DANI: Šta se nakon Vašeg dvogodišnjeg boravka u Bosni promijenilo u Vašem viđenju ove zemlje? Koje su se predstave o BiH potvrdile, a šta su bile pogrešne predrasude?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Jako mi je teško da nakon dvije godine boravka u zemlji kakva je BiH pogledam unazad. Čini mi se da su moji utisci o Bosni koje sam donijela sa sobom bili vrlo rudimentarni, no treba reći da i nisam imala mnogo vremena za fantazije jer sam odluku da dođem donijela iznenada. Naravno, u mojoj glavi su bile ratne slike, ali sam očekivala jedan pulsirajući grad zato što se još uvijek dobro sjećam izvještaja u novinama iz doba olimpijade iako sam tada bila dijete. Kada sam došla u Sarajevo, zatekla sam poprilično miran, tih grad. Uprkos tome što je mnogo ljudi šetalo Ferhadijom, u zraku je visila neka težina i depresivno raspoloženje i taj osjećaj se nastavio tokom prve moje zime ovdje. Naprosto, osim pop i rock muzike koja se čula iz kafića, bilo je vrlo malo neke lakoće i radosti življenja. Ovo je ipak interpretacija jedne mlade žene koja je došla iz mirne i miroljubive zemlje kao što je Njemačka i našla se u gradu koji još uvijek nosi ožiljke ratova i koji je okružen grobljima. Osobi poput mene znakovi rata nisu nešto razumljivo i blisko u svakodnevnom životu, mada sam posjećivala zemlje u kojima su se vodili ratovi - Izrael, naprimjer. Dio tih mojih prvih utisaka se u međuvremenu promijenio, ali je dobar dio i ostao: život je danas mnogo opušteniji, jako dobro uočavam znake oživljavanja, nove prodavnice, ljude koji slave mature, oblače finu garderobu, lijepe žene u predivnoj večernjoj odjeći… No, ono što se nije promijenilo to su ratne rane, koje i danas primjećujem kao i na početku, i jednostavno se ne uspijevam navići na to.

DANI: Kad prijateljima u Njemačkoj objašnjavate koji je ključni problem Bosne, zbog čega Bosna nije sretna zemlja sedam godina nakon rata, kako to činite?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Da ne kažemo nesretna zemlja: ova zemlja, doduše, nije sretna, ali ja također vidim jedan novi životni dah, a to me dovodi do jednog problema koji ste i vi pomenuli - to su ljudi sami. Dozvolite mi da o tome govorim kao neko izvana ko nema ovdašnje iskustvo: rat je razorio neku kulturnu zajednicu zemlje, one najnormalnije stvari koje su zapravo osnova za život; uništeno je povjerenje u druge ljude, iako rat nije jedini, jeste najjači razlog za to. Kad je riječ o političkim problemima, ovdje su se mnoge stvari sastale - rat, tranzicija… Mi smo u protekloj godini organizirali jedan ciklus predavanja o globalizaciji. Taj fenomen koji materijalno nije moguće opipati ima vrlo jak uticaj na pojedinca, cijeli proces migracija koji danas možemo primijetiti, mlade ljude koji napuštaju ovu zemlju zbog posljedica rata, ali ovaj fenomen migracija sigurno bi bio prisutan i bez rata. Migracija jeste znak našeg vremena sa svim popratnim pojavama kao što je odliv mozgova, od kojeg pate neke zemlje. Današnji mladi čovjek na mnoge stvari koje su za starije generacije bile same po sebi razumljive stavlja znak pitanja, horizonti su se proširili, mladi ljudi danas razmišljaju da li da odu u Kanadu, zapadnu Evropu ili neku susjednu zemlju, društveni oblici - kao što je porodica - ovdje se na neki način raslojavaju, gube na značaju, u procesu nastajanja je nova struktura i ne može se navesti jedan najveći problem: u pitanju je cijeli lanac problema sa kojima se ova zemlja danas bori.

DANI: Pomenuli ste mlade. U fokusu aktivnosti dviju njemačkih fondacija u BiH, Konrad Adenauer i Heinrich Böll, upravo su mladi. Zanima me Vaša ocjena mladih u ovoj zemlji: upoznali ste jedan reprezentativni uzorak i interesira me da li među mladima nalazite stvarni potencijal za mijenjanje stanja u Bosni. Kako to mogu činiti ako im se politički angažman, očito, gadi?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Ako ne ti ljudi, ko će onda? Sasvim je jasno da ovdje vlada odbojnost prema politici zbog toga što je politika glavni uzrok patnje.

DANI: Mislite li da su mladi u Bosni manji nacionalisti od njihovih roditelja?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Mislim da ne, ali mladi ljudi su fleksibilniji. Mislim da su pristupačniji od svojih roditelja za kritička pitanja o prošlosti. Moje iskustvo jeste da ti ljudi međusobno mogu da razgovaraju: moja motivacija u radu je da te mlade ljude, bez obzira na stavove koje imaju kada prvi put dođu na naše skupove, pridobijem da shvate da je moguće postojanje drugih perspektiva, drugih načina razmišljanja, da je moguća i promjena vlastite perspektive. Pokušavam da im objasnim da preispitivanje vlastitih pozicija i načina razmišljanja nije nikakva sramota i da na taj način čovjek neće postati manje kompetentan i manje jak, već da je to snaga jer označava kretanje. I nismo mi ti koji mladim ljudima treba da kažemo da razviju zajedničku osnovu za rad, već oni sami to treba da postignu. Mislim da je izuzetno bitno da se ovdje rađa jedan osjećaj za odgovornost jer se iz odgovornosti razvija iskustvo i spoznaja o vlastitim mogućnostima da se na nešto izvrši utjecaj, da se čovjek usudi da nešto učini jer mislim da je strah od autoriteta ovdje izuzetno jak. Ja to nisam očekivala kada sam ovdje dolazila, da se razvije hrabrost i snaga da zajednički pokušamo da konfrontiramo neku osobu i preispitamo njeno djelovanje - recimo, oca profesora predstavnika političke partije iz koje dolazi.

DANI: Kakav je potencijal civilnog društva ili nevladinog sektora u BiH? Da li oni zaista mogu biti motor pozitivnih promjena u BiH ili se tu jednostavno radi o inerciji po uzoru na razvijenije, sretnije i demokratskije zemlje nego što je Bosna?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Mislim da je to proces koji ima smisla. Bitno je da se u sektoru civilnog društva razvija jedna vrsta sposobnosti za samokritiku i da se dođe u situaciju da se preispita vlastito djelovanje i djelovanje ostalih. Naravno, ne želim da idealiziramo nevladine organizacije, one nastaju tamo gdje za njih postoji tržište a u prvim godinama nakon Dejtonskog sporazuma bilo je jako mnogo sredstava za nevladine organizacije koje su ovdje radile. Zadatak nevladinih organizacija u demokratiji jeste da budu kritički korektiv ali i da zauzmu pozicije koje su u jednom polarizirajućem odnosu sa politikom a rade i u oblastima gdje se država povukla. Mislim da je NGO sektor ovdje još uvijek u procesu razvoja, da ima potencijal stvaranja jedne kritičke javnosti, kritičkog javnog mnijenja koje ja ovdje još uvijek ne vidim i pri tome i vi iz medija igrate centralnu ulogu. S druge strane, smatram da u nevladinom sektoru nedostaje još uvijek političke sposobnosti da bi zaista mogli da budu korektiv politici, što je njihova prava uloga.

DANI: Kako procjenjujete angažman predstavnika međunarodne zajednice ili stranih diplomatskih predstavništava u BiH? Koliko ti ljudi zaista razumiju Bosnu ili je moje pitanje samo klasični stereotip Bosanca koji misli da je Bosna nešto posebno i da se mora biti poseban da bi se razumjela?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Bilo bi poželjno da se jedan diplomata potrudi da razvije osjećaj razumijevanja za ovu zemlju. Ja razumijem građane ove zemlje koji očekuju razumijevanje kod predstavnika međunarodne zajednice za zemlju u današnjem trenutku i za sve ono što se ovdje događa kao posljedica rata. Problem je što mnogi ovdje očekuju da stranac bude, da tako kažem, pristrasan, očekuju identifikaciju. I mada je to razumljivo, pitanje je da li bi to bilo korisno i da li bi stranac koji je došao u ovu zemlju da radi u tom slučaju zaista bio od koristi. Rekla bih da će stranac koji dođe ovdje najbolje ispuniti zadatak zbog kojeg je došao uz jedan neutralan i nepristrasan odnos.

DANI: Da li je Bosna zaista posebna ili je to naše uobraženje?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Bit ću iskrena: najveći dio života provela sam u Njemačkoj, bila sam godinu dana u SAD-u i osam mjeseci radila u Albaniji, i u sva ta tri društva vlada jedna svijest - mi smo nešto posebno.

DANI: Kad biste morali izdvojiti prednost Bosne u odnosu na ostale zemlje u tranziciji i najveći hendikep - šta bi to bilo?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Mislim da je prednost koju ova zemlja ima činjenica da se međunarodne organizacije bave njome kao nekom vrstom prioriteta, iako su sami razlozi te pažnje zapravo hendikep: to je sam rat, vrlo teška ekonomska situacija i, da tako kažem, raspad društvenih struktura. Ovo je jedna teška škola koja se prolazi, ne samo u unutrašnjim odnosima nego i u odnosu prema vani, radi se o tome da se stvori društvo iz razaranja, maltene iz jedne čiste negacije. Mislim da sporazumi i dogovori koji se ovdje svakodnevno postižu i koji moraju da budu postignuti jesu jedno kidajuće iskustvo, put pun frustracija: da podsjetim samo na posljednju odluku o konstitutivnosti naroda. Ali to su također procesi za koje se nadam da jedno društvo mogu spojiti i učiniti mudrim; da se tačnije izrazim: smatram da je Njemačka zbog iskustava koje je prošla prilikom izgradnje novog društva nakon barbarstva postala jedna vrlo mudra zemlja, što, naravno, ne znači da se u Njemačkoj svaki dan ne događaju nevjerovatne stvari i da se ne postavljaju novi izazovi, ali je na osnovu iskustva njemačko društvo razvilo jednu unutarnju sposobnost samokritike koja je integralni dio demokracije.

DANI: Znam da ste nedavno izgubili pasoš i da su Vam ga u policiji vratili: jeste li bili iznenađeni?

SCHMIDT-HORNSTEIN: Bila sam baš prijatno iznenađena. Već sam pred očima imala jedan maraton posjeta birokratskim institucijama: ne tvrdim da bih taj maraton morala proći da pasoš nije nađen, ali se još sjećam mučnih trenutaka kada sam morala da dobijem dozvolu boravka, dozvolu za rad itd. Priznajem, ušla sam u policijsku upravu, u jednu kancelariju gdje su sjedila trojica policajaca i nisu izgledali motivirani za traženje jednog pasoša. Morala sam tri puta reći svoje ime, a onda sam se iznenadila jer su oni samo na osnovu moga imena rekli - našli smo vaš pasoš. S obzirom da su kazali da su našli stotine pasoša, morala sam reći da je moje povjerenje u bosansku policiju sa jednog vrlo niskog nivoa jako, jako poraslo.

Arhiva Dani
263