ad je dugogodišnji kolega i prijatelj prije nekoliko mjeseci nakon posjete Južnoj Koreji ispričao ovu anegdotu, samo su pojedini zagriženi i neizlječivi fudbalski zanesenjaci zabrinuto klimali glavom: "Na prijemu kod predsjednika vlade pitao sam zašto su se odlučili na organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu kad se zna da kvalitet azijskog loptanja općenito nije visok, a da se o njihovoj reprezentaciji u ostatku svijeta ne zna skoro ništa, on je umjesto direktnog odgovora ponudio grafikon na kojem je bila prikazana krivulja rasta francuske ekonomije u vrijeme Svjetskog prvenstva 1998."

Fudbal odavno jeste biznis, i šta tu, uostalom, ima čudno, sigurno se pitate.

Živimo u svijetu u kojem najpoznatiji svjetski igrači zarađuju pedesetostruko više od najboljih naučnika ili stručnjaka u pojedinim oblastima. Ipak, nakon što je odigran Mundijal 2002, valja se zapitati o budućnosti ove igre, jer nas povijest uči da se budućnost svijeta često mogla pročitati iz velikih sportskih događaja, odnosno igara koje su se održavale u okviru pojedinih civilizacija.

Kad je na olimpijadi 1936. američki atletičar Jesse Owens odbio pozdraviti Hitlera podignutom desnom rukom, bilo je jasno da je u historiji, barem onoj sportskoj, okrenuta nova stranica. Nastavak, svakako, dobro znate.

Diktator je svijetu priredio "spektakl" u kojem se velika sportska takmičenja nisu mogla održavati, a nad činjenicom da je svijet danas u očiglednom posthladnoratovskom kaosu u kojem se neko svako malo poigra tasterom kojim se može aktivirati proizvod atomske tehnologije, valja se zamisliti. Apsolutno pomanjkanje odgovornosti dovelo je i najveće zaljubljenike pred pitanje: Treba li nastaviti gledati ovakav fudbal? Jer, možete li zamisliti u kakvom je stanju svijet kad je fudbal ovakav kakav jeste?

Odmah nakon prvog kola, kada je ikona SR Njemačke Franz Beckenbauer upozorio da je reprezentativni fudbal na izdisaju jer glavni igrači u najjačim reprezentacijama odigraju i do 90 utakmica po sezoni, nije se bilo teško složiti, pogotovo kad smo vidjeli prve izvedbe francuske reprezentacije. Povrijeđeni Pires nije mogao "dobaciti" do jedne minute na Mundijalu, Zidane je uspio odigrati samo jednu utakmicu, ne do kraja, Henry se vukao po terenu. Francuska je ispala, nacija je ožalila svjetskog prvaka, pa je informacija da su akcije glavnog televizijskog kanala u toj zemlji - TF 1 - dva puta drastično pale, i to nakon što su pijetlovi primali golove u odlučujućoj utakmici protiv Danske, nekako ostala po strani. Ne lezi, vraže: odmah nakon toga pojavile su se Adidasove reklame koje su poručivale: "Treba znati gubiti sa stilom." Snimljene prije Svjetskog prvenstva, one su definitivno pokazale da se igrači bivšeg svjetskog prvaka unaprijed mire s tim da tron nekome treba prepustiti. Da li zato što je taj neko bolji ili zbog, sjetimo se priče s početka, uvjeta "ekonomskog rasta"?

Jer, rekli bi cinici, ova je francuska reprezentacija za Chiracovu administraciju uradila sve što je mogla. Sam Thierry Henry, koji je jedini od igrača umjesto u Pariz sletio u London, izjavio je da jedino gore što se moglo dogoditi jeste to da Le Pen postane predsjednik države.

Kad je Rivaldo prije godinu dana upozoravao da su igrači umorni, za njegove primjedbe nije bilo vremena jer valjalo je igrati, zarađivati, snimati reklame…

Sve to može značiti samo jedno. Ljudi koji danas vode institucije svjetskog nogometa nisu ništa drugo do replikanti svojih političkih pandana. Ako pođemo od vlastite avlije: nije li kompanija neznalica koja vodi naš fudbalski savez nekako dvostruko ogledalo onoga što se u svijetu dešava. S jedne strane, oni su slika i prilika nesposobnosti naših političara da od ove zemlje naprave nešto čime bi se mogli ponositi. S druge strane, ti su "predstavnici" bh. fudbala u okoštalim međunarodnim institucijama - u kojima su ionako ljudi čija imena ništa nisu značila ljubiteljima fudbala - apsolutno prihvaćeni. Od onih koji su im po svemu slični. Fudbal, naprosto, treba vratiti onima koji su mu i dali dušu, a oduzeti onima koji troše novce publike da bi za sebe imali još više.

Svaki dan smo svjedoci stalnog podvlačenja šefova evropskih institucija da je dužnost međunarodne zajednice da suspendira, odnosno kazni svakog političara kojem se dokažu nezakonite radnje. Šta je onda s Blatterom, kojeg sa svih strana optužuju da je korupcijom obezbijedio mjesto predsjednika FIFA-e, i pritom izdao direktive koje sudijama praktično daju neograničenu moć!? Iz vrha FIFA-e je tokom prvenstva u Japanu i Koreji stigla i "fetva" da se sporne situacije na televiziji ne ponavljaju previše, da se sudijske greške ne bi podvlačile. Poredak se, dakle, štiti, a igra trpi li trpi, jer sudije su na ovom Mundijalu radile šta su htjele. Čast tek onima što su nosili crno u polufinalu i finalu. Zahvaljujući njima, zadnja četiri meča nisu ličila na šezdesetak prethodnih.

Još prije Mundijala, a pogotovo u njegovom toku, već je iz internet potrage za informacijama bilo jasno da ljudima koji trenutno najviše zarađuju od nogometa (a to su vlasnici velikih korporacija) do ljepote igre i onoga zbog čega je svijet zavolio fudbal i nije previše stalo. Prezime World Cup je danas teško i zamisliti bez Coca-Colinog imena, najbolji igrač nekog meča više nije samo to, on je Budweiserov najbolji igrač meča. Jednim golom u važnoj utakmici - onim, recimo, koji je dao Olić za izjednačenje Hrvatske nad Italijom - moguće je riješiti egzistenciju tri generacije potomaka. Capello je odmah ponudio 10 miliona eura za dojučer nepoznatog igrača nekakve Marsonije iz Slavonskog Broda i NK Zagreb.

Sljedstveno tome, moguće je i da Ćiro Blažević za stupidne izvještaje sa Mundijala (u kojima se, najčešće, naslađivao neuspjehom svog nasljednika Mirka Jozića) dobije honorar koji najbolji novinari u zemljama istočne Evrope ne mogu zaraditi za sedam ili osam godina kontinuiranog rada.

Ovakva argumentacija može izgledati anarhoidno i "šezdesetosmaški", jer vrijede i protuargumenti - ako neki vlasnik velikog kluba želi imati superekipu, on se dogovori sa sponzorima i poslovnim partnerima i kupi koga želi. OK, ali gdje je tu logika razvoja u prirodnom okruženju koja je fudbal promovirala u jednu od najvažnijih stvari na svijetu? Gdje su velikani poput Zidanea, ranije Maradone, još ranije Zica ili Pelea, naučili igrati, postavši karakteri za velike uloge? U svojim predgrađima, sa svojom ekipom, uz trenere entuzijaste koji su ih vodili i hrabrili ih da jednom mogu postati heroji s kojima će se identificirati ljudi širom svijeta. Gdje je nestalo umijeće jednog Claudija Lopeza koji je činio čuda kod svog zemljaka Hectora Coopera u Valenciji, zašto italijanski selektori u posljednjih osam godina onako pate Alessandra Del Piera kad "i bog i svijet" znaju da se radi o umjetniku ravnom najvećima u povijesti? Jeste li, uostalom, ikad razmišljali o tome da bi globalna ekonomija, koje su posljedica beskrajne kalkulacije na terenu i oko njega, bila za mrvu pošteniji proces da je selektor Kameruna, recimo, Rudi Voller, a da Njemačku vodi Winfried Schafer, koji je pokušao "prepisati" recept njemačkog nogometa i s dobrom ekipom Kameruna ostao u prvom krugu, bez mogućnosti da ikad dostigne i slabije rezultate domovine obojice pomenutih?

U fudbalu Bog još uvijek voli siromašne: Tursku, recimo, u kojoj je ekonomsko posrtanje države postalo nebitno kada je Hasan Sas prvi načeo Marcosa, a Ilhan Mansiz izvrnuo Roberta Carlosa

Ipak, postoji i tračak nade za spas fudbala: za Italiju smo uvijek znali da igra da primi gol manje, a Trapattoni je od toga pravio efikasan i nepodnošljiv sistem za koji nije šteta što je oboren zbog autorovih kalkulacija i, objektivno, lošeg suđenja. Argentina i Hrvatska, koje su dale po dva gola na tri utakmice, niti su mogle niti smjele dalje. Njemačka je velesila: oni će i za četiri godine na Mundijalu kojem su domaćini igrati strpljivo, s puno rada i bez velikih poteza. To je njihov mentalitet, tako su, uostalom, od poraženih i pregaženih nakon Drugog svjetskog rata i postali najvažnija evropska zemlja.

Engleska je igrom koju je Danska pokušala "prepisati" - visokim loptama i dugim dijagonalama - pokazala "ko je ko" u priči o industrijskom napretku. Taj recept i jeste za četvrtfinale, što su svi engleski mediji shvatili i razočarenje pretvorili u slavlje. Španjolska se konačno mogla riješiti kompleksa neuspjeha na velikim takmičenjima, a u tom svjetlu nije nevažno da većina njihovih igrača igra u domaćoj ligi, čak se i Gaizka Mendieta odlučio vratiti iz "ukletog" Lazija, istina, ne u Valenciju, nego u Barcelonu. No, furia je imala nesreću da naleti na favorizovanog domaćina.

Slika slavlja navijača u Dakaru nakon ulaska Senegala u četvrtfinale definitivno potvrđuje da se ti ljudi znaju radovati i da je, naprosto, dobro što učimo razlike između prezimena Diop i Diuf. Igrači stasali u predgrađima velikih francuskih gradova otplesali su svaki gol.

Brazil je sačuvao obraz, i svoj i igre općenito; oni su najčešće s trojicom napadača išli na gol više. Fanatizirane ekipe Japana i Južne Koreje, predvođene selektorima iz Francuske, odnosno Holandije, dodaju ekonomsko-nogometnoj porodici još činjenica koje valja uzimati u obzir ne zaboravljajući pritom da u fudbalu još uvijek Bog voli siromašne. One što reprezentuju nacije čiji je loptački fanatizam obrnuto proporcionalan kvaliteti življenja. Tursku, recimo, u kojoj je ekonomsko posrtanje države postalo nebitno kada je Hasan Sas prvi načeo Marcosa, a Ilhan Mansiz izvrnuo Roberta Carlosa.

I za kraj, dvije istine i jedna fikcija. Glasnogovornik Bijele kuće je sredinom juna na redovnoj konferenciji za štampu izvijestio novinare da "predsjednik Bush nije gledao utakmicu koja je reprezentaciju SAD-a odvela u osminu finala, ali da će u narednim utakmicama sigurno biti uz nju." Reprezentaciju SAD-a ne treba dirati. Ljudi su daleko od očiju javnosti marljivo radili i pokazali kako se igra u trku. Teško je vjerovati da G.W. Bush i počasni predsjednik Nogometnog saveza Amerike i jedan od glavnih programera svijeta kakav danas jeste, Henry Kissinger, o socceru, kako se tamo zove ovaj sport, znaju išta više od vrača koji bajalicama "pomaže" Senegalu pred svaku utakmicu. I teško da je Bush prije četvrtfinala znao da postoji fudbalska reprezentacija njegove države. Ali, kad su mu mogli valjati, "on je bio s njima". Jadno, zar ne?

Pokušajte načas zamisliti sliku: Cafu odbija da primi pobjednički pehar iz ruku nekakvog birokrate u skupom odijelu ili uniformi, zakićenog previše institucionaliziranim Peleom, i načas bude ono što je Jesse Owens bio svijetu prije i poslije Drugog svjetskog rata. Teško je vjerovati u to, baš kao što biva sve jasnije da je ovaj Mundijal pauza pred neko novo bombardiranje koje će zaštititi novi globalni poredak od malih diktatura koje prijete razvoju demokracije.

Da su se, recimo, Kuba ili Irak plasirale na Svjetsko prvenstvo, gomila onih razočaranih mondijalizacijom svakako bi znala za koga joj je navijati. Ovako, ostaje da strahuju za budućnost, čak i poslije onakvog finala. Svijeta i nogometa, sasvim svejedno.

Arhiva Dani
264