Milorad Dodik, Mladen Ivanić i Petar Đokić: Već godinama se međusobno bore za ono malo preostalih glasova od SDS-a

ko su četiri postdejtonska izborna ciklusa od septembra 1996. godine bila dovoljna da birači u Republici Srpskoj shvate s kim imaju posla, bilo je to dovoljno vremena da isto shvate i stranke, i onda kad je riječ o njihovim biračima i kad je riječ o njihovim međusobnim odnosima. Zato će i ovaj put, po svoj prilici, izostati formiranje "republičkosrpskog DOS-a", široke koalicije stranaka koja bi se suprotstavila i dalje najmoćnijem SDS-u. Ta ideja, koju je još za izbore u novembru 2000. godine pokušala da progura Biljana Plavšić, imala je tada, kada nije prošla, mnogo više šansi nego sada, kada ponovo neće proći uprkos željama stranaca i poneke od malih stranaka u Banjoj Luci. Zašto?

Prvo, poslije ovogodišnjih ustavnih promjena, kada su sve srpske političke partije nastupile jedinstveno, gotovo da nema stranke u RS-u koja bi prema strankama sa bošnjačkom ili hrvatskom većinom (bez kojih "republičkosrpski DOS" teško da bi prošao) imala bolji odnos nego što ga sada ima SDS. Čak bi se moglo reći da partija Dragana Kalinića, u kojoj je pragmatizam pobijedio ideologiju (iako ne i težak istorijski balast) ima mnogo više političkog potencijala za saradnju sa Bošnjacima i Hrvatima nego, naprimjer, Mladen Ivanić ili Milorad Dodik, koji, za razliku od SDS-a, svoj patriotizam još uvijek moraju da dokazuju.

Šta planira SDS Drugi razlog zašto u RS-u neće biti antiesdeesovske koalicije je mnogo prostiji: i Dodik, i Ivanić, i socijalista Petar Đokić, i svi ostali osim radikala godinama se već bore međusobno za ono preostalih neesdeesovskih glasova. Sve to je bilo dovoljno da, otprilike, svaka od tih partija međusobno ima lošije odnose nego što ih svaka pojedinačno ima prema SDS-u.

Zbog svega toga, a i zbog činjenice da su svi načisto da će pobijediti SDS i da se ostale stranke bore za drugo mjesto, najvjerovatnije će izostati veliki dueli, gdje bi na crtu, naprimjer, za člana Predsjedništva BiH iz RS-a ili za predsjednika RS-a esdeesovcima Draganu Kaliniću ili Mirku Šaroviću izašli Dodik ili Ivanić. A tamo gdje nema derbija, ostaju kalkulacije. Na njih će najmanje biti prisiljena SDS i autsajderske stranke, koje računaju da će za sebe i svoju promociju više učiniti ako izađu esdeesovcima na crtu i izgube nego ako se uopšte ne pojave.

Prema prvoj varijanti iza koje je stalo njihovo partijsko Predsjedništvo, SDS je trebalo da za člana Predsjedništva kandiduje Kalinića, najmoćnijeg čovjeka u toj stranci, koji je proteklih mjeseci gotovo sve svoje oponente i one koji su bili spremni da podsjete da je nekada bio reformista Ante Markovića ili najurio ili uplašio do te mjere da im memorija više ne seže tako daleko. Za predsjednika RS-a SDS će, gotovo sigurno, kandidovati Šarovića, čovjeka koji je dva puta uzastopno pobijedio na predsjedničkim izborima - u septembru 1998. godine, kao potpredsjednički kandidat na listi sa radikalom Nikolom Poplašenom, dok je dvije godine kasnije kao predsjednički kandidat SDS-a razbio Dodika.

Posljednji iz esdeesovskog trijumvirata Dragan Čavić, prema toj prvobitnoj zamisli, mogao bi u najboljem da računa da će postati premijer Republike Srpske. Ali, da bi se to dogodilo, SDS bi morao sam da osvoji natpolovičnu većinu u parlamentu RS-a, što je malo previše i za njih. U slučaju da neko ipak pomogne da SDS napravi većinu, što je blizu pameti, taj neko će zahtijevati premijersko mjesto, tim prije što će Kalinićeva stranka sa dosta razloga računati i na mjesto predsjednika RS-a i na mjesto člana Predsjedništva BiH. Sa druge strane, teško da bi i sam Visoki predstavnik Paddy Ashdown bio presretan kada bi svi njegovi sagovornici iz vlasti RS-a bili esdeesovci. Uostalom, kome bi mogao da se u Banjoj Luci požali na ponašanje SDS-a, za šta mu sada dobro dođe Ivanić.

Kako uspokojiti Čavića Zbog svega toga ambiciozni Čavić nema mnogo razloga da bude zadovoljan, osim ako mu se ne posreći u posljednjem trenutku, pa da Glavni odbor SDS-a, koji će svoju konačnu odluku o kandidatima objaviti u srijedu ili četvrtak, kada ovaj broj Dana bude u štampi, presudi tako što će mu dati prednost pred Šarovićem.

Istovremeno, šanse da se usreći Čavić mogle bi da proisteknu i od Kalinićevog odustajanja od kandidature za člana Predsjedništva. Zašto bi Kalinić bio toliko velikodušan? Tri su razloga: prvo, prema njemu postoji diskretan pritisak stranaca da se, zbog svoje ratne prošlosti, ne kandiduje. Drugo, Kalinić bi ustupanjem kandidature Čaviću napravio ravnotežu među kadrovima iz istočnog i zapadnog dijela RS-a, što bi mu moglo dobro doći u samom vladanju strankom. I treće, bez obzira na uticaj u samoj partiji, Kalinić je u prvoj garnituri SDS-a čovjek sa najmanjom prohodnošću kod birača.

Zato će, pored svega toga, njegova kandidatura zavisiti najviše od procjene da li će bez jake državne funkcije uspjeti da potpuno kontroliše i stranku i ljude kojima te funkcije pripadnu. Budući da u vrhu SDS-a već godinama postoji izvjesna rezerva prema Čavićevim ambicijama, a one nikada nisu bile male, Kalinićeva odluka mogla bi da uslijedi u posljednjem trenutku. Jedino što se može sa sigurnošću tvrditi jeste da će ta odluka biti donesena na njegovo zadovoljstvo.

Ali time izborne varijante SDS-a nisu iscrpljene.

Mogu li radikali da iznenade?

Naime, izborno iznenađenje ove jeseni u Republici Srpskoj moglo bi se zvati Srpska radikalna stranka RS. Pošto je ta partija, funkcionišući kao nacionalistički korektiv SDS-a, godinama bila druga po pojedinačnoj snazi u ovom entitetu, sa prošlih izbora 2000. bila je isključena jer nije željela da se odrekne svog lidera Nikole Poplašena. To je pomoglo njihovom dotadašnjem koalicionom partneru - SDS-u - da pokupi gotovo sve nacionalno opredijeljene glasove, ali će sada nešto od toga morati da vrate.

Radikali, koji su se ovaj put u posljednjem trenutku odrekli Poplašena, za člana Predsjedništva BiH imenovali su mladog Ognjena Tadića, nekadašnjeg šefa Poplašenovog predsjedničkog kabineta i generalnog sekretara radikala. Istovremeno, njihov kandidat za predsjednika bit će 47-godišnji anonimni ekonomista iz Ugljevika Radisav Kanjerić. Gdje njih dvojica vide svoju šansu, objasnio je Kanjerić optužujući SDS za kriminal i koaliciju sa SDA (!?). "Žalosno je da se u periodu kada je SRS zabranjena, SDS nije usprotivila i javno iznijela svoje mišljenje o tom nedemokratskom potezu onih koji su nas zabranili", objasnio je Kanjerić da tamo gdje se govori o poštenju i patriotizmu mora biti malo mjesta i za moral.

Bio je to dovoljan signal da neki u SDS-u dođu na ideju da obnove stari savez sa radikalima i da svi glasovi ostanu u porodici tako što će SDS podržati Tadića, a radikali Šarovića. Malo je, međutim, vjerovatno da će od toga nešto biti budući da Kalinić i drugovi nemaju namjeru da bilo šta dijele na osnovu nekakvih procjena, oni dijele samo kad su primorani.

Pa ipak, imena dvojice radikala jedina su neesdeesovska imena koja uoči izbora vrijedi zapamtiti. Zašto? Radikali nisu učestvovali u političkom životu dvije godine, sasvim dovoljno da i njihove gluposti, poput Poplašenovog gubitničkog naduravanja sa Carlosom Westendorpom iz marta 1999. godine, dobiju oreol principijelnosti. Drugo, nema nikoga od vodećih političkih stranaka u RS-u (SDS, Ivanićeva PDP, Dodikova SNSD) ko posljednjih godina nije imao svojih pet minuta, niti ima ikoga ko ih je iskoristio. Osim radikala.

Radikalski DOS Naravno, političkom rezonu jasno je da radikalima tih pet minuta i ne treba da bi dokazali da ih neće iskoristiti, ali onaj ko tako misli neka obiđe 400 hiljada domaćinstava u RS-u i neka im to objasni. Ne vrijedi. Ono što bi, sa druge strane, moglo da košta radikale jeste propast njihovog beogradskog patrijarha Vojislava Šešelja. Ostaje, međutim, jedno: jedini koji mogu na izborima u oktobru da pokvare izborni posao SDS-u su oni. I u parlamentu, i u kandidaturama za dvije najmoćnije funkcije.

Da su radikali jedina mogućnost za izborno iznenađenje, shvatili su i u dijelu opozicije u RS-u. Tako se dogodilo da je SNS - stranka koju je, otcjepljujući se 1997. od SDS-a, osnovala Plavšićeva i koja se diči svojim reformskim kursom - spremna da protiv SDS-a podrži Tadića, zastupnika tvrde nacionalne politike. "Imamo korektne odnose sa SRS-om, ali konačan stav donijet ćemo naredne subote na sjednici Glavnog odbora u Doboju", rekao je tim povodom portparol SNS-a Vinko Lolić.

Sa druge strane, DNS, stranka koja je nastala odvajanjem od Plavšićkine SNS, pa je tako, po definiciji, još reformističkija, uputila je, kako tvrdi njen funkcioner Jovan Mitrović, pismo svim partijama, izuzev SDS-u i PDP-u, zahtijevajući dogovor oko Tadića kao zajedničkog kandidata. Naravno, radikalski sezonski hit i dalje manje govori o snazi te partije, a mnogo više o snazi i svježini ideja koje kolaju na političkoj sceni u RS-u.

Ivanić, Dodik i hranjenje lavova Iako će prvih dana jula morati da prijave svoje kandidate, i Ivanić i Dodik izgledaju kao da bi najviše voljeli da ih zaobiđu izbori za člana Predsjedništva i predsjednika RS-a. Stvar je jasna: ni jedan ni drugi bez široke koalicije stranaka nemaju nikakvih šansi za neku od tih funkcija. Zato će, kako stvari stoje, prvi na izbore za člana Predsjedništva poslati Nebojšu Radmanovića, funkcionera svoje partije, opterećenog korupcionaškom hipotekom. Naravno, poslat će ga da izgubi, jer baš ne može kao član kluba tri najveće stranke u RS-u da ne pošalje nikoga. Ivanić će iz istih razloga na isto mjesto kao topovsku hranu poslati Branka Dokića, svog ministra, iza koga se takođe vuku korupcionaški repovi.

Naravno, tu za kraj ostaje pitanje zašto PDP i SNSD ne izađu sa zajedničkim kandidatima, koji ne bi bili sasvim bez izgleda pred esdeesovskim i radikalskim kandidatima. Prosto: zato što će, oko uđu u koaliciju, osvojiti mnogo manje nego ako poslije izbora koaliraju sa SDS-om, a dobit će mnogo više ljudi velikih apetita željnih da dijele vlast. I usput, morat će pred strancima da se dokazuju ko je veći reformista.

Sa SDS-om dobitak je siguran: ta stranka još neko vrijeme neće moći da računa sa onoliko vlasti koliko osvoji, tako da dijeliti vlast s njom izgleda kao podjela plijena sa lavom vegetarijancem. Osim toga, u toj koaliciji će se uvijek znati ko je najveći reformista. Zbog svega toga Ivanić i Dodik će voditi bitku za drugo mjesto, puni povjerenja da će imati bar jednog poslanika više od onog drugog i da će time polagati malo više prava da formiraju vladu sa SDS-om.

Sve ostalo, pa i predsjedništva BiH i RS-a, za njih je samo u domenu snova. To znači da bi njihova neposredna kandidatura za neku od tih funkcija mogla da znači samo dvije stvari: da su ih ophrvali snovi ili da imaju toliko obzira prema svojim stranačkim drugovima da će otići sami da nahrane ona četiri esdeesovska ili radikalska lava za koje se pouzdano zna da nisu vegetarijanci.

Arhiva Dani
263