rideset i pet-šest godina sam glavinjao Sarajevom u društvu svoje duge kose koju niko nije primjećivao, a kamoli da sam zbog nje imao i sekund belaja. Ali evo skoro tri godine kako za mnom viču: "Karadžiću!" Što me gotovo svagda vrati u đačke dane.

Kad sam uobrazio da sam pjesnik, pustio sam duge lokne koje su mi toliko krasno stajale da se nije znalo jesam li muško ili žensko, jer sam bio golobrad sve do svršetka gimnazije. Jednom, s Carem Juratom, bratom od tetke, odem u selo Cerovo na igranku u nekadašnjem zadružnom domu gdje su momci mogli zviždukom ugasiti petrolejku. Na meni đubretarac koji mi je poklonio Car Jurat, a njemu ga iz Kanade poslala sestra Ljeposava. U kolu đuskam u đubretarcu, jer bješe zimska igranka, a furuna ili nije bila naložena, ili je cmizdrila. U isti mah, pet-šest žena sjede u ćošku pod petrolejkom, nešto mrndžaju među sobom i pogleduju me, a ja se mislim: "E lijep li sam, četiri mi majke zakukale!" U neka doba, prilazi jedna od njih i veli da se njeno društvo kladilo: pola ih misli da sam muško, a pola da sam žensko. "Pa oću da ve pitam: jeste li momak ili đevojka?!" "Ja, bogomi, momak!" Nije mi vjerovala. Nego stade da me dolje pipa. Ja se uvijaj i izmiči, ona se primiči, ja se uvijaj i izmiči, ona se primiči - mora da je gubila opkladu! Uz to je debelim, za kanadske zime pravljenim suknom đubretarca (koji je, uostalom, dio i ženske i muške mode) bila ometena da čulom pipanja utvrdi činjeničnu istinu. U sali - opšti smijeh (u Crnoj Gori bi rekli "ljosak").

Ili, idem gradom, ja, mladi literata, uvjeren da ne vrijedi laćati se pera ako ćeš pisati slabije od Njegoša, a na meni lokne koje će, cio moj život, izazivati oprečne primjedbe. S tim kovrdžama sam jednima ličio na Puškina i Bloka. Ma pljunuti Aleksandar Blok! Drugima, kao mom prijatelju Ivanu Kordiću, već 30 godina sa ovim kudrama ličim na ovna (a njemu, kao seljaku iz Blizanaca, i priliče čobanske poredbe). U posljednje vrijeme, kad je blagonaklon prema meni, Ivan ne veli da sam ovan, nego pita: "Šta ti je u rodu Hasan Muratović?" Hodam Bijelim Poljem, dakle, a fakini iza leđa viču: "Književnik!" Okrenem se - nema nikog. Nastavljam hod, gord kao Matošev jablan, a minut potom - nov mijauk iza drugog ćoška: "Piisaac!" "Primitivci", kažem aristokratski zgađen.

Danas, kad gradom idem u pratnji svoje "samsonovske grive", što reče Mirza Ibrahimpašić, za mnom viču: "Radovane!" I gotovo uvijek me iznenade. Jer, obično, ne viču kad sam jak i kad bi se ti dozivi o mene odbili kao o bronzu. Nego im na Raša ličim kad sam ranjiv. Kad me bole ljudi. Kad me boli Sarajevo kojim znam šetati po sat vremena a da ne sretnem poznanika, kao da sam u Parizu ili Rimu. U jednom od takvih stanja, kod slastičarne "Egipat" čuo sam iza leđa lirski mijauk: "Raadee! Raašoo!" Glas koji se ubio za sevdalinke. Neizbrisiv tren kad mi se umilnim glasom objavilo da, kao Kafka, nisam ni odavde, ni iz nekog drugog mjesta.

Prije desetak mjeseci, možda i mnogo više, jer nam je svima izludio unutarnji mjerač vremena, vraćam se s Kozje ćuprije, krepan od sedam prepješačenih kilometara. Pred restoranom prekoputa Šipada dva momka parkirali auto na trotoaru. Taksisti. Jedan me zove: "Ej, Karadžiću!" Ne osvrćem se, ali on skoči da mi prepriječi put: "Jesi li ti Srbin?" Već sam negdje zapisao: kad me nazovu Srbinom da bi mogli pljunuti na mene, ja postanem Srbin. Postanem pljunuti Srbin! Momak je ili iznenađen, ili glumi iznenađenost: "Znači, priznaješ da si Vlah?" "Jeste, Vlah sam", rekoh. Momak pogleda u nebo, kao da odozgo traži savjet šta će s Vlahom, potom se okrenu jaranu: "Daj mi onaj šrafciger." Letimično pogledah drugog momka, koji je na stepenicama ćutao, i opet se vratih mladoj bitangi čije su oči igrale kao na zejtinu. Uđe u auto, stade da rovi po nečemu na zadnjem sjedištu, potom iziđe, nasloni lakat na auto, a u šaci mu blistavi šrafciger.

Mene svladao umor. Pa se i ja, s druge strane, laktovima naslonih na krov auta: "Što vi meni ne date da idem ulicom?" "Vi" je manje bilo upućeno njemu, a više svima što za mnom dvije i po godine arlauču "Karadžiću!". Ne pamtim odgovor, možda ga nije bilo, možda sam ga prečuo, jer sam mislio: Zar ću u ovom Sarajevu do kraja života morati da branim pravo na dugu kosu? Ne sjećam se šta je Šrafciger rekao, ali mu pamtim oči: kad je već potegao oružje, trebalo bi da njim nešta uradi, a opet kao da ne zna bi li? Je li mu negdje u repnoj kosti kljuvala primisao: kako ćeš šrafcigerom na nepoznatog čovjeka, ma i Vlaha, usred Titove i u po bijela dana, samo zato što ima kosu kao Karadžić? Ili je bio kukavica? Krenuo da me uplaši, ali u meni nije bilo straha.

Ne vjerujem da postoji hrabrost. Jedina stvarna hrabrost je moć da savladaš strah. Ali tog trena u meni nije bilo ničeg za savladavanje, možda zato što sam bio krepan od pješačenja, možda i zato što mi je bilo nevjerovatno da možeš biti izboden šrafcigerom zato što ličiš na Karadžića. "Znaš li ti da sam ja književnik?" "Ti - književnik?", ibreti se Šrafciger. "Jeste, JA." I sad mi je neshvatljivo: zašto ga je ova riječ promijenila? Je li za njega književnik neko ko će ga "turiti u novinu", a pošto je taksist, nije mu teško utvrditi identitet, i eto mu belaja? Ne znam. Ali kao da mu je to pružilo odstupnicu. Ispriku da se povuče. "A šta ste napisali?", pita njegov jaran sa stepenica. Priopćih mu preko ramena svoju bibliografiju i opet se vratih Šrafcigerovim očima. "A kako se zovete?" - opet će onaj sa stepenica. "Marko Vešović", rekoh, ovaj put s visine Dučićeva jablana! Na Šrafcigerovu licu - on stoji s jedne, ja s druge strane auta - čitko je pisalo da moje ime i prezime nikad nije čuo. Ali, koji trenutak potom, okrenu mi leđa kao da se ništa nije zbilo i poče jaranu da priča o kupovini nakvog motora. I ovaj ću čas teško zaboraviti. Čas kad sam pomislio: "A ko zna smije li se više biti svoj u gradu koji više nije tvoj?"

Kad sam u ateljeu Izeta Alečkovića sjedio među rajom koja s mojom ženom radi na Školi za primijenjene umjetnosti, u neka doba uzeše da me portretiraju, prvo Smajo, potom Kečo. Sanjin pita: "Hoćemo li se to svi na Marku - izređati?" Crteži su mi se svidjeli, a važno mi je i što je Mirza, škrt na pohvali, rekao da su dobri. Kod kuće, moja kćer gleda portret koji je pravio Kečo i veli: "Ovdje si isti Karadžić!" A Šahbaza me nedavno savjetuje: "Ošišaj se! Boga mi ti kažem! Vidiš koja su ružna vremena! A i sad kad hvataju Karadžića, mogao bi se za tren oka obresti u Hagu! Boga mi ti kažem."

Neću, dakako, odustati od svoje "samsonovske grive": i dalje ću je šišati tek kad mi dojadi, to jest triput godišnje, uprkos šrafcigerima i mijaukanju iza leđa koje je čak i korisno, jer me vraća u Bijelo Polje iz mojih đačkih dana i ne da mi zaboraviti da se bosanska prestonica pretvorila u kasabu.

P.S. Kako je čovjek potkupljiv! Nedavno, vraćam se kući sa dva zgoditka u mreži: prvo je, na Baščaršiji, visok momak, u prolasku kraj mene, glasno rekao: "Isti Karadžić", a zatim je dvjesta metara niže, blizu slastičarne "Egipat", iz grupe mladeži neko viknuo: "Žiku Karadžića", našto su svi udarili u smijeh sličan prasku staklarije. Ali u Titovoj, kad sam bio blizu katoličke crkvice, čuh nečije dozivanje: "Marko!" Okrenem se: dva nepoznata momka stoje više tramvajske stanice kod banke, mašu mi i nešto govore, ali ne razabirem ni riječ. Onda su oba poljubili svoj desni dlan i pružili ga k meni: u taj poljubac su saželi sve što su maločas rekli. Mahnuh im. U tom trenutku, maloprijašnja zbitija na Baščaršiji i kod "Egipta" učiniše mi se kao davna prošlost!

Arhiva Dani
263