 "Bilo
bi lijepo kada bi neko organizovao gledanje utakmice Brazil
- Turska na gradskom trgu. Sigurno bi došlo puno naroda. To
ne bi bilo ni teško, ni skupo. Bila bi to lijepa slika velike
solidarnosti ova dva naroda, ali što bih ja to radio?",
govorio je jedan općinski političar u Zenici uoči polufinalne
utakmice Svjetskog fudbalskog prvenstva.
Na drugom kraju grada,
na kraju umrtvljene i zahrđale Željezare, kod nekadašnje upravne
zgrade Valjaonica, koju Zeničani zovu zgradom Ujedinjenih
naroda, turski vojnici su se pripremali za odlučni meč svoje
fudbalske reprezentacije. Poslije četvrtfinalnog meča, Turci
su proslavili pobjedu nad Senegalom slavljeničkim defileom
kroz grad. Brojni Zeničani su se pridružili koloni turskih
vojnih vozila.
Istina, tog popodneva hiljade
Zeničana su očekivale vijesti iz Željezare, ali zbog posjete
delegacije kuvajtskog suvlasnika i sjednice Upravnog odbora
BH Steela. Socijalna napetost je možda ipak trebala biti razlogom
više da se Zenica pokaže kao ljubazan domaćin jednoj drugoj
turskoj nacionalnoj reprezentaciji, koja je od dolaska 1994.
učinila puno dobrog u ovom gradu.
Kapetanova
odluka Vojnici su već bili u ljetnoj bašti, prateći
početak utakmice preko satelitskog kanala turske državne televizije.
Nije bilo slobodne stolice. Turci su pripremili male zastavice
Turske i BiH. Mada kažu kako nije bilo nikakvih specijalnih
planova, u slučaju polufinalne pobjede, teško je povjerovati
da iz turske baze ne bi ponovo krenula kolona.
I dok su Kuvajćani i Bosanci
u Upravnom odboru BH Steela raspravljali o povišici za plate
2.500 radnika i povećanju naknada za 2.500 radnika na čekanju,
Turci su navijali. Vođa turskih navijača na zeničkoj tribini
japanskog stadiona Saitama bio je nespornog autoriteta: kapetan
Yilmaz Bayar. On navija za Fenerbahce iz najmanje dva
razloga. Naime, utemeljitelj Turske Republike i komandant
njene vojske Mustafa Kemal Ataturk bio je, također,
navijač Fenerbahcea. Drugi razlog je povezan sa Bosnom. Dva
Elvira - Bolić i Baljić - igrala su za
istanbulski Fenerbahce. Kapetan Bayar je volio igru oba fudbalera.
Ali, ni novinarska znatiželja ni ljubaznost domaćina nisu
pomogli da se "izvuče" bilo kakav komentar fudbalske
igre: "Žao mi je, ali mi nemamo ovlaštenje za bilo
kakvu službenu izjavu", rekao je.
Većina igrača turske fudbalske
reprezentacije dolazi iz velikih turskih klubova kao što su
Fenerbahce i Galatasaray ili sa Zapada. Jedan od razloga zašto
bi se Turci tako veselili finalnom meču sa Njemačkom jeste
činjenica da milioni turskih gastarbajtera žive u ovoj zemlji.
Neki od njih, kao vezista Yildiray Basturk, rođeni
su i žive u Njemačkoj. Basturk igra za Bayer Leverkusen. Ali,
tokom polufinalnog meča turski vojnici su uglavnom navijali
za dvojicu svojih najboljih igrača na ovoj utakmici - najviše
aplauza u Zenici su dobili golman Recber Rustu, zbog
niza sjajnih odbrana, i napadač Hasan Sas.
Među turskim vojnicima
kao navijačima uzbuđenje je raslo od šeste i devete minute
kada je Emre Belozoglu uputio prve udarce prema golu,
teško iskušavajući brazilskog golmana Markosa. Turci
su nastavili pritisak, ali jednostavno nije išlo. Prema statistici
meča, Turci su imali loptu u svom posjedu 56 posto vremena,
a Brazilci 44 posto. Ali, bio je drugi problem: kazneni prostor
Brazila je bio potpuno zatvoren za turske igrače. Turci su
uputili tri udarca na gol, a Brazilci jedanaest.
Magični Brazilac Ronaldo
ohladio je i Turke u Zenici: prevarivši četiri odbrambena
igrača Turske, šutirao je na gol. Rustu je bio prekratak.
Turci su se borili hrabro: u 81. minuti Hakan Sukur
je zamalo postigao historijski gol, na loptu koju mu je nabacio
Hasan Sas, ali Marcos je nekako uspio da odbrani.
Subotnja
nada Nemoć turskih napadača da ipak postignu gol izmamila
je odnekud povik na bosanskom: "Hajde, bolan!"
Bio je to Cüneyet Atasever, mladi turski
vojnik koji je u Zenicu stigao u januaru ove godine. Njegova
porodica je u Tursku odselila 1964. godine sa Sandžaka. Bošnjaci
sa Sandžaka se mogu naći u gotovo svakoj smjeni turskih vojnika
u Zenici. Za mnoge turske vojnike i njihove porodice, Zenica
i Bosna su posebno draga mjesta. Na ulicama Istanbula i Antalije,
Šanliurfe ili Ankare, uvijek ćete naći nekoga ko zna za Zenicu,
upravo stoga što su u njoj već osam godina turski vojnici.
Turski vojnici koji služe
vojni rok u mirovnoj misiji u Zenici pamtit će bosansku misiju
i po televizijskim prenosima mečeva svoje fudbalske reprezentacije.
Poraz protiv Brazila su podnijeli dostojanstveno. Razlog nije
samo u tome što turski vojnici slove kao jedna od najdisciplinovanijih
vojski u svijetu. Većina turskih vojnika vjeruje da je njihova
reprezentacija već postigla zaista veliki rezultat prvim plasmanom
u polufinale, a "Brazil je, ipak, veliki fudbalski tim".
Nada ipak postoji: vjeruju da će njihova reprezentacija imati
više sreće u subotu, kada se Turska bori za treće mjesto sa
reprezentacijom Južne Koreje.
Možda će do tada i u Zenici
neko imati vremena da organizuje javno gledanje televizijskog
prenosa na nekom od gradskih trgova. Malo radosti ništa ne
bi koštalo, a puno bi značilo za Zeničane umorne od briga
i strahova i za Turke, koji ne traže, ali bi željeli da vide,
makar na fudbalskom meču, uzvraćenu solidarnost.
| |
| Piše:
Nisvet Džanko |
 Čekalo
je Sarajevo to polufinale, gotovo pa kao nešto što ga
se tiče i to konkretno. A sigurno više nego bilo šta
drugo u tome trenutku. "Hu-ha ilalah, do finala
inšalah", skandirali su Bosanci, turski navijači,
čekajući pred velikim ekranom u bašti kina Meeting Point
da počne duel između Brazila i Turske. U tom skandiranju
je bilo više iskrenosti i žara nego u svim onim navijanjima
po zadatku koji su se na TV prenosima mogli vidjeti
a u kojima su učestvovali stanovnici Južne Koreje i
Japana obojeni u nacionalne boje od Saudijske Arabije,
Kameruna do Poljske.
Iako su u meču Turske
protiv Senegala simpatije Sarajeva bile skoro podijeljene,
sada je izgledalo da je odluka da se u ovome meču navija
za Tursku donesena jednoglasno. Tako je bar djelovao
prizor zasićen turskim zastavama i začinjen prisustvom
turskih diplomata, kojima nije bilo mrsko napustiti
mir ambasade smještene tu u komšiluku i utakmicu svoje
reprezentacije propratiti sa sarajevskom rajom.
E, sad reći da su
turske diplomate bili jedini originalni navijači Turske
ne bi bila tolika uvreda za ovdašnju raju koliko bi
se to moglo smatrati kao iskazivanje skepse u moć identifikacije.
A reprezentacija Turske je ostala jedina sa kojom se
moglo kako-tako identificirati. S tom identifikacijom
najmanje veze ima činjenica da su Bosanci i Turci petsto
godina bili zemljaci, mada i ona u ovom slučaju ima
težinu, ali ne veću od deset deka. Jača je bila ona
da ima pravde i da Turska u ovoj utakmici sa Brazilom
traži revanš nakon poraza na početku prvenstva kada
se činilo da je Brazil, uz pomoć sudija, Tursku tukao
na guzove.
Pored toga Turska
se sve vrijeme činila najjačom od svih slabih, a slabost
je karakterna osobina na koju je ovdašnji svijet tradicionalno
slab. Slabost jedne Južne Koreje je, ma kako se jakom
pokazala, iz razloga što su bili domaćini prvenstva,
bila sa manom. Plus što je tako daleko pa stoga i previše
egzotično za identifikaciju bilo koje vrste. Kakav fudbal
i Koreja! Sve oduzmi, saberi - ostaje Turska.
"Turkie,
Turkie!", skandira Sarajevo. "Turkinje,
Turkinje!", sa pola glasa skandira onaj dio
navijača koji su na sportskoj prognozi nepogrešivo razlučili
emocije od ratia te tipovali na Brazil. Oni su
se iz zanijemile mase visokim skokovima izdvojili kad
ga je Ronaldo u 49. minuti jedva nekako uspio
provući pored Rustua. Koja jeres! "Rustu,
Rustu!", ne da se Sarajevo, bodreći trenutno
jednog od najvećih golmana u svijetu. Da je kojim slučajem
ostatak turske reprezentacije bio na visini zadatka
na kojoj je bio Rustu, kraj ove utakmice, i ovoga Svjetskog
prvenstva, izgledao bi daleko drugačije.
Izdajnici u navijačkim
redovima Turske, nakon što su u glavi inkasirali dobitak,
ponovno se pridružuju raji u bodrenju crvenih: "Dajte
go, dajte go, da slavimo!" Sudijin zvižduk
je razbio svaku nadu da bi se tog dana, 26. juna 2002.
godine, na ulicama Sarajeva moglo slaviti. Sa turskim
zastavama. Ili bez njih. Svejedno. |
Arhiva Dani
263
|
