Od Jenina do Ramallaha: U iznajmljeni taxi sam prihvatio dvoje studenata, Pales tinaca, koji studiraju u Jeninu, a žive u Je rusalemu. Na tristo metara od prvog pun kta, zaustavljaju nas. Blindirano vozilo nas blokira, prozor se otvara i ukazuje se cijev puške. Zatim prepoznatljiv zvuk repetiranja! Vojnik poče urlati: "Nazad, nazad, nazad, nazad!!!!!"

Na drugoj cesti za Ramallah, drugi punkt. Vojnici vire iza betonskih blokova i puške su uperili ka taxiju. Nakon sat vremena čekanja u autu, prilazi jedan vojnik i naređuje da izađemo. Odguruje nas od auta i energično gestikulira i objašnjava kolegama ko koga da drži na nišanu. Legitimišu nas i temeljito pretresaju auto. Sumnjivo im je što sa stranim novinarom putuje dvoje Palestinaca koji idu u Jerusalem. Profil samoubice koji se u posljednje vrijeme javlja je sličan njihovom: studenti, neudati/neoženjeni, prebivalište u Izraelu, studiraju na Palestinskom univerzitetu. Kome ne bi bilo sumnjivo!? Za divno čudo, propuštaju nas!

Nakon deset kilometara, tzv. leteći punkt: blindirano vozilo prepriječi cestu, vojnici se rasporede, zatvore put i kontrolišu. I, naravno, ništa ne objašnjavaju. Nakon dva sata vrućine u autu, puštaju nas da prođemo. Ali, ne lezi, vraže! Poslije dvadeset kilometara, nadomak Jerusalema, novi "leteći" punkt. Fotografa rutinski legitimišu i pretresu, a identitet mojih mladih suputnika počinju provjeravati radiostanicom i ubrzo stiže još jedan auto sa dvojicom oficira. Mene su diskretno odvojili i počeli propitivati da li poznajem ove studente, gdje su ušli u taxi, kakav je životni standard u Palestini, zašto mi novinari ne pratimo tako detaljno napade na Izrael. Istovremeno, i njih ispituju i provjeravaju. Tada se situacija i razriješila: izraelska vojska ima dojavu o napadaču samoubici u okolici Jerusalema i moji saputnici su im sumnjivi. Vojnik koji ih ispituje je iz plemena Druza, arapskog plemena koje je priznalo izraelsku vlast i čiji pripadnici služe vojsku. Nakon sat vremena dozvoljavaju nam da idemo dalje. Na ulazu u Ramallah je prazan punkt na kojem me vojnik začuđeno pita da li ću spavati tu, u gradu, objašnjavajući kako će biti zatvoren nekoliko dana. Na moju naivnu konstataciju da sam ja strani novinar i da imam izraelsku akreditaciju, on odgovara: "Bit će zatvoren naročito za novinare."

U tom trenutku bagerima je rušeno Arafatovo sjedište.

Crkva puna djece Betlehem je mjesto Isusovog rođenja. Istoimena crkva je prije nekoliko mjeseci bila poprište neobičnog sukoba. Naoružani Palestinci, uglavnom muslimani, koje je tražila izraelska vojska, zaklon su potražili u vjerovatno najsvetijem mjestu za kršćane, Crkvi Isusovog rođenja. Nju je pod opsadom držala izraelska vojska, sve dok nije postignut dogovor o predaji traženih Palestinaca. U crkvi svoje vjerske obrede obavljaju Armeni, pravoslavci, katolici... Za vrijeme opsade većina sveštenika je bila zatvorena u crkvi. Od svih sveštenika samo je grčki pravoslavni pop svakodnevno obavljao molitve. On se jedini i pristao slikati; svi ostali su odbili - kažu, neće da pričaju o politici. Vodič kroz crkvu po imenu Issa, Arap pravoslavac, nije mi htio reći ime popa, niti je htio da prevede moja pitanja o protekloj opsadi. Ali slika može. Kad sam ušao u crkvu, bila je prepuna djece, svečano obučene, kao da to nije zemlja prepuna Jenina, Nablusa, eksplodiranih autobusa.

Na izlasku iz Betlehema, punkt. Na njemu dijete od nekih deset godina, bez ruke i sa fiksatorom na nozi, u ambulantnim kolima, već dva sata čeka po srednjoistočnoj vrućini u junu mjesecu da ga vojnici propuste do bolnice. Vojnici slušaju prenos Mundijala i pitaju me o nekom bosanskom fudbaleru koji igra u Izraelu; puštaju me za trideset sekundi, a ambulantna kola ostaju iza mene. Najbitnije je biti miran.

Dženaze u Gazi Pojas Gaze je sa tri strane okružen bodljikavom žicom, betonskim blokovima, novosagrađenim naseljima i najnovijim izumom: tornjevima na kojima su instalirani mitraljezi koji pucaju nakon što detektor pokreta registruje kretanje. Sa četvrte strane je Sredozemno more kojim patrolira izraelski ratni brod. Kontrolni punkt na ulazu u Gazu liči na granični prelaz, čak stave i pečat. Kao stranac, idem na kontrolu u VIP zgradu. Stvari ne pregledaju, ali na izlazu iz Gaze dočekuju me vojnici u pancirima i pregledaju svaku torbu, otvaraju aparate... Između izraelskog i palestinskog punkta je oko tristo metara brisanog prostora, ničije zemlje. Stvari bih morao nositi sam da nije Palestinca u fluorescentnom žutom prsluku koji će to uraditi za mene. Traži 10 dolara, ja mu dajem četiri i on kuka, ali nosi. Taksisti na palestinskoj strani su nervozni. Ja sam jedini prešao punkt u proteklih nekoliko sati.

Istog dana sam snimio dženazu taksiste; bio mu je to drugi radni dan i prešao je liniju koju nije smio preći. Pogodio ga je snajperski metak u glavu. Desilo se to par minuta prije mog dolaska na isti kontrolni punkt. Dženaze u Gazi su svakodnevnica. Vođa Hammasa je smješten u Gazi i napadi na izraelska naselja su svakodnevni. Većina tih napada je potpuno suluda. Tako je, naprimjer, jedan Palestinac preplivao nekoliko kilometara do susjednog izraelskog naselja i počeo pucati iz pištolja po izraelskim tenkovima.

Za vrijeme mog boravka u Gazi petorica članova organizacije El Fatah su pokušali postaviti improviziranu minu na put kojim prolazi izraelski tenk, sva petorica su ubijena, a u razmjeni vatre je stradalo devetogodišnje beduinsko dijete. U takvim situacijama slučajne pogibije familije tuže izraelsku vojsku i obično dobiju pismeno izvinjenje od vojske. Takvi napadi su u pravilu smrtonosni po napadača, ali ne prestaju. Kad neko pogine u "operaciji", kako Palestinci nazivaju napade na Izraelce, onda organizacija kojoj je pripadao preuzima odgovornost za njegovu obitelj. Kažu da ta odgovornost završava sa 5.000 dolara novčane pomoći i plaćenom dženazom.

Običaj je da se mejit donese prvo kući da ga familija vidi i onda se ukopava. Na čelu kolone je kombi sa razglasom iz kojeg se čuje: "Nećemo se predati!! Ovo je naš šehid (tako daju do znanja kojoj je organizaciji pripadao i da preuzimaju odgovornost za operaciju i familiju, op. aut.), intifada se nastavlja!!!" Tada iz auta izlaze uniformisani, maskirani Palestinci i pucaju malo u zrak, potom sjednu u auto i odu.

Kažu da ih ne mogu slikati - radi vlasnika auta kojim su došli. Kada je dženaza u blizini izraelskih naselja, onda ne pucaju. Hammas i Islamski džihad, dvije najmoćnije organizacije u Gazi, zalažu se za uvođenje šerijatskog zakona i islamske države u Palestini, a i šire, kako kažu. Rezultat je da se u Gazi ne toče alkoholna pića i žene se kupaju potpuno obučene. Jedan od hotela koji se oglušio o taj nepisani zakon je izgorio. Palestinske vlasti su platile odštetu vlasniku.

Zapadnu stranu Gaze čine kilometri pješčanih plaža - skoro pa turistički raj. Sliku kvari izraelski ratni brod na horizontu i Hammas. Zbog Hammasovog uticaja žene se moraju kupati obučene

Prazni hoteli i pune plaže Zapad Gaze čine desetine kilometara predivnih pješčanih plaža i hoteli. Hoteli su prazni, a plaže prepune ljudi, ali do sedam sati, kada izraelski ratni brod počne pucati prema plaži, obično visoko iznad glava, i zabavi je kraj. Nekad podbaci i pogodi kupače. Paradoks je potpun: u sat vremena sam snimio tri dženaze poginulih prethodnog dana i ljude koji puše nargilu na plaži i kupaju se dok njihova djeca puštaju zmajeve.

U pojasu Gaze živi oko 1.200.000 ljudi, čini se da je to prvi megalopolis na Srednjem istoku, teritorijalno je strogo omeđena, a natalitet je svake godine veći, tako da su se manji gradovi spojili i čine neprekinutu naseljenu površinu pojasa Gaze, gdje je koncentracija stanovništva ogromna. Pedesetak posto populacije je mlađe od 30 godina. Jedna od palestinskih "taktika" je upravo ova demografska eksplozija: Palestinci će u narednih desetak godina jednostavno brojčano nadjačati Izraelce. Kao najveća i najnaseljenija palestinska teritorija, Gaza predstavlja i najveću prijetnju Izraelu.

Mogućnost vrbovanja mladih Palestinaca za samoubilačke napade je veća i zbog ekonomskog faktora jer je Gaza siromašnija od palestinskih područja Zapadne obale. Ovdje se ne može ignorisati mogućnost da se svojom smrću obezbijedi kakva-takva egzistencija obitelji, ma koliko takva ideja bila morbidna. Mogućnosti zarade i obrazovanja su smanjene na minimum nakon početka Druge intifade prije dvije godine. U takvom stanju finansijskog očaja, ograničenog životnog prostora i (ne)slobode kretanja, prostora za zloupotrebu patriotizma i želje da se riješe bijede, ima mnogo. Kada tome dodamo decenije kontrolnih punktova i bodljikave ograde, plus vjerski zanos, dobije se arsenal mladih Palestinaca spremnih da se raznesu u autobusu punom ljudi.

Posljednji security check Prije izlaska iz Izraela, svim novinarima, naročito fotografima i kamermanima, Vladin press-ured preporučuje da se jave u Ured za cenzuru, inače mogu imati problema pri napuštanju zemlje. Tamo vas dočekaju mladi, ali uniformisani ljudi koji vam saopće da morate napisati mjesta koja ste posjetili i potpisati izjavu da niste snimali ništa što može ugroziti sigurnost izraelske države. Preporučili su mi da na aerodrom dođem tri sata prije leta, ali, poučen iskustvom, ja sam došao osam sati ranije.

Tokom četiri sata sjedenja u aerodromskoj zgradi i dvije kontrole primijetio sam da svakih par minuta neko dođe i pregleda kante za smeće, saksije za cvijeće i svaku drugu udubinu u zidu. Svaki put druga osoba. Jedino što ih odaje kao aerodromsko osiguranje jeste mali mikrofon. Na trenutak mi se čini da ima više ljudi sa mikrofonima nego putnika, ali to je vjerovatno posljedica petnaestodnevnog boravka na palestinskim teritorijama. Onda sam pomislio da kesa začina, svijeća u obliku Al Akse i limunovi koje sam dobio na poklon od mojih domaćina na palestinskoj teritoriji zapravo i nisu ono što ja mislim da jesu. Tako sam nasred aerodroma u Tel Avivu počeo pretresati vlastite stvari da vidim da mi neko nije nešto podmetnuo. Kad sam se uvjerio da mi ništa nije podmetnuto, bilo je vrijeme za let.

Jedan od posljednih letova tog dana je let Croatije Airlines za Zagreb, u redu za "security check" su izraelski turisti, svi preko šezdeset godina, i ja. Njih trideset pregleda jedan službenik obezbjeđenja cijelih pet minuta. A samo za mene - prazan sto, na koji ću da izvadim svoj prljav veš, i ljubazna službenica aerodromskog obezbjeđenja: "Zbog Vaše i sigurnosti Vašeg leta morat ću Vam postaviti nekoliko kratkih pitanja vezanih za Vaš boravak u Izraelu." Ako vam to ikada iko kaže, znajte da to nije par pitanja i da barem pola njih nema veze sa Izraelom, ali jesu kratka, mada se ponavljaju nekoliko puta. Nakon petnaest minuta počeo sam se osjećati krivim, nakon pola sata sam se počeo znojiti, nakon sat vremena sam počeo zijevati, nakon sat i četrdeset minuta sam se počeo šaliti. Nakon što je pregledala sav veš, upalila lap-top da vidi radi li i negdje na kontrolu odnijela moje limunove i začine iz Gaze, zahvalila mi se na saradnji i preko reda predala moju prtljagu.

Arhiva Dani
264