ada je delegacija Ministarstva vanjskih poslova BiH prošle godine bila u posjeti Australiji, Ivica Mišić, zamjenik ministra vanjskih poslova, razgovarajući sa šefom australijske diplomacije, htio je istaći racionalnost i štedljivost nove postave MVP-a iznoseći podatak kako BiH nije otvorila generalni konzulat u Melbourneu, ambasadu u Ukrajini i generalni konzulat u Chicagu, iako je o tome već donesena odluka najviših državnih organa. Ministar vanjskih poslova Australije se na to nasmijao, rekao kako mu je drago da je vrh bh. diplomatije tako štedljiv i hladno saopćio Mišiću kako je zbog istih razloga Australija nedavno zatvorila svoja diplomatsko-konzularna predstavništva u Švicarskoj i Danskoj!?

Prema podacima CIA-e, bruto nacionalni proizvod po glavi stanovnika u Australiji za 2000. godinu iznosio je oko 23.200 dolara, dok je u BiH iznosio oko 1.700 dolara. I bez ovog podatka i najveći laici znaju da je besmisleno svako poređenje ekonomske snage Australije i novca kojim ova država raspolaže za potrebe diplomatskog predstavljanja u svijetu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Pa ipak, vlasti jedne od najsiromašnijih država Evrope još uvijek ozbiljno ne razmišljaju o zatvaranju ijedne od 39 ambasada, sedam generalnih konzulata i pet stalnih misija koje reprezentuju BiH, unatoč alarmantnoj finansijskoj situaciji u kojoj se nalazi ministarstvo na čijem je čelu Zlatko Lagumdžija.

Suverenost košta Kada se podvukla crta nakon godina u kojima su budžetom bh. diplomacije harali Haris Silajdžić, Jadranko Prlić, Muhamed Šaćirbegović i ini njihovi zamjenici, ambasadori i konzuli, još uvijek, čini se, nema odgovora na pitanje koliki je uopće "optimalni" broj diplomatskih predstavništava koje jadni državni budžet BiH može sebi priuštiti. Još uvijek nema odgovora ni na mnogo konkretnija pitanja tipa treba li BiH ambasadu u Južnoafričkoj Republici? Ili još konkretnije: trebaju li poreski obveznici u BiH plaćati troškove Bosanca koji je vozač ambasadora u Buenos Airesu ili Bosanca koji je službenik obezbjeđenja bh. ambasade u Oslu?

Tako se država BiH, u posljednju godinu-dvije dana, po prvi put ozbiljnije susreće sa činjenicom da suverenost, neovisnost, međunarodni položaj i ugled - košta. Sve donedavno plaćanje diplomatskih aktivnosti bh. zvaničnika u inozemstvu bilo je mistificirano, prekriveno velom tajnih računa, a javnost je mogla samo da nagađa i mašta kako žive bh. ambasadori, ko finansira prijeme koje organiziraju i ko ocjenjuje da li to što rade donosi ijedan fening u ovu zemlju ili samo puni njihove privatne račune i baca ljagu na državu, kao u slučaju Muhameda Šaćirbegovića.

Posljednji primjer sa prijemom BiH u Vijeće Evrope, kada se od euforičnih usklika nije mogla primijetiti "banalna" sitnica da će MVP BiH od sada morati plaćati troškove unajmljivanja zgrade misije u Strasbourgu (jer je sve do prijema misija BiH pri Vijeću Evrope "švercala" u sobici "tri sa tri", u zgradi Vijeća Evrope), u punom svjetlu je prikazao tragikomičnu poziciju bh. diplomatije kojoj bukvalno manjka para da bi vršila svoju, trenutno, najvažniju funkciju - privlačila nove pare/investicije u BiH.

Da bi se ilustrovala finansijska situacija u Ministarstvu vanjskih poslova, dovoljno je reći da je za 512 radnih mjesta - od kojih je 328 predviđeno za rad u mreži diplomatsko-konzularnih predstavništava (DKP-a), a 184 u centrali u Sarajevu - iz MVP-a zatraženo 51,5 miliona KM. Međutim, nakon usvajanja budžeta institucija BiH za 2002. godinu, za 406 popunjenih radnih mjesta je odobreno oko 10 miliona manje, odnosno oko 42.100.000 KM. Od tog iznosa, nekih 32-33 miliona KM trošit će se u DKP-ima, a ostatak u sjedištu. Kada se ove cifre izraze u iznosu po glavi zaposlenog, ispada da se u DKP mreži troši oko 13.000 maraka per capita, dok je u sjedištu taj odnos 4.800 maraka po glavi zaposlenog.

Na prvi pogled reklo bi se da ambasadori, konzuli i njihovi podređeni raspolažu zavidnim sumama, ali ako se stvari malo pažljivije promatraju, može se vidjeti kako je bh. diplomatija zapravo talac latentnog konflikta između Ministarstva vanjskih poslova i Predsjedništva BiH. Naime, prema onome što se može čuti od politički obrazovanijih službenika ovih dvaju tijela države, Predsjedništvo, kao ustavno najnadležnije za vanjsku politiku, nije sklono većim promjenama u DKP mreži niti smanjenju broja ambasada, iako to u MVP-u, doduše neoficijelno, smatraju najlogičnijim potezom. Razlog ove nepromjenjivosti politike i "blage" inertnosti Predsjedništva leži, sa jedne strane, u političkim razmiricama između dviju najjačih stranaka Alijanse, SDP-a i Stranke za BiH. Sa druge strane, tu je SDS, koji preko opstruiranja finansiranja MVP-a faktički drži diplomatiju u pat-poziciji, održavajući u životu paralelne sisteme koji su do sada besprijekorno funkcionirali u MVP-u.

Krpljenje rupa U fokusu političkih previranja, MVP tako vodi politiku koja se svela na puko održavanje DKP mreže na postojećem nivou i krpljenje rupa koje se pojavljuju u finansiranju, bez realne osnove da, kroz aktivnosti svojih diplomata, vodi ambiciozno zacrtanu "ekonomsku diplomatiju". Iako bi Vijeće ministara trebalo svaka tri mjeseca korigovati bazne osnove potrošnje diplomata za pojedine zemlje, na bazi troškova života iz podataka Ujedinjenih nacija, one nisu mijenjane od 1999. godine. Kada se na to doda i promjena kursa dolara zbog koje MVP mora davati za četvrtinu više maraka na isti iznos dolara, postaje jasnije kakve peripetije čekaju svakoga ko mašta o lagodnom životu diplomate BiH.

Njihove kolege iz susjednih zemalja, čini se, nemaju tih glavobolja. Hrvatska u svojih 47 diplomatskih misija, 23 generalna konzulata i sedam stalnih misija zapošljava 328 osoba (bez 63 šefa), od čega je njih 217 sa diplomatskim statusom, a 111 je administrativno-tehničko osoblje.

Proračun MVP-a RH je 387.456.076 kuna (oko 111 miliona maraka, ako se odnos računa da 1 KM vrijedi 3,47 kuna), a DKP mreža troši 295.856.993 kune (oko 85 miliona maraka), pa je prosječna plaća zaposlenih u MVP-u 4.375 kuna (oko 1.260 maraka), a u DKP mreži oko 2.000 eura.

Koliko je bh. diplomatija finansijski u zaostatku i za diplomatijama drugih zemalja bivše Jugoslavije najbolje svjedoči podatak da je plata ambasadora BiH u New Delhiju oko 4.000 KM, dok je plata ambasadora SR Jugoslavije u glavnom gradu Indije, doduše po nezvaničnim podacima, oko 15.000 KM!? Situacija nije puno drugačija ni u New Yorku, gdje je plata ambasadora Mirze Kušljugića oko 2.100 dolara, ambasadora Vladimira Raspudića u Tokiju oko 2.400 dolara, ambasadora Srđana Ljubojevića u Atini 3.800 maraka, ambasadorice Elvire Begović u Londonu 4.400 maraka, ambasadora Igora Davidovića u Washingtonu 3.670 maraka, ambasadora Slobodana Šoje u Parizu 4.128 maraka, ambasadora Gorana Milinića u Moskvi 3.476 maraka, ambasadora Edhema Pašića u Kuvajtu 3.551 marka, ambasadora Duška Ladana u Buenos Airesu 3.825 maraka, ambasadora Jugoslava Jovičića u Bernu 4.403 marke ili Borislava Marića u Pekingu 3.862 marke.

Cifre od kojih se stanovniku BiH naviklom na prosječnu platu od par stotina maraka vrti u glavi, u većini pobrojanih zemalja sa visokim životnim standardom i astronomskim cijenama je sramota i spomenuti. Primjerice, u 2000. godini plata stručnjaka-inženjera u Japanu, prema nekim podacima, iznosila je oko 5.700 dolara, što je više nego duplo više od plate bh. ambasadora! Ali ako je, pored svega što se u BiH događa desetinama hiljada socijalno ugroženih ljudi, deplasirano kukati nad platama ambasadora, pravi problem se pojavljuje i sa manjkom novca sa puko održavanje DKP mreže, kroz, primjerice, plaćanje visokih najamnina za zgrade ili pak reprezentaciju. Poznato je da diplomatsko- -konzularno predstavništvo bilo koje zemlje, da bi kvalitetno obavljalo svoju misiju, mora povremeno organizirati susrete sa predstavnicima drugih ambasada jer su diplomate protokolom i same obavezne odazvati se pozivima na prijeme koje drugi organiziraju. Uobičajena praksa je da se organiziraju tri ručka ili večere sedmično, te jedan prijem mjesečno. No, ako ambasador u glavnom gradu Kine, kojeg je ovih dana pohodio i ministar Lagumdžija, prema podacima iz MVP-a, ima 500 maraka mjesečno koje može upotrijebiti za reprezentaciju, pitanje je može li svoje kolege pozvati i na kafu, a kamoli na sendvič ili, nedajbože, ručak.

Šezdeset ljudi manje Problem rezanja troškova i racionalizacije DKP mreže je rješiv i kroz ukidanje ambasadorskih mjesta ili smanjenje diplomatskog ranga pojedinih predstavništava, ali je očito teže otpustiti ili smijeniti pet ambasadora nego 10.000 radnika. S druge strane, ovdje se pojavljuje i uvijek prisutno pitanje nacionalnog prebrojavanja radnika, jer je nemoguće otpustiti nekoga a ne narušiti mukotrpno građeni balans. Ipak rezova u bh. diplomatiji će biti, doduše ne kroz eventualno ukidanje ambasada i konzulata, nego prije svega kroz ukidanje radnih mjesta. Nakon 21 mjesta koje je "zamrznuto" neotvaranjem DKP-a u Ukrajini, Australiji i SAD-u, po novoj sistematizaciji MVP-a, koja još nije dovršena i koju treba odobriti Vijeće ministara, broj zaposlenih u diplomatsko-konzularnim predstavništima (DKP) će se smanjiti za još oko 60 ljudi, od čega 17 diplomatskih i 43 radna mjesta administrativno-tehničkog osoblja.

Razloge ovog smanjenja nije teško obrazložiti ako se zna da se od 60 do 70 odsto novca koji dobija DKP mreža troši na zakupe prostora i plate, a ostalih 30 odsto troškova odnosi se na 40 raznih drugih stavki. Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta po kome se trenutno radi usvojen je prije četiri godine i po tom pravilniku u svim DKP-ima predviđena su radna mjesta tehničkih sekretara- -korespondenata, vozača i vozača-domara. Trenutno u DKP-ima uglavnom rade Bosanci i vrlo su rijetki slučajevi da se konzularni radnici zapošljavaju po ugovoru o djelu. To, sa druge strane, znači da se uz radni odnos zaposlenog iz BiH veže i 50 odsto od plaće na unajmljivanje stana, dovođenje porodice, pa dječiji dodatak, plaćanje avionskih karata… Po novom prijedlogu sistematizacije, ukinula bi se radna mjesta vozača i vozača-domara u pojedinim DKP-ima, a prije svih spominju se najskuplje destinacije kao Japan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Kuvajt. No, tu se odmah pojavljuje novi problem: u skupljim, visokorazvijenim zemljama nemoguće je naći lokalno osoblje koje bi radilo za platu od 2.200 KM. Rješenje u MVP-u nalaze u mogućem angažiranju bh. građana koji žive u inozemstvu i koji bi sigurno radili za platu koja je niskokvalificiranim domaćinima samo džeparac.

Sa smanjenjem broja zaposlenih u DKP mreži, Ministarstvo vanjskih poslova ne bi, doduše, radikalno rezalo ukupan broj zaposlenih, nego bi se samo izvršila njihova preraspodjela. Intencija ovog procesa je približno izjednačavanje broja zaposlenih u inozemstvu i onih u sjedištu MVP-a. Idealan primjer u tom smislu je slovenačka diplomatija u kojoj, prema nezvaničnim podacima, 224 zaposlena rade u DKP-ima, a 210 u centrali u Ljubljani. Šta to znači za smanjenje troškova, najbolje ilustruje činjenica da vozač bh. ambasadora u Washingtonu prima svakog mjeseca 2.237, a vozač u Bonnu 2.260 maraka. Njihovo ili vraćanje tehničkog osoblja iz drugih zemalja u Sarajevo otvorilo bi prostor za zapošljavanje stranog osoblja kojem se ne plaćaju ni stan, ni avionske karte, ni troškovi porodice…

Može se tek samo pretpostavljati koliku uštedu bi donijelo ukidanje neefikasnih, politički i ekonomski umrtvljenih DKP-a. S druge strane, za takvu odluku potrebno je procjenjivati političku štetu koju bi proizvela činjenica da BiH povlači svog ambasadora iz, recimo, Pretorije ili Katara.

Sve u svemu, čini se očiglednim šta bi trebalo pretegnuti na vagi između racionalizirane DKP mreže sastavljene od efikasnih diplomatskih predstavništava koja na potrošenih 100.000 u BiH donose 200.000 maraka i oficijelnog neprisustva BiH na udaljenim tačkama plave kugle.

Ostaje samo da se Predsjedništvo BiH i njegova produžena ruka, MVP, prestanu igrati velike diplomatije i strateških interesa i počnu razmišljati o ambasadama kao o fabrikama. Logika je jednostavna: ako su produktivne, u njih treba ulagati; ako tavore i proizvode gubitke, treba ih zatvarati.

Zajedničke ambasade sa Hrvatskom i Jugoslavijom!?

Predsjedništvo BiH je početkom maja zatražilo od Ministarstva vanjskih poslova da napravi kriterije po kojima bi se smanjivala DKP mreža. Na osnovu tih kriterija Predsjedništvo će razmatrati proces racionalizacije bh. diplomatskih predstavništava, ali, kako kaže Dragan Ivanović, savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH, svaka destinacija ima svoj politički značaj i vrlo je teško, iz političkih razloga, donijeti odluku o ukidanju DKP-a. Ipak, Ivanović smatra kako treba demistificirati proces smanjenja ambasada, s tim da finansijsku situaciju ne bi trebalo uzimati kao kriterij jer je ona generalno jako loša. Navodeći kao osnovne kriterije reciprocitet u pokrivanju i regionalni pristup, odnosno aktivan odnos prema susjedima, Ivanović ističe kako još figurira stari prijedlog MVP-a o nerezidentnom pokrivanju pojedinih država iz susjednih zemalja ili iz sjedišta u Sarajevu. Međutim, u Ministarstvu vanjskih poslova kažu kako su kriteriji za smanjenje DKP mreže poslani Predsjedništvu još prije godinu dana. "Ti kriteriji su razvijenost ukupnih političkih i ekonomskih odnosa, postojanje bosanske dijaspore, reciprocitet u pokrivanju BiH od strane te zemlje, perspektive odnosa… Mislim da se tim kriterijima nema ništa dodati ni oduzeti, mada se oni mogu pojačati sa nekim novim kriterijima koje ja sada nisam u stanju vidjeti", kaže Ivica Mišić, zamjenik ministra vanjskih poslova. On tvrdi da za sada nema razgovora o ukidanju DKP-a. "Za sada se pokušavamo orijentirati na smanjivanje broja zaposlenih u DKP-ima, bolje organiziranje rada, podizanje profesionalnog nivoa zaposlenih u tim predstavništvima, prije svega diplomata, puno korištenje radnog vremena, a ne izigravanje diplomatskih veličina koje ništa ne rade, nego hodaju okolo uvjeravajući sebe i druge kako se samo na njih čekalo da budu poslani tamo i koji nam truju odnose i izigravaju 'nacionalne ambasadore'. Mi taj koncept nacionalnih ambasadora još nismo eliminirali, jer postoje jedna, dvije ili tri osobe koje se tako ponašaju i mi ćemo morati da se raziđemo i sa njima." Mišić ističe kako je logika racionalizacije DKP mreže sljedeća: tamo gdje se može angažirati lokalna radna snaga po višestruko nižoj cijeni, a to je u zemljama u razvoju gdje je standard niži, MVP neće slati ljude iz BiH koji koštaju od šest do osam hiljada maraka, za razliku od lokalnog osoblja koje će MVP koštati od hiljadu do hiljadu i po maraka. Ipak, Mišić nije decidiran u tvrdnji da u budućnosti neće doći do smanjenja bh. diplomatske mreže. "Osoblje DKP-a na čelu sa veleposlanikom će se naći u situaciji da potvrdi opravdanost njegovog zadržavanja i opstajanja ili da ostane bez argumenata kada i ako se nađemo u situaciji da zaključimo da se tamo negdje ne isplati držati DKP. Ovog trena to nije glavna orijentacija, ali nisam siguran da se nećemo naći u takvoj situaciji." Komentirajući izjavu Donalda Haysa, zamjenika Visokog predstavnika, koji smatra da BiH mora smanjiti broj svojih ambasada, predlažući da, recimo, ambasada u Washingtonu pokriva misiju Ujedinjenih nacija u New Yorku, Mišić kaže da primjer New Yorka i nije baš najbolji. "Mislim da su UN mjesto gdje će BiH morati da poradi puno više na vlastitoj afirmaciji i rehabilitaciji. Smatram također da pokrivanje UN-a iz Washingtona i nije tako česta praksa. Štaviše, imamo i drugačiju praksu, da se Washington pokriva iz New Yorka." Umjesto toga, Mišić se nada da bi BiH trebala u skorijoj budućnosti čak širiti svoju mrežu, ali na jedan zanimljiv način. "Mi moramo biti prisutni u svakoj od zemalja Evropske unije i u svakoj od zemalja kandidata za prijem u EU, od Poljske, Češke, do Albanije, Bugarske i Rumunije. Također, moramo da razmišljamo drugačije, da racionaliziramo mreže sa prostora bivše Jugoslavije. Zašto ne bi Jugoslavija ili Hrvatska zastupala interese BiH tamo gdje oni imaju jaku tradiciju diplomatskih odnosa, a BiH nema velike interese? Zašto BiH ne bi zastupala interese Jugoslavije ili Hrvatske u nekim drugim ili trećim zemljama. Zašto Hrvatska ne bi zastupala interese BiH na Novom Zelandu ili Venecueli, a BiH interese Hrvatske u Kairu? Pogledajte skandinavske zemlje: one ne samo da su često pod istim krovom nego i rade jedni za druge."

Arhiva Dani
263