| |
Prošlonedjeljna
sjednica Glavnog odbora Socijaldemokratske partije Bosne i
Hercegovine pokazala je koliko je ova stranka postala žrtvom
svog narcisoidnog predsjednika.
Unatoč tome što je većina
članova i Glavnog odbora i Predsjedništva stranke zahtijevala
od Zlatka Lagumdžije da se kandidira za člana Predsjedništva
BiH i time stranku i njene ostale kandidate rastereti balasta
svog autoritarizma i katastrofalnih odluka koje je donosio,
Vođa se "mudro" odlučio za mjesto na listi jednog
od kandidata za državni parlament. Od mizernosti njegove odluke
jedino je bijednije partijsko obrazloženje ove kandidature:
kao, Partija procjenjuje da će u budućnosti jačati pozicija
Vijeća ministara, pa će Lagumdžija, kao, biti korisniji tamo
nego u Predsjedništvu. Da je bh. javnost sastavljena isključivo
od debila, možda bi ovakvo objašnjenje i prošlo; no, s obzirom
da status poslanika nije preduslov za obavljanje ministarske
funkcije, to je jasno da se zbog "jačanja pozicije Vijeća
ministara" i funkcije u njemu Lagumdžija uopće i nije
morao kandidirati ni na jednoj listi. No, i u svemu ovome
ima i nečeg dobrog: Lagumdžija je, spašavajući sebe od izbornog
debakla u srazu sa Harisom Silajdžićem, žrtvovao Aliju
Behmena, što je federalni premijer i zaslužio nakon svega
što (ni)je uradio, naročito u vezi sa mostarskim Aluminijem.
Zla kob bosanske politike
satkana je, između ostalog, i u činjenici da skoro sve relevantne
bh. partije funkcioniraju kao istureni organi svojih lidera,
njihovih političkih ideja, osobnih sujeta i ambicija. Silajdžićeva
Stranka za BiH, Kadićevi liberali, Zubakova
Nova hrvatska inicijativa, Dodikovi Nezavisni socijaldemokrati,
Ivanićeva Partija demokratskog progresa... sve odreda
atribucije u imenima koje otkrivaju i unutarnju (ne)demokratičnost
i funkcionalnost stranačkih tijela kakva je postojala još
u onoj Partiji dok joj je Tito bio na čelu.
Ipak, čak i u postojećem
spektru crnila demokratičnosti ovdašnjih stranaka, izdvaja
se Lagumdžijin SDP. Da to godinama nije bila stranka većine
glasača koji su vjerovali u normalnu Bosnu, opirući se i pritom
plaćajući nerijetko i visoku osobnu cijenu otpora monstruoznoj
SDS-HDZ-SDA hobotnici, sunovrat ove stranke ne bi zasluživao
posebnu pažnju. No, upravo zbog toga, kao i zbog činjenice
da je postojalo uvjerenje koje se i omasovilo na prošlim izborima
po kojem je upravo SDP otvarao perspektive stvaranja normalne
države, katastrofalni rezultat i metode vladanja Lagumdžijine
stranke zaslužuju poseban osvrt.
ve one koji su sumnjali
u utemeljenost ocjena Nijaza Durakovića o staljinističkim
metodoma vođenja stranke Lagumdžija je uvjerio u suprotno;
za kumuliranje funkcija na kojem bi mu zavidili i Branko i
Hamdija, Lagumdžiji prepreka nije bilo ni poigravanje takvim
ljudima kao što je Božo Matić; isporučivanjem "alžirske
grupe" pokazao je odsustvo minimuma državničke zrelosti
i osjećaja za međunarodne konvencije, domaće zakone i odluke
najviših sudskih organa u zemlji; zbog usluga političke diskreditacije
rivala od strane AID-a pristao je na političke procese nekadašnjim
istaknutim članovima SDA, koji u zatvoru čekaju nespretno
montiranje suđenja za terorizam, umjesto da odgovaraju za
kriminal; organizirao je hajku na islamske humanitarne organizacije,
iz koje se pokušava vaditi osobnim odlukama o deblokiranju
njihovih računa, iako njegova formalna funkcija u vlasti nema
nikakvih ingerencija da to čini; tužbu države Bosne i Hercegovine
protiv Jugoslavije pred Međunarodnim sudom u Haagu uspio je
svesti na nivo aktivnosti udruženja građana; učinio je sve
što je bilo potrebno da pozicija Mije Brajkovića, njegov
apartheid i drska otimačina Aluminija bude jača sada
nego što je bila dok su Brajkovićevi asistenti bili HDZ i
Edhem Bičakčić; dozvolio je da Wolfgang Petritsch
i njegovi medijski diletanti ugase RTV BiH i svedu je
na karikaturalne polusatne vijesti... i, povrh svega, podržao
je Visokog predstavnika u nametanju amandmana na ustave entiteta,
po kojima su samo Srbi postali konstitutivni u čitavoj državi,
dok Radovan Karadžić ima razloga za zadovoljstvo zbog
očuvanja njegovih tekovina u Republici Srpskoj.
Iako je Hegel tvrdio
da sve što je u historiji propalo i jeste zaslužilo da propadne,
to ne važi za SDP i naredne izbore, unatoč činjenici da je
stranka služila kao poligon za iživljavanje socijalne i političke
patologije njenog lidera. Ako je ko zaslužio da dobije glasačku
verifikaciju svoje nezajažljive sujete, ambicije i promašaja,
onda je to bio Zlatko Lagumdžija. No, umjesto suočavanja sa
izjašnjavanjem glasača o sebi, "junački" je odlučio
da žrtvuje stranku. Nema sumnje da će glasači 5. oktobra imati
svoj stav o tom potezu. |
|
