Kada spojite ova dva plakata dvije ljute stranke, dobijete nevjerovatnu formulu: Sa nama za BiH bez entiteta!

arajevo je načinom svoje duhovne i političke egzistencije bošnjački grad. On to jeste uprkos stvarnom ili pak hinjenom trudu bošnjačkih političkih i inih prvaka da relativiziraju tu očiglednost. Ali, očiglednost se ne može relativizirati - ona izbija u punom sjaju svoje izdajničke jasnoće. Naš grad se, nakon svih ovih godina, konačno može u nečemu mjeriti sa Zagrebom i Beogradom: propast je slična!

Sarajevo, baš kao Beograd i Zagreb, postaje sabirno mjesto nacionalnog konsenzusa seljaka, radnika, službenika, intelektualaca… Više uopće nije važna brojčana prisutnost drugih; oni su, evidentno, drugi. Kako u Beogradu, tako u Zagrebu i u Sarajevu.

Nove navike grade i nove ovisnosti. Sarajevo se boji svojih underground mana i nepotrebno veliča sopstvene vrline. To je prvi znak urbanog totalitarizma nacionalne kulture koja je napustila san o jedinstvu različitosti. Sada živimo jedinstvo istosti: Vistafon- -džamija-bazen-obavještajna zajednica-SDP na mjestu SDA. Izetbegovićev obrazac na djelu, izvedba SDP-ova: u svome folku, u svojoj vjeri, u svojoj vodi, sa svojim manipulantima, sa crvenima na mjestu zelenih. Očigledni znaci garantiranog puta u ništavilo. Tako je kada se počnete dodvoravati.

A bivša poražena politika, željna vlasti, kipti od srdžbe i gnjeva - zar da crveni Lagumdžija prevede Bošnjake preko Crvenog mora u obećanu zemlju Bosnu? I to, dok ih hapsi i preko nezavisnog sudstva sudi našim uglednim prvacima. Onima što ih otac Deenov ukupno izbroja 800 i kusur.

Ostaje nam samo da gledamo kako će završiti to Lagumdžijino odvajanje bošnjačkog naroda od njegovih uglednih asova kao što su građevinski svjestan gospodar betonskih stubova u Blažuju Alemko Nuhanović i ostali iz registra SDA uspješnosti.

S druge strane, neki novi ljudi u SDA, kao što su moralno uvjerljivi Tihić i Kebo, pokušavaju odvojiti bošnjačke glasače i od Lagumdžije, ali i od sjećanja na SDA kada se kralo i u odsustvu pive i ive šerbetom zalivalo debljanje novčanika.

Predsjednik SDP-a daje im u određenoj mjeri povod da uspiju, mada ne bi valjalo u političkoj analizi izgubiti iz vida da tajna Zlatkovog političkog preživljavanja, baš sada kada mu je manevarski prostor za političku manipulaciju sužen, možda upravo leži u podilaženju vjerničkom narodu na lokalnoj razini (npr. sarajevska općina Novi Grad) te podilaženju srpskoj, hrvatskoj i politici međunarodne zajednice na državnoj razini. No, centralni strateški problem lidera SDP-a je u tome što, suviše uvažavajući nametnute okolnosti, ne pronalazi načine da podiđe državi Bosni i Hercegovini i da hrabrije zakorači u transfer dejtonskog provizorija.

To je, apstrahiramo li interpersonalne razloge, jedan od ključnih faktora Durakovićevog nesretnog približavanja Silajdžiću.

Nesretno približavanje U tom manevru beskompromisnog sarajevskog profesora, neki esdepeovci vide daljnje nacionaliziranje bh. političke scene koje se, po njima, već i odvija, jer je Nijazov i Harisov deal naišao na neočekivano dobar prijem u sarajevskoj intelektualnoj Močvari, onoj koja favorizira muslimanski kult žrtve, a ne, recimo, katolički kult rada.

No, šta ćemo sa neočekivano uočenom tendencijom da taj novi NHI (Nijaz-Harisova inicijativa), NHI 2, na našoj političkoj pozornici, kao dobar ulog za bosansku budućnost, prepoznaju i Srbi i Hrvati. Ako je vjerovati jednom od protagonista NHI dvojca, na njihovoj izbornoj listi naći će se respektabilna i zvučna srpska i hrvatska imena, koja se iz razloga razumnog političkog marketinga još uvijek ne saopćavaju. To može biti problem za SDP, ali i izvanredna mogućnost da se svaka inicijativa za promjenu Daytona unaprijed ne doživljava kao bošnjačka težnja za majorizacijom.

Sa ozbiljnom a ne sejdo bajramović multietničkom listom, Silajdžić i Duraković prave najveći mogući prodor kroz gusto tkanje dejtonskog imobilizma i "kupuju" pravo da se životno potrebna izmjena dejtonskog ustava ne degradira iracionalnim optužbama za bošnjački unitarizam.

Moj problem sa ovim NHI-jem je taj što ne vjerujem Silajdžiću. Mjesecima ga nigdje nije bilo i odjednom je s bonvivan transverzale Istanbul - Washington aterirao u Sarajevo, na krilima šapnute mu narodne želje da baš on bude Glavni Kandidat. I da se nepotvrđeni vox populi za Harisa baš poklopi sa dolaskom Britanca Ashdowna u Bosnu.

Ako je već Lagumdžija kadrovskim rješenjima prečesto zasnovanim na superposlušnosti i odsustvu individualne kreativnosti zadužio ljude koji na raznim nivoima partijskog odlučivanja taj kredit vraćaju tako što zatvaraju Durakovića u gubitničku igru, dakle, ako je Duraković zaista bio primoran svoje kapitalno političko iskustvo izvaditi iz SDP-a da bi to iskustvo uopće došlo do izražaja, onda je bilo bolje forhend odigrati u paru sa Berizom Belkićem, koji, za razliku od Manekena, emituje pozitivnu vibru prema Srbima i Hrvatima. Tu moguću i nebošnjačku podršku Belkiću goropadnim nacionalističkim nervom osjetio je i Mirko Banjac, pa je ružnim optužbama pokušao neutralizirati povjerenje koje je predsjedavajući Predsjedništva zadobio tihim i predanim radom kao sluga bosanskohercegovačkih građana različitih nacionalnosti.

To se, naravno, ne da opipati, ali prosto je nevjerovatno kako od čovjeka do čovjeka, gotovo neprimjetno, jedna ličnost postane mjera dobrih ili loših stvari. Silajdžić je, radikalno zagovarajući kraj Republike Srpske, tako postao mjera loših stvari za druge dvije etnije, a Belkić je postao mjera dobrih stvari. Valjda zato što ne glumi prvog do onog na Nebesima, što koristi noge svoje pa hoda ulicama ovog umorenog i umornog grada, jer, napokon, radi svoj posao. Ergo, u Silajdžića Banja Luka i pola Mostara nemaju povjerenja. Na stranu što je to nepovjerenje iskonstruisano, ali to ništa ne mijenja na stvari. Naprotiv, naš svijet više vjeruje u konstrukcije nego u činjenice, baš kao bezimeni kafanski strateg: Ako od ikog čujem ono što sam danas svojim očima vidio, sve ću povjerovati, pa i da je Silajdžić protiv nestanka Republike Srpske. Gledao sam ga kako dobro govori o RS-u, ali dok to od nekog ne čujem, ne mogu vjerovati u ono što sam vidio!

Politička šizofrenija Iz ovakvog političkog pejzaža, prosto se mora izroditi sumnja u bilo kakav bosanski predznak osovine Silajdžić - Duraković, koja se doživljava kao ekskluzivno bošnjačka, jer broj Srba i Hrvata koji su protiv te osovine značajno je veći od broja Srba i Hrvata koji su za tu osovinu, što relativizira prethodno izrečenu mogućnost da se NHI 2 izborna lista konstituira kao multietnička par excellence! Tu nema nikakve računice; to je, nažalost, tako. Zato bi, za dobro dobre Bosne, od presudne važnosti bilo "mirenje" svih naraslih programskih suprotnosti i prevladavanje personalnih nesporazuma unutar vladajućeg dvojca SDP-SBiH.

Bilo bi politički krajnje opasno za SDP da izgubi značajan procenat glasova zbog Durakovićeve neshvatljive marginalizacije koja ga je primorala na neželjenu i isforsiranu simbiozu sa Silajdžićem. Taj scenarij je moguć. Ali, predanost postojanih i nesalomljivih SDP birača toj stranci mogla bi koštati i Durakovića, čiji "lažni odlazak" iz SDP-a oni neće shvatiti kao lažni, pa bi ovaj vrsni političar mogao biti kažnjen uskraćivanjem glasova i to od onih koji ga cijene i vole, ali samo ako ostaje u SDP kući! Ljubav van kuće mogla bi biti tretirana prevarom, bez obzira što se prvi predsjednik SDP-a BiH nijednom riječju u svoj ovoj političkoj havariji nije negativno odredio spram SDP-a već samo spram svog predsjednika Lagumdžije.

Sitovacija očito ima dimenziju političke šizofrenije i mora se prevladati odgovornošću onih koji donose odluke. Koalicija SDP i SBiH tako se nadaje kao dobro rješenje u novoj fazi bosanske protektoratske egzistencije uz jedan radikalni transfer: kolektivno učlanjivanje NHI-ja (onog Zubakovog) u SDP BiH i povijesno rađanje "umirene koalicije" SDP-a i Dodikovih socijaldemokrata. To bi bio vrhunski politički potez, jer SDP je, nakon HDZ-a, ako ne najveća, jedna od najvećih i hrvatskih stranaka u Federaciji, čime dio hrvatskog biračkog tijela šalje jasnu poruku o sopstvenom pristajanju na multilateralni, a ne unilateralni koncept Bosne.

S druge strane, pasivna, ničim uvjetovana konekcija socijaldemokrata RS-a na ideološki nekonfliktan softver SDP-a bila bi ovjera budućnosti BiH koja bi takvim aranžmanima faktički i počela.

Takav SDP, sa drugačijim političkim dijagramom, dobra je osnova za novo političko pozicioniranje koje će i tako uslijediti nakon oktobarskih izbora. Ali to pozicioniranje ne treba biti iznuđeno, već kreirano. Između ostaloga, i unutarstranačkom i nadstranačkom koalicijom onih politika koje, u ovom trenutku, personificiraju Nijaz Duraković i Zlatko Lagumdžija.

Ako su odgovorni, to se mora dogoditi kako bi se zaustavio unutrašnji raspad BiH i moguće pucanje bosanskog a ne bošnjačkog Sarajeva po šavovima primitivnog, retrogradnog nacionalizma i anacionalnog globalizma. Ne pretjerujem u ocjeni, jer još dugo bit ćemo taoci politike i sve najvažnije odluke donosit će politika. Pa i one koje se tiču Sarajevo Film Festivala, MESS-a, kulture koja, dakle, košta. A bez koje ćemo, ako je ne bude, propasti od istine. Od istine svakodnevne bijedne politike koja kuca na vrata kao novi zov atavističkog nacionalizma. Kao nova pobjeda nacionalističkih stranaka. Koje su jedino gore od ove frustrirajuće Alijanse. Čak i kad su bolje! Ali, nećete mi zamjeriti što nemam ni prostora ni snage da objasnim ovaj čudesni apsurd. Valja u njega samo vjerovati. Po načelu: Vjerujem jer je apsurdno!

Arhiva Dani
263