DANI: Gospodine Piano, kako je došlo do toga da i Vi postanete dijelom projekta Ars Aevi?

PIANO: Više se ni ne sjećam jer je to bilo jako davno. Ne mogu tačno reći zašto - mislio sam kako je način na koji je nastajala kolekcija odlična ideja. Ideja sa mnogo energije, nade i velikodušnosti sa svih strana. Arhitektura je na neki način interpretacija ideja, velikih vizija. Bez velike vizije nema arhitekture niti umjetnosti. Osjećao sam kako se u ovom slučaju radi o velikoj viziji. Mislim da je veliko sakupiti kolekciju koja nema svoju matičnu zgradu. Danas je normalnije i uobičajenije imati zgradu koja nema kolekcije. Ali kolekcija bez zgrade je velika rijetkost, što je za mene bilo fantastično. U životu sam mnogo puta bio pozvan da projektujem muzej, ali mi je ovo prvi put da me neko pozove da uradim prostor za kolekciju koja nema jednog kolekcionara, kuću u kojoj je smještena… Za mene je ovo bio dovoljno dobar razlog da se prihvatim posla. Također sam se uvijek divio umjetnosti koja je nastajala na ovom prostoru. Iskustvo na kojem nastaje umjetnost na ovim prostorima vrlo je bogato i pomiješano. Prije svega radi samog poimanja života, koje je mješavina Istoka i Zapada. Kompleksnost života nekako je nalagala da i umjetnost sama bude kompleksna i meni se oduvijek jako dopadala. Ona je postala svojevrsno ogledalo one kompleksnosti koja je ovdje živjela vijekovima. Kroz nju se ogleda činjenica kako je ovo tačka na kojoj se susreću i razmimoilaze tolike različite kulture. Moje interesovanje i želja da nešto uradim porasla je naročito nakon jednog strašnog iskustva kakvo je rat. Smatrao sam kako će nakon svega toga cijeli ovaj prostor iskriti energijom. Zato je bilo potrebno da izgradimo kuću u koju bismo smjestili svu tu energiju. Za mene ovo nije muzej samo za umjetnike ili kolekciju, već muzej energije koja iskri na ovom prostoru.

DANI: Možete li reći nešto o tome kako će izgledati muzej?

PIANO: Muzej će biti na dva nivoa. Prvi je nivo koji je posvećen više svakodnevnom životu. Kao dio njega nalazi se i most koji smo upravo otvorili i koji će biti uskoro završen, a namijenjen je lakšem kretanju ljudi preko Miljacke, i također će biti i dio Univerziteta. Drugi nivo, koji lebdi nad prvim, jeste nivo umjetnosti, uključujući i krov postojećeg muzeja. Ovaj koncept je već postojao i ja ga nisam želio mijenjati jer sam mislio kako je dobar. Posebno zato jer je ovo ideja koja je već inkorporirana u postojeći muzej. Tu smo logiku usvojili ne radi nedostatka imaginacije, već zato jer sam smatrao kako ona jeste dobra. Kao što sam mislio i to da je dobro posaditi našu novu zgradu u već postojeću. To je vjerovatno jedan od najboljih arhitektonskih pothvata u Sarajevu.

DANI: Predstavili ste i svoj certifikat koji će se davati kao poklon budućim dioničarima. Kako je došlo do ideje da se dioničarima poklanja umjetnost kao dokaz vlasničkog udjela u muzeju?

PIANO: Ne sjećam se ko je prvi predložio da se uvede sistem dioničarskog sistema. Mislim, mi već toliko dugo razgovaramo o cijeloj toj stvari da je nemoguće sjetiti se svega. Ali to što će svako imati priliku kupiti dionice ovog muzeja smatram odličnim. Enver Hadžiomerspahić je zatim pomislio kako bi bilo dobro dizajnirati nešto što bi bilo dokaz vlasničkog udjela, tako da smo mi to prihvatili. To je bila igra. Ono što jeste dobra ideja je to što će npr. grad Vancouver moći kupiti dionice. To je važno. A moj doprinos tu je minimalan.

DANI: Kako vidite budućnost projekta?

PIANO: Svake godine mi uradimo ponešto. Ove godine smo napravili most - on, istina, još ne radi, ali i to će se desiti u kratkom vremenu. Počeli smo sa projektovanjem prvog modula. Nadam se da ćemo do sljedeće godine postići da sistem dioničara profunkcionira u pravom smislu te riječi, jer je to ideja koja ima smisla. Nadam se da će cijeli projekat rasti na način na koji raste i kolekcija - zahvaljujući dobroti, darežljivosti i energiji ljudi koji su u nju uključeni. Ovo je stvar u progresu. Čak je i zgrada dizajnirana tako da bude zanimljiva u svakom trenutku svoga nastajanja, dakle ne samo kada bude završena. Kada budemo imali samo nekoliko zidova, ona će izgledati kao svojevrsna statua, skulptura, živi organizam. Naravno, mi radimo na ovaj način zato jer nemamo novca. Da se razumijemo, činjenica da se pravi muzej u progresu je takva zahvaljujući samo tome što nemamo novca. U suprotnom bi se jednostavno samo izgradio muzej. Ali, mi nismo nedostatak novca shvatili kao ograničenje. Mi smo to prihvatili kao našu šansu i cijeli projekat bazirali na tome da nemamo novca. Za deset godina, možda prije ili poslije, ali, u svakom slučaju, svaki trenutak Ars Aevija bit će zanimljiv jer će biti izraz energije. Kada budemo imali barem 1.000 kvadratnih metara, to će za mene biti dovoljno. Ja budućnost ne vidim kao sjajnu i završenu fasadu, već budućnost ovog projekta vidim u stalnom razvijanju i rastu.

DANI: Moram Vas, kao jednog od najpoznatijih svjetskih arhitekata, pitati koja je najružnija građevina koju ste ikada vidjeli?

PIANO: O, to je jako zločesto pitanje. Toliko ih je mnogo i u ovom gradu i svugdje u svijetu. Mislim da je to razlog zbog kojeg se toliko bavimo prošlošću, jer historijske zgrade, stare zgrade, nikada nisu toliko užasne. Jako je teško odgovoriti na takvo pitanje. Moderna arhitektura je učinila neke užasne stvari po cijelom svijetu. Ja sam radio po cijelom svijetu i svugdje sam nailazio na činjenicu kako plivamo u arhitektonskom smeću. Ali, isto tako kada bih, recimo, morao napraviti listu stvari koje su prelijepe samo u ovom gradu, ona bi bila užasno dugačka. Sve što pripada historiji ovog grada je sjajno. Međutim, i tu se prave greške. Ne želeći nametati svoje mišljenje, volio bih reći da se historija ne pravi nasilu. Shvatio sam kako postoji mišljenje da bi se zgrade Skupštine i Oslobođenja trebale ostaviti takvim kakve su, dakle razrušenima, kao svojevrsna uspomena na zločin. To dodiruje našu priču o ružnim i lijepim zgradama. Danas sam šetao Sarajevom i vidio kako je historijsko jezgro grada prelijepo radi uspomena na prošlost koje su tamo sačuvane. Jedno vrijeme sam radio i u Berlinu, koji je također preživio ogromnu destrukciju. Tamo sam vidio isto - da se neke porušene zgrade ostavljaju kao uspomene na prošlost. Ja tu ideju smatram tužnom. Ne zato jer mislim kako nisu vrijedne uspomena, ili kako se ne treba sjećati. Ja sam Italijan i za mene je sjećanje fundamentalno. Samo smatram da je uspomena nešto tananije od porušene zgrade, koja bi mogla postati prije fetiš nego uspomena. Uspomene se služe stvarima koje više pripadaju iluzijama, koje su neuhvatljivije. Da bi se uspomena koristila na pravi način, potrebna je umjetnost. Treba zadržati uspomene. Ali gradovi su za mene živi organizmi koji se moraju razvijati i opstajati. Uspomene se moraju sačuvati za mlade naraštaje, ali im se na neki način mora dati i nada. A sačuvati porušene zgrade, po mom mišljenju, nije toliko efikasno u tome da se zadrži uspomena. Živjeti u jednom ovakvom gradu uvijek predstavlja mješavinu nostalgije i želje za tim da se zaboravi. Ja, naravno, nisam u poziciji da bilo kome govorim šta će uraditi, ali za mene je zadržati uspomenu mnogo više od držanja bakine slike na zidu.

Arhiva Dani
263