ritanskog generala Michaela Rosea prvi put sam sreo u ljeto 1994. godine. Tadašnji komandant UNPROFOR-a za BiH nakratko je navratio u Srebrenicu i petnaestak minuta, na ulici ispred baze holandskog bataljona u gradu, razgovarao sa zapovjednikom 28. divizije ABiH Naserom Orićem. "Kako vrijeme odmiče, odnos snaga se mijenja na štetu Ratka Mladića i njegove vojske", kazao mu je Rose. Utisak koji je na mene ostavio tada nisam nikako mogao pomiriti sa njegovim memoarima, knjigom prepunom rasističkih opaski na račun bosanskih muslimana i skoro zlonamjerne neupućenosti; na temelju tog kratkog razgovora, njegovog držanja i ophođenja sa Orićem, pomislio sam kako Rose ipak zna ko je ko u ratu u BiH. "Srbe se nikad ne bi moglo opisati kao zagovornike mira, oni su bili agresori koji su zauzeli veliki dio BiH i veliki dio Sarajeva. Razlog što su 1994. htjeli da se mir iz okoline Sarajeva proširi na ostatak BiH jeste da te dobitke zadrže!" Michael Rose izgovorio je to prošle nedjelje u svojstvu svjedoka tužiteljstva na suđenju generalu Stanislavu Galiću. Bio je to odgovor na pitanje da li je srpsko vodstvo u BiH, u proljeće 1994, nakon masakra na Markalama, u želji da privremeno primirje pretvori u trajni mir, dalo neke naznake da će odustati od dijela od 70 posto teritorije koju su kontrolirale njihove snage. Šok promatrača suđenja bio je tim veći što je Rose, u jednom od prethodnih odgovora, dosljedan svojim ranijim stavovima, napad na BiH nazvao "građanskim ratom".

Svjedok visokog rizika Rose nije bio jedini general u sudnici prošle, 23. sedmice suđenja za zločine počinjene u troipogodišnjoj opsadi Sarajeva; prije njega svjedočio je njegov prethodnik na mjestu zapovjednika UNPROFOR-a, belgijski general Francis Briquemont. Nakon Rosea, svjedok je bio Berko Zečević, balistički stručnjak iz Sarajeva koji je vještačio krater minobacačke granate na Markalama; njega je na klupi za svjedoke zamijenio britanski psihijatar Stuart Turner, koji je sredinom maja ove godine predao svoje ekspertno svjedočenje o psihološkim posljedicama granatiranja na građane Sarajeva. Rose bi se mogao nazvati "svjedokom visokog rizika" i australski tužitelj Mark Ierace bio je vrlo pažljiv u njegovom ispitivanju, ograničavajući opseg svog ispitivanja samo na vrijeme nakon masakra na pijaci. I pored toga što njegova pisana izjava ima više od dvadeset stranica, glavno ispitivanje trajalo je tek nešto više od pola sata; tužiteljstvo je Rosea pozvalo da svjedoči samo da bi izgovorio jednu jedinu rečenicu. "Prestanak granatiranja i gotovo potpuni prestanak snajperisanja su pokazali da je na obje strane postojala potpuna kontrola vojne mašinerije."

Suština Galićeve odbrane, naime, bila je u tome da je tokom 22 mjeseca, od 44, koliko je trajala opsada bosanske prijestolnice, on, mada se tome protivio, slušao Mladićeva naređenja: granatiranje i snajperisanje civilnih ciljeva vršili su "elementi" koji su bili izvan njegove kontrole. Nakon pogibije više od pedeset ljudi na pijaci u februaru 1994, uz posredovanje UNPROFOR-a, sklopljeno je primirje koje je imalo politički blagoslov sa Pala. Dio primirja bilo je i potpuno zatišje, koje je pokazalo da je Galić, onda kada je htio ili morao, imao kontrolu nad svojim vojnicima. "Postojala je grupa ljudi, mi smo ih smatrali plaćenicima, na Jevrejskom groblju, koji nisu u cjelini prihvatili uvjete sporazuma; zatim su Srbi na Grbavicu uveli nove snage, za koje smo mislili da su redovna jugoslavenska vojska", rekao je Rose. Odbrana je, u unakrsnom ispitivanju, tvrdila kako se na Markalama nije dogodilo ništa i kako je masakr tek medijska manipulacija, kakva je bila na djelu kada su srpske snage napale Goražde. Ne znajući da je Rose tamo izgubio jednog od ljudi koji su bili pod njegovim ličnim zapovjedništvom (pripadnik SAS-a poginuo je u jeku srpskih napada na grad), švicarski advokat Stephane Pilleta-Zanin vjerovatno je bio iznenađen njegovom, pomalo prenaglašenom, reakcijom. "To nije tačno, postojao je napad!", rekao je Rose, koji kao da se na sudu u Haagu želio iskupiti za grijehe koje je sam počinio u BiH. On je opovrgnuo i sve druge navode odbrane, koja sa zastrašujućom drskošću tvrdi da se artiljerijski napad na Markale nikad nije ni dogodio, usprkos tome što su se na sudu pojavile i preživjele žrtve tog napada; Pilleta-Zanin to i dalje naziva "atentatom".

Te navode do kraja je razbio naredni svjedok, Zečević, koji je početkom ove godine, po narudžbi tužiteljstva, obavio balističku analizu kratera minobacačke granate na Markalama. Izvještaj koji je sredinom aprila predat sudu nastao je, ustvari, u februaru 1994, kada je Zečević, koji važi za jednog od deset najboljih balističara na području bivše Jugoslavije, sa još dvojicom stručnjaka, po nalogu sarajevskog suda, obavio analizu kratera i utvrdio pravac iz kojeg je granata pala na pijacu, ugao pod kojim je pala, i, ono što je najvažnije, daljinu sa koje je projektil ispaljen. Imajući u vidu da je Mark Hamill, jedan od UN-ovih vojnih promatrača, ranije kazao kako je njihova istraga utvrdila da je granata mogla doći sa tri položaja vojske bosanskih Srba i dva položaja ABiH u okolini Sarajeva, ovo svjedočenje dodatno rasvjetljuje sumnje koje je na Markale bacio upravo rezultat UN-ove istrage. Prema Zečevićevim nalazima, granata je došla sa udaljenosti između 4.900 i 6.000 metara, što dodatno smanjuje broj položaja s kojih je mogla doći.

Putanja smrti: Valjevo - Sarajevo U svjedočenju koje je obilovalo tehničkom terminologijom, Zečević je rekao da se "repni stabilizator" minobacačke granate od 120 mm zabio 25 cm u tlo; to ukazuje na to da je projektil morao biti ispaljen sa četiri, pet ili maksimalnih šest punjenja, koliko ih može nositi. Broj punjenja govori ponešto o daljini s koje je ispaljena, odnosno brzini kojom se granata prizemljila na pijacu. Zato što je brzina granate bila oko 200 metara u sekundi, repni stabilizator nije, kao u slučajevima kada je ta brzina manja, bio odbačen eksplozijom, nego se zabio u zemlju. Tunel koji je stabilizator napravio zabijajući se u tlo, prema Zečevićevim mjerenjima, obavljenim dan nakon što je izvađen, imao je u prečniku 40 cm; upadni ugao granate bio je između 55 i 65 stepeni, dok je maksimalni upadni ugao 85 stepeni. U posljednjoj sedmici maja, svjedok tužiteljstva u predmetu protiv Stanislava Galića bio je James Cutler, novozelandski pukovnik, koji je u zimu 1993. bio šef misije vojnih promatrača UN-a u Sarajevu. Svjedočeći, Cutler je prepričao razgovor koji je vodio sa nekom od srpskih minobacačkih posada u okolini grada. "Kada sam ih upitao jesu li precizni, rekli su mi: 'Možemo pogoditi paklicu cigareta bilo gdje u gradu!'" Ova rečenica daje Zečevićevom izvještaju, tehničkom i ne uvijek sasvim razumljivom, sasvim novu dimenziju užasa.

Barem na isti način na koji njegov izvještaj daje sasvim novo značenje banalnosti zla. "Kazali ste nam da ste bili u stanju zaključiti da je granata imala barutno punjenje?", upitala je Zečevića drugi advokat Galićeve odbrane Mara Pilipović. "Da, gospođo." "Ko je proizvođač?", upitala je ona. "Krušik, Valjevo. Kapisla je M-74, a godina proizvodnje je 1987", odgovorio je. U dodatnom ispitivanju se ispostavilo da je sam stabilizator proizveden najvjerovatnije u Pretisu u Vogošći, jer nije bio premazan zaštitnom bojom, što, prema Zečevićevim riječima, "nije u skladu" sa visokim bivšejugoslavenskim standardima u proizvodnji municije. Trebalo je proći 17 godina da inicijalna kapisla, proizvedena u Valjevu, pronađe svoj put do sarajevske tržnice, noseći granatu koja će posijati smrt posvuda unaokolo. Kao i druge hiljade granata koje su svakodnevno padale po Sarajevu, ubijajući ili sakateći, odnosno zastrašujući stanovnike Sarajeva, koji su, idući po vodu ili hljeb, rizikovali smrt.

Michael Rose: "Napad je postojao!"

Upravo je tome, svakodnevnom strahu od smrti, granatiranja koje je bilo nasumično i nepredvidljivo bilo posvećeno izvješće Stuarta Turnera, uglednog britanskog psihijatra, napravljeno na temelju iskaza svjedoka danih u sudnici. Nabrajajući na samom početku izvješća sve elemente straha, Turner u nastavku, analizirajući svjedočenje Tarika Kupusovića, tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva, postavlja jednačinu straha. "Strah je najvjerovatnije bio sveobuhvatna pojava, koja je utjecala i na ljude inače robusne lične strukture. Drugim riječima, fraza koja se odnosi na vojnike u Prvom svjetskom ratu - svako ima svoju tačku pucanja - važi i ovdje." Pozivajući se na prethodne psihološke studije straha, on navodi da su "traumatska iskustva", ako su iznenadna, intenzivna i nepredvidljiva, štetnija. Međutim, kaže on, ako se takva iskustva ponavljaju u nepravilnim vremenskim razmacima, taj strah će biti još veći. "Moje je mišljenje da će dugoročna izloženost nepredvidljivom nasilju otići dalje od straha i dovesti do složenijih reakcija, poput apatije i depresije. To je još jedna manifestacija terorizacije, a rezultat je trajno stanje straha", zaključuje Turner. Gađanje civilnih ciljeva, stoji u izvještaju, moralo je imati samo psihološki značaj. Poseban primjer te vrste terorizacije bilo je gađanje zastave Crvenog križa, koja je mjesecima bila istaknuta na Državnoj bolnici, da bi u septembru 1992. bila konačno uklonjena.

Od straha do apatije Strah kojem su bili izloženi stanovnici Sarajeva, međutim, nije ona vrsta straha koja se najčešće povezuje s panikom. Potkrepljujući to svjedočenjem Habiba Trte, čiju je suprugu 1993. ubio snajper, Turner tvrdi da u takvim okolnostima početna ljudska reakcija može ustvari biti potpuno otupljivanje svih čula i udaljavanje od stvarnosti. Trto je u svjedočenju pred sudom 11. aprila ove godine kazao: "Otišao sam tamo i stajao, čekajući da i mene ubiju, ali nisu pucali na mene jer ih naprosto nije bilo briga hoću li ja ostati živ ili poginuti." Ovakva reakcija se u psihologiji naziva akutnim stresnim poremećajem, koja se od posttraumatskog poremećaja razlikuje i po tome što se dešava u vrijeme kada je opasnost još uvijek prisutna. Put od straha do apatije ili depresije među stanovnicima Sarajeva bio je vrlo kratak za vrijeme rata. John Ashton, radnik medicinske nevladine organizacije u Sarajevu, svjedočeći pred sudom, prepričao je dva razgovora sa svojom prevoditeljicom koja mu je u još u julu 1992. kazala da ne vjeruje u ono što se dešava; do novembra iste godine, kada su vodili drugi razgovor, osjećala se duboko poniženom. Višemjesečno ili višegodišnje iskustvo skrivanja od snajpera i straha od granata u ljudima je uglavnom izazivalo apatiju u toj mjeri da su već u drugoj godini opsade mnogi, prelazeći raskršća na meti snajpera, odbijali da trče, vjerujući da "će svi svakako poginuti".

Da bi sucima približio vrstu straha kojoj su bili izloženi stanovnici Sarajeva, Turner je posegnuo za terorističkim napadom na New York i Washington 11. septembra prošle godine. "Iz psihološke perspektive, dokazi o planiranju, sposobnosti (terorista, op. a.) da dva puta, nekažnjeno, pogode isto mjesto, nespremnost na suočavanje s takvim incidentom i medijsko pokrivanje ovog incidenta uvećali su potencijal i vjerovatnoću straha." Sve odlike napada na Svjetski trgovački centar i Pentagon ima i napad na Sarajevo. Jedina razlika je u trajanju napada. Na koncu, uspoređujući simptome preživjelih holokausta i progona u Kambodži sa žrtvama višegodišnjeg granatiranja Sarajeva, Turner je zaključio: "Ako ovaj scenarij odgovara dokazima o događajima u Sarajevu koji su do sada predočeni, oni predstavljaju terorizaciju civilnog stanovništva, koja bi bila njegov prvotni cilj (planskog granatiranja, op. a.)."

Pismo Ljiljane Zelen-Karadžiæ komandantu SFOR-a Johnu B. Sylvesteru

Radovan je uložio sve napore da do rata ne dođe

Poštovani gospodine Generale, Dobila sam Vaše ljubazno pismo, lišeno neprijatnih i neprihvatljivih pretnji, što mi budi nadu da je prethodna pisma, upućena našim prijateljima, u Vaše ime pripremio neko od nižih činovnika iz Vaše komande. Iskreno zahvaljujem na brizi o stabilnosti Republike Srpske. Međutim, i ja, pogotovo moj suprug, na pitanje stabilnosti i budućnosti RS gledamo na sasvim drugi način. Nije nepoznato da je moj suprug blage naravi i bez trunke agresivnosti, i na taj način je vodio i narodne poslove. To se pamti i ceni, ne samo kod našeg naroda. Moj suprug je pre rata uložio sve napore da do rata ne dođe, o čemu svedoče i memoari g. Adila Zulfikarpašića i drugih muslimanskih (bošnjačkih) vođa, kao i relevantni dokumenti iz tog vremena. Na osnovu dokumenata je poznato i to da je blagovremeno izdao sve naredbe za prevenciju zlodela, i da je te naredbe povremeno ponavljao i kontrolisao njihovo provođenje, onoliko koliko su mu odlasci i učešće na pregovorima to dozvoljavali. Potpuno je jasno da civilni šef vojske nije mogao uraditi ništa više, niti sprečiti svaku osvetu, kojih ima u svim građanskim ratovima. Na drugim stranama u sukobu nije bilo ni sličnih pokušaja da se rat izbegne ili da patnje budu manje. Sve ovo je dobro poznato i ovdašnjim i američkim pregovaračima, a poznato je i Tužilaštvu u Hagu, jer su nesmetano pregledali sve arhive na prelezu 1997/1998. i uzeli sve što su hteli. Tri stotine (300) dokumenata koje su istražitelji Tribunala odabrali i uzeli, dovoljni su za povlačenje optužnice, a Tužilaštvo bi, shodno Pravilu br. 68, bilo obavezno da prouči te dokumente, učini ih javnim i predloži povlačenje optužnice. To je za nas jedini prihvatljiv način "razrešenja situacije mog supruga" i normalizovanja našeg porodičnog života, kako ste nam ljubazno poželeli. Samo to, a nikako predaja jednom nelegalnom sudu, u kome se, ne samo nakon medijskog linča i drugih stereotipa, nego iz drugih razloga, ne može ni zamisliti oslobađajuća presuda za nekog istaknutog srpskog predstavnika. Složićete se da dosadašnja praksa Tribunala nikako ne bi mogla da se održi u Vašoj cenjenoj zemlji, niti bilo gde u civilizovanom svetu. Moj suprug, shodno postignutom dogovoru sa g. Holbrukom, ni na koji način ne učestvuje u političkom životu zemlje, iako je po Dejtonskom sporazumu mogao da zadrži funkciju u Stranci što nije "a public office". Za svoju zemlju moj suprug je učinio sve što je bilo korisno. Predaja Tribunalu, koji nije formiran legalno, koji radi na pogrešnim premisama, pristrasno, pod pritiscima medija i već stvorenih stereotipa, potpuno zavisan o finansijerima, i koji nije slobodan da donosi oslobađajuće presude, ne bi bila u korist, već na nepopravljivu štetu zemlje našeg naroda. To je uverenje i 90% našeg naroda ovde, ali i u SRJ, kao i Srba u SAD, što su pokazale sve dosadašnje nepristrasne ankete, a da ne pominjem brojna pisma podrške. Ne sumnjajući da Vi iskreno verujete u to što zastupate, dopustite da mi znamo s kim imamo posla i kako će se odvijati odnosi na Balkanu narednih decenija, ako ne i vekova. Ne može se od mene očekivati da supruga ubeđujem u stvari sasvim suprotne svemu što zna svaki naš čovek, a sada i vi, stranci. Zar je moj suprug govorio išta drugo do ovo što sada govore Vaše službe: Bosna je "slabo mesto Evropske i zapadne bezbednosti" jer će biti prohodna za islamski terorizam? Mi znamo da mnogi u običnom narodu nisu takvi, ali "ti mnogi" nikada neće upravljati Bosnom. Naš narod je smeo da prihvati nezavisnu unitarnu Bosnu, kojom bi dominirali oni koji su nas ubijali i u Drugom svetskom ratu, i koji su bliži sa fundamentalističkim režimima sa Istoka, nego sa nama! Moj suprug se striktno držao svakog džentlmenskog sporazuma, za koje biste i Vi morali znati. Već su se stekli svi uslovi da on bude slobodan čovek. Osim toga, nikada nam neće biti jasno zašto se zvaničnici Vaše zemlje toliko angažuju protiv mog supruga (što se sasvim poklapa sa pristrasnim zalaganjem protiv interesa RS u odnosima sa Federacijom BiH i Jugoslavijom). Mi nismo neprijatelji Vaše zemlje, već naprotiv, bili smo njeni gosti godinu dana, a kao disidenti smo četiri decenije čekali vašu pomoć u demokratizaciji. Skoro svaki Srbin će Vam reći da se Amerika ogrešila o nas kao narod, pa i o moju porodicu. Stoga je sasvim jasno da je odgovor mog supruga na predlog o susretu negativan, kao što je jasno i da niko iz njegove porodice ne namerava da radi na njegovoj predaji Tribunalu. Cenimo Vašu dobru volju da garantujete bezbednost i dostojanstvo pred Tribunalom, ali pred Tribunalom takvim kakav je niko ništa ne može da garantuje. S druge strane, da je Tribunal zaista takav kakvim želi da se predstavi, takve garancije bile bi krajnje nepotrebne - dostojanstvo i bezbednost bi se podrazumevali. A, sve i da možete garantovati, moj suprug je odabrao drugačiji put, čije razloge biste lakše razumeli da poznajete našu nacionalnu, pa i našu porodičnu istoriju. Njegov stav i odabrani put se ne može ničim promeniti, pa ni mojim zalaganjem, čak i da postoji moja volja i volja moje porodice da se to promeni. Do susreta može doći kada moj suprug ne bude progonjen, već slobodan čovek. S poštovanjem, Prim. dr. Ljiljana Zelen-Karadžić

Arhiva Dani
263