, milijarder, član upravnih bordova više korejskih i američkog Univerziteta Johns Hopkins, potpredsjednik je FIFA-e i direktor Organizacionog odbora upravo završenog Svjetskog prvenstva u fudbalu. Uz njemački i japanski, dr. Chung tečno govori i engleski, i ugodno smo ćaskali o fudbalu. Sa oduševljenjem je pričao o svojim omiljenim fudbalerima, Peleu i nekadašnjem golmanu meksičke reprezentacije Jorgeu Camposu. Već sam boravio desetak dana u Južnoj Koreji, i, razgovarajući sa prosječnim Korejcima, od petnaestak njih samo je jedan znao koliko igrača broji fudbalski tim. Jedan dio razgovora sa mojim domaćinom je tekao ovako:

- Gospodine Chung, koliko u Južnoj Koreji ima fudbalskih timova?

- Tri.

- ?! Šalite se? Četrdeset pet miliona stanovnika i tri tima?

- Ne, zaista. Imamo tri profesionalna fudbalska tima, ali upravo završavamo šest velikih fudbalskih stadiona i vodimo akciju popularizacije fudbala i stvaranja novih timova.

- Ali, oprostite, ne razumijem, šta će Južnoj Koreji uopće Svjetsko prvenstvo kada imate samo tri tima?

Uz smiješak, dr. Chung je iz fascikle na svom stolu izvadio dva papira na kojima su bili iscrtani grafikoni kretanja vrijednosti berzovnih akcija. Na prvom je bio grafikon sa krivuljom koja je ukazivala na nevelike oscilacije rasta akcija, a na drugom je krivulja pokazivala permanentan, vidljivo visoki rast.

- Vidite, ovo su grafikoni koji pokazuju kretanje vrijednosti akcija na pariškoj berzi. Prvi grafikon se odnosi na period od godinu dana prije početka Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, a drugi na period od godinu dana nakon prvenstva. E, zbog ovoga nam treba Svjetsko prvenstvo u fudbalu - samozadovoljno mi je objasnio.

Možda sam naivni romantičar, ali upravo zbog ovog objašnjenja nikako nisam mogao dijeliti simpatije mojih prijatelja prema korejskoj reprezentaciji na proteklom prvenstvu. Shvatio sam da je dr. Chung otkrio interes za fudbal tek kada je shvatio da bi to mogao biti i unosan biznis. Projektu "uvođenja fudbala" u Koreju i organizaciji Svjetskog prvenstva moćni korejski establishment je pristupio kao konstrukciji turbo punjača s promjenjivom geometrijom lopatica u novim dizel-motorima Hyundai automobila.

Da, posjetio sam i korporaciju Hyundai. Vjerujem da samo mali broj vlasnika širom svijeta sve popularnijih vozila zna da su njihovi automobili tek djelić proizvodnog programa korejskog megakoncerna. Hyundai je korporacija u vlasništvu tri brata i oca Chung, od kojih je jedan i naprijed spomenuti Mong-Joon. Brodogradilište Hyundai je najveće brodogradilište na svijetu i osam od deset najvećih brodova koji ovog trenutka plove svjetskim morima proizvedeno je baš u Hyundaiju. Nisam se mogao nagledati veličine jednog broda koji je bio u završnoj fazi izgradnje: moguće da pretjerujem, ali se kunem da mi se čini da ne bi mogao stati na prostor duž linije od Vijećnice do Dolac-Malte. Bio sam i u čeličani Hyundai: pogađate - najveća čeličana na svijetu, dnevna proizvodnja čelika, kada bi se koristio isključivo za proizvodnju automobila, dovoljna bi bila za 100.000 komada! Proizvodnja je potpuno kompjuterizovana ("E, moja Željezaro Zenica", tužno sam pomislio.) i, zahvaljujući tome, unatoč činjenici da Južna Koreja uvozi preko 98% rude gvožđa (i to uglavnom iz Australije, Kanade i Amerike) braći se isplati proizvoditi čelik. A skontali su da im se isplati i investirati u izgradnju novog seulskog aerodroma, na koji sam sletio, u čiju su izgradnju uložili - vjerovali ili ne - pet milijardi američkih dolara (E, moja jadna poslijeratna obnovo Bosne i Hercegovine!). Na kraju, obišao sam i laboratorije u kojima se rađaju novi tipovi Hyundaija, kao i na trakama na kojima roboti obavljaju preko 80% sklapanja automobila: tu sam sahranio moju skepsu prema "japanskim automobilima" i shvatio zašto Hyundai već tri godine zaredom bilježi najveći rast prodaje na najprobirljivijem tržištu na svijetu, američkom.

Kad smo već kod Japana: nije potrebno provesti puno vremena da bi se otkrilo koliko prosječni Korejci ne vole prosječne Japance. I na Dalekom istoku svaki narod ima svoje Srbe, Hrvate, Bošnjake: uostalom, tek je za vrijeme ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva privremeno suspendiran zakon koji je strogim kaznama sankcionirao javno emitovanje japanske muzike. Mržnja prema Japancima ima duboke historijske korijene: Japanci su kroz povijest decenijama brutalno vladali Korejom, a posebno bolno u kolektivno pamćenje je urezan odnos Japanaca prema korejskim ženama, za koji Bošnjaci pogrešno vjeruju da je srpski izum demonstriran u proteklom ratu u Bosni: masovna silovanja žena ("comfort women"), koje su u istu svrhu čak i deportirane i decenijama zadržavane u Japanu. Među članovima zvanične delegacije Harvardskog univerziteta u dvonedjeljnoj posjeti Južnoj Koreji, zajedno sa mnom bila je i moja koleginica iz Japana: umrijet ću ali mi neće biti jasno kako su naši korejski domaćini uočavali razlike u izgledu između nje i njih, odmah je pitajući je li Japanka.

Prije odlaska u Koreju, planirao sam da nekako nađem priliku i nekog od domaćina upitam jesmo li mi, "bijeli", njima svi nalik jedni na druge, kao što svi "žuti" izgledaju meni. Iskoristio sam bliskost sa našom simpatičnom prevoditeljicom Kim da joj predzadnji dan našeg boravka postavim ovo pitanje i, uz smijeh, dobio sam - potvrdan odgovor. Bio sam zbunjen nad činjenicom da nekome ličimo ja i, naprimjer, Mirza Tanović, ali se tu, očito, ništa ne može učiniti.

Inače, Korejci su jako ljubazni i prijatni. Toliko da zapadnjacima nenaviklim na obavezni ritual dubokog klanjanja, čak i u prilikama kada prolaznika zaustavite moleći za neku informaciju na ulici, bude neprijatno. Tako je meni bilo svaki put kada bih čak i samo prolazio pored bilo kojeg zaposlenog u hotelu u kojem smo odsjeli, ma koliko puta se sreli čak i unutar perioda od jednog sata; ili, prilazite recepciji, a pred vama se duboko klanja svih šest recepcionera za pultom. No, pogrešno bi bilo izvući zaključak o nekakvom urođenom osjećaju inferiornosti: jednostavno, isto pravilo važi i u njihovom međusobnom ophođenju. Uza svu ljubaznost prema strancima, od njih Korejci očekuju da znaju šta nipošto ne smiju napraviti i kojim za Zapad uobičajenim gestovima može biti veoma povrijeđen njihov ponos i dignitet. Jedna od skoro neoprostivih grešaka jeste za nas uobičajeno, prijateljsko tapšanje po ramenu ili leđima, koje se u Južnoj Koreji smatra teškom uvredom i gestom krajnjeg nepoštivanja osobe koju tapšete.

Da avionska karta nije tako skupa, za sve one koji muku muče sa suvišnim kilogramima i tragaju za idealnom dijetom Koreja bi bila nezaobilazna destinacija. Doduše, Sjeverna još i prije nego Južna Koreja. No, iako u drugoj hrane ima u izobilju, čak i moja nastojanja da ne povrijedim naše domaćine - a radilo se sve od reda o najuglednijim korejskim ličnostima i funkcionerima i najskupljim restoranima - nisu bila dostatna. Jednostavno, to se ne može ni silom progutati, makar ni uz činjenicu da se prosječan obrok sastoji od dvadesetak različitih jela koje se služe jedno za drugim u malim činijama: u Koreji i McDonaldsovi grozni hamburgeri dođu kao Gojkova janjetina! Poseban specijalitet korejske kuhinje je meso od pasa i mačaka, koje dobija na cijeni ako su oni prije klanja - brutalno mučeni. Naime, Korejci tvrde da zbog jakog lučenja hormona tokom fizičke torture, meso takvih pasa i mačaka ima jaka afrodizijačka svojstva. No, čak ni ova informacija nije bila dovoljna da popustim nagovaranjima domaćina i probam njihov specijalitet.

Kod Korejaca sam naišao na jednu sličnost sa Crnogorcima, a nije ta da su objavili rat Japanu. Naime, i korejsko društvo je dosta patrijarhalno i posebno ga odlikuje kult muškog djeteta. On ide toliko daleko da tradicija daje za pravo muževima, što oni i dalje masovno koriste, da otpuštaju svoje supruge ukoliko im ne rode sina. Za razliku od Crne Gore, a zahvaljujući mjerama za suzbijanje nataliteta zemlje u kojoj živi 45 miliona stanovnika na površini skoro tri puta manjoj od nekadašnje Jugoslavije, žena ima "pravo" na maksimum tri kćerke. Naša prijateljica Kim je povjerila mojoj supruzi da je u braku sa svojim voljenim Leejem ostala zato što ju je Bog pomilovao i u trećem pokušaju dao joj slatkog Tigera.

Većina Korejaca mi je ličila i na većinu Bošnjaka iz prve polovine zadnje decenije prošlog stoljeća: voljeli su i jako su bili ponosni na svog predsjednika. Doduše, i Kim Dae Yung mi je ličio na Aliju Izetbegovića. Možda ima nekog vraga u tvrdnji da većinu karizmatičnih lidera koji su zbog svojih uvjerenja prošli tamnice totalitarnih sistema krasi blagost i toplina u ophođenju. Prilikom susreta, predsjednik Kim, koji je zbog svog disidentskog mučeništva i politike otvaranja prema Sjevernoj Koreji ("sunshine policy") dobio i Nobelovu nagradu za mir, opreznim riječima nam je govorio i o problemima koje ima sa novom administracijom predsjednika Busha. Naime, sve ono što je on i administracija predsjednika Clintona učinila u strpljivom višegodišnjem pronalaženju modusa za saradnju sa diktatorskim režimom Kim Il Sungovog sina, uspio je potrijeti Bush mlađi. Antiameričko raspoloženje zbog toga raste u Južnoj Koreji, čijim građanima neljudski uslovi života njihovih rođaka s druge strane granice korejskog poluostrva predstavljaju otvorenu ranu na duši. Od mog prošlogodišnjeg boravka stanje se promijenilo utoliko što su zaoštreni odnosi između dviju Koreja protekle nedjelje kulminirali i razmjenom topovske vatre između krstarica u Korejskom moru. Šta Južnokorejci danas misle o svom predsjedniku ne znam, ali za razliku od Izetbegovićevog, dva sina predsjednika Kim Dae Yunga su prošlog mjeseca završila u zatvoru, zbog uzimanja mita.

Sve u svemu, Južna Koreja je veoma interesantna zemlja koju vrijedi posjetiti, čak i ako mrzite to što biznis ubija svetost fudbala i ako nemate problema sa viškom kilograma i potencijom.

Arhiva Dani
264