 
opće nije neophodan mehanizam advocatusa diaboli kako
bi prozreli stav i kob homoseksualaca u ovdašnjim društvima.
Dovoljno je sudjelovati u povorci "Gay Pri-de",
kakva je prošle godine održana u Beogradu, a prije nekoliko
dana i u Zagrebu, pa da se usvoji cjeloviti društveni kontekst.
Skup "ponosa homoseksualaca" održava se inače u
cijelom svijetu, još otkako su se koncem šezdesetih homoseksualni
pripadnici obaju spolova suprotstavili društvenoj i policijskoj
represiji. Prošle godine, dakle, u Beogradu je prolivena krv
sudionika povorke, koje su mlatili uniformirani četnici, nogometni
navijači, dokoni skinheadsi i živahniji penzioneri, te ostale
paracivilne skupine.
Hrvatski mediji nekoliko
su dana potom objavljivali snimke slobodnog lova na pedere
i lezbijke po BG-centru, skandalizirajući se neopozivo niskom
uljudbom istočnog nam susjeda, koji, eto, kinji općenito sve
manjine u svom ataru. Petar Luković, koji je bio sa
mnom na zagrebačkom "Gay Prideu", a još se dobro
prisjeća beogradskog pogroma, usporedio je i sam dvije povorke:
"Velika je razlika; u Beogradu uopšte nije bilo policije,
ovde ih ima taman koliko treba"...
U Zagrebu je "Gay
Pride" osiguravalo, prema slobodnim procjenama očevidaca,
oko milijardu policajaca. Toliko redovnih snaga MUP-a, pripadnika
specijalnih jedinica, onih u civilu sa slušalicama, pa snimatelja
sa značkama MUP-a, i još redara iz zaštitarskih agencija,
viđeno je na zagrebačkim ulicama samo kad je onomad Franjo
Tuđman zapriječio radničkim sindikatima pristup na Trg
bana Jelačića. Srećom, ponovilo se. Jer da nije, vidjeli bi
u Zagrebu svoga Beograda.
To subotnje jutro ionako
je započelo u dinamičnom ritmu. Ugledni katolički svećenik
Živko Kustić u svojoj je redovnoj kolumni u Jutarnjem
listu usporedio homoseksualce sa pedofilima, i zavapio:
"Smije li se pomišljati gdje će se zaustaviti zahtjevi
za priznavanje manjina s različitim seksualnim sklonostima?"
Apelirao je Kustić još na zakonodavca, i zatim na Boga osobno,
jer "teško je predvidjeti dokle bi to moglo ići - ne
budemo li razlikovali naravno od protunaravnog, što čovjeku
priliči od onoga što mu ne priliči".
Terenski radnici u korist
naravnoga i onog što čovjeku priliči, dva sata uoči "Gay
Pridea" su na Kvaternikovom trgu presreli mladog i darovitog
kazališnog redatelja Marija Kovača, koji je trebao
voditi skup u parku Zrinjevac, i prebili u njemu onoga istog
Boga, osobno. Vođenje "Gay Pridea", organiziranog
od hrvatskih homoseksualnih grupa "Iskorak" i "Kontra",
preuzeli su aktivisti udruga za ljudska prava Vesna Teršelič
i Drago Pilsel, a do 11 sati okupilo se kod paviljona
na Zrinjevcu dvjestotinjak onih koji su željeli podržati povorku.
Pojavili su se i sabornici Vesna Pusić, Furio Radin,
Đurđa Adlešić, Sanja Kapetanović; onda i ministar
policije, SDP-ovac Šime Lučin.
S druge strane kaveza (Zrinjevac
je policija opasala metalnim ogradama i kordonom straže) već
je čekalo nekoliko stotina znatiželjnika, a među njima brojni
i strasni izgrednici, bukači, fašisti. Krošnje zrinjevačkih
platana prolamale su se od neumornog skandiranja "Sieg
Heil", "Pedere u logore", "Ubij, ubij
pedera", "Jebali vas komunisti", "Mater
vam bolesnu", "Bježite iz Hrvatske", "Idite
u Srbiju"...
Posljednji usklik naročito
je bio zanimljiv, jer je prvi put u sličnim prilikama Srbija
od strane hrvatskih crnokošuljaša zapravo uzeta kao pozitivna
destinacija. Naime, jedan se od najglasnijih među njima prisjetio
zavikati: "Prošetajte po Kalemegdanu, ako smijete",
na oduševljenje mnogih istomišljenika. I ranije smo znali
da su ustaše i četnici od dva brata djeca, no lijepo ih je
čuti kako sami priznaju.
Na jednom od ulaza u kavez,
onome najbližem američkom veleposlanstvu, agitirala je stanovita
časna sestra iz Londona, nosajući u rukama kip Bogorodice.
Evo dio iz njezina repertoara: "Dirty pigs", "Stupid
gays", "Croatia - no communists", "Croatia
- no Tito", "Tito finito", a kad se malo ugrijala,
onda i "Sieg Heil" i "Heil Hitler". Sirota
misionarka, koja se zove Ruth Augustus, bila je kasnije
jedna od rijetkih koje je policija privela na kratki razgovor.
Ušao sam na taj ulaz u
ograđeni prostor dosta rano, a jedan od redara zaustavio me
i zatražio novinarsku iskaznicu. A što bi da nisam novinar?
"Onda može i osobna, ako ste simpatizer." Čiji simpatizer?
"Pa, njihov"... Ma, čiji njihov? "Moram
tako, znate, da nam ne uđe koji od ćelavaca."
Ali, i ja sam ćelav... "Dobro, niste valjda skins."
Onda sam valjda simpatizer, njihov. Nije im ni ime
lako spomenuti.
Povorka je sa Zrinjevca
krenula prema Trgu bana Jelačića. Okružena dvostrukim kordonom
specijalaca i zaštitara, zaustavila se već na početku, pred
zidom bijesnih obožavatelja Führera, što su urlali da
će pederima jebat majku, samo kad se makne policija. Straža
ih je obzirno razmaknula, i krenuli smo dalje, do Praške ulice,
gdje je skupina građana, pazite sad, zapljeskala povorci!
Ponovilo se to još dvaput tokom mimohoda Centrom, i živa je
istina da tim ljudima uopće nije bilo lako, da su ih odmah
spopali vrijeđati neki drugi, i da su to bili toliko dirljivi
prizori... Konačno, tako se nešto prije koju godinu nije ovdje
moglo ni usniti.
Sve ostalo bilo je zastrašujuće.
U više navrata sam pukom srećom izbjegao pljuvačku koja je
letjela na sve strane. Limenci piva nisam izmaknuo, pogodila
me u potkoljenicu, čisti faul. Nitko nije svirao prekid igre,
a rekviziti prosto zrakom lete. Neki su dobili po leđima ili
čak po glavi bocu, jaje, komad lubenice. Ipak, najgori su
bili pogledi ljudi koji silno mrze, i mrze još više zato što
ne mogu dosegnuti one koje mrze, a gledaju ih na metar i pol
razdaljine. "Dođi ovamo, smiješ li?! Ubit ću te, gade
bolesni, govno!"
Srednjoškolci, osnovnoškolci,
studenti, radnici, intelektualci, skinsi i Bad Blue Boysi,
penzioneri sa štapovima na gotovs, trgovci na vratima dućana,
domaćice s punim cekerima, parovi na ljetnim terasama... Tisuće
građana Zagreba u špaliru, od kojih stotine glasno žele iskazati
svoj prezir i homofobiju. "Fuj, fuj, sidaši, smeće!"
U povorci je Šime Lučin, kao pop-star sa crnim naočalima,
skrenuo na sebe ne malo bijesa, i hvala mu na podršci, i na
riječima što ih je uputio homoseksualcima: "Čestitam
vam na hrabrosti koju ste pokazali sudjelovanjem u ovom veličanstvenom
i dostojanstvenom skupu. Volite se i borite se za svoja prava!"
Gotovo da je izlišno uvijek
nanovo podsjećati kako su prava svih seksualaca da
se vole kako sami žele, pa bilo to sa osobom suprotnog ili
istog spola, s više njih ili sami sa sobom, sve dok ne nanose
zlo drugima. Redovito se, međutim, slobodnoj - jedinoj mogućoj
- ljubavi suprotstavlja isključivo mržnja. Veličanstveno je
zato i dostojanstvo jednog ministra unutarnjih poslova, koji
pozdravlja ljubav i suprotstavlja se mržnji, i razumije borbu
za ljudska prava.
A kad je grupa skinsa ili
tako nekih, na Cvjetnom placu zapjevala Juru i Bobana,
Pero Luković mi je prišao i nabacio prijedlog: "E,
sine, šta misliš da sad viknemo 'Srbija, Srbija', pa da okrenemo
stvar u malo lakšem smeru?" Pomislili smo da stvar
ide u lakšem smjeru kad se povorka preko Tesline vratila na
Zrinjevac, gdje je bio priređen nastavak programa. Međutim,
na ogradi je čekala ista bulumenta, voljna da svaku riječ
govornika ukrasi pogrdom. Bivši katolički svećenik, a sada
novinar i aktivist za ljudska prava Drago Pilsel održao je
nadahnuto predavanje o istinskom smislu kršćanstva, o ljubavi
koju prečesto gubimo iz vida, i o Bogu iznad spolnih podjela.
Nakladnik i član Hrvatskoga-helsinškog odbora Nenad Popović
pozdravio je također okupljene, ali "i sve homoseksualce
koji su ostali doma, s nadom da će ih već dogodine ovdje biti
više".
Uto je agresivnost načičkanih
uz ogradu kulminirala, i na prostor ispred paviljona ubačena
su dva suzavca; sudeći prema reakcijama, sasvim pouzdane kvalitete.
Sudionici prvoga hrvatskog "Gay Pridea" razišli
su se nekoliko minuta potom, no više grupa njih napadnuto
je te izudarano u obližnjim ulicama, pa je i policija neke
morala prevesti dalje.
Nema sumnje da je na skupu
i u povorci bilo više aktivista nevladinih organizacija i
novinara, te političara i drugih osoba iz javnog života, negoli
onih koji su tu došli isključivo zbog svoje homoseksualne
orijentacije. Uostalom, tako je dobro i časno, da nisu ostali
sami, da nisu posve izopćeni. A kako se i ne bi bojali napraviti
"coming out" ili tzv. iskorak, i javno se deklarirati
sa svoje homoseksualnosti, kad im toliki u neposrednoj blizini
rade o glavi?
Ali, ova manjinska skupina
ipak je u posljednje vrijeme doživjela nešto veću pozornost
političara u Hrvatskoj, koji su počeli uzimati u obzir diskriminaciju
što se nad homoseksualcima provodi, i pomalo tražiti za to
neke zaštitne modele. Prilično mucavo i stidljivo, no ipak.
Niti prvi "Gay Pride" nije mogao postići nešto konkretno
veliko, i sva je prilika da će naši pederi i lezbijke godinama
i desetljećima ovako na se navlačiti gnjev svojih ćudorednih
sugrađana.
A onda, jednom, iz čista
nemira - doživjeli mi to ili ne - prestat će letjeti boce
i psovke po glavama prezrenih na svijetu. Jer, baš kao što
je u nevjerojatnom dramskom obratu glavni hrvatski policajac
svima očitao sjajnu bukvicu: neizvjesnost slobode nije razlog
da se od nje odustane.
Iz kratkog službenog vodiča kroz prvi "Gay pride" u
Zagrebu: |
 Skupom
i povorkom "Gay Pride" obilježava se sukob
demonstranata i policije oko bara The Stonewall Inn
u Greenwich Villageu u New Yorku, koji je trajao od
27. do 29. lipnja 1969. godine. Do tada je u New Yorku
bilo zabranjeno držati bilo kakve ugostiteljske objekte
za homoseksualne osobe. Standardni postupak koji je
provodila newyorška policija bile su poluslužbene racije
u barovima gdje su se te osobe okupljale, pri čemu bi
nekoliko "najočitijih" bilo odvedeno, a mjesto
bi bilo zatvoreno za tu večer. Nakon ponoći, s 27. na
28. lipnja 1969. godine policija je započela raciju
u spomenutom baru, no ono što je trebalo biti rutinski
postupak, pretvorilo se u iskru iz koje je nastao cijeli
pokret.
Nakon što su napustili
bar, mnogi posjetitelji su ostali čekati ispred, za
vrijeme dok je policija "privodila osumnjičene",
a zatim su napali policiju. Ovo je bila prva velika
pobuna, u kojoj su se transvestitima, lezbijkama i gejevima
koji su sada prvi puta zajedno nastupili protiv represije,
pridružili i brojni sljedbenici antiratnog pokreta,
lijevih političkih strujanja, pokreta za prava žena
i crnaca. Nekoliko dana nakon toga na Washington Squareu
organiziran je prvi "Gay Power" skup, a 27.
srpnja iste godine održana je povorka sa svijećama,
do mjesta pobune u The Stonewall Innu. Pojavilo se oko
500 lezbijki i gejeva kojima su se pridružili pripadnici
političke ljevice. Tijekom prve godine osnovana je zatim
cijela nova generacija organizacija, identificirajući
se sa riječju "gay", što je osim spolnog usmjerenja
značilo i radikalno novu osnovu samoidentifikacije u
smislu otvorenog političkog aktivizma. |
Arhiva Dani
264
|
