zraelsku vizu sam dobio kroz odškrinuta blindirana vrata ambasade u Beogradu. U napomeni uz vizu stajalo je: 1980. Godina mog rođenja!

Prva stvar koju sam vidio kada sam sletio u Izrael bio je natpis "Ben Gurion Airport Security" na plavom kombiju, koji je stajao tik uz avionske stepenice. Među posljednjim sam izašao iz aviona, i, kako sam stupio na tlo Izraela, prišle su mi dvije lijepe službenice aerodromskog osiguranja: Šta ćete u Izraelu? Gdje Vam je novinar? Zašto ste sami? Zašto Vam je hotel u Istočnom Jerusalemu? Gdje ćete ići? Šta snimati? Koliko ostajete? Koju aviokompaniju ste koristili? Koliko je putnika bilo u avionu? Nosite li nešto za stanovnike Palestine, pismo, poklon? Jeste li sami pakovali kofere? Oprostite, ali nije nam jasno kako ćete sami napraviti reportažu? Znate li da je tamo jako opasno? Koliko godina imate? Poznajete li koga u Izraelu?

Na pasoškoj kontroli ključno pitanje je očevo ime. Moj odgovor je glasio: Muhamed. Službenik je iskolačio oči ne krijući iznenađenje, pritisnuo neko dugme i poželio ugodan boravak u Izraelu. Opet mi prilaze dvije službenice, uzimaju pasoš, ponavljaju ista pitanja i dodaju da aerodromsko obezbjeđenje želi sa mnom razgovarati. Tek sam dvadeset minuta u Izraelu i četvrti put me zaustavljaju da porazgovaraju. Drugi put u životu sam pomislio nemam li pogrešno ime: prvi put je to bilo na Jadranu, u Drveniku, u ratu, u mojoj dvanaestoj godini. Dječiju igru na plaži prekinuo je pucanj iz pištolja nekog domoljuba.

Aerodromsko obezbjeđenje postavlja identična pitanja, istina, drugim redoslijedom, plus dopunsko pitanje: "Pošto se ionako sve radi za novac, ko Vas plaća?"

Taksi od Tel Aviva do Jerusalema košta 50 dolara. Sat vožnje. Vozač je Jevrej, doseljenik iz Jemena. Kada sam rekao ime hotela, odgovorio je da je to skuplje - 60 dolara. I nema pogađanja. Ispričao sam mu kako je Bosna primila Sefarde nakon što su protjerani iz Španije i kako smo sačuvali Haggadu u svim ratovima. I opet ništa od pogađanja. Njegov komentar je bio kako su Španci pametno postupili jer "mi Izraelci smo, evo, ostavili Arapima komad zemlje i sad imamo problem; trebali smo ih se potpuno riješiti i ne bi bilo problema".

Hotel u kojem sam spavao nalazi se na Maslinovoj gori, tamo gdje je, prema kršćanskom učenju, Isus uskrsnuo. U hotelu većem od sarajevskog Holiday Inna ja sam bio jedan od tri gosta: doručak samo za mene; posluga samo za mene; umjesto 100 dolara za noć, meni kao Bosancu, muslimanu, pa još i novinaru, naplaćuju 45.

Učeći lozinku U Jerusalemu svi nose oružje! Nakon služenja dugogodišnjeg vojnog roka svaki građanin dobija komplet uniformu i naoružanje, čiji gubitak povlači zatvorsku kaznu. Ukoliko nema gdje ostaviti oružje, može ga nositi sa sobom. Na ulazu u restorane stoje službenici osiguranja sa metal detektorom. Nakon mene ulazi čovjek u odijelu i pištoljem za pasom i naručuje ručak. Mene pretresaju, njega ne.

Jedno od obrazloženja za svoje samoubilačke napade teroristička organizacija Hammas nalazi upravo u činjenici da su u Izraelu rijetki civili: i žene i muškarci služe vojsku, ostaju u rezervi i naoružani su. No, za većinu spriječenih terorističkih napada su zaslužni upravo ti naoružani civili.

Gradom neprestano kruže policijske patrole, na motorima, u blindama, kamionima, a jedina vidljiva razlika između policije i vojske je u boji registracije. I jedni i drugi su pod punom ratnom opremom: puška, pancir, šljem... Više sam oružja vidio za četiri dana u Jerusalemu nego za godinu dana rata u Sarajevu; više puta me policija zaustavila za petnaest dana u Izraelu nego za vrijeme koje sam u ratu proveo u Sarajevu.

Ako ignorišemo to da su skoro svi naoružani i da se svaki čas neko može raznijeti, ostaje za razgledanje lijepi, stari dio Jerusalema. Križni put, kojim je prošao Isus na putu do Golgote, brda pretvorenog u ogromnu crkvu na mjestu Isusova raspeća. Na osmoj stanici Križnog puta, Arap prodaje noktaricu Made in Hong Kong, a na devetoj se može popiti fantastičan svježi sok od narandže, i pakleno platiti.

U panorami Jerusalema, ili Jersalaima - kako ga Jevreji zovu, ili El Qudsa - na arapskom, dominira zlatna kupola Al Akse, jednog od tri sveta mjesta za muslimane. Tu je, prema islamskom predanju, Muhammeda a.s. Allah uzdigao sebi i pokazao mu Džennet i Džehennem. Tu je prije dvije godine jedan Jevrej ubio desetine muslimana na molitvi. Tu je počela druga intifada.

Od tada ulaz u džamiju čuva izraelska policija. Zaustavljaju me i kažu da je džamija samo za muslimane. Vratar mi ne vjeruje da jesam musliman, ubijeđen, valjda, da su samo Arapi muslimani.

- Odakle si?

- Iz Bosne.

- Hm!? Kako ti se zove otac?

- Muhamed.

- Govoriš li arapski?

- Ne.

- Znaš li šta proučiti?

I ja proučih El Fatihu. Lozinka je prošla i pustiše me da uđem, bez fotoaparata.

Mundijal u Arafatovom svijetu Ramallah je udaljena od Jerusalema kao Hadžići od Sarajeva, pa opet ponekad treba osam sati za prelaženje tog puta. Palestinski taksisti udaljenost između gradova ne računaju u kilometrima, nego u broju kontrolnih punktova. Ramallah, kao i svi ostali palestinski gradovi, ima neke osobine geta. Na ulazu u grad je punkt, okružen betonskim blokovima, bodljikavom žicom, mitraljeskim gnijezdima, novonastalim izraelskim naseljima. Svim Izraelcima, čak i izraelskim Arapima, kako zovu Arape koji imaju izraelske dokumente, zabranjen je ulaz u Palestinu, iako mnogi imaju familije u palestinskim gradovima.

Na punktu gužva: Palestinci koji rade u Jerusalemu se vraćaju s posla i vojnici im ne daju tek tako ući u Ramallah. Da bi izašli iz svojih gradova, Palestinci moraju imati posebno odobrenje izraelskih vlasti. Rijetko koji auto iz Ramallaha ima dozvolu za napuštanje područja. Moj domaćin, grafički dizajner, nije je, kao i većina Palestinaca, mogao dobiti, i već dvije godine nije vidio svoju obitelj udaljenu stotinjak kilometara.

Prije druge intifade, lavovski dio radne snage u Izraelu činili su Palestinci. Danas, neznatan broj njih ima radne dozvole i dozvole za kretanje van palestinskih gradova. No, ni posjedovanje takvog odobrenja im ne garantuje da će stići na posao. Palestincima je prelaz preko punktova dozvoljen do 19 sati. Ako zakasne i minutu, morat će prespavati negdje drugdje.

U Ramallahu je sjedište Jasera Arafata. Dosta napada na izraelska naselja je krenulo upravo iz tog grada. Palestinci se žale kako je Ramallah bila mirno mjesto dok nije bilo Arafata. Sada danonoćno iznad grada lete helikopteri, tenkovi ulaze skoro svaki dan, a punktove je skoro nemoguće preći.

Bljedoliki novinar ima relativno povlašten položaj na punktovima: Palestinci neizmjerno vole strane novinare, pogotovo Bosance, pa puštaju prekoreda, kao i Izraelci, kojima je razlog za protekciju to što nisam Arap. Naime, i jedni i drugi (baš kao i onaj vratar na ulazu u Al Aksu) misle da su samo Arapi muslimani.

Opet, kada je vojna akcija u toku, bljedoliki novinar čeka osam sati i onda ga vrate. "Closed military area", kažu. Obavezna akreditacija Vladinog press-ureda ne važi kad se nešto zaista dešava. Kontrolni punkt je mjesto lakog stradanja, jer vojnici nose puške na gotovs. Palestinci su se navikli, pa se guraju sa njima. Bilo kakva prepirka završava repetiranjem oružja i vađenjem osigurača iz suzavaca. Moj neslavni rekord su tri repetiranja, dva pretresanja i jedno izvlačenje iz auta za šest sati vožnje, a uopće se nisam prepirao.

Kada je akcija u toku, ili se desio neki napad na izraelska naselja, obično zatvore punkt. Niko i ništa ne može proći, ponekad danima. Bez obzira na intifadu, većina artikala, uključujći brašno, naftu i struju, u palestinske gradove i dalje dolazi upravo iz Izraela - osim kad se punkt zatvori. Tada u kafanama nema Coca-Cole, samo Pepsi. Coca-Cola se proizvodi u Izraelu, a Pepsi na palestinskoj teritoriji.

Mundijal se gleda i u Ramallahu! Nargila u ustima - igra Saudijska Arabija. Slika na televizoru je dobra, al' onda iznad Ramallaha proleti Apach i pokvari je.

Prijestolnica samoubica Jenin je udaljen oko četiri sata vožnje od Ramallaha, ako izraelska vojska nema neku dojavu. A ako ima, onda od osam do četrnaest sati. Bez garancije da će putnik igdje stići. Moguće je zadržavanje do daljnjeg na nekom friško postavljenom punktu usred pustinje.

Sa 14.000 stanovnika i više od 20 organizovanih samoubilačkih napada, Jenin je stekao neslavnu reputaciju "prijestonice samoubilačkih napada" i pod stalnom je prismotrom izraelskih helikoptera, bespilotnih letjelica, a tenkovi se nalaze u blizini grada i skoro svaku noć ulaze u njega podržavajući akcije hapšenja osumnjičenih. Većinu puštaju nakon provjere identiteta. Hapšenja su obično jako bučna: pucnjava, tenkovi, helikopteri...

Moji domaćini su članovi palestinsko-hrvatske porodice: muž je studirao u Zagrebu i oženio Hrvaticu. Njihovi sinovi, blizanci mojih godina, odležali su po godinu dana u izraelskom zatvoru, kažu, onako, bezveze ih zatvorili. Uhapšeni su prilikom prelaska punkta, pod optužbom za veze sa Hammasom. Kažu da su im nakon presude rekli da bi mogli izaći iz zatvora ako bi platili 5.000 dolara. Žive u blizini izbjegličkog kampa Hawashin, koji je sravnjen u posljednjoj "invaziji" izraelske vojske. Imaju hrvatske pasoše.

U posljednjoj akciji "Odbrambeni štit" u aprilu, Peta pješadijska brigada izraelske vojske je naišla na žestok otpor u centru Jenina. U akciji je učestvovalo oko hiljadu izraelskih rezervista, tenkovi, transporteri i helikopteri. Masovnog avionskog i artiljerijskog napada nije bilo zbog guste naseljenosti i eventualne reakcije javnosti na civilne žrtve.

Snimci iz bespilotnih letjelica su svjedočili o temeljitim pripremama Palestinaca: rovovi u koje bi se transporteri trebali zaglaviti, mine iznenađenja... Oko dvjesto pripadnika Hammasa i Islamskog džihada, naoružani uglavnom pješadijskim naoružanjem i mobitelima, pružali su otpor deset dana. Rezultat je stotinjak sravnjenih kuća i oko 65 mrtvih Palestinaca, od kojih su polovina bili civili. Pred sami završetak akcije, palestinski samoubica se bacio pred izraelsku patrolu i ubio 13 vojnika. Ostatak ubijenih vojnika je stradao uglavnom od snajperske vatre. Izraelska vojska je u Jeninu doživjela najveće gubitke od rata u Libanu: dvadeset troje mrtvih i stotinjak ranjenih.

Nakon te akcije desila su se još dva samoubilačka napada u Izraelu organizovana u Jeninu. Organizacija je krajnje jednostavna: jedan od rijetkih preživjelih bombaša tvrdi da se njegova "operacija" sastojala u tome da je dobio paklenu napravu napravljenu od deterdženata i poljoprivrednog đubriva te mobitel, kojim se, kada odredi cilj, trebao javiti svojoj organizaciji da bi ona mogla preuzeti odgovornost za napad. Čini se da je upravo jednostavnost tih napada i nedostatak bilo kakve veze sa matičnim organizacijama koje bi se mogle pratiti ključ "uspjeha". Cilj biraju samoubice.

Samo polako U blizini Jenina je grad Nablus, također mjesto u kojem se nalaze izbjeglički kampovi i gdje djeluju organizacije poput Hammasa. Za vrijeme mog boravka u Jeninu u Nablus su ušle jake izraelske snage i počele pretresanje izbjegličkih kampova. Grad je zatvoren za novinare i na snazi je bio policijski sat.

Nablus je "odsječen" na vrlo originalan način: bageri su jednostvano srušili kilometar ceste. Samo pješke i u znoju se može doći do predgrađa. Avantura je, međutim, počela u taksiju. Iako je policijski sat, vozili smo se kilometar, koji mi je taksist naplatio deset dolara rekavši da dalje ne smije.

Upute koje sam dobio bile su sljedeće: ne koristi vozila zaraćenih strana, obuci pancir i na glavu stavi šljem, nađi nešto bijelo da možeš mahati i samo polako. Papirna maramica je bila najbolje što sam imao. Bilo je podne, negdje oko 400 Celzijusovih, kad se pojavilo prijevozno sredstvo. Palestinski vatrogasci koji su kružili gradom u potrazi za požarom su me pola sata vozali po pustom gradu kada se pojavilo vozilo Hitne pomoći, čiji je vozač ponudio prijevoz do kampa u kojem je bila vojska. Nakon desetak minuta vožnje su stali, uperili prstom i rekli: "Tamo su Izraelci."

Petsto metara dalje su stajala dva prazna autobusa, desetak tenkova i transportera i vojnici. Još jednom uputstvo: hodaj sredinom ulice, maramicu u ruke i samo polako! Na tristo metara su se počele nazirati figure ljudi svezanih ruku kako ulaze u autobus, vojnici koji ih pretresaju, žene kako plaču… I tada su blindirana kola krenula prema meni! Stala su, vrata su se odškrinula i krvava ruka sa puškom se ukazala…

Vojnik je počeo urlati: "Stani, stani, stani! Odakle si, odakle si? Ko si, ko si!!!!!" Strani novinar, prestravljeno sam rekao. "To je fino, sad se vrati odakle si došao da ti ne bismo razbili kameru", rekao je, zalupio vrata i otišao.

Sa druge strane opkoljenog kampa su me dočekali tenkovi. Opet sredinom ulice, maramicu u ruke, i, samo polako, između pregaženih i spaljenih auta. Kad sam se približio, vidio sam iza mitraljeza na tenku momka mojih godina, sa debelim naočalama. Na lošem engleskom kaže da ne mogu dalje jer tamo se "trrrrrrrrrrrrr!". Dok odvoze napunjene autobuse, iz susjedne ulice vire stotine Palestinaca i gledaju šta radim. Njih ne diraju jer ne žive u izbjegličkom kampu koji pretresaju. Niko ne govori engleski i traže da ih snimam. Djeca pokazuju dva prsta i na zvuk tenkova se svi razbježaše.

Na izlazu iz Nablusa stotine ljudi, dio uhapšenih tog dana je odmah pušten. Takvi se pješke vraćaju, svezani plastičnim trakama sa povezima preko očiju. Čekaju da ih snimim prije odvezivanja. Tada se pojavljuje kamerman i Palestinci sami stavljaju poveze na oči i poziraju mu.

(U idućem broju: Bosansko pitanje u Betlehemu, dženaza u Gazi…)

Oči u oči sa Arafatom

U Ramallah sam došao napraviti reportažu o Jaseru Arafatu. I pored preporuka, kontakata, veza i telefoniranja nisam uspio doći čak ni do njegovog sekretara. Stoga sam sa punkta otišao pravo u njegovo sjedište, pa šta bude da bude. Mislio sam: snimit ću ono što je ostalo od njegovog štaba, a možda mi se posreći i vidjeti vođu PLO-a. Dok prilazim krhotinama štaba, shvatam da je izraelska vojska hirurški precizna: uništila je sve prateće objekte, a ostavila Arafatov ured i auto skoro netaknute. Haos je potpun; stanovnici Ramallaha poslije svakog napada dolaze da obiđu to mjesto, kao što se dolazi obići bolesnik nakon što strada u kakvoj nesreći. Djeca tada skupljaju ostatke uništenih auta, a policija ih rastjeruje, jer uvijek očekuje još jedan napad. Stajao sam i gledao djecu kako se penju na uništene automobile i mašu zastavama Hammasa. Dok je trajala ta njihova igra, prišao im je jedan dječak koji prodaje sladolede. Zastave su odložene, a njihovo mjesto u malim dlanovima zauzeli su šareni sladoledi. Unezvijerenom obezbjeđenju sam kazao kako imam zakazan sastanak sa Arafatovim sekretarom i oni mi povjerovaše. Kad se sekretar pojavio, mirno sam mu predložio da uđem i napravim reportažu o Arafatu. Ne pitajući me ništa više, poveo me sa sobom u ured da upoznam Jasera Arafata. Obezbjeđenje nije ni pogledalo moju torbu niti me pretreslo. Ispred ureda čitam natpis "We will survive", a iza rasklimanih vrata vidim Arafata kako sjedi u velikoj, mračnoj i neuglednoj prostoriji, u kojoj je neki sastanak. Ulazim i predstavljam se, pokušavam da ukratko objasnim šta želim. Iako sastanak traje, niko ne daje do znanja da ih možda ometam, i predsjednik PLO-a slabašnim glasom mi kaže: "Welcome, welcome, welcome, welcome." Imam osjećaj da uopće ne registruje šta govorim, gleda kroz mene i donja vilica mu se trese. Arafat boluje od Parkinsonove bolesti i prije par godina je jedini preživio pad aviona. Osim toga, upravo su srušili sve zgrade oko njega. Zabezeknut, ne mogu da vjerujem da je to čovjek koji već više od tri decenije vodi Palestince u njihovoj borbi za nezavisnost, protiv jedne od najjačih vojski na planeti, da je to neko ko treba da nešto potpiše. Očekivao sam Che Guevaru! Od reportaže ništa! Mojih par minuta je isteklo, napravio sam jedan snimak i Arafat mi se još jednom obratio: "Thank you, thank you, thank you." Bila je to "sikteruša". Ništa od onog što sam ga htio pitati, a živo me je zanimalo ima li Arafata mimo Palestine, ima li Arafata mimo PLO-a, mimo borbi, ubistava, rušenja, žalosti, srdžbe…? Ima li Arafat kakvu drugu kuću, ima li ženu, sina, kćerku, ide li na godišnji odmor, prodavnicu, ili na utakmicu, ima li svoju kafanu, svog jarana za kafe, šta voli da jede…? Pola sata nakon našeg susreta, dok sam u glavi pokušavao načiniti neki drugi Arafatov život, otprilike onako kako sam kao dijete iz Politikinog zabavnika izrezivao nacrtane dječake i djevojčice i raznu odjeću i onda ih u to "odijevao" i zamišljao kako odlaze na posao, na plažu ili pijacu, Arafat je izašao pred "ured" i gomili novinara na tečnom engleskom počeo odgovarati na njihova pitanja. Ovaj put vilica mu nije drhtala.

Arhiva Dani
263