rije rata preduzeće "Viogor" poslovalo je u sklopu goraždanske "Pobjede", giganta namjenske industrije: oko tristo zaposlenih radilo je na proizvodnji spojnih elemenata, alatnici, izradi dijelova od lijevanih metala… Najpopularniji predratni proizvod ovog SOUR-a bili su "plašljivci" iz kojih je pucala dječurlija širom bivše SFRJ. A u maju 1992. oko preduzeća na desnoj obali Drine zapraštala je bojeva municija. Sve do septembra prva linija odbrane bila je u Vranjskoj mahali, nadomak fabričkog kompleksa, a iz "Viogora" su pucali bojevom municijom. "Kad je 18. septembra oslobođena desna strana, ovdje smo u jednoj od prostorija našli pušku prišarafljenu u stegu: čovjek malo pucao, malo se odmarao. A moja kuća je preko Drine, u mahali. Mjesecima smo mislili da nas tuče snajper", prisjeća se Ahmet Adžović, nekadašnji "Pobjedin" kadar. Danas je Adžović direktor preduzeća "Bekto Internacional", smještenog u obnovljenim prostorijama "Viogora". Tokom borbi, dobar dio preduzeća je uništen, a srpske snage u povlačenju spalile su neke dijelove. Zub vremena i ratne godine učinili su svoje, Dayton je nekad solidan proizvodni pogon dočekao u beznadežnom stanju.

Najvažnije je raditi "Krajem 1996. otpočeli smo obnovu, kao joint venture firme 'Bekto Gmbh' iz Austrije, i 'Pobjede'. 'Bekto' se obavezao da će obezbijediti tehnologiju, tržište i opremu." Naredne godine proizvodnja kreće, u početku s desetak uposlenih i par mašina. "Od 1997. u opremu smo uložili 15 miliona maraka… Nova ulaganja 'Pobjeda' nije mogla pratiti. Godine 1999. u maloj privatizaciji, kantonalna agencija prihvata ponudu firme 'Bekto': u periodu od tri godine bit će zaposleno 30 novih radnika, i uloženo 5.700.000 maraka u opremi." Obaveza: ispunjena. Danas "Bekto Internacional d.o.o." ima 104 zaposlena radnika, i može se pohvaliti s 14 miliona maraka prodaje u 2001. Može se pohvaliti i redovnim godišnjim porastom obrta za 25-30 posto godišnje, činjenicom da 85 posto proizvodnje ide u izvoz. No, ovo nije firma gdje mnogo drže do hvale: važnije je raditi.

"Naš moto je: što više radnih mjesta", kratko pojašnjava misiju firme direktor Adžović. Jedino što će istaći jeste činjenica da su "plate uvijek prvog, eventualno ranije", i da su među najboljim u kantonu. Plate su poslovna tajna, no čaršijski izvori pouzdano jamče da su česte i one četverocifrene. "Srećom, izvozimo većinu proizvodnje: u Njemačku, Austriju, Češku, Tursku, Hrvatsku, Sloveniju, Jugoslaviju… Imamo tehnologiju, to je ključno: uvijek ulažemo isključivo u vrhunske mašine, tako da kupcima možemo garantirati rok, i kvalitet proizvoda. Cijena je uvijek 'uzmi ili ostavi'. Međutim, takoreći, nema šta ne možemo napraviti." I zaista, iskustvo u alatničarskom biznisu koje je "domaći-strani ulagač" Redžo Bekto sticao radeći u Njemačkoj još od davnih sedamdesetih, vidljivo je i u ovoj podrinjskoj uzor-firmi.

Prvi put je Bekto pokušao stečeno iskustvo i zarađeni kapital u rodni grad donijeti osamdesetih, kada se susreo s nedostatkom sluha tadašnje vlasti, koja je na svaki privatluk mimo "samostalnih ugostiteljskih radnji" gledala s podozrenjem. Nakon niza pritisaka, koji su kulminirali lažiranom prijavom o utaji poreza, uvezene mašine je prodao "državi" i ponovo okušao sreću na Zapadu. U vrijeme Markovićevih reformi, pokušao je ponovo oformiti alatnicu u Goraždu.

Onda je izbio rat. Treći početak 1996. mogao je sebi priuštiti jer je tokom izbivanja iz Goražda uspješno razvijao posao u Austriji, gdje u gradiću Sankt Michael posluje njegova druga kompanija. U samom početku, Bekto se bavio izradom mašinskih alata - kalupa za preradu plastičnih masa… Danas "Bekto Internacional" nudi širu paletu proizvoda. Pored izrade alata za brizganje plastike i obojenih metala, alata za duvanu i vakuumiranu plastiku, svih vrsta duvane i brizgane ambalaže, zatvarače, flaše, ali i pretforme za polietilenske boce, tzv. epruvete. Proizvode se tu i dijelovi za uredski pribor: kasete za električne pisaće masine i štampače, dijelovi za ink-jet patrone, brave za zatvaranje za potrebe elektroindustrije, mašinogradnje…

Firma bez čistača "Mogu reći da, s tehnologijom kojom raspolažemo, potpuno pratimo svjetske trendove. Oprema je kompjuterizirana, i u vrlo kratkom roku možemo promijeniti režim rada mašine, kao i pohraniti programe za proizvode koji u tom trenutku nisu traženi, i imati ih spremne za iduću porudžbinu. Mi ovdje, ipak, pravimo neke stvari koje su se obično dobavljale iz Njemačke, Italije... Sad mi to isto možemo izvoziti u Njemačku, jer nudimo kvalitet. U Češku smo, primjera radi, izvezli 50 miliona epruveta, to je stotinjak šlepera robe. I nikad nismo imali reklamaciju. A to je ipak tehnologija, proizvodi za koje je potrebno znanje. Nije to izrezana daska, pileće meso, šljiva…", pojašnjava Adžović, dodajući da osim njega van proizvodnje radi samo troje komercijalista, dvije osobe u marketingu, dvije na finansijama, jedan stručnjak za računare i trojica čuvara.

Čistača, recimo, nema. Nema, jer je svako po završetku radnog vremena dužan ostaviti radno mjesto onakvo kakvo je zatekao. Jezgro firme je alatnica, koja odjelima za preradu metala i plastike, zapravo, omogućava fleksibilnost kojom se probijaju na zahtjevnim tržištima. Tamo radi dvadeset ljudi, od toga šest s diplomom. Kompjuteri, glodalice, erozimati… "Svi naši inženjeri su zasukanih rukava, potpuno angažirani u praćenju proizvoda do kraja. Nama zaista nije trebao neko ko bi pokazivao lenjirom šta i kako", kaže direktor Adžović: "PET epruvete radimo na dvije mašine, koje koštaju po milion maraka. Svaka dnevno preradi dvije i po tone sirovine, a opslužuje je jedan čovjek." Nema sumnje, radnici svoje plate zarađuju: svi su u cijelosti koncentrirani na posao. Svi su prošli obuku, ustrojenu po evropskim standardima, i znaju svoj posao.

U dijelu proizvodnih pogona su montirane i kamere, uskoro bi tako trebalo biti u svim. Germanska disciplina, ali rijetko ko se žali. Prvenstveno, zbog plaće. "Posao nije težak, prilično je čist. E, sad, nekad imamo više ili manje porudžbina, nekad dio mašina stoji, druge pak zbog tehničkih uslova ne smijemo gasiti, pa se na njima smjenjuju radnici non-stop, 24 sata. Ali posla uvijek ima. Sa svakim od uposlenih sam razgovarao: šta on od firme može očekivati, šta firmi može doprinijeti. Svakom treba novac, takvo je vrijeme: neko hoće kuću, neko auto, neko izdržava porodicu…", kaže direktor Adžović. Problemi pred firmom, zajednički su svim izvoznicima u BiH: nedefiniran zakonski okvir, propisi koji se stalno mijenjaju, razlike u entitetskim propisima, i činjenica da posluju u "regionu visokog rizika".

Treća sreća "Voda, struja, zrak. Kojim hoćete redom, bez toga ne možemo raditi. Za hlađenje koristimo vlastiti rezervoar i pumpe. Konstantno trošimo 1,2 megavata struje, a svaki prekid, makar i najkraći, izaziva zastoje u proizvodnji, kao kad padne računar. Srećom, imamo odlične odnose s ovdašnjom Elektroprivredom, uvijek nam najave nestanke. Tokom NATO-napada na Jugoslaviju 1999. imali smo jako mnogo problema: struju dobijamo iz Višegrada, a NATO je grafitnim bombama izazivao kratke spojeve, rasturao elektroprenosnu mrežu SRJ na koju su oni prikopčani. I onda je sav višak struje automatski prelazio ovamo, to je bio haos", prisjeća se direktor Adžović najupečatljivijih poteškoća.

"Bekto Internacional d.o.o." također zastupa za područje Bosne, Srbije, Crne Gore, Kosova i Albanije svog njemačkog partnera, firmu za proizvodnju brava i zaptivnih mehanizama "Emka", kao i češku agrohemijsku tvrtku "Setuza". Mogu se, na kraju, pohvaliti i ugovorom s Coca-Colom BH, u kojem vide priznanje kvaliteta: godinu dana raznih kontrola, proba koje su vršene i van BiH. "Vladine delegacije iz Sarajeva običavaju pitati jesmo li 'sredili' krug znajući da dolaze. A, evo, vidite, kod nas je uvijek ovako: čisto, uredno, svako radi svoj posao. Bivši premijer Bičakčić svojevremeno je ovo područje nazvao 'slijepim crijevom', ali, eto, i on je priznao da i ovdje može biti uspješna firma!", zaključuje Adžović. Redžo Bekto je sa svojim timom zaigrao na "treću sreću", ostvarivši viziju evropskog poslovanja u rodnom gradu. Ali, Drina će proprati podosta šljunka dok ovakve firme prestanu biti izuzetak. Kako u Goraždu, tako i u zemlji.

Arhiva Dani
264