eško da ćemo mi ikada saznati čitavu istinu. Da li ću je i ja ikada saznati - to je najmanje bitno. Mislim da se radilo o znatiželji. Ona je u školi radila referat o drogama, koji smo mi napravili zajedno i koji je bio fantastičan. Danas mislim kako je najvjerovatnije da je taj referat nju povukao da proba. Da je mislila kako može probati jedno po jedno da vidi efekt. Međutim, probajući jedno po jedno, ona je postala ovisnik.

Najgore je to što je uvijek bila zrela i zrelo razmišljala. To je ono što je mene tjeralo unazad da razmišljam gdje sam napravila grešku. Puno je pisala, čitala, strašno je voljela matematiku i informatiku. Željela je studirati medicinu. Danas ima 19 godina. Heroin je počela uzimati u osmom razredu osnovne škole i vrlo brzo je dodirnula dno. Doživjela je najgori pad jer je ubrzo imala i overdose. Od osmog razreda do prošle godine, kada je ušla u zajednicu, uzimala je heroin. To znači da je bila ovisna tri i pol godine. Počelo je sa travom, pa sa tabletama, ecstasy itd., da bi na kraju probala i heroin. Poslije je došao i kokain.

Ona je, inače, kao dijete bila astmatičar i srčani bolesnik i ja sam na njoj znala promjene kad uzima svoje lijekove. Međutim, u osmom razredu ona je prestala uzimati lijekove, ali mi je izgledala kao da ih uzima. Interesantno, imala je dvije vrste ljudi. Prijatelje koji su dolazili tu, normalni momci i djevojke, koji normalno žive. I imala je svoje lične prijatelje koji su narkomani i dileri. Ja sam to otkrila tek nakon dvije godine, kada sam je vidjela u društvu koje mi se nimalo nije svidjelo, koje uopće nisam znala. To su bili momci i djevojke sa kojima se ona drogirala i koji za nas nisu postojali, a normalni prijatelji i prijateljice su dolazili tu s vremena na vrijeme i bili paravan.

Prvi put sam našla paketić u zimskoj čizmi. Odnijela sam poznaniku u MUP i on mi je rekao da je heroin. Znala sam da može biti samo njen. Nikad nije priznala. Ona je to negirala naočigled svih. Nevjerovatno koliko imaju snage da se bore na takav način. Čak je i mene zaista znala uvjeriti, da se ja upitam kakva sam ja majka, pa možda ona i nije narkoman, možda ja griješim - a pozitivan nalaz mi stoji na stolu. Oni imaju priču. Nevjerovatno su inteligentni i nevjerovatno su specijalisti za laž. Lažovi, glumci - to nećete niti na jednoj sceni sresti.

U početku smo probali razgovarati, međutim, ona je odmah osjetila podršku u tati, tako da je na jedan način pokušala mene eliminisati. Ona nije pristajala ni na kakav razgovor. Nakon što je počela bježati od kuće, ja sam probala i sa batinama i sa pričom i sa ucjenama - svim, svim sredstvima koja su mi padala na um. I nisam uspjela. Probala sam muža upozoriti da se sa njom nešto dešava, međutim, tata kao tata, koji je bio, a i danas je jako vezan za nju, nije mogao to prihvatiti. On to teško i danas prihvata. Ja sam se borila i sa njim i sa njom. Da sam imala samo jednu bitku, ja bih nju brzo završila, međutim, kad se porodica ne ujedini, onda u 90 posto slučajeva dođe do rasturanja te porodice. Mi smo bili na ivici rasturanja, jer je ona trebala pomoć. Onda sam ja rekla: mi ćemo se razvesti, pa makar da joj jedno pomogne. Sve dotad je on to odbijao. I danas on vrlo teško priznaje šta je naše dijete.

Ona je priznala samo jednom, na samom kraju, kad je trebala da uđe u zajednicu. Taj prvi i zadnji put rekla je: "Ljudi, ja jesam narkoman." Katastrofalno se promijenila, i rijetko se prepoznavala ona moja stara kćerka, prije heroina. Prepoznavala sam je u onim momentima kad sam je skidala, pa je bila čista neka tri-četiri mjeseca. Tad sam prepoznavala svoje dijete. Vi imate dojam da to više nije vaše dijete. To je dijete sa ulice, to je dijete koje jednostavno ne želi sa tobom normalno da priča. Onda shvatiš da ni ne može. Ona je u svima nama vidjela neprijatelje.

U početku je dobijala džeparac od tate. Ja to nisam znala. Gram heroina je 50 KM, a gram kokaina je od 150 do 200 KM, zavisi kako gdje. Znala je dobiti stotinjak KM u nekoliko dana za cipele itd. Na kraju sam svima rekla: Koga vidim da joj da novac, ruku ću mu odsjeći. Onda je počela krađa u kući. Krenulo je sa njenim walkmanom, videom, TV-om, njenom linijom, da bi na kraju došlo moje zlato, koje je moja kćerka davala za drogu. Ona je meni to priznala, rekla mi je kako je to morala uraditi jer je u tom trenutku još samo to bilo ostalo. Ni dan-danas ne mogu da shvatim odakle joj ta snaga da to učini.

Ona je govorila: "Ti, mama, ne znaš kako je to. To je stravično kad ja moram razmišljati svaki dan gdje nabaviti drugu dozu, kako doći do nje i na koji način. Ti nemaš pojma o tome, a još manje kako je meni lijepo kad uzmem." Nakon toga sam dolazila u situaciju da i ja uzmem, pa da vidim šta je to. Da vidim kakav je to osjećaj, šta njih toliko tegli da idu tamo. Vjerujte da sam znala sjediti danima i gledati onu špricu: hoću li ili neću. Onda skontam: pa, Bože, jesi li ti poludjela, šta je sa tobom.

Izgubila sam dosta prijatelja, mada im ne zamjeram. Tu nema zamjeranja. Možda bih i ja isto reagirala da sam u nekoj drugoj poziciji. Međutim, neki su ostali i danas ih puno cijenim i strašno volim jer su gurali sa mnom do kraja. Ljudi su se povukli iz straha, da ne bi moje dijete, kao što je imala običaj, uvukla njihovu djecu. Ja ne mogu reći da je moje dijete bilo zlatno. Ona je bila grozna, radila stvari koje nikome ne bi na um pale. Ali je ona bila narkoman. Tu se ne može puno zamjeriti.

Nakon dvije godine je otišla od kuće. Negdje su na Grbavici bili u nekom stanu. Nju su samo dovukli u hitnu i ostavili je. Overdozirala je i bila u kritičnom stanju. Tad su se ljekari borili za njen život. Ona, jednostavno, nije htjela izaći, samo je ronila dublje i dublje. Onda smo muž i ja sjeli i razgovarali, jer ja više nisam imala ni snage, niti volje, ni života, ni živaca. On je njoj jako puno vjerovao. Kad kaže "tata, neću više", to je za njega bilo gotovo. Onda sam rekla: "Hoćeš li ti priznati da mi imamo narkomana u kući ili nećeš? Ako nećeš, da znam šta je meni činiti, jer sad me više ne interesuješ ni ti, ni ona. Ja sada spašavam sebe." Iz toga treba izaći normalan. Tri godine sam se osuđivala i uništavala. Tri godine sam se pitala kakva sam ja majka. Na kraju sam ja oboljela. Počela sam padati u nesvijest, jer organizam popušta. Puca čovjek.

Morali smo je ispisati iz škole. Zatvoriti je u kuću. Nekoliko puta je bivala po bolnicama, na neuropsihijatriji. Pokušavali su je skidati bezbolno, međutim, u januaru 2001. godine ona je pobjegla od kuće, da bi se vratila nakon dvadeset dana. Tada joj čak ni ljekari nisu davali nikakve mogućnosti. Imala je tešku upalu pluća, gnojnu anginu, upalu bubrega i mokraćnih kanala. Onda sam ja rekla: "Imaš samo dvije mogućnosti. Prva je da ostaneš u kući, ali da ideš u zajednicu. Druga je da izađeš vani i da se nikad u životu ne pojaviš. Dosta je borbe." Ja imam još jedno dijete, koje je bilo totalno zapostavljeno. A prolazilo je pakao. Ona je rekla: "Ja neću u zajednicu." Ja sam otvorila vrata i bila sam spremna da je više nikada ne vidim. Pogledala me je i rekla: "Mama, ja hoću u zajednicu, ali je uslov ključ. Mene moraš zaključati i ti moraš provoditi sa mnom 24 sata." Sedam narednih mjeseci ona i ja smo provele 24 sata pod ključem.

Imala je žestoke krize. Skinula sam je bez i jedne tablete. Tad je molila Boga da umre. Ja sam joj rekla samo: "Dosta si ti mene patila, ovaj put ja tebe patim. Imaš prozor kojeg možeš otvoriti u svakom momentu i skočiti sa njega da spasiš i mene i sebe." Mjesec i pol dana grčila se po kući, znojila, vrištala, bacala, razbijala, čudesa radila, ali nakon mjesec i pol dana je sjela i rekla: "Mama hoćemo li mi popiti kafu i zapaliti cigaru."

Jednom sam našla špricu ispod kade. Jednom sam našla travu, koju sam i ja htjela da zapalim. Kasnije sam upoznala jednu nanu koja je isto ovo prošla sa svojim unukom i koja je probala travu, ali je ostavila vrata otključana - ako umre da ne moraju razvaljivati bravu. Oni vas na to natjeraju. Jednom sam je našla na prozoru sa pecarskim štapom. Pomisli čovjek da je poludio - dijete peca. Kad sam pogledala dolje, vidjela sam momka kako joj kači paketić za udicu. Molila bi me da joj neko dođe, jer je sama zatvorena sa mnom. Nakon što bi otišli, ona se zatvori u sobu i kad izađe, možeš je pitati samo: kako. Kasnije sam našla trag u upaljaču koji su donijeli i ostavili. Molila me da joj donesem knjigu. Ja znam da je moje dijete narkoman - sjednem u park i pregledam svaku stranicu. Donesem knjigu i ona izađe sa proširenim zjenicama. Heroin je bio u koricama. Onda sjednem i shvatim, pa ja sam joj to donijela. Narkomani ne gledaju i ne prezaju ni od čega. Dovedu vas u jednu finansijsku i duševnu situaciju koja je bezizlazna.

Svake subote smo išli u Međugorje. Ja u istoriji Cenacola imam najveći staž kolokvija, koji su obavezni prije ulaska u komunu: godinu dana! I da je trebalo još godinu dana, ja bih išla još godinu dana i bila uporna dok ona ne bi rekla "više je stvarno dosta". To bih svakom roditelju savjetovala - ne spremati djecu brzo u zajednicu. Zbog brzine oni jako brzo izlaze. Oni moraju biti 24 sata pod kontrolom, što duže u kući, i to je neminovno ako žele uspjeti. Ja sam znala da to nije uzalud, ljudi samo moraju biti uporni i strpljivi, tu bitka ne pomaže jer sam ja tu sve probala.

U Međugorju je imala fantastičnu priliku da pobjegne. Pala sam u nesvijest i svi su se skupili oko mene. Ja sam samo vidjela nju, i pala u nesvijest razmišljajući kako je više nikada neću vidjeti. Međutim, ona je bila ta koja je sve organizovala, zovnula ljekare, odvukla me u hitnu, pa u Mostar. Tada sam bila sigurna da je odlučila ući u zajednicu.

Sada je u zajednici jedanaest mjeseci. Nakon devet mjeseci smo dobili njeno prvo pismo, koje me je oduševilo jer iz nje više ne govori droga. To je dijete koje sam ja znala u sedmom razredu, koje je bilo odličan učenik, sa svim peticama, koja je znala raspored čitavog života i onda se jednostavno izgubila u drogi. Pismo koje je mene vratilo u život, pismo koje mi je dalo volje da pomažem drugima.

Nismo se čule, ni vidjele od tada. Ona još nije spremna za mene, ali ja sam strpljiva. Kad sam se mogla tri godine boriti sa tim, mogu strpljivo i čekati da me zovne, da me vidi, da stanemo jedna pred drugu. Jako je dobro. Kažu mi da još nije spremna da nas vidi, jer je svjesna šta je uradila. Ona treba da izrazi želju i ona treba da bude spremna za nas. Da ne napravi neku glupost, da je ne poljuljamo u nečem pa da je nakon našeg odlaska povuče želja da ode. Ona mora imati tu čvrstinu u sebi da nas gleda kako prelazimo kapiju, i da ostane unutra.

Nije napuštala zajednicu do sada. Ja sam mislila da nema šanse da ona ostane. Kad je prošlo mjesec dana, ja sam govorila "dobro je". Drugi mjesec - panika hvata. Treći mjesec sam znala da je stabilna i da nema teorije da izađe. Tri godine su uslov boravka u komuni, jer toliko treba momku ili djevojci da se oni stabilizuju, da se nauče boriti protiv droge. Ja očekujem da ona završi neku srednju školu, da nađe sebi posao. Kao roditelji mi ćemo živjeti i umrijeti sa strahom da li će se to ponoviti, da li će ona biti toliko jaka i da li će biti toliko slaba da to ponovo uzme. Sa tim se nauči živjeti.

Kako se liječiti

Hase Tirić predsjednik je Udruženja "Face to Face", osnovanog da bi se pomoglo onima koji su već prevazišli pamflete "Reci ne drogi!". Mada u BiH već postoje dvije vrlo uspješne komune - Cenacola u Međugorju i Aleksandrovac u blizini Banje Luke, "Face to Face" planira otvaranje još jedne terapijske zajednice koja bi se nalazila u okolini Sarajeva. Tirić priznaje da je i sam spadao u kategoriju ljudi koji su imali, najblaže rečeno, rezervu prema onima što koriste narkotike. Sve dok nije upoznao slikara - ikonografa, koji je 15 godina prije bio narkoman. On je upalio alarm u njegovoj glavi. Pripreme za projekt trajale su više od dvije godine, a rad je počeo prije nekih desetak mjeseci. "Face to Face" želi upozoriti na "epidemiju" narkomanije: brojke govore dovoljno, no prave evidencije niko nema. Tirić priča kako je anketa sprovedena prije nekoliko mjeseci u Tuzli pokazala da je svaki treći srednjoškolac probao drogu: "Mi imamo sistem koji ide naruku dilerima. Djetetu sa 14-15 godina sa džointom u džepu ne može niko ništa. Zato je potrebno baviti se i edukacijom, ali i ljudima koji su već na dnu. Mi želimo pomoći tim ljudima." Praksa u svijetu je pokazala da je najvažnija volja da se uhvati ukoštac sa problemom: među dobrovoljcima Udruženja "Face to Face" su ljudi koji su bivši ovisnici i koji pomažu iskustvom, ali i oni koji nemaju nikakvog dodira sa drogom. Bitna karika je porodica - i zato su u tijesnoj vezi sa Udruženjem roditelja za borbu protiv ovisnosti, a već se javljaju i finansijeri spremni pomoći početak rada zajednice. "'Face to Face' se od ostalih komuna razlikuje po tome što su u projekt uključeni i stručnjaci, koji će nadzirati naš rad, a postojat će i supervizor. Uputili smo zahtjev da nam se dodijeli jedna od napuštenih kasarni Vojske Federacije i, nažalost, još uvijek čekamo odgovor od gospode Behmena i Halilovića. Konkretno, najbolje bi nam odgovarala kasarna na Nišićkoj visoravni, koja zjapi prazna. Kada bi odgovor bio pozitivan, mi bismo riješili 80 posto naših problema. Ako ne, idemo na rezervnu varijantu - kupovina zemlje. Naš centar će vjerovatno krenuti sa nekih 10 ovisnika, jer si trenutno ne možemo dozvoliti više. Čak ni ne maštamo da možemo godišnje spasiti 50 ovisnika. Ako spasimo jednog - mi smo uspjeli", kaže Tirić. Tri su načina finansiranja: samofinansiranje (kane se baviti poljoprivredom, otvoriti ribnjak, uzgajati stoku jer je najvažnija stavka održanja centra hrana, a to je ujedno i radna terapija), ljudi koji žele pomoći ovakve projekte, te organizacije koje se diljem svijeta bave ovim problemom. Djelimice se nadaju i pomoći iz budžeta: prošle je godine Sarajevski kanton izdvojio milion maraka za borbu protiv narkomanije, a oni bi bili zadovoljni i sa 100.000 godišnje. Premijer Kantona Nermin Pećanac je, ističe Tirić, vrlo spreman pomoći.

Arhiva Dani
264