ostoje dvije vrste opijata kojima su narodi u Bosni i Hercegovini najskloniji: rakija i trava. Kad se kaže rakija, podrazumijeva se sve što u sebi sadrži alkohol, a kad se kaže trava, ne misli se na više od jedne. Jedna je trava. Ime joj je marihuana, indijska konoplja ili kanabis. Nad prvim zlom monopol i kontrolu drži država i ono se, pošto je legalno, i ne doživljava nešto posebno opakim. Na opasnosti koje prijete društvu od ovoga zla obaziru se tek hodže, doktori i ojađeni dijelovi porodica koje pod krovom imaju hairliju sklonog upražnjavanju ispijanja alkohola do zadnje žute banke.

Pored toga što se, kad je rakija u pitanju, radi o zaista velikom zlu, u medijima se uvijek više pažnje posvećivalo ovome drugom opijatu. Iako se ne radi o ništa manjem zlu od rakije (a ni o većem), razlozi za takav tretman su višestruki, a vodeći je upravo nelegalnost. Petljati sa travom u ovoj zemlji na bilo koji način znači baviti se nelegalnom rabotom, što je zakonski kažnjivo. I pored toga što stvari taman tako stoje, mediji skoro svakodnevno izvijeste da neko u BiH petlja sa travom. Federacija će ustvrditi da trava, kao i svako drugo zlo, dolazi iz Republike Srpske. RS se neće puno braniti (valja od nečega i živjeti), ali će reći da i bez njih trave u Federaciji ne fali. Što nije nimalo daleko od istine. Trave zelene u Federaciji BiH ne fali.

Ako se malo bolje pogleda, trava raste kod komšije u saksiji na balkonu. Raste i u avliji, samo što je avlijski zid visok pa se ne vidi. U vrtu, sakrivena među buranijom. U polju kukuruza. Mogla bi i u polju kupusa, ali se ne praktikuje tako saditi, jer kupus ostane malešan pa je ofirno. U Hercegovini je više ne sade, raste sama kao drača. Poznavaoci i poštivaoci "domaćice", kako već zovu travu uzgojenu u granicama BiH, kažu da je kvalitet trave iz doline Spreče vrhunski i da se može mjeriti sa najboljim evropskim. Dakle, plodna dolina Spreče. Uži lokalitet: od Gračanice do Doboja. Najuži lokalitet: selo Lukavica.

Prhnu nena! Priča o travi u selu Lukavica nije od jučer. Nego od prekjučer, tačnije iz perioda 1992-1995. To je bilo najteže gračaničko ratište. I danas vrijedi mišljenje da Lukavica, da nije bilo trave, ne bi izdržala. Pušilo je i staro i mlado. Rečenica: "Deder, sine, smotaj još jednu da nena prhne", koju je izgovorila jedna napušena nena, u ovom je kraju ostala svima u sjećanju. Branitelji ovoga sela su je sadili bukvalno na liniji. Tačnije, ispred linije. Ispred rovova je bilo minsko polje, a trava odmah ispred mina. Na ničijoj zemlji, što bi se filmski kazalo. Tamo je, naime, bila najsigurnija. Mogli su joj prići samo oni koji su znali gdje su posijane mine, a takvih je bilo malo. Kada se ovo minsko polje pročulo malo šire, došla policija na uviđaj. Vidjeli o čemu se radi, napravili zapisnik i rekli da to treba počupati. Borci na liniji rekli su da se slažu, samo da čupanje obave sami policajci. Policajci su onda malo stali da razmisle. Izvori bliski policiji kažu da se i danas, pored toga što su mine već povađene, u Lukavici uzgaja trava i da je prošle godine kod jednog stanovnika ovog sela nađeno ni manje ni više nego 1.806 grama vrhunske "lukavčanke". Samo što to nije jedino preostalo minsko polje. U Donjem i Gornjem Skipovcu, naprimjer, također ima polje. Zasijano što minama, što travom.

Selo Škahovica zvali su Mala Kolumbija sve dok se policija nije umiješala. Poslije te intervencije žitelji Škahovice su odahnuli. Nakon što bi povazdan motala i pušila travu, napušena seoska omladina bi se navečer pred granapima bola čakijama. Mještani su smatrali da sav belaj dolazi od trave. Međutim, stvari ne stoje tako. I u drugim dijelovima svijeta narod puši travu pa se ne bode čakijama, a sve i da se bode, to najmanje ima veze s travom.

U ovome slučaju, čakija više ima veze sa mentalitetom stanovnika doline Sreče nego sa bilo čim drugim. Tu tezu će potvrditi i šezdesetdvogodišnji Gračanlija Mustafa Pašalić Pašo. Sijeda Pašina glava, sa isto tako sijedom pletenicom, preko leđa je preturila, sve zajedno, sedam i po godina teške zeničke robije. Pašo je pošten čovjek koji je svoj hljeb zarađivao na poslovima istovara i utovara bez da mu je kad palo na pamet da nekome nešto otuđi i tome slično. Svu robiju je zaradio isključivo zbog čakije. Vremena bila takva. Na megdan bi izlazila dva junaka pa ko koga izbode. Pašo podiže košulju i pokazuje svoj temeljito isječen stomak. A kako izgledaju oni zbog kojih je odležao toliku robiju, na kojoj je svud po sebi stigao istetovirati sve od Popaja do Pere Djetlića, može se samo slutiti.

Pašo živi zdrav život, niti pije, niti puši, a pošto je u zatvoru stigao pročitati sve knjige iz oblasti "beletristika" koje su bile u tamošnjoj biblioteci, ima svoj stav o svemu pa i o pitanju marihuane. "Meni je žao te djece, jetra im neće izdržati ni do četrdesete godine." A to ko to sije, gdje sije, ko prodaje i pošto prodaje, Pašo može biti da zna, ali ne bi pričao o tome. Samo se nasmija, zavrati rukav košulje i pokaza jednu od tetovaža. Tamo lijepo piše: "Smrt šmekerima". Pašo tako još jednom potvrđuje da se radi o staroj gardi koja je znala poštovati neke isto tako stare moralne norme za koje danas malo ko daje pet para.

Običaji sa čibukom A otkud takva sklonost ka travi koju u ovim krajevima najčešće zovu konopljom?

Kad je Turčin došao u Bosnu 1463. godine, on je čibučio. Bar je takav ostao u svijesti lokalnog stanovništva. I danas se kaže da neko "puši ko Turčin". A šta je to Turčin pušio ako je Kolumbo Ameriku, prapostojbinu duhana, otkrio 1492. godine, dakle nekih tridesetak godina kasnije, ne treba puno nagađati. Dok se duhan dovukao do Bosne, Turčin se, jadan, snalazio i pušio šta je imao - konoplju.

Mustafa Pašalić Pašo: "Meni je žao te djece, jetra im neće izdržati ni do četrdesete godine"

Ova teorija i nije toliko neutemeljena ako vidimo da veza sa Turcima i dolinom Spreče još uvijek postoji. O njoj govori primjer sela Dobaščana. Tamo, naime, postoji istoimena izvorna grupa koja, pored šargije i violine, za svoj ćeif svira zurle i udara u bubanj, baš onako kako je zvučala turska vojna muzika iz vremena osvajačkih pohoda. "Dobaščani" kažu da se njihovo selo nekada zvalo Dobošari, a sviranje uz zurle i bubanj su im prenijeli njihovi stari sa koljena na koljeno. Pored zurli i bubnja stari su, sve su prilike, u dolini Spreče, sa koljena na koljeno prenijeli i druge običaje, pa tako i onaj sa čibukom.

Istina je da je marihuana iz okolnih sela vrlo lako našla ljubitelje i u samoj Gračanici, gradu sa trgovačkom tradicijom u kojem danas uspješno radi oko 350 preduzeća. Što će reći da u gradu ima dovoljno para za sve pa i za travu. Trava je u svemu tome još i najjeftinija zabava, tako da se podjednako puši kako na selima, tako i u samom gradu. Problem je samo u tome što se sa njom stvari ne završavaju. Omladina bogatih roditelja već polako prelazi na teške i sintetičke droge. Apoteka "Mahmutovac" u Gračanici je već dva puta obijana. Odnesene su tablete čiji nazivi upućuju na moguću zloupotrebu. Nedavno je kod jednog lica nađeno 250 grama heroina. A to je već dovoljan razlog za uzbunu.

Za heroin se sumnjiči blizina RS-a i otvorene putne komunikacije. Kako bilo da bilo, Gračanlije su krenule u akciju suzbijanja narkomanije u svom gradu. Oformljena je udruga roditelja djece ovisnika. U srednjoškolskom centru se đaci educiraju o štetnosti droga, dok dobar dio njih još u osnovnoj školi stekne stanovita pušačka iskustva. Što će reći da ona nena nije dangubila, nego posjela unuka na krilo i pričala o svojim letećim iskustvima. To bi moglo biti još i simpatično da se ne radi o dolini Spreče, čijem mentalitetu ne treba ništa dodavati. Već i ono što ima treba oduzeti. Za početak, čakiju.

Arhiva Dani
263