(Bosanski barometar:
Sejfudin Tokić, Dani 263,
28. juni 2002, str. 6)

Dnevnice se isplaćuju prema propisima

Poštovana Redakcijo Dana,

To što ste u tekstu koji je u rubrici Bosanski barometar posvećen Sejfudinu Tokiću prepisali tuđe, netačne podatke pa potom na osnovu njih izveli niz vlastitih zaključaka, priznat ćete, s profesionalnim novinarstvom i novinarskim kodeksom nema mnogo veze. Takvim pisanjem samo ste produžili u drugom mediju započeto širenje neistina o troškovima Parlamentarne skupštine BiH. Najmanje u četiri slučaja, jer: prvo, apsurdno je u ovo doba godine pričati o probijanju budžeta koji predviđa troškove za 12 mjeseci pod čim se podrazumijevaju i oscilacije u nivou aktivnosti u različitim periodima godine. Recimo, kada su posrijedi troškovi za program evropskih integracija i ostvarivanje međunarodne saradnje, niko nas neće svaka tri mjeseca primati u Vijeće Evrope, zar ne?

Drugo, čak i da se budžetska godina presiječe u maju ili junu, računica kojom se ni vi ni kolege koje slijedite niste bavili pokazala bi da je teza o navodnom probijanju budžeta od gotovo 100 hiljada KM kao i teza o navodnom probijanju drugih budžetskih stavki - notorna neistina.

Treće, broj dana koje je Sejfudin Tokić navodno proveo na službenim putovanjima sa kojim barata novina-izvor a vi uredno prenosite, ni izbliza nije tačan. Mnogo je manji.

Četvrto, dnevnice za službena putovanja bilo kojeg predstavnika ili radnika Parlamentarne skupštine isplaćivale su se i isplaćuju se isključivo prema propisima koji reguliraju tu vrstu troškova u državnim institucijama BiH.

Na koncu, u želji da i ubuduće sa Redakcijom odnosno novinarima Dana imamo korektne odnose, molimo vas da prije pisanja tekstova poput ovoga na koji reagiramo, novinarski bar posumnjate u vjerodostojnost izvora u vidu tekstova koji vrve od "skandaloznih" podataka a ne navode niti jedan izvor. I po Zakonu o slobodi pristupa informacijama i kolegijalno, i na svaki drugi način, odgovarajuće službe Parlamentarne skupštine BiH vam stoje na raspolaganju. Pitajte sve što vas interesira.

S poštovanjem,

****

Poštovani Sekretarijatu,

Zahvaljujemo na reagiranju, ali nam je žao da niste reagirali na tekstove sa sličnim navodima koji su objavljivani i u drugim medijima koji su nama poslužili kao izvor. Doduše, voljeli bismo da ste argumentirano pobili navode iz teksta iz našeg magazina povodom kojeg reagirate. Tako bi, recimo, napokon saznali broj dana koji je gospodin Tokić proveo na službenim putovanjima, jer vaša informacija da je broj tih dana "mnogo manji" znači mnogo manje nego da ste javnost informirali ovim putem o tačnom broju dana. No, poanta našeg teksta tek je djelimično u broju dana koje je gospodin Tokić proveo predstavljajući Parlament Bosne i Hercegovine; radi se o tome da smatramo neprimjerenim i uvredljivim i za Parlament i za Bosnu i Hercegovinu da je uopće, a naročito u Vijeću Evrope, predstavljaju poslanici koji ne govore barem engleski jezik. Zahvaljujući upravo predstavljanju gospodina Tokića, a i svih ostalih članova delegacije Bosne i Hercegovine, naša država je jedina koju predstavljaju poslanici koji sa svojim evropskim kolegama komuniciraju rukama i uz pomoć prevoditelja.

Redakcija Dana

Opsjednutost "Aluminijem"

Čitajući vaše novine već duže vrijeme, ne znam kako protumačiti pisanje vašeg urednika Senada Pećanina kada je u pitanju mostarski "Aluminij".

Ovim fenomenom, jer to je jedini pravi izraz za vaše napise o ovoj temi, trebao bi se baviti ili tim psihijatara ili etičko povjerenstvo udruženja novinara, ako postoji u ovoj zemlji. Naime, opsjednutost gosp. Pećanina "Aluminijem" izlazi iz okvira normalnog ponašanja, a svatko tko ima barem osnovna znanja iz psihijatrije zna da se takvi simptomi pojavljuju kod osoba sa paranoidnim poremećajima. Ne znam kako se drugačije može protumačiti stalno bavljenje ovom temom, kada se i sam uvjerio da su sve revizije poslovanja "Aluminija", od onih domaćih do onih međunarodnih, pokazale da nema nikakvih nepravilnosti ni u vlasničkoj strukturi kapitala, ni u poslovanju firme. Da je drukčije, Vlada bi prihvatila međunarodnu reviziju ove firme, ali budući da zna kakvo je pravo stanje, ne smije to prihvatiti, nego prihvatila se one "Drž'te lopova". Zašto ne ispitate, kao nezavisni novinar, zašto Vlada to ne želi prihvatiti, ili i oni vjeruju u međuplanetarnu urotu za spas Brajkovića. Ili treba vjerovati u urotu Stranke za BiH da eliminira Hrvate kako iz Vlade, tako i iz BiH. Zašto nasuprot tome ne pišete o Pamučnoj industriji u Mostaru, koja je prodana za 1 KM, u kojoj su otpušteni radnici bez ikakvog obeštećenja, a u kojoj, gle čuda, od predratnih uposlenika Hrvata, koji su bili u većini, nema ni traga ni glasa. Možda za gosp. Pećanina važi ona: Quod licet Iovi, not licet bovi. Ili po njemu apartheid ima različite konotacije ako se radi o Hrvatima i Bošnjacima. Neka kaže javnosti koliko je u BH Steelu uposleno Hrvata i Srba, a isto tako neka kaže tko je prodao tako uspješno tu firmu strancima, pa sada njihovi radnici zovu Brajkovića da im svojim metodama apartheida osigura plaću ne od 1.300 KM, kao u "Aluminiju", nego barem u pola toga iznosa. Ako netko uporno vidi samo ono što odgovara njegovoj uobrazilji, taj se treba ozbiljno zabrinuti za svoje mentalno zdravlje. Kao što sam rekla, možda tu postoji i druga strana medalje, a ta je "neovisno" novinarstvo. Suviše često se gosp. Pećanin uvlači u mentalni sklop Harisa Silajdžića da bi mogao pričati o svojoj nepristrasnosti. Ne znam, možda tu postoji zajednička borba za interese samo jednog naroda, a možda ima i prizemnijih motiva, jer je miris novca veoma opijajući i može mnogima dati osjećaj važnosti, koji inače, objektivno, ne bi imao. Zanima me kakva je vaša uloga u zataškavanju pakistanskog kredita ili oružja u Mostaru. Ne daj bože da je to oružje pronađeno u "Aluminiju"! Iskreno žalim obojicu, protratit ćete život opsjednuti mržnjom, umjesto da se okrenete stvarnom pomaganju i svom i ostalim narodima, kojih su vam puna usta.

Nadam se da ste ipak toliko "neovisni" pa ćete ovo objaviti.

P.S. Vjerojatno znate da je gosp. Brajković u izboru časopisa Bussines proglašen menadžerom godine u BiH.

****

Poštovana gosp. Marijanović,

Moram priznati da ste dobro opazili da sam, nažalost, jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini koji sada već godinama svojim tekstovima pokušava skrenuti pažnju javnosti i nadležnih organa na problem "Aluminija". Činim to iz sljedećeg razloga: navodna promjena vlasničke strukture "Aluminija", koju pokušava legalizirati gospodin Mijo Brajković, predstavlja najdrskiji, najbeskrupulozniji i, po ukupnoj vrijednosti, bez premca najveći primjer poslijeratne pljačke državnog vlasništva u Bosni i Hercegovini! Ovu tvrdnju ponavljam pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću i do nje sam došao nakon što sam duže od mjesec dana pomno proučavao više stotina stranica materijala koji se odnose na promjenu vlasničke strukture "Aluminija", zakonskih propisa koji se odnose na promjenu vlasničke strukture, a koji su važili u SFRJ, Republici Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosna i koji važe u Federaciji Bosni i Hercegovini, te nakon šestosatnog razgovora u "Aluminiju" sa gospodinom Brajkovićem i njegovim najbližim saradnicima.

Što se tiče Vaših insinuacija o mom mentalnom zdravlju i moralu, moram Vas razočarati: Bog mi još pamet uzeo nije, a o obrazu brižno vodim računa. No, da budem iskren, često se, povodom pisanja o "Aluminiju", susrećem sa pitanjem "Jesi li ti lud?", koje mi postavljaju prijatelji zabrinuti za moju sigurnost, koji znaju kakve sam sve poruke primao i primam iz Mostara i na šta su sve spremni branitelji tekovina rata u Hercegovini i principa "Ko je šta jamio - jamio!" No, namjera da me uvrijedite ne mora biti jedini osnov Vaše insinuacije o mom mentalnom zdravlju: imate pravo na nju, jer što bih ja bio toliko uporan oko "Aluminija" ako onaj ko je plaćen da o tome vodi računa (prije svega federalni premijer Alija Behmen), a pritom zna ne manje od mene o kriminalu koji pokušava legalizirati gospodin Brajković, ne čini ništa da ga spriječi, odnosno čini sve ono što su prije njega činili Edhem Bičakčić i HDZ. Što se tiče Vaše tvrdnje o nepostojanju kriminala u "Aluminiju", nju pripisujem Vašoj neinformiranosti. Podsjećam Vas da je i bivši Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch ocijenio da je u "Aluminiju" primijenjen apartheid, a koliko je gosp. Brajković siguran u "svoje knjige" svjedoči činjenica da je išutirao iz "Aluminija" inspekciju Finansijske policije, koja ima ovlaštenja u čitavoj Federaciji, osim u "Brajkovićevom posjedu", što sramno tolerira Vlada premijera Behmena.

Na kraju, moram Vam reći da bih, da sam se vodio "mirisom novca", kriminal u "Aluminiju" tretirao upravo suprotno od onoga na koji to činim. Ponašao bih se u dlaku isto kao i oni koji su gospodinu Brajkoviću dodijelili priznanje o kojem govorite, a koje je samo jedno od sličnih koje je primio u posljednje vrijeme.

S poštovanjem,

Senad Pećanin

(Koliko košta
diplomatija: "Zatvoriti
ambasadu ili
ambasadora", Dani 263,
28. juni 2002, str. 38-40)

Pogrešna slika

Ova poruka je reagovanje na pisanje vašeg novinara Ermina Čengića o tome koliko košta BH diplomatija širom svijeta. Premda sve navedeno stoji, evidentno je da Vaš novinar ima pomalo pogrešnu sliku o tome kako izgleda zapadno društvo (u prosjeku). Naime, na jednom mjestu Čengić kaže: "Po novom prijedlogu sistematizacije, ukinula bi se radna mjesta vozača i vozača-domara u pojedinim DKP-ima.... No, tu se odmah pojavljuje novi problem: u skupljim, visokorazvijenim zemljama nemoguće je naći lokalno osoblje koje bi radilo za platu od 2.200 KM. Rješenje u MVP-u nalaze u mogućem angažiranju bh. građana koji žive u inozemstvu i koji bi sigurno radili za platu koja je niskokvalificiranim domaćinima samo džeparac."

Gornja Čengićeva konstatacija, primijenjena na visokorazvijene zemlje SAD i Kanadu (gdje ja živim), totalno je pogrešna. Nekvalifikovani Bosanac ili bilo koji Balkanac (ili bilo koji imigrant), pod pretpostavkom da zna nešto jezika, u Kanadi generalno ne zarađuje manje od nekvalifikovanog rođenog Kanađanina! Ili, ako postoji neka razlika, ona više liči da je 10-20 odsto za istu vrstu posla, a ne hiljadama dolara više, kako Čengićev komentar implicira. E, moj Čengiću, da znaš samo koliko ima rođenih Kanađana i Amerikanaca koji rade u fast food restoranima i peru sudove za platu manju od 1.000 USD, ili oko 2.200 KM i znaju odlično da voze... Ima ih na milione.

No, nešto drugo je mnogo bitnije od pomalo pogrešne predodžbe vašeg novinara o tome kako se živi na obećanom Zapadu. A to je da se sistematizacija radnih mjesta u BiH još uvijek obavlja po staroj ustaljenoj komunističkoj praksi (kao i sve ostalo). Naime, šta će nekom beznačajnom bosanskom ambasadoru uopšte vozač? Profesionalni vozač je, po meni, manje-više izum komunističkih sistema. Odgovorno tvrdim da cijela država Kanada (državni aparat) ima daleko manje profesionalnih vozača nego neka veća opština u BiH, što uopšte ne znači da je kanadski državni aparat mali, već znači da svako vozi sam sebe, nema vozača... Ovo tvrdim iz iskustva, u Kanadi sam od 1992, a zadnje sam tri godine radio u BiH za jednu kanadsku firmu, pa znam kako to izgleda i tamo i ovamo. Tako je i u privredi. Ja radim u kompaniji koja ima preko 1.000 zaposlenih. Predsjednik te kompanije nema vozača, niti ga je kad imao. Cijela firma nema nijednog profesionalnog vozača. Svako vozi sam sebe, i šta mu fali da to radi, putevi su odlični...

Možda je ipak vrijeme da se mijenjaju navike. Bili smo nezadovoljni u starom sistemu, tražili smo kapitalizam, pa šta je sad problem? Zašto se ni za živu glavu niko ko je na vlasti ne odriče starih komunističkih manira i formi? Interesantan je to fenomen. Stranke koje su vladale ili vladaju prostorima bivše SFRJ u zadnjih 10-ak godina su uglavnom bile veliki protivnici bivšeg socijalističkog režima. Iste te stranke, pak, ili ove neke novije koje, k'o biva, nisu nacionalne, i dalje žele da zadrže mnoga ustrojstva iz vremena druga Tite koja nisu dorasla današnjoj situaciji. Naprimjer, sav represivni aparat (policija, carina, inspekcija, itd) i dalje gaji stare dobre komunističke manire i koristi zakone koji su 90 odsto prepis starih SFRJ zakona.... I dalje direktor državne firme od pet radnika mora imati auto i šofera, itd, itd. Stravičan je otpor promjenama načina na koji se vladalo tokom prethodnih 50-ak godina. Ali, ima i promjena: u skoro svim državama na prostoru bivše SFRJ došlo je do nevjerovatno negativne selekcije elemenata vladajućeg sistema. Naprimjer, današnji bosanski sistem je iz komunizma zadržao sve ono što u njemu nije valjalo, i samo nastavio da živi... Ono što je u komunizmu valjalo, e to je izbačeno i zamijenjeno onim elementima kapitalizma koji nimalo ne valjaju... Konačno, za ono što u kapitalizmu zaista valja, e za to ne bijaše mjesta u današnjem bosanskom bućkurišu. Bućkuriš je potom začinjen sa dosta religije u politici, ne bi li bio k'o malo ukusniji...

(Koliko košta
diplomatija: "Zatvoriti
ambasadu ili
ambasadora", Dani 263,
28. juni 2002, str. 38-40)

Ne mogu se porediti BiH i svijet

Poštovani gospodine Čengić,

neću pobliže ulaziti u detalje Vašeg priloga. Sa većinom navoda se slažem. Međutim, pravi se jedna greška. Ne može se visina plata porediti sa primanjima u BiH. Druga je stvar što naše diplomate imaju čaršijski mentalitet pa plaćaju najskuplje stanove, jer svi moraju da žive tako blizu ambasada i konzulata da mogu pješice na posao. Većina prije toga nije boravila duže od 7 dana u inostranstvu i nije im jasno da samo fukara ili stranci (kojima se jedino mogu izdati preskupi stanovi u centru) žive u buci i zagađenom zraku. Ali, kako javiti kući da živiš 20 km od centra? Govorim iz ličnog iskustva. Što se tiče smanjenja troškova na račun plata, niste u pravu. Ukoliko se regularno zaposli domicilno stanovništvo, računica je na štetu Bosne. Za neto platu od 1.200 eura MVP bi moralo platiti preko 3.000 eura u brutu. Naravno, uz regulisano radno vrijeme od najviše 38,5 h sedmično i 30 radnih dana godišnjeg odmora za uposlene starije od 29 godina te sve ostale privilegije koje uživa uposlenik. Prema tome, nije to rješenje.

Postoji i drugačije rješenje koje je praktikovala naša ambasada i konzulati u Njemačkoj, a to je rad na crno. Znači, izbjeglicu, koju je Njemačka udomila, kojem plaća stan, zdravstveno osiguranje, daje besplatno školovanje za djecu, socijalnu pomoć, besplatne karte za prevoz, popuste na karte za ulaznice u bazene, na klizanje i sl. zaposliti na osnovu ugovora o djelu. Izbjeglica zadovoljan - ostavlja kompletnu platu na stranu, a uz to koristi sve beneficije izbjegličkog statusa. MVP zadovoljno jer plaća samo neto-platu. Nigdje na svijetu to nije moguće nego u Njemačkoj. Samo, je li to u redu?

S poštovanjem

P.S. Ne znam da li sam pročitala u Danima ili Slobodnoj Bosni informaciju da je Muharem Serbezovski dobio napokon BH pasoš. Ih, jeste neka vijest! Samo ne znam, koji po redu, jer mu je prvi pasoš izdat još za vrijeme rata u Bonnu.

(Poslije kraja: "Tko će
uzeti vlast", Dani 263, 28.
juni 2002, str. 20)

Nametnuti uslovi razvoja

Gospodin Lovrenović citira Hansjorga Kretschmera, dosadašnjega šefa delegacije Evropske komisije u Bosni i Hercegovini, koji je na odlasku rekao sljedeće: "Nedostatak inicijative, pomanjkanje interesa, rezignacija ljudi spram katastrofalne ekonomske situacije podsjećaju me na osamdesete godine prošloga stoljeća, na socijalističku atmosferu. Zato odlazim iz Bosne i Hercegovine kao pesimist." Pored toga kazao je da "sve dok se ne dogode promjene u mentalitetu ljudi ovdje, dok ne postanu svjesni stvarnosti, neće biti izgleda za bolju perspektivu za Bosnu i Hercegovinu". Ne dijelim mišljenje g. Kretschmera jer ono što on vidi kao "socijalističku atmosferu osamdesetih godina" nije rezultat "mentaliteta ovdašnjih ljudi" nego rezultat objektivnih uslova razvoja privrede Bosne i Hercegovine koji su joj nametnuti od strane tzv. međunarodne zajednice. Ti nametnuti uslovi unaprijed eliminišu sve alternative za razvoj privrede Bosne i Hercegovine koje su suprotne monetarnoj politici koja je nametnuta Narodnoj banci BiH, a time i građanima BiH, a također i suprotne bilo kojem drugom obliku vlasništva izuzev vlasništva financijskog kapitala koji, istini za volju treba reći, nikada nije mogao niti može uspijevati u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. Ni jedan od tih nametnutih uslova ne mogu biti izmijenjeni, pa je čista iluzija nadati se da bi promjena Daytona samo na političkom planu (čitaj municipalizacija ili ukidanje entiteta) mogla bilo što promijeniti u pogledu privrednog razvoja BiH.

Mirko Katić, Sarajevo