ije zanemariv broj Srba - onih koji su mjesto življenja, ratni raspored, pa čak i vlastiti izbor smjestili s pogrešne strane historije - spremnih prihvatiti činjenicu da su u Bosni i Hercegovini, u njihovo ime i uz njihovu pasivnost ili angažman, počinjeni stravični zločini nad Bošnjacima i Hrvatima. Više je, nažalost, nespremnih priznati da zločin nema opravdanja i da žrtva prosto ne može biti kriva. Gdje su u ovim nepreciznim podjelama oni što intimno vjeruju da se zločin isplati, nebitno je. Bitno je da postoje, čime već svjedoče dio "opravdanosti" predmeta vlastitog vjerovanja, koje može regrutovati nove sljedbenike s druge strane mušice. Nije li, naime, sasvim moguće da Bošnjaci koje ponižavajući položaj može lako učiniti frustriranim i militantnim, izrode uticajnu grupu koja će tek formulisati tezu da se pitanje funkcioniranja Bosne i zadovoljenja elementarne pravde može riješiti "svođenjem remetilačkog faktora na neuticajne grupice". Sve po receptu Tuđmanova režima: Republiku Srpsku Krajinu, stvorenu etničkim čišćenjem Hrvata, moguće je izbrisati s mape značajnim smanjenjem stanovništva koje je naseljava i posjeduje njezine dokumente.

Istovremeno (prvenstveno) moralno zadovoljenje žrtve i predupređivanje zločina u ime lažne sigurne budućnosti moguće je najprije suočavanjem sa užasom bliske prošlosti, jasnom podjelom krivice svake vrste na one koji su je pojedinačno i zaslužili i nastavkom života neopterećenog tim istim procesom. Generacije na izmaku životne energije, razapete između sadašnje bijede i uništenih boljih života, dobrano opterećene osjećajem gubitnika, za takvo što su u dobroj mjeri neuračunljive. Mlađi, oni između 25 i 35, potrošeni i, često, prevareni u ratu i apsolutno nesigurni u miru, teško da imaju motiva tražiti išta drugo do materijalnu sigurnost. Ostaju, dakle, još mlađi, djeca praktično, zrela nasilu, i, ako ničim drugim, onda godinama motivirana na borbu za svijet u kojem neće potajno sumnjati u one s kojima se slažu radi privida idile. Zvuči nemoguće, malo idealistički i još više naivno? Da! Samo…

Tri kondorove škole Duško Kondor, profesor sociologije iz Bijeljine i jedan od osnivača Helsinškog odbora Republike Srpske, prije tačno dvije godine je na jednom sastanku u Baru čuo za ideju mostarskog pravnika izbjeglog u Norvešku, Envera Đulimana, o školama u kojima bi kroz predavanja i zajednički rad djeca učila o ljudskim pravima analizirajući događaje koji su im obilježili početak odrastanja. Od tada je ovaj energični i po mnogo čemu netipični semberski pedagog koordinator Škole ljudskih prava za mlade i "vođa" tri od četiri generacije ovog osmodnevnog investiranja u budućnost koje je prošlo oko 80 tinejdžera iz cijele BiH te Hrvatske i Vojvodine.

Posljednja devetnaestočlana grupa, kao i dvije prethodne, radila je u Trnu kod Banje Luke sredinom juna, a sve su specifične, ne samo po mjestu susreta (ne misli se, naravno, na prelijepi motel i idilično jezero, već na komšijsku entitetsku prijestolnicu, čijim prilazima dominiraju jumbo najave koncerta Cece V. Ražnatović, a panoramom pusto mjesto Ferhadije) nego i po sastavu polaznika. Tamo, na prilazu čaršiji pretvorenoj u predgrađe Miloševićevog Beograda, zajedno su bila djeca iz Sarajeva, Kladuše, Breze, Mostara, Foče, Bijeljine, Zvornika, Brčkog, Doboja, Velike Kladuše… i raspravljala - otvoreno i zrelo, zainteresirano i iskreno - o onome što je činjeno ili u ime njihovih roditelja ili njihovim roditeljima.

Predzadnju noć posljednje, neinventivno nazvane, Škole ljudskih prava za mlade, jedna je Sarajka u Trnu slavila punoljetstvo. Bio je to ekskurzijski dernek: malo pića, tinejdžerski pokloni, turbo-folk i zadovoljstvo podijeljeno (nenamjerno, naravno) po nacionalnom ključu. Takve je slike, međutim, moguće vidjeti često, jer kafana neutrališe predrasude. Makar samo do svitanja.

Dan poslije, pred polaznike "kursa" koji funkcionira kao bosanska verzija Summerhilla, škole britanskog psihologa Alexandra S. Neila u kojoj nije bilo prinude, ali jeste međusobnog poštivanja učenika i nastavnika, stala je dr. Janja Beč. Ova Beograđanka po rođenju, Vojvođanka po mentalitetu i političkom opredjeljenju, bivša savjetnica najuspješnijeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića i gostujuća sarajevska profesorica govorila je o njemačkom filozofu Karlu Jaspersu (1883-1969) i njegovoj knjizi/zbirci tekstova za predavanja na Univerzitetu u Heidelbergu Pitanje krivice, temeljnom djelu za razumijevanje stepena odgovornosti za počinjeno nedjelo i dimenzija direktne i indirektne odgovornosti. U zanimljivom predavanju, vješto obogaćenom biografskim podacima o protivniku Trećeg Reicha, suprugu Jevrejke spašenom 15 dana prije najavljene deportacije u koncentracioni logor i misliocu koji je u Njemačkoj već 1946. počeo proces denacifikacije sa katedre, dr. Beč je objasnila četiri nivoa krivice po Jaspersu (krivična, politička, moralna i metafizička), završivši prvi dio čitanjem priče Rubija iz svoje knjige Pucanje duše.

Jula 1992. srpske su snage okupirale selo Gornji Biljani u Bosanskoj krajini (okolina Ključa). Skoro deceniju kasnije, u jami Lanište nađeni su posmrtni ostaci 188 civila iz Biljana, sela čiji su pakao preživjeli Rubija i njen mlađi sin. U ispovijesti žene čiji su muž i dvoje muške djece strijeljani, zabilježenoj u izbjegličkom kampu u Sloveniji, nabrojani su i oni što su vodili akciju etničkog čišćenja i njeni direktni izvršioci, ali i rijetki spremni na rizik davanja pomoći istrebljivanim. Nakon čitanja literarno neuljepšane i strašne priče, apartmanom pretvorenim u učionicu vladao je kratak ali težak muk. Nije tu bilo iznenađenja, nepoznatih detalja, čak ni nevjerice. Sasvim suprotno. Ta tišina, prekidana ubrzanim disanjem dvadeset i dvoje ljudi u sve vrelijoj sobi, neopisivo teretna, ne može se uporediti sa reakcijama drugih, starijih, kada ih dodirne prošlost. Djeca, makar instinktivno, znaju da istini ne treba komentar.

Iskustvo rata u kući Četrdeset i pet minuta kasnije, predstavnici grupa koje su likove iz Rubijine priče dijelili po kategorijama krivice, objašnjavali su svoje ocjene. Asmir iz Bijeljine, Danijela iz Osijeka i Damir iz Velike Kladuše složili su se u skoro svim detaljima, a komentari ostalih šesnaest najčešće su tek pomogli definiranju zaključaka. Dva su, međutim, bitna detalja pokazala koliko je teško neposredno iskustva rata u kući odbaciti, te kako trauma žrtve prelazi u njen vlastiti osjećaj krivice. Članovi sve tri grupe su vojsku i policiju koja je okupirala selo i pobila njegove žitelje svrstali u kategoriju vojne i političke odgovornosti, iako djelo ima sve elemente krivične!? Janja Beč će to kasnije, ne misleći, naravno, ni na koga posebno, precizno objasniti: "Tata je bio u vojsci. Kako on može biti kriv?"

Drugu, puno bitniju grešku počinila je prva grupa u kojoj je bilo najviše onih sa iskustvom pripadnika progonjene zajednice. Moralno odgovornom proglasili su Rubiju, jer sa porodicom nije na vrijeme napustila vlastitu kuću i time spasila živote muža i sinova!? Nije tu bilo ni traga pristajanju na koncept etničkog čišćenja, makar i kroz famozno humano preseljenje. Odnekud je progovorilo dječije zamjeranje roditeljima, osjećaj koji ne poznaje ništa sem straha otežanog saznanjem da negdje, blizu, postoji mjesto gdje se nema svoje kuće, ali gdje trojke ne lupaju noću na vrata, gdje oca ne odvode u logor, gdje majka ne mora imati spremljene stvari za bijeg i gdje se ne moraš bojati reći ime. I ako to što neki dječaci nisu htjeli reći roditeljima, a onda je progovorilo iz njih kroz suze onog dana kada ih niko nije mogao ubijediti da nije gotovo, ima frekvenciju, mora zvučati kao glas osamnaestogodišnjeg bijeljinskog Bošnjaka koji u svom životu ne broji samo godine, nego, precizno, i mjesece i dane (!?), dječaka koji je jedan dan odvezen u smrt zajedno sa ocem. Nasreću, tamo nisu stigli.

Ono što u ovoj školi brine, jeste broj muškaraca. Izgleda da su, zaista, ljudska prava uvijek predmet interesovanja onih u gorem položaju, pa ne može biti drugačije nego ovako, da na jednog muškarca u Trnu dođu tri cure i da barem dvije budu energičnije i glasnije u borbi za bolje. Taj je detalj, međutim, nebitniji od činjenice da većina učesnika ove škole ima iza sebe i u sebi iskustvo lične tragedije, iskustvo ratnog gubitka najbližih i da iz toga dolazi njihova borba.

Hrabra kao što sretna djeca ne moraju biti.

Duško Kondor

"Ja vjerujem u mlade, koje političari uglavnom ignorišu, mijenjajući odnos prema njima tek kada to traži dnevna politika. Ne znam ni za jednu od 135 opština u Bosni i Hercegovini koja je mladima podarila računarsku radionicu ili internet caffe. Da ne govorim o tome da se niko nije ponudio da ovaj projekat praktično podrži. Bilo ko da dođe u ovu školu doživljava čudno prosvjetljenje, postajući znatno slobodniji poslije nje. A naš cilj je jednostavan: podvlačenje crte pod sve događaje iz prošlosti, dati ličnosti polaznika mogućnost dolaska do izražaja i nastaviti s normalnim životom."

Danijela Rakočević, Osijek

Agresiju na Hrvatsku provela je u Osijeku, granatiranom gradu u kojem nisu blagonaklono gledali na ljude sa crnogorskim prezimenom. Poslije reintegracije domovine, s roditeljima se preselila u Šodorovce, malo slavonsko selo sa velikim podjelama, posebno među mladim Srbima i Hrvatima. Tamo, u novom okružju, zamjerali su joj kasni dolazak!? "Predrasude su posebno primjetne kod mladih koji dolaze opterećeni iz vlastitih kuća. Mislim da je njihov korijen u, recimo, nepronalaženju nepotrebnog nacionalnog identiteta, a na tu frustraciju često utiče sama okolina. Sav moj rad zato ima za cilj da pokušam nešto promijeniti prvo u svojoj, maloj zajednici, u kojoj vodim klub mladih." Danijela je prije dolaska u BiH, očito, malo znala o susjednoj zemlji. Pokušavajući razumjeti podjelu na entitete, kantone, regije, dobre i loše, u jednom je trenutku spontano i simpatično upitala, pravdajući se istovremeno: "A gdje je sad Sarajevo?"

Asmir Vodenčarević, Bijeljina

Njegovo odrastanje obilježila je okupacija, deportacije, ubistva komšija, rušenje džamija, rafali po kući, odvođenja na mučenje, batine, izolacija, osjećaj progonjenog… Asmir je rođen u Bijeljini, koju nije napustio ni u ratu. Njegovo je iskustvo preteško za jednog osamnaestogodišnjaka, a okolnosti odrastanja neizdržive. Prijatelji iz Bijeljine, njih premalo za jednog dječaka, predviđaju mu sjajnu budućnost. Energičan, samouvjeren, uporan i očito hrabar, on je istovremeno i idealista i realista. "Moja borba za ljudska prava je prirodni slijed događaja u datoj situaciji. Vjerujem da je moj angažman proizvod sredine u kojoj živim, odnosno njenih negativnosti. Volio bih kada bi moja generacija mogla promijeniti ovu zemlju, smanjiti jaz među narodima, mada sumnjam da ćemo za takav posao imati dovoljno vremena, što ne znači da ne možemo uticati na okolinu. Već imam neke mogućnosti odlaska, ali mislim da je hrabrije ostati i nastaviti borbu."

Sanja Skokić, Doboj

Devedeset i druge Sanja je iz Posavine izbjegla u Doboj. Rat joj je promijenio djetinjstvo, razorio porodicu, obilježio odrastanje tragedijom ličnog gubitka… "Sve ovo radim prvenstveno radi sebe: da bih ostala normalna u bolesnom okruženju, i onda mogla pomoći drugima. U sve sam ušla slučajno, interesirajući se za humane poslove. Ova škola ima tu bitnu ulogu: radimo bez predrasuda i u skoro zaboravljenoj atmosferi optimizma."

Indira Redžepi, Kosovo - Vojvodina

Proljeća 1999. izbjegla je sa Kosova u Vojvodinu. Ni njena porodica nije bez gubitka, a njeno je djetinjstvo skoro nesretnije nego druga. Na podijeljenom Kosovu nije uspjela završiti ni osnovnu školu. Sada ponovo uči, pokušavajući shvatiti koliko joj je prava pogaženo za tako malo života. U Bosnu je došla slučajno, bila najtiša i, čini se, najnesretnija.

Arhiva Dani
263