rošlonedjeljna intervencija premijera Vlade Kantona Sarajevo Nermina Pećanca, kojom je konačno na račun Sarajevo Film Festivala uplaćeno 100.000 maraka, nije ključna za ovogodišnju filmsku smotru tokom koje je bosanska prijestolnica bolja nego što inače jeste. Ne slijedi sada vapaj - treba još! Mada treba. Tih 100.000 tek je pola od sume koju je Vlada obećala SFF-u i kojom je trebala biti pokrivena tek trećina troškova Sarajevo Film Festivala, ona trećina koja bi pokazala kako SFF nije dosegao maksimum i kako postoje mogućnosti ne samo održavanja visokog sjaja nego i dodatnog glancanja.

Dakle, jedan poziv nije promijenio ništa. Ne samo u tvrdoglavoj borbi Mire Purivatre da SFF ne propadne već i u sistemu uspostavljenom tokom vladavine Stranke demokratske akcije. Razlike su tek u ponekom detalju. U ona doba, pred svaki je SFF ili Međunarodni teatarski festival MESS federalni prime minister Edhem Bičakčić običavao u kabinet pozvati Dinu Mustafića ili Miru Purivatru, sekretarici reći da pozove i ministra kulture Fahrudina Rizvanbegovića, a press agentici Raski Denjalić televiziju, i onda bi pred kamerama bio postignut dogovor uz najavu sistemskog rješenja finansiranja dvaju velikih festivala.

Svi Alijini argumenti Između dvije najave desila se smjena vlasti i pad festivala u niži rang. Iako je, kako se to već kaže na nakaradnom jeziku bosanske administracije, kultura pod kantonom, bivša je (federalna) vlast znala da pomaganjem reprezentativnih događaja barem utiče na popravljanje vlastitog nacionalromantičarskog i nimalo urbanog imidža. Ova je sve stavila na zakonsko mjesto, zadržavši pri tome istu formu: ministar, u ovom slučaju kantonalni, dakle Gradimir Gojer, obećava sve i svašta, ne realizirajući ništa u čemu ne participira kao jedan od glavnih likova - što mu je, inače, "karakterna osobina" - a praktična primjena usmenog dogovora moguća je tek kada neko s vrha okrene lokal Ministarstva kulture i svega pridodatog, od nauke do sporta i informiranja. Sada je to učinio već pomenuti Pećanac, do kojeg je priča o SFF-u došla tek kada se Purivatra nije imao obratiti kome drugom do svom školskom drugu.

Ni Dino Mustafić ni Miro Purivatra nisu imali tu sreću da se rode ranije i u Mostaru pa da poznavanje prirode i društva uče zajedno sa predsjednikom Vlade Federacije BiH Alijom Behmenom. Naime, kao i Pećanac, i Behmen je dao obećanje da će dva najznačajnija festivala filma, odnosno teatra u ovom dijelu Evrope biti novčano pomognuta, no kako ga ni sa jednim nisu vezale tajne školske klupe, praktična primjena je izostala.

Behmen se, međutim, može braniti neoborivim argumentima. Donedavno, on i nije imao kome narediti da marke pošalje na prazne festivalske račune. Ministar kulture, nauke itsl. Mujo Demirović je kraj proljeća i početak ljeta bio u bolnici, njegov zamjenik Dubravko Lovrenović je od zime do sezone godišnjih odmora bio u Americi na naučnom usavršavanju, a čuvar sehare, inače ministar finansija Nikola Grabovac je prvo radio s kafom i AM Špedom, da bi odlukom Visokog predstavnika prestao da radi u Vladi. U međuvremenu je i od kolega u istoj toj Vladi i od direktora festivala saznao da je Behmenova administracija od Bičakčićeve naslijedila i preko pola miliona maraka duga SFF-u, MESS-u i Sarajevskoj zimi - i on, Nikola Grabovac, nije poduzeo ništa da bi onima što su ga kroz pismo obavijestili barem rekao da se ne nadaju parama.

Duet za velika razočarenja Problem, međutim, nije samo u njemu i Behmenu, već - nekako između. Već je sam izbor dr. Muje Demirovića za ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta i dr. Dubravka Lovrenovića za njegovog zamjenika, kao uostalom i pobjeda Alijanse za promjene, davao nadu u mogućnost institucionalnog funkcioniranja svega onoga što je u Izetbegovićevom režimu zavislio od dobre volje SDA-ovih ministara. Bez mrlja ratne prošlosti, Demirović i Lovrenović su se činili kao upotrebljiva i "politički korektna" kombinacija.

Uz to, prvi, kao Krajišnik, nije ni mogao bolovati od "sarajevskog sindroma samodovoljnosti", niti je u Vladu ušao praćen talovima iz prijestolničkih kulturnjačkih krugova čija je osnovna djelatnost proizvodnja afera. Lovrenović je, pak, kao ugledni intelektualac, vrhunski povjesničar, ali i neko ko je osjetio šta znači političko, pa i ekonomsko marginaliziranje mislećih i kreativnih ljudi, na novi posao ponio makar i zamišljenu listu svih praktičnih problema i, vjerovatno, viziju njihovih rješenja. No, sve što je izgledalo lijepo 12. marta 2001, kada je ova Vlada zvanično počela da radi, od trinaestog pa nadalje je pothranjivalo razočarenje.

Demirović niti jednim svojim potezom nije skrenuo pažnju javnosti, Lovrenović je svašta obećavao, završivši seriju oštrih polemika s Purivatrom prošlojesenjom najavom sistemskog finansiranja SFF-a, da bi na kraju otišao na Yale. Od tada, sve donedavno, postojanje ministarstva koje su vodili moglo se otkriti tek na stranicama dnevnih novina. Onda kada su one davale prostor da bi Demirović kukao na svoje kolege ili bilježile da ga je Abdulah Sidran obilazio u bolnici iz čijeg je kreveta ministar kukao kako ga, eto, inače niko ne obilazi i kako on i u bolničkom krevetu radi.

Zamjenik bi mu se, s druge strane, povremeno pojavljivao u Bosni, dao poneki intervju, i nestajao. Kada su se konačno sastali na istom poslu i u isto vrijeme, pokazalo se da niti jedan baš nije vodio previše računa o vlastitim obećanjima, ali i da sve vrijeme razdvojenosti nije bilo skoro nikakve komunikacije između Sarajeva, u kojem je Demirović uživao u činjenici da više nije u zamjenikovoj sjeni - i to toliko da nije imao vremena za susrete sa Purivatrom, recimo - i Amerike, u koju je Lovrenović otišao kao član Vlade (uz, istina, saglasnost te iste Vlade, što o njenoj ozbiljnosti dovoljno govori), vjerujući da se u ovakvoj Bosni moguće baviti rješavanjem suštinskih problema e-mailom.

Na svu sreću, ne postoji način da se ovogodišnji MESS i Sarajevo Film Festival, kao dva najznačajnija kulturna događaja u državi, uz, naravno, Jazz festival, ne dogode. Dovest će Mustafić i Purivatra opet relevantne goste, Narodno pozorište ili kino na Metalcu će biti puno lijepih lica sadašnjosti, slikat će se na otvaranjima i zaslužni i oni drugi, i u tome je zapravo problem. Bolji dani će u zaborav odložiti sve što je prethodilo smotrama filma i pozorišta, priča o svemu što treba mijenjati će biti irelevantna, Sarajevo će, kao i uvijek, nadrasti sebe. A čak i da bude obrnuto… Pisat će novine da se javnost buni, ljudi koji čine sve da festivala bude, a to nisu samo Dino i Miro, već svi silni idealisti kojima bijedne plate ne utiču na motiviranost, osjetit će šta znači ispasti budala, ministri će imati opravdanje (agresija, Dayton, tranzicija, OHR, penzioneri, vojnici, studenti, đaci, policija, MMF, 11. septembar…), a prijestolnica će ostati bez kratkog prekida u životu jedne provincije.

One same sebi dovoljne, one u kojoj se više niko ne raduje tuđem uspjehu, one iz koje se ide na BITEF u Beograd i filmski festival u Motovun, one u kojoj Purivatra i Mustafić, na kraju krajeva, i uz priznanje svih mana koje imaju, ipak više vrijede nego sva ministarstva za kulturu zajedno.

Dino Mustafić, direktor MESS-a

Prepisivanje od četiri godine

"U jednom razgovoru koji je sazvan prije, recimo, četiri godine u kabinetu Alije Izetbegovića, na kojem se pričalo sa premijerima vlada, guvernerima kantona, ministrima, Purivatra i ja smo predložili način prepisivanja. Od tada se ništa nije dogodilo" DANI: Pitanje zvuči ironično, ali je zapravo tragično: šta je ove godine problem MESS-a, najrelevantnijeg teatarskog festivala u regiji? MUSTAFIĆ: To što kultura nikoga i ne zanima i što je marginalizirana zbog drugih velikih problema sa kojima se nova vlast suočila, prije svega sa socijalnim problemima, ekonomskim reformama, privatizacijama… Drugi ozbiljan problem koji ostaje kao dubok trag u kulturnom reljefu BiH je pitanje dejtonskog Ustava i decentralizacije kulture koja je svedena na nivo kantona. MESS je po svom obimu, značaju pa i organizacijskoj strukturi državni festival u čijoj kompeticiji učestvuju sve pozorišne institucije u BiH. No, tu je ogroman birokratski aparat, pa je lakše i ekonomski jednostavnije dovesti predstavu iz Litvanije nego iz drugog kantona. MESS pod ovim imenom postoji 40 godina, za razliku od mnogih ulica, gradova, zastava, i to je festival koji, da bi opstao, mora ući u sistem. Na kantonalnoj razini je to riješeno tako da se on u budžetu planira sa 250.000 maraka, što je dobro, ali to je nekih 25 posto od ukupnog budžeta. Na federalnoj razini, ove godine nam je umanjen budžet za još 50.000, što dovodi u upit samo održavanje festivala. Jer MESS je jedan neprofitabilan festival: prošle godine u Narodnom pozorištu su sve karte bile rasprodane, a prihod je bio 14.000 KM. Festival i dalje opstaje zahvaljujući energiji, entuzijazmu i ljubavi ljudi koji ga vode. Mislim da je Alijansa za promjene na federalnoj razini učinila mnogo osnivanjem fonda za izdavaštvo i za kinematografiju, ali je problem pozorišne kulture ostao na nivou kantona, dok se na planu festivalske kulture nije ništa uradilo, između ostalog zato što je potrebna određena zakonska regulativa za neke druge dogovore. Sarajevo je festivalski grad, i neka se uvede taksa od jedne konvertibilne marke po noćenju, u Sarajevu koje ima oko 400.000 noćenja, doći će se do sredstava. Tu je i pitanje oporezivanja donatora: ja sam prije par nedjelja imao posjetu najviše slovenačke delegacije sa direktorom Cankarjevog doma, čiji je sponzor Gorenje, koje zbog toga ima određene poreske olakšice. Naravno, tu je i sistemsko rješenje na državnom nivou: mora se praviti rigorozna selekcija šta je to što je našem gradu i državi potrebno. Ovaj festival će imati perspektivu kada neko u ovoj državi sjedne i kaže: sad je vrijeme da i o kulturi počnemo razmišljati. DANI: Nije li potpuno razočaravajuće to što nikome nije palo na pamet da primijeni jedan od bezbroj poznatih i uspješnih modela obezbjeđivanja novca za neprofitabilne kulturne manifestacije? MUSTAFIĆ: U jednom razgovoru koji je sazvan prije, recimo, četiri godine u kabinetu Alije Izetbegovića, na kojem se pričalo sa premijerima vlada, guvernerima kantona, ministrima, PURIVATRA: i ja smo predložili način prepisivanja. Od tada se ništa nije dogodilo. Očito da ne postoji kompetentnost, ne samo strukovna nego ne postoji kompetentnost ljudi koji promišljaju kulturu. Festivalska kultura je jedna od najvažnijih stvari za državu. Naprimjer, 1997. za MESS su bile nominirane 34 domaće predstave, a prošle godine svega 10. Znači, imamo konstantan pad kvantiteta i kvaliteta, i normalno je da su festivali kulminacija kvaliteta. DANI: Zašto onda puno pozorišnih ljudi tvrdi da nama više od MESS-a treba dobra domaća produkcija i da upravo MESS jede pare za takvo što? MUSTAFIĆ: To nije tačno. Problem je što nam je MESS otvorio prozor, što ne možemo više ovdje proglašavati svakakve predstave velikim estetskim i kulturnim događajima. Nama su na zadnjim festivalima obično pobjeđivale predstave iz istočne Evrope, dakle iz jednako siromašnih zemalja!? Često čujem kako je, kao, MESS suviše modernistički festival, a naše pozorište nije takvo. Pa to je problem pozorišta, a ne MESS-a. Dok sam ja na čelu MESS-a, on će uvijek biti modernistički. Uostalom, neka mi neko nabroji pet relevantnih bh. predstava u zadnjih 10 godina koje su bile na međunarodnim festivalima i koje su imale dobru recepciju. Nema ih. DANI: Šta će biti ako se i ove godine desi da do zadnjeg dana MESS bude praznog računa? MUSTAFIĆ: Granice tolerancije ljudi koji rade ovakve projekte u Sarajevu su na izmaku. Ono što je moj poraz jeste činjenica da festival i poslije pet godina ne može da opstane bez nekih ljudi. Mi smo ustvari postali taoci sopstvene ideje. Bojim se da kada ne bi bilo Mire Purivatre, ne bi bilo ni Sarajevo Film Festivala, ili Jazz festivala bez Edina Zubčevića, da dalje ne nabrajam. Politika mora kreirati ambijent unutar kojeg ti festivali neće biti vezani za imena. Možda su neki projekti definitivno vezani za određene ljude, ali to je jedna vrsta naše nemoći. DANI: Šta bi se dogodilo kada bi ti izašao pred TV kamere i rekao da MESS-a nema jer neko nije ispunio svoje obaveze ili realizirao dogovore? MUSTAFIĆ: Reci ti meni koju je konsekvencu neko snosio u proteklo vrjeme za niz prevara? Niko, dakle, ne bi snosio odgovornost, i to je najstrašnije.

Miro Purivatra, direktor SFF-a

Festival u Kafkinom procesu

"Nudili smo dvojici ministara da se pojavimo i u Berlinu i u Cannesu i da napravimo pozitivnu sliku ne samo o SFF-u nego i o BiH. No, niti na jedan od tih poziva niko nije odgovorio" DANI: Miro, ti si prije godinu dana vodio žestoku polemiku sa ljudima iz Ministarstva kulture u Vladi Federacije, da bi sredstva za SFF bila osigurana u pet do dvanaest. Da li se išta promijenilo od tada? PURIVATRA:: Sve ono što je bilo problem prošle godine, problem je i sada. Do današnjeg dana status SFF-a, bez obzira na obećanja ljudi koji su i danas ključni, nije pomaknut sa mrtve tačke. Želim da kažem da od ukupnog budžeta SFF-a, oko 65-70 posto SFF sam obezbjeđuje, što je jedinstven primjer u Evropi. Taj iznos koji nedostaje i koji smo tražili od Kantona, Federacije i grada Sarajeva, nažalost, do današnjeg dana ne da nije odobren, nego nije razmatran ni na jednoj od sjednica svih tih vlada. DANI: Postoji li zvanično, institucionalno objašnjenje za takav odnos prema SFF-u? PURIVATRA:: To je uvijek pitanje uzroka i posljedica. Krivicu pripisujem dvojici ministara. Ti ljudi ne mogu da razumiju da se festival ne priprema zadnjih 15-20 dana, nego je to proces od godinu dana. Naravno da će se to direktno odraziti na kvalitet, pa i dugoročni razvoj festivala. Mi smo za proteklih sedam godina uspjeli da ovaj festival učinimo najprestižnijim i najkvalitetnijim u čitavom regionu i, umjesto da sada to svoje mjesto fiksiramo i još dalje ojačamo, mi ne možemo raditi pripreme na vrijeme. Festival po svom vanjskom obliku, dakle, neće biti manji, ali ono što nedostaje jeste jačanje festivala, veći broj gostiju, veći broj workshopova i promocija festivala. Žalosno je da SFF nije bio u stanju da organizuje niti jednu promociju. Nudili smo dvojici ministara da se pojavimo i u Berlinu i u Cannesu i da napravimo pozitivnu sliku ne samo o SFF-u nego i o BiH. No, niti na jedan od tih poziva niko nije odgovorio. Sve ovo, zapravo, liči na Kafkin Proces. Na svaki naš upit se odgovara: evo, to je u procesu, to će biti, to će se desiti… Ni gospodin Gojer ni gospodin Demirović nikad nisu rekli da su protiv festivala, ali nikad nisu ništa uradili da pomognu SFF. Treba napomenuti da postoje dugovi od prošlih godina i sve to liči na farsu u kojoj je ljudima koji rade ovaj posao već toliko neugodno da uopšte razgovaraju o tome. DANI: Postoji li mogućnost da SFF od iduće godine funkcionira ekonomski neovisno od države i u kojoj formi? PURIVATRA:: Ovaj festival je zasnovan na izuzetno jeftinom ljudskom radu. Haris Pašović voli da kaže da je SFF izgrađen na mišićima ljudi koji to rade, a ti mišići polako popuštaju. To znači da ovaj festival mora napraviti sljedeći korak, a to je njegova profesionalizacija. Mi moramo konačno doći u fazu u kojoj naši selektori, koji, hvala Bogu, imaju druge izvore primanja, mogu da dobijaju pare kao profesionalci koji rade za SFF. Mi ovako po pola godine nismo u stanju da platimo troškove koje su načinili putujući za SFF. Ovo što mi prikupljamo putem sponzorskih ugovora je dovoljno da se napravi jedan ovakav festival, no sljedeća faza podrazumijeva ulazak među prvih 15 festivala u Evropi, a to se bez značajne državne pomoći ne može napraviti. DANI: A može li se desiti da za godinu ili dvije SFF prestane da postoji? PURIVATRA:: Da! Ova divna publika je ono što ovu ekipu drži i nama će biti neugodno ako budemo morali svim tim ljudima i svim našim prijateljima iz svijeta filmskog biznisa reći da nema više festivala. Međutim, sve ima svoj vijek trajanja.

Arhiva Dani
264