ilomir Stakić odrekao se prava na unakrsno ispitivanje svjedoka. "Časni sude, danas nećemo unakrsno ispitivati ovog svjedoka", rekao je njegov branitelj, dobojski advokat Branko Lukić, navodeći kao razlog "patnje i mentalno stanje svjedoka". "Drago mi je što me gospodin vidi. Žao mi je što je ono uradio, njegovi ljudi što su uradili", rekao je Nermin Karagić, jedan od rijetkih preživjelih svjedoka zločina koje su srpske snage počinile na nogometnom igralištu u Ljubiji, pored Prijedora, u ljeto 1992. godine. Stakić, optužen za zločine protiv čovječnosti i genocid, vidio je pred sobom 27-godišnjaka, pomalo zbunjenog okolnostima; u vrijeme kada je sa svojim ocem stajao prislonjen uza zid igrališta, imao je 17 godina i lice neizobličeno brojnim ožiljcima.

Smrt licem prema zidu Okrenuti licem zidu, niko od njih nije smio da pogleda preko ramena, dok su iza leđa odjekivali pucnji i čuli se tupi udarci, "vjerovatno pajserima". Kada je dobio prvi udarac u leđa, pomislio je da je došao njegov red. "Prebili su me, slomili nos, ali me nisu ubili." Srpski vojnici su potom naredili njemu i nekolicini preživjelih da tijela ubijenih unesu u autobus, iz čijeg su zadnjeg dijela uklonjena sjedala. "Prenio sam tijela dva čovjeka. Jednom je visilo oko i glava je bila probodena. Drugi gotovo nije ni imao glavu. Mislim da je to bio moj otac." Autobus je krenuo ka odlagalištu otpada iz rudnika Ljubija. Kada se zaustavio, vrata su se otvorila i izvana se čuo glas: "Trojica dobrovoljaca za istovar mrtvaca!" Sva trojica koji su iznijeli leševe odmah su ubijena; glas izvana je zatim pozvao još dvojicu. Nermin je tada odlučio da bježi; izmičući mecima koji su zviždali svuda oko njega, uspio se domoći šume.

U jesen prošle godine u rudniku u Ljubiji otkriveno je jedno od najvećih masovnih stratišta u BiH. Lubanja jednog od skeleta iskopanih iz ljepljive zemlje bila je skoro smrvljena; DNK analizom utvrđeno je da je to Nerminov otac. "Ja bih još nešto da kažem, bez obzira na to šta on misli", rekao je on, ne obazirući se na konstataciju Stakićeve odbrane.

Izvori bliski tužiteljstvu, međutim, kažu Danima da Karagićevo "mentalno stanje" nije bilo razlog što je Stakić odustao od njegovog unakrsnog ispitivanja. U igri je ovaj put bila pogodba sa tužiteljstvom, na kojoj je krajem prošlog mjeseca odbrana uveliko radila: nekadašnji gradonačelnik Prijedora je, naime, bio spreman priznati krivicu. Prvih dana jula, međutim, ispostavilo se da su svi izgledi za nagodbu propali: Stakić je bio spreman priznati krivicu za zločine protiv čovječnosti, ali tužiteljstvo, koje u ovom slučaju predstavlja energična britanska pravnica Joanna Korner, nije htjelo odustati od optužbe za genocid. S druge strane, sugovornik blizak vijeću, kojim predsjedava njemački sudac Wolfgang Schomburg, rekao je Danima da su izgledi da tužiteljstvo dokaže genocid u ovom predmetu mali. Jedan od dugogodišnjih promatrača prilika u sudu također drži da je tužiteljstvo u ovom slučaju napravilo pogrešnu procjenu, kao i u predmetu protiv Gorana Jelisića. Ovaj brčanski psihopata, koji je, podsjetimo, osuđen na 40 godina, također je priznao zločine protiv čovječnosti, ali ne i genocid; tužiteljstvo je, međutim, istrajalo u optužbi za genocid i - izgubilo.

Milomir Stakić: Pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom je propao

Ta pravna kategorija nije sporna samo u predmetu "Stakić". "U nekim općinama progon je uključivao ili eskalirao da uključi djela počinjena sa namjerom da se unište dijelom nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine bosanskih muslimana", navodi se u pretpretresnom podnesku tužiteljstva za hrvatsku i bosansku optužnicu. Ova rečenica, tačnije njeno objašnjenje u fusnoti, na 271. stranici podneska, izazvalo je pravo trvenje između suda i tužiteljstva. "Optužnica se odnosi na namjeru da se unište bosanski Hrvati. Tužiteljstvo neće pokušavati da dokaže da je genocid bio počinjen protiv ove etničke skupine", navodi se u objašnjenju. U pravnim raspravama o tome da li tužiteljstvo mora izmijeniti optužnicu ili je dovoljna i ova napomena, ostalo je još uvijek neobjašnjeno kako se uopće dogodilo to da tužiteljstvo odbaci ovako važan dio optužnice. "Dobro uočeno, vi ste prvi medij koji je postavio to pitanje", rekao je visoki zvaničnik Tribunala. Ni tužiteljstvo nije željelo komentirati ovo pitanje, dok izvor Dana blizak tužiteljskom timu u "slučaju Milošević" kaže da "je malo vjerovatno da ćete odgovor ikad dobiti". Isti izvor, koji iz razumljivih razloga želi ostati anoniman, kaže da se tužiteljstvo odlučilo na taj potez zbog "ekonomisanja predmeta", a ne nedostatka dokaza. "Ekonomisanje predmeta" u ovom slučaju znači da je tužiteljstvo pokleknulo pod svakodnevnim pritiskom koji na njih vrši Richard May, predsjedavajući sudac u procesu protiv Miloševića; tužitelj Geoffrey Nice bio je primoran i da broj općina u kojima će izvoditi dokaze za genocid svede na samo sedam općina: Bosanski Novi, Brčko, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Srebrenica.

Petritsch na sudu Koliko god da je u pitanju smanjivanje obima predmeta protiv Miloševića, u ovom slučaju zasigurno jednaku ulogu igra i nezainteresiranost političkog vodstva bosanskih Hrvata za suradnju sa sudom u Haagu. Hrvatski oficir za vezu sa sudom, prvi koji ima stalno sjedište u Haagu, imenovan je tek početkom godine; fokus njegovog rada i dalje su zločini nad hrvatskim civilima u srednjoj Bosni počinjeni za vrijeme sukoba između HVO-a i ABiH.

Milošević se u međuvremenu vratio u sudnicu nakon dvije sedmice prekida uzrokovanog njegovom bolešću. Sud je prošle sedmice zatražio potpuni medicinski pregled do 17. jula, pošto je ovo već drugi put da se bivši jugoslavenski predsjednik razbolio od početka suđenja u februaru ove godine. Taj zahtjev je tim opravdaniji što Milošević, čak i nakon dvije nedjelje prekida, nije izgledao sasvim dobro kada se u utorak pojavio na sudu. Kada je suđenje prekinuto, na klupi za svjedoke bio je njemački general Klaus Naumann; ovaj put prekoputa njega sjedio je još jedan svjedok čiji je maternji jezik njemački: Wolfgang Petritsch.

"Prije svega, do sada je jasno da je rat u BiH bio agresija na jednu suverenu zemlju, iako je imao određene elemente građanskog rata. Aspekti građanskog rata u BiH bili su ograničeni na određene dijelove zemlje", rekao je Petritsch odgovarajući na jedno od Miloševićevih pitanja. U ranijim slučajevima on nije propuštao ovakve prilike da još jednom pokuša steći političke poene izvan sudnice, ali ovaj put nije uzvratio, nego je tek prešao na sljedeće pitanje. Nakon dugog i detaljnog objašnjenja o tome kako je dejtonski model primijenjen u nacrtu neuspjelog sporazuma iz Rambouilleta, Milošević je upitao Petritscha: "Kakve su sličnosti između BiH, u kojoj je bio građanski rat na cijeloj teritoriji, i Kosova, koje je dio jedne suverene zemlje?" Bivši Visoki predstavnik se odgovora sjetio tek nakon godina službovanja u BiH. Premda ga je Milošević u još jednom nastupu nemoći nazvao "okupacionim upraviteljem Bosne i Hercegovine", ni poslije nešto više od dva sata unakrsnog ispitivanja nije ga uspio poljuljati u svjedočenju.

Petritsch, tadašnji austrijski ambasador u Beogradu, u oktobru 1998. imenovan je za posebnog izaslanika Evropske unije za SRJ; na pregovorima koji će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, on će, uz američkog i ruskog diplomatu, Christophera Hilla i Borisa Majorskog, biti jedan od trojice posrednika. U vrijeme kada je on stigao u Beograd, Milošević se kandidovao i pobijedio na izborima za predsjednika SRJ. Bio je to položaj sa malim ovlastima i Petritsch je bio iznenađen tim potezom; međutim, ubrzo se, iako je na početku bio skeptičan, uvjerio da Milošević i dalje drži sve konce u rukama. Kolikogod iznenađujuća bila njegova odluka da pregovara sa kosovskim Albancima u februaru 1999, niko od posrednika nije imao iluzija da članovi jugoslavenske delegacije mogu samo donositi odluke. "Meni su pregovarači rekli da ne mogu samo donijeti odluku i da moraju pitati Miloševića", prisjećao se Petritsch, ilustrirajući to dvama putovanjima Nikole Šainovića po instrukcije u Beograd tokom pregovora. Jugoslavenska delegacija, čiji je formalni šef bio Ratko Marković, potonji autor drakonskog srbijanskog Zakona o štampi, kosovskim Albancima nudila je značajnu autonomiju; kosovski Albanci nisu bili zainteresirani ni za šta manje od nezavisnosti. Prvi su po svaku cijenu željeli spriječiti dolazak snaga NATO-a u pokrajinu; drugi su na tome radili svim silama.

Koje nacionalnosti je pas? Kasnije će se ispostaviti da je Miloševićeva delegacija imala sasvim drugačiji dnevni red, koji je provijavao i kroz pregovore. Naime, prilikom jednog od razgovora koje su vodili nasamo, Vladimir Štambuk, potpredsjednik JUL-a, kazao je Petritschu: "Ako dođe do bombardovanja, onda to znači da će na Kosovu doći do masakra!" Po njegovim riječima, nije bilo nikakve dvojbe da je Štambuk pritom mislio na srbijanski MUP i snage Vojske Jugoslavije. Do početka unakrsnog ispitivanja Štambuk je faksom poslao izjavu, koju je Milošević i predočio sudu: u njoj se za Petritschevu izjavu kaže da je "lažna i zlonamjerna". "Ostajem pri svojoj tvrdnji", rekao je ovaj.

Kroz njegovo svjedočenje se od početka do kraja provlačila teza da je Milošević bio upućen u sve; njega se pitalo za najmanje odluke i uvijek se čekao njegov pristanak. Jedan od primjera u prilog tome bila je razmjena nekoliko zarobljenih vojnika VJ za zarobljene pripadnike OVK. Albanski gerilci pustili su zarobljene vojnike uz Petritschevo obećanje da će njihovi suborci biti oslobođeni deset dana kasnije; kako se to zbivalo u vrijeme nakon masakra u Račku, austrijski diplomata strahovao je da Srbi neće ispuniti svoj dio pogodbe. Međutim, zarobljeni Albanci pušteni su tačno deset dana kasnije; zamjenik saveznog premijera i Miloševićev čovjek za Kosovo, Nikola Šainović, rekao je Petritschu da je tu odluku donio sam predsjednik. Svoj utjecaj i upućenost demonstrirao je još jednom, kada je dopustio dolazak forenzičkog tima koji je trebao izvršiti pregled žrtava iz Račka. Austrijski diplomata je u svom svjedočenju prenio i riječi Miloševićevog savjetnika za vanjsku politiku Bojana Bugarčića, koji mu je poslije toga povjerio da je njegov šef odobrio njihov ulazak u zemlju.

Šta je tadašnji predsjednik imao da kaže o tome? "Da li je tačno da ste u intervjuu Die Kurieru izjavili da je vaš pas srpske nacionalnosti?" Ne, nije, odgovorio je Petritsch.

Arhiva Dani
264