vadesetak dana nakon koncerta Cece Ražnatović, Beograd kao da još uvek živi pod temperaturom od 39,2: ljupka folklorna uspomena spram koncerta na stadionu Crvene zvezde kojem je prisustvovalo 70-80-100.000 ljudi, dobila je u međuvremenu neophodnu političku dimenziju uz svečanu poruku da ovo najveće okupljanje Srba posle petog oktobra 2000. nikako nije estradni već nacionalni događaj tektonskih razmera!

Neki od prohujalih novinskih naslova (Kleopatra iz Žitorađe, Srpska Madonna ili Ceca ujedinila Srbiju) savršeno su, na primeru gđe Ražnatović, spojili dve večite srpske fiksacije: Veličinu i Slogu - iz čega se, razumljivo, rodila ideja da se Ceca, ako i kad bude trebalo, kandiduje za predsednika Srbije!

Publika za Haag Logika položaja udovice Ž.R.Arkana - neprežaljenog Srpskog Heroja - ne samo da je iskorišćena za euforiju estradne superiornosti nad Nižim Muzičkim Vrstama iz okolnih zemalja (baš da vidimo hrvatsku Cecu, ha!), već se oprobanim metodom populizma, pozivanjem na Narod i Narodni Ukus - stvorio mit Heroine, koja bez svog Miloša Obilića, sasvim sama, beskrajno hrabra, sposobna, talentovana i nacionalno svesna, nastavlja putem pravoslavne Jovanke Orleanke.

Neki novinski komentatori osetili su da je pravi trenutak da Cecin koncert identifikuju kao sveopšti otpor Haškom tribunalu; recimo, Milan Božić, funkcioner u Srpskom pokretu obnove (SPO), savetnik Vuka Draškovića, u partijskom glasilu Srpska reč, napisao je sledeće redove: "Publika na stadionu, a verujem i po kućama, bila je u takvom transu da je sigurno obezbedila sebi počasno mesto u Haškoj optužnici. Karla del Ponte je, sudeći srpskom narodu, prvo optužila Miloševića, potom cara Dušana i sada joj jedino preostaje da kruniše optužnicu unoseći u nju kompletnu Cecinu publiku sa Marakane. Očigledno, Srbima je osećanje nacionalnog poniženja sinhronizovano sa propašću države, duboko u duši..."

Koncert Cece Ražnatović - zanimljivo - predstavljao je krunu estradno-političkih happeninga koji su se u Srbiji događali u poslednjih mesec dana. Serijal je, krajem maja, na beogradskom Tašmajdanu otvorio Momčilo Bajagić Bajaga svojim koncertom koji je, rečeno nam je, trebalo da bude neka vrsta "spone" s delovima rasturene, uništene, razjebane i ostale SFR Jugoslavije: poznata Bajagina tra-la-la-ideologija-nezameranja sistemom "Ne bavim se politikom, ja sam muzičar" pokazala se u jarkim bojama onog časa kad je g. Momčilo na svoj koncert pozvao goste iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije, ali ne iz Bosne i Hercegovine, verovatno smatrajući da je njegova tajna/javna veza s Banjalukom dovoljna da se zadovolji državotvorna ambicija tzv. Republike Srpske.

Prisustvo visokih vladinih zvaničnika na Tašmajdanu, okruženih decom i balonima, potvrdilo je iskonsku srpsku potrebu za Totalnom Mentalnom Relaksacijom u koju su se formom i sadržinom, kao u retardiranom IQ-mozaiku, složile kockice vesele, bezbrižne Srbije koja nikom nije učinila nikakvo zlo.

K'o nekad do Tokija Slika sa fudbalskog stadiona OFK Beograd, desetak dana docnije, gde se na koncertu Riblje čorbe okupilo preko 25.000 ljudi - među njima i predsednik SR Jugoslavije, njegovo veličanstvo dr Vojislav Koštunica - imala je svoj radikalni politički okvir, taman dovoljno velik da u njega svojim ekstremno-četničko-fašističko-alkoholnim idejama stane čitav gabarit Proverenog Srbina koji se odaziva na ime Bora Đorđević. Skandiranje Koštunici, ovacije Radovanu Karadžiću (hiljade posetilaca nosilo je majice sa psihijatrovim likom) i patetične Borine najave o izgubljenim "srpskim zemljama", obeležile su ovu predstavu u kojoj je nešto što se nekad zvalo rock'n'roll imalo zvučnu formu seoskog, kafanskog benda, po uzoru na "hotel-wave" iz šezdesetih godina.

Takav summit - jasno omeđen ideologijom koju jednako zastupaju Đorđević/Koštunica, samo je potvrdio da se Milošević uzalud nije borio i da je iza sebe ostavio generacije koje će znati i umeti da uz gitaru/harmoniku pokažu neprijatelju ko su, šta su i odakle su.

Ne sumnjam, naravno, da je bar dve trećine navijača Riblje čorbe par dana docnije bilo na Marakani, u gostima kod gđe Cece: taj isti domoljubni sklop - spreman da zaplače kad Svetlana, pred publiku, izvodi malog Veljka i malu Anastasiju; spreman da u horu uzvikuje "Radovane! Radovane!"; spreman da, koliko ga grlo nosi, krikne "Srbija! Srbija!"; spreman da doživi orgazam kad ugleda da Bora Đorđević nosi četnički grb na majici, pantalonama, kapi i rukavima - taj Retardirani Sklop formiran bajkama da na "srpskom narodu počiva spas sveta" (Enriko Josif, kompozitor, maja 1991) ili da je "demokratija reč koja je ubačena među nas, sa strane, da prouzrokuje kod Srba novi raskol, tragičniji od ranijih raskola" (dr. Rastislav Petrović, ekspert za genocid, avgusta 1991.), svoj je Duhovni Obrazac našao u kolektivnoj, stadionskoj ekstazi, na isti onaj način kako su krajem osamdesetih mitingaši širom Srbije pomerali granice ljubavi prema voljenom Vođi i voljenoj zemlji s granicama do Tokija.

Verovatno je da su Cecini obožavaoci vrištali od smeha ako su pročitali deo izveštaja Helmuta Lipelta, funkcionera Saveta Evrope, koji je on uputio u Strazbur: "Koncert Svetlane Cece Ražnatović je manifestacija koja reflektuje raspoloženja koja nisu u duhu koji je potreban za uključenje Jugoslavije u Savet Evrope."

Kad sa diplomatskog jezika ovo prevedemo na ćirilične znakove - dobićemo tuđu zabrinutost nad političkim ukusom čitavih budućih generacija; šta očekivati kroz nekoliko godina kad iznenada stasaju Borini/Cecini klonovi, oni koji Marakanu ili stadion banjalučkog Borca vide kao Woodstock jer im je tako rečeno, oni koji smatraju da na stihove pesme Isuse, daj mi lavlje srce moraju da odgovore ehom "Kraljica Ceca!"?

Himna političke amnezije U zemlji u kojoj samo jedan odsto populacije koristi internet i gde se pod rockom smatra album Pišanje uz vetar Riblje čorbe - o Ceci da ne govorimo: Kleopatra i Madonna su samo pomoćni epiteti za teoriju da Nebo Nema Limita - estrada je lakmus test za Novu Srpsku Istoriju u kojoj nije bilo nikakvih zločinaca već samo Heroja, zvali se oni Željko Ražnatović, Veselin Šljivančanin, Ratko Mladić, Radovan Karadžić ili Slobodan Milošević.

Matematički podatak, verodostojno efektan: da je o fenomenu Ceca - pre i posle koncerta, kroz reportaže, eseje, prikaze, intervjue i feljtone - ispisano za mesec dana stotinu puta više tekstova nego sve što se ikad u Srbiji objavilo, recimo, o masakru u Srebrenici... ne ilustruje samo opsesivnu estradnu preduzimljivost već sustavnu politiku opšteg zaborava spram ratova u kojima, treba li da vas podsećam, Srbija nije zvanično učestvovala.

Zato su Bajaga, Bora i Ceca - tim progresivnim redom - slika i prilika Države koja je odlučila da tradicionalni slogan "pesma nas je sačuvala, njojzi hvala" postane himna Političke Amnezije, ali čija ikonografija - krstovi, grbovi, zastave, majice - ne miruje, sve čekajući da na krilima Đurđevdana krenemo u novi, odlučujući boj. S nacionalno povišenom temperaturom od 39,2!

Šta je nama Ceca: Ona i Hrvati

Kraljica Marakane u Slobodnoj Dalmaciji

Šta slušaju nabildani ratni veterani sa istetoviranim likom Ante Pavelića na ruci? Cecu. Čije fotose u natprirodnoj veličini objavljuje najstariji dalmatinski list? Cecine? Šta je hit subotnje večeri? Ceca. O čemu se radi? O Splitu, bastionu hrvatske desnice 2002. Kako? Pa, sve su krive krvave ruke…

Piše: Boris Dežulović

Na parkiralištu pred trendovskom diskotekom zaustavlja se crni BMW, iz kojega izlazi anoreksična lokalna manekenka u društvu dvojice mrmota izbrijanih potiljaka, u tijesnim crnim majicama. Vozač - onaj veći, izbrijaniji i tetoviraniji - ne gasi motor odmah. Pravila igre nalažu nekoliko trenutaka dramske pauze, dovoljno da cijeli kvart i nekoliko obližnjih država čuju čudesne performanse njegovog Kenwooda sa 18 zvučnika i subwooferom. Mrmot je objavio svoj dolazak: Imaš ruke kao sveštenik, a srce bez milosti, tvoja ruka zna da miluje, al' ne zna da oprosti! - treštat će iz moćnih zvučnika glas Svetlane Ražnatović Cece još nekoliko sekundi. Tek kada njihov dolazak na parking registrira i Državni seizmološki institut, mrmot će zadovoljno ugasiti mašinu, te sa drugarom i svojom antilopom zadovoljno napustiti parking i ući u diskoteku. Treći mrmot - još veći, još izbrijaniji i još tetoviraniji od naša dva junaka - otvara im vrata, mjeri ih dugim pogledom i potom pušta u zadimljeno grotlo. Imaš lice kao anđeo, a krv ti je nečista… - nastavlja iz diskoteke glas mjesne pevaljke Cecinu pjesmu, prije nego se vrata zatvore i četvrt opet utone u tišinu. Prekinut će je tek skori dolazak mercedesa "okaša", čiji će snažni Blaupunktov stereo rado nastaviti pjesmu: …krevet ti na cveće miriše, a duša na zgarišta! Muzika, agresija Pitanje glasi: što je neobično u ovom prizoru? Baš ništa, reći će upućeni, samo uobičajena "saturday night fever" pred beogradskom Folkotekom. Pa ipak, scena - enigmatskim rječnikom kazano - ima par grešaka. Prije svega, registracije na BMW-u i "okašu" uopće nisu beogradske, već - splitske. Autentični srpski turbo-folk na posljednjoj neosvojenoj utvrdi hrvatske turbo-desnice? Ništa novo. Već godinama piratske kazete i CD-ovi Jelene Karleuše, Dragane Mirković, Ace Lukasa ili Sneki dostižu u Hrvatskoj naklade o kojima takozvane zvijezde CRO-dancea mogu samo sanjati. Bolje od ičega, ova neobična prirodna pojava odražava svu shizofreniju hrvatskoga društva: dok su srpski rockeri, pisci, umjetnici, glumci ili režiseri sa jasnim antimiloševićevskim i antiratnim stavovima u Hrvatskoj poželjni poput Afganistanca u Americi, dotle se soundtrack četničke vojne - klasični dizelaški turbo-folk - u Hrvatskoj udomaćio ponajprije u državotvorno-vojničkom miljeu! Pazite ovu priču: Doris Dragović, do jučer neprikosnovena megazvijezda hrvatske estrade, prije dvije-tri godine odlučila je probiti led i gostovati u Crnoj Gori. Pjevala je, naravno, bokeljskim Hrvatima i crnogorskim državotvorcima, ali ništa joj nije pomoglo da po povratku ne bude popljucana i izvrijeđana: čak su joj i Hajdukovi navijači zbog gostovanja "tamo daleko" javno uskratili titulu "kraljice Torcide". Pokušaj da se na stazu stare slave vrati s albumom Lice neslavno je pak propao kad su je domoljubni kritičari optužili kako je naslovna pjesma bijedna kopija Cecine pjesme Drugarice. Za to vrijeme, dakle u isto vrijeme dok Doris pale na lomači kao četničku vješticu zbog gostovanja u Crnoj Gori i kopiranja Cece, njena Torcida najnormalnije u svojim BMW-ima i svojim krčmama sluša - Cecu. Krv na rukama Glasovita zagrebačka krčma Baraka, kraj hotela Internacional, dosta zgodno ilustrira ovu tezu. Najvjernija publika ocvalim "umetnicama" u ovoj crnoj rupi su upravo - izbjeglice iz Vukovara, koji već preko deset godina žive u ovom hotelu. To i jest druga "greška" u prizoru s početka teksta: dva mrmota s parkinga splitske diskoteke na svojim napumpanim nadlakticama imaju tetoviranog Antu Pavelića i golemo U, a na retrovizoru BMW-a iz kojeg trešti Ceca nehajno se njiše zastavica 73. bojne "Rafael Boban". Znaju li oni da je Cecin suprug bio ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan? - zapitat će se u snebivanju kakav neupućeni naivac. Naravno da znaju. Je li moguće da im ne smeta glas žene koja je pjevala na mitinzima Arkanove stranke? - zapitat će opet oni. Naravno da je moguće. No, to je duga priča. Fenomen Ceca objašnjiv je iz teorije koja objašnjava i turbo-folk u Hrvata uopće. Kao prvo, "novokomponovana narodna pesma" iz Hrvatske zapravo nikad nije ni iščezla, samo je dugo bila u ilegali. Oni koji se čude otkud narodnjaci u Splitu - na ovogodišnjem splitskom festivalu s "mediteranskom pesmom" trebala bi, na primjer, gostovati i znamenita Sneki, a prije nekoliko dana u posljednji je čas odgođen koncert Miroslava Ilića u samoj tvrđavi splitske urbane gerile, klubu Obojena svjetlost - zaboravljaju da je uoči rata Lepa Brena četiri puta uzastopce napunila veliku dvoranu na Gripama. Zaboravljaju također da je nova splitska publika regrutirana velikim dijelom iz Hercegovine, odakle su u posljednjih deset godina doselili deseci tisuća novih Splićana, kojima su narodnjaci ipak ponešto bliži od Olivera Dragojevića. Zaboravljaju, na koncu, da je virus narodnjaka u desetogodišnjoj inkubaciji održavao upravo splitski estradni mogul Tonči Huljić, koji je stekao slavu i bogatstvo na jednostavnoj formuli: turbo-folk na ijekavici, samo bez harmonike. Recimo, Severina. Stvar bi se, međutim, dala objasniti i sociopatološki: zašto "opasni momci", ratni invalidi, vukovarski veterani i ljuti ustaše - isti oni klinci koje je zagrebačka propaganda na početku rata patetično pokušavala prikazati kao urbane heroje iz radničkih kvartova koji slušaju Guns'n'Roses i Azru, i nose naušnice i kalašnjikove - u stvari, o užasa, slušaju "četničku muziku"? Između ostalog i zato što je četnička! Zabranjeno voće? Ne, već onaj infantilni, imbecilni vojnički respekt prema smrtnom neprijatelju. Zvuči nategnuto? Poslušajte koji put kako s dirljivim simpatijama govore jedni o drugima: kad Miloševićevi veterani, primjerice, pozivaju braću Srbe da se ugledaju na Hrvate, kako oni brane nacionalne interese i ne daju svoje heroje Haagu. Ili kad je ono krajnja hrvatska desnica pozivala Hrvate da se ugledaju na Srbe, kako se oni junački opiru američkom kolonijalizmu. Ni jedni ni drugi u svojim domovinama i otadžbinama nemaju više nikoga na svojoj strani: ratni veterani s obje obale Drine ostali su jedni drugima - jedini. I kad zajedno pjevaju čaše lomim, ruke mi krvave, shvatite to kao pjesničku slobodu. Nisu njima ruke krvave od razbijenih čaša, vjerujte na riječ. Samo za hrabre i jake Zato razmislite: je li moguće da najveća srpska turbo-folk zvijezda, koja svoj kraljevski status i titulu "kraljice Marakane" duguje dobrim - čak većinskim dijelom - kultu svoga pokojnog supruga, je li dakle moguće da ta ista zvijezda istodobno bude i superstar u Hrvatskoj a da to nema veze s Arkanom? Ako pitate mene, to su pizdarije. Zašto Slobodna Dalmacija na naslovnoj stranici svoga TV-priloga nije objavila sliku Jelene Karleuše, nego baš Cecinu? Zašto na duplerici nije reportaža sa Sabora u Guči, nego upravo sa Cecinog koncerta na Marakani? Zato što pjeva bolje od Sneki ili zato što ima veće sise od Jelene? Ili, možda - molim, samo možda - zato što joj je muž bio Arkan? Evo, uostalom, malog eksperimenta (nemojte shvatiti doslovno, radi se o literarnom postupku i radije to ne pokušavajte kod kuće): stavite i vi Cecu Veličković u svoj player, raspizdite pojačalo do daske i čekajte što će se dogoditi. Za najviše sedam minuta na vaša vrata će zalupati dvojica izbrijanih mrmota u tijesnim crnim majicama, psujući vam bijesno majku četničku, da li vam majku četničku. Zašto vi možete, a ja ne? - bit će posljednje što ćete uspjeti izgovoriti prije nego mrmot - onaj veći i izbrijaniji - nogom razvali vrata. Imaš ruke kao sveštenik, a srce bez milosti, tvoja ruka zna da miluje, al' ne zna da oprosti! - glas Cece Veličković iz moćnog Kenwoodovog car-sterea bit će pak posljednje što ćete čuti prije nego se probudite na Hitnom kirurškom prijemu.

Šta je nama Ceca: Ona i Bošnjaci

Glas propasti

Koliko istine ima u informacijama da je nekoliko desetina, možda čak i stotina građana Federacije zapucalo u Banju Luku, na koncert Svetlane Cece Veličković? Isto koliko i mogućeg u predviđanjima prema kojima bi ista ta Svetlana mogla napuniti stadion Koševo. Dakle…? Ikona turbo folka i supruga ratnog zločinca danas u Bosni i Hercegovini ima, procentualno, isto obožavatelja kao i u Srbiji. I nije problem u tome što volimo "isto što i oni", već u tome što oni koji je vole odavde, vjeruju da su još uvijek bolji

Piše: Emir Imamović

Vijest objavljena krajem prošlog mjeseca, dan nakon koncerta Svetlane Cece Ražnatović u Banjoj Luci, kaže da je među 20.000 ljudi okupljenih na stadionu Fudbalskog kluba Borac, bilo i nekoliko stotina fanova iz Federacije BiH i Hrvatske, koji su u prijestolnicu Republike Srpske stigli organizirano, autobusima. Moguća nepreciznost izvještača koji je, sudeći po konstrukciji, vjerovatno tek čuo da na stadionu nisu samo Srbi, uopće ne znači da vijest nije istinita. Za provjeru i nije trebalo biti u Banjoj Luci pa brojati autobuse, kontrolirati registarske table ili prepisivati imena prevozničkih firmi sa bokova autobusa. Na gradskim raskrsnicama u Sarajevu, Tuzli, Zenici ili Bihaću, sasvim svejedno, iz automobila usporenih semaforima, kafana koje enterijerom sugeriraju da nisu namijenjene starijim od 35, diskoteka i kuća čiji otvoreni prozori otkrivaju zvučnu kulisu intimnih sjedeljki, mjesecima već najčešće odjekuje: Kosu nisam odsekla, još za tobom puštam je…; Trideset devet sa dva, nije ti dobro da izlaziš napolje, trideset devet sa dva, sa koliko nula piše se tuga; ili: Na šanku pored mene on se nežno ljubi s njom… Ceca!? Uz nebitne detalje za razlikovanje: prva dva citata su stihovi pjesama sa njenog posljednjeg albuma Decenija, dok je ispovijest iz kafane nešto starija. I zašto se onda čuditi ako je, u boljem slučaju, 10 posto fanova odlučilo i uživo čuti tridesetogodišnjakinju iz Žitorađe!? Od Barby do Esmeralde Estetski kriteriji odmah ispadaju iz igre: o njima već govori činjenica da je najprodavaniji album u Federaciji, računajući naravno piratsku distribuciju, u ovoj godini - Decenija. O svemu drugom bi se već dalo razgovarati. Recimo o tome da je većina bošnjačkih fanova Cece godine provela sa njenim pokojnim mužem i ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem za vratom, uz njegovu permanetnu želju da im se s kamom premjesti na prsa. No, Ceca je vjerovatno jedina balkanska supruga čiji se lik i djelo ovdje, u Bosni, sa nevjerovatnom lakoćom odvajaju od onoga čije prezime nosi i koji pred njom, kako sama priznaje, nikada nije imao tajni!? Upravo u toj, nimalo tipičnoj pojavi, dio je tajne. Ako su, a jesu, kako tvrdi i beogradska profesorica Milena Dragičević-Šešić u knjizi Neofolk kultura: publika i njene zvezde, mediji socijalističke Jugoslavije od Lepe Brene pravili živu, estradnu Barby lutku, dokaz da je kao u snu moguće preći put od seoskog igrališta do snimanja spotova na Floridi, bosanski fanovi su u ratnoj, medijskoj izolaciji od estradnih vijesti, i na bijedi vlastitog života, na Cecu proijcirali poziciju žrtve od istog neprijatelja. Izmišljane su tada priče o tome kako je Arkan Cecu prisilio na vjenčanje, ošišao za kaznu naćelavo, pretukao toliko puta da na fitness ne smije, iako baš i nije bilo teško saznati kako su se mladenci sreli u Erdutu, na koncertu Svetlane Veličković za pripadnike Srpske dobrovoljačke garde. Mir je donio sapunice, TV Pink, radiostanice koje su svemu pretpostavile komercijalne ambicije i - kult Cece je rastao. Dotjeranija nego 1992, znatno bogatija i producentski praćena po najvišim zapadnim standardima, ona je postala prvom Esmeraldom, nesretnicom iz tele-novele koju razumijemo i bez titla, samo što je ova trajala duže nego Pobre Diabla i Naša zemlja, spojeno. A sada, "naši" Muzika i poetika bile su tu tek dio priče. Zvuci turskog popa ili klavirske dionice Olivera Mandića (Arkanovog, pa, po automatizmu, i Cecinog prijatelja i saradnika) pratile su srceparajuće balade u kojima je Marina Tucaković (hiper produktivna autorica najvećih turbo-folk hitova) genijalno pakovala biografske podatke pjevačice i ono što publika očekuje; ili poskočice iz kojih je iščezao svaki trag folka, a uselili elementi "gradske muzike" - kafići, motori, diskoteke, šampanjac, mleko od kokosa, neželjene trudnoće, kontraceptivna sredstva, svila i rat. Društvo za kopiranje susjeda, sa objektivnim okolnostima izazvanom zakašnjelom reakcijom, dobilo je sound promjena. Mladi su - a oni su, ne njihovi roditelji, Cecina ciljna grupa - dobili tonsku podlogu sistemu u kojem su se divili kriminalcima, jer oni su imali pare, bili heroji, vodili najljepše žene i vozili najbrže automobile… Prosto, mogli sve i sad. A onda se desio dramski obrt: u Beogradu je ubijen Željko Ražnatović i sapunica je krenula ka svome "sretnom" kraju. Ceca se povukla sa scene i bila medijski najinteresantnija žena u bivšoj Jugoslaviji. Shvatila su to dvojica ljudi i svako je svojima ponudio ono što očekuju. Robert Čoban, vlasnik novosadskog tabloida Svet, stranice je otvorio za uzornu domaćicu Cecu, a Mensur Osmović, formalno direktor svih "Avazovih" izdanja, zapravo kreator Expressa, za veliki povratak Muharema Samardžića, nekadašnjeg Svetlaninog ljubavnika, i njegova sjećanja na dane sreće u Švicarskoj. "Ovo je priča za pola miliona tiraža u Srbiji, ali je niko neće smjeti prenijeti", kazao je tada Čoban, pokazavši kako "uzorna majka", zapravo, čuva svoju uzoritost. Osmović je uživao u čitanju izvještaja o prodaji lista, a oni koji su vjerovali da Arkan možda i nije primjenjivao silu, dobili - "svog". Bošnjaka kojeg ona, po tabloidu, zapravo i dalje, barem, simpatiše. I pala je posljednja smetnja za bezgraničnu ljubav za idola sa silikonskim grudima. Boj na Koševu Zato ne treba biti čudno ni što je, zaista, neko iz Sarajeva otišao na Borčev stadion, niti što jecaji odjekuju iz automobilskih zvučnika, niti što se lako može desiti da se dogodine Cecin menadžer Raka Marić zadovoljno smješka gledajući iza stagea na stadionu Koševo kako, barem, 40.000 ljudi čeka da se mama Veljka i Anastazije pojavi i otpjeva im, kao Arkanu nekada, dok je išao da im pali kuće, Kad bi bio ranjen, krvi bih ti dala… I nije nemoguće da među tim hiljadama bude i onih Bošnjaka koji će se Arkanu diviti zbog jednog rata kojeg su na različitim pozicijama dijelili. Onih što vjeruju kako je on prošao bolje: završivši kao bogati heroj sa lijepom ženom. A to što je klao…? U tome i jeste problem. Sve drugo je samo mitologija. Za estradnu upotrebu.

Arhiva Dani
264